'Vergeltungswaffe' V – 1 i V - 2 (oružje za odmazdu)
Operativna uporaba radarskih blizinskih upaljača u PZO pri samom kraju 2. Svjetskog rata sigurno je bio početak nove faze u taktičkoj PZO, ali Athumanunh je u svojim promišljanjima vidio i drugu stranu 'medalje'. Naime, ponekad su jata prestrašenih ptica uletjela u radarski snop baš u trenucima kada se čekao nalet protivničkih zrakoplova, a posade PZO, 'zapete kao puška', prerano bi otvorile paljbu. Zatim, dobroćudni oblaci ponekad bi opet izgledali kao protivnički zrakoplovi na radarskom zaslonu, pa bi i oni bili dočekani ubitačnom paljbom, a najžalosnije, po Athumanunhu, je ipak trenutak kada bi u tu paljbu uletjeli britanski bombarderi koji su se vraćali s pretrpljenim gubicima i teškim oštećenjima nakon opasnih upada u Njemačku. Dobro, vojni stručnjaci to nazivaju kolateralna šteta, a zapovjednici 'prijateljska' paljba, a Athumanunh pak jednostavno sramota. (Najveća je vojnička sramota otvoriti 'prijateljsku' paljbu – po Athumanunhu) Nego, vratimo se mi temi, odnosno 'Vergeltungswaffe'.Od jeseni 1944. njemački zrakoplovi tipa 'Heinkel He' nose i lansiraju leteće bombe tipa 'V – 1' čija je bojna glava punjena s oko 1000 kg snažnog i razornog eksploziva. Njezina maksimalna brzina je svega 580 km na sat, nije vođena, već leti pomoću automatskog pilota na konstantnoj visini i nepromjenjivim kursom. U početku te visine su nedostižne za britanska oružja PZO, a brzina je nešto veća od britanskih lovaca tipa 'Spitfire'. Britanski piloti prema bombama 'V – 1' ponirali bi iz velikih visina i tako dobivali na brzinama, a PZO topnici naučili su visine i elemente leta tih bombi, pa su i svoje blizinske upaljače podešavali po istom. Tako je svega 20 posto 'V – 1' stizalo do svojih ciljeva. No, baš kao što je blizinski upaljač na vagi prevagnuo u korist PZO, tako su sada ti leteći projektili vratili vagu na stranu napadača. Iako je slijedeća njemačka bomba 'V – 2' bila proizvedena u samo 4300 komada od kojih čak 40 posto promašilo tako veliki grad kao što je London i iako je ta bomba imala domet svega 480 km imala je nešto što nikada PZO toga vremena nije mogla riješiti. Naime, 'V – 2' letjela je brzinom preko 5600 km na sat, a u svom letu sagorijeva osam i pol tona tekućeg i skupog goriva koje je mješavina tekućeg kisika i alkohola. Iako je tijekom 1945. cijela vojska britanskih i američkih znanstvenika, točnije matematičara, proračunavalo točke pada raketa i smišljali načine presretanja gdje bi se granate rasprsnule na potrebitoj visini pred raketom, to tada nije bilo moguće. Ubrzo u godinama nakon 2. Svjetskog rata upravo te dalekometne rakete koje traže samo malo tvrdog tla (15 četvornih metara), iako skupe pokazat će se ipak jeftinije kada se izračunaju ukupni troškovi za proizvodnju bombardera, obuku i trenažiranje posada, izgradnja hangara i uzletišta za iste. No, po Athumanunhu, strateški bombarderi za bombardiranje na velike daljine ostat će još dugo nezamjenjivi. Nadalje, ako Athumanunh zakorači malo dublje u svoja promišljanja, Britanci su ipak mogli doskočiti njemačkim raketama. Naime, radi se o ofenzivnoj (napadačkoj) uporabi lovaca i lovaca bombardera koji bi letjeli nad protivničkim područjima u 'slobodnom lovu' i tražili lansere tih raketa ('V – 2'). Tijekom godina 2. Svjetskog rata obije strane kao da su se natjecale u zanemarivanju baš tog 'slobodnog lova'. Primjer prvi Njemački, tijekom 1940. njemačko zrakoplovstvo ustrojilo je postrojbu noćnih lovaca od zrakoplova tipa 'Junkers Ju 88' kojima su malo izmijenili prednji dio trupa i naoružali ih topovima 20 mm. Slali su ih na noćna slobodna krstarenja iznad V. Britanije kako bi činili štetu na zapriječnim balonima i napadali britanske bombardere na uzletištima tijekom polijetanja ili slijetanja. No, bilo ih je vrlo malo, a potom su 1941. prebačeni na Siciliju kako bi napadali Maltu, a onda se umiješao Hitler i poslao ih na zadaću pratnje konvoja i obnašanje izvidničke zadaće iznad Sredozemlja. Primjer drugi Britanski, izuzetno mali broj britanskih slobodnih lovaca djeluje na nebu iznad Francuske, Belgije i Nizozemske. Tijekom najtežih napada na London britanski lovci uopće nisu ni pokušali potražiti mjesta s kojih su lansirane njemačke leteće bombe. Drugi put nešto o njemačkoj PZO tijekom 2. Svjetskog rata.
Post je objavljen 25.05.2008. u 09:19 sati.