Bombardiranje i bombardersko zrakoplovstvo
Ako Athumanunh pokuša objasniti značaj samostalne zračne nadmoći mora se poslužiti shvaćanjima i promišljanjima vojnih znalaca tijekom 2. Svjetskog rata. Naime, upravo tu je i bilo najviše lošeg planiranja dalekog bombardiranja, jer su shvaćanja o samostalnosti bombarderskog zrakoplovstva izazvala velika razmimoilaženja u mišljenjima među visokim časnicima grana vojski toga doba. Dakako, upravo poradi toga potpuno se zaboravljalo na povećanje borbenih vrijednosti zrakoplova što i je glavni cilj zračne nadmoći. Tako je njemačko ratno zrakoplovstvo pod zapovjedništvom Göringa bilo samostalno samo na papiru, pa tako njemačko ratno zrakoplovstvo ni ne rabi svoju zračnu nadmoć u početku rata onako kako bi to trebalo činiti. Dakako, svemu je krivo bilo to što je od početka Njemačka proizvodna politika ratnih zrakoplova krenula krivim smjerom. Nijemci su odustali od svojeg predratnog razvoja četveromotornih bombardera tipa 'Junkers Ju -90' i 'Focke Wulf Fw – 200', pa je prešlo na razvoj dvomotornih bombardera tipa 'Henschel He', 'Dornier Do' i Junkers Ju'. Kada su to njemački zrakoplovni časnici 1942. godine željeli promijeniti pretrpjeli su neznalačke i bolesne napade svoga Vrhovnog zapovjednika (Hitler) i mogućnost da se proizvede dostatan broj teških bombardera zauvijek je za Njemačku propala. S druge strane, samostalnost američkih strateških bombardera 'letećih tvrđava' i 'supertvrđava', iako su teorijski bili dio kopnenih snaga, uživali su besprijekornu samostalnost, baš kao i britanski bombarderi iz sastava Britanskog bombarderskog zapovjedništva. Opet, kada je 1942. sovjetsko bombardersko zrakoplovstvo postalo samostalno i nezavisno od CA, ipak nije postalo efikasnije strateško oružje. Ipak, po Athumanunhu, Amerikanci i Britanci ponekad su i znali pretjerati glede zahtjeva i zapovijedi koje su dolazile pred strateške bombardere. Naime, Athumanunh nikako ne može razumjeti zašto su američki vojni stručnjaci smislili Plan bombardiranja Trećeg Reicha tijekom 1943. godine i tu zadaću natovarili američkoj 8. zračnoj armiji na leđa. Ta američka 8. zračna armija nije imala dostatan broj zrakoplova lovaca, a njemačka je baš tada povećala broj svojih lovaca presretača koji su mogli (i jesu) bombarderima nanijeti teške gubitke. Athumanunh će to potkrijepiti primjerom napada američkih bombardera na njemačku tvornicu kugličnih ležajeva u Schveinfurtu 14101943 u kojem je sudjelovalo 228 američkih bombardera. Oboreno je 62 bombardera, a još 138 ih je ozbiljno oštećeno. Kasnije 1944. i 1945. godine situacija je bila puno drugačija, pa su američki bombarderi tijekom bombardiranja Njemačke i Japana mogli neometani jednostavno birati ciljeve. Opet u tim danima tijekom bombardiranja Japana američki bombarderi tipa 'B-29' bombardiraju gotovo neometani, a japansko ratno zrakoplovstvo ima itekako dobre i brze lovce koji su mogli rastjerati bombardere, ali tu opet nema nikakvih koordinacija između japanskih lovaca iz sastava KoV i onih iz sastava RM. (Naime, Japan nema tijekom 2. Svjetskog rata RZ kao posebnu granu vojske – po Athumanunhu). Da su kojim slučajem japanski lovci imali uspjeha kao britanski tijekom 1940. tko zna bi li američki bombarderi izbacili atomske bombe. Nadalje, Athumanunh nije mogao povjerovati kada je napokon shvatio da su se najkrvavije bitke 2. Svjetskog rata zapravo tukle zato da bi se 'granica bombardiranja pomaknula naprijed' i kako bi se protivniku (Njemačkoj) moglo bombardirati kapacitete koji proizvode oružje. Athumanunh je ovo shvatio tek kada je pročitao knjigu general-pukovnika zrakoplovstva Harissa (Bomber's Battle) u kojoj on navodi da je tražio 4000 bombardera koje nikada nije dobio, a s njima je želio provoditi zračne napade na Njemačku. Nadalje, general više jadikuje za brojem bombardera nego zbog njihovog malenog doleta, pa Athumanunhu više nije jasno da li su operacije američke 8. zračne armije ograničene tijekom 1942./43. poradi nedovoljnog doleta bombardera, poradi njihovog malenog broja, ili poradi velike efikasnosti njemačkih lovaca presretača koji ruše bombardere koje ne štite njihovi lovci. Osim toga, CA i anglo-britanske snage tuku krvave bitke i tijekom 1944./45., a tada više nema potrebe za pomicanjem granica bombardiranja. Upravo ta strašna bombardiranja u posljednjim godinama rata Athumanunh opet ne razumije. Naime, baš tih godina najviše strada civilno stanovništvo, jer bombarderi vrlo često griješe u svojim ciljevima. Tako su greškom odabrani ciljevi i napadnuti gradovi u neutralnim Švicarskoj i Irskoj, pa ako hoćete i Zadar i Zagreb i još mnogi drugi gradovi. Athumanunh je uvjeren da nisu piloti i navigatori činili tako drastične greške u navođenju, već jednostavno piloti i navigatori uopće ne znaju što bi trebali gađati, pa gađaju sve redom. Tu pak je zakazala obavještajna služba koja sve do 1944. nije otkrila gdje su njemačke rafinerije nafte i tvornice zrakoplova, te kojim se smjerovima dotura gorivo i mazivo njemačkim postrojbama. Nadalje, savezničko izvidničko zrakoplovstvo nikada nije nadletjelo ciljeve koji su bombardirani u namjeri da utvrdi štetu. Upravo poradi tih nedostataka saveznički bombarderski zapovjednici ne znaju kakve su učinke polučili tijekom prethodnih bombardiranja, pa je onda i razumljivo što uopće ne znaju ni što bi trebali napadati u sljedećim napadima. Da bi Athumanunh potkrijepio ovo svoje promišljanje mogao bi navesti bezbroj primjera, no, navest će samo dva i time završiti ovo svoje promišljanje. Prvi primjer je bespotrebno dugotrajno bombardiranje Monte Casina koji je pretvoren u prah i pepeo, a nije polučen gotovo nikakav vojni uspjeh bombardera. Drugi pak je iz 1940. kada jadno mali broj britanskih bombardera napada uzaludno njemačke tvornice aluminija, a uopće ne dira te iste tvornice u Francuskoj koje su netom Nijemcima pale u ruke. Slijedeći put nešto o zračnim napadima na putove opskrbe tijekom 2. Svjetskog rata.
Post je objavljen 17.05.2008. u 22:29 sati.