Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

srijeda, 30.04.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Sovjetska 118. pješačka pukovnija forsira Dnjepar južno od Zaporožja – studeni 1943. godine

Značajke zemljišta i protivničke obrane

Temeljem osobnog proučavanja i shvaćanja zadaće, te dostupnih mu obavještajnih podataka zapovjedniku 118. pješačke pukovnije postalo je poznato da je Dnjepar na odsjeku prijelaza njegove pukovnije (Razumovka – Kanevski) širok 1200 m. Od južnog ruba Zaporožja i još dalje prema jugu uzduž istočne (vlastite) obale protezalo se pridnjeparsko karakteristično nisko zemljište obraslo šipražjem čija je širina do 3 km. Ovakvo močvarno zemljište bez dobrih putova uveliko će otežati bojni razvoj postrojbi pukovnije, ali blizina listopadne šume pružala je dobre uvjete za prikrivanje i kamufliranje (prikrivanje, skrivanje, obmanjivanje i kamufliranje mjere su maskiranja koje pripada borbeno-operativnom sustavu koji se naziva PPP ili ovaj zadnji P koji označava preživljavanje na bojišnici – po Athumanunhu), a samog priručnog materijala za izradu splavi i priručnih sredstava za prijelaz rijeke nije nedostajalo. Njemački vojnici svoju (zapadnu, desnu) obalu inženjerijski su uredili puno prije u sustavu otpornih točaka (OT). Sve OT bile su povezane u vatreni sustav obrane, te su bile povezane rovom punog profila (rov punog profila potpuno štiti vojnike tijekom manevra istim, jer je njegova dubina 2 m, a to vojnicima omogućava normalno kretanje, za razliku od rova poluprofila koji je dubine 0,8 m i manevar u tom rovu izvodi se u pognutom kretanju vojnika – po Athumanunhu). U tom rovu bila su izrađena ležišta (platforme) za strojnice, a na 25 m od rova bila je postavljena žičana ograda od tri reda žice. Ispred žičanih ograda bila su postavljena minska polja. Pogodna mjesta za prijelaz rijeke čuvali su laki DZ bunkeri iz kojih je bila moguća strojnička vatra po površini rijeke. U šumarcima na obali rijeke postavljene su barikade koje su bile ojačane protupješačkim minama. Na oko 50 m iza rova bila su izgrađena skloništa za ljude čije pokrivke su bile od drvenih oblica postavljenih u tri reda i zemljanom pokrivkom, a sve kamene podrume kuća u okolnim selima njemački inženjerci dodatno su ojačali s drvenim oblicama i zemljanim prsobranima. Na odsjeku prijelaza sovjetske 118. pješačke pukovnije Kanevska – Aleksejevski branila se jedna njemačka pješačka bojna iz sastava 71. pješačke pukovnije 294. pješačke divizije. Nadalje, bilo je poznato i da tu njemačku bojnu topnički podupiru dvije bitnice T105 mm i jedna haubička bitnica H150 mm, a otkriveni su i položaji dviju njemačkih minobacačkih bitnica 81,4 mm. U području Marijevke nalazila se i jedna njemačka pješačka bojna u pričuvi. Kao neposredno bojno osiguranje (dakle, ovo su njemački vojnici na obali koji mogu direktno gađati, a svi drugi su iza u rovovima i ne vide baš na površinu rijeke) snage jednog pješačkog voda. Strojnice i topovi za direktno gađanje nalaze se bočno od položaja njemačkih pješaka, a topništvo može rijeku tući iz dubine obrane. Dakle, sve poznate obavještajne podatke zapovjednik pukovnije uredno je proslijedio svim svojim podređenim zapovjednicima sve do najniže razine (zapovjednik voda).

nedjelja, 27.04.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Sovjetska 118. pješačka pukovnija forsira Dnjepar južno od Zaporožja – studeni 1943. godine

Situacija i zadaća 118. pješačke pukovnije

Do polovice listopada 1943. godine sovjetske postrojbe uspjele su zauzeti njemački mostobran na istočnoj obali rijeke Dnjepar u području Zaporožja. Sjeverno od Zaporožja u području Novog Kičkasa, postrojbe sovjetske 6. armije iz pokreta (nasilni prijelaz) uspjele su zauzeti dva manja mostobrana na zapadnoj (desnoj, protivničkoj) obali. Pokušaj sovjetskih postrojbi u povezivanju ovih mostobrana propao je, pa je sovjetsko zapovjedništvo odlučilo da sovjetske postrojbe odmah počnu s pripravama za forsiranje rijeke Dnjepar u području južno od Zaporožja na odsjeku prijelaza Razumovka – Kanevski. Sovjetska 333. pješačka divizija iz sastava sovjetske 6. armije sukladno Planu priprava prebačena je iz područja sjeverno od Zaporožja na južni odsjek Razumovka – Kanevski i do 20. listopada tu zauzela crtu obrane koja se protezala smjerom Balabino - Kušugumovka. Sve tri pješačke pukovnije 333. pješačke divizije (118., 128. i 138.) izbacile su na svoj prednji kraj svoja bojna osiguranja s temeljnim zadaćama sprječavanja njemačkih izviđača u izvidima obale, te motrenje njemačkih položaja i vatrenih sustava na desnoj obali. Nadnevka 14. studenog zapovjednik divizije dobio je zadaću od zapovjednika armije da se pripremi za forsiranje u zoni kota 32 – Aleksejevski. Zapovjednik divizije odmah je stao proučavati značajke rijeke Dnjepra u svojoj zoni, a istodobno je tražio i podatke o protivničkim postrojbama na desnoj obali. Nakon proučavanja i shvaćanja zadaće zapovjednik 333. pješačke divizije grneral bojnik M. A. Golosko odlučio je forsirati Dnjepar u tri vala, odnosno po pukovnijama. Nakon te odluke pukovnije su dobile slijedeće zadaće: 118. pješačka pukovnija, kao postrojba s najbogatijim bojnim iskustvom, trebala je prva početi forsiranje Dnjepra na odsjeku kota 32 – kota 44, a zadaća joj je bila zauzeti crtu uvala Kanevska – Kanevski, a potom razviti uspjeh, te omogućiti iskrcavanje ostalih pukovnija divizije. Po iskrcavanju 128. pješačke pukovnije 118. pješačka pukovnija trebala je produžiti napredovanje i zauzeti crtu jaruga Nižnja Hortica – sjeverozapadni rub Nove Fedorovke. Otok Kanevski pukovnija je trebala zauzeti NKO (ne kasnije od) 210025STU1943. Za izvršenje zadaće pukovnija je ojačana PT lovačkim divizijunom iz divizijske topničke pukovnije i pionirskom bojnom divizije (borbeni inženjerci); 128. pješačka pukovnija trebala je u forsiranje krenuti u drugom valu odmah iza 118. pješačke pukovnije i na desnoj obali razviti se iza 118. pješačke pukovnije i to na njezinom lijevom krilu, zauzeti Aleksejevski i tako osiguravati lijevo krilo 333. pješačke divizije; 138. pješačka divizija u forsiranje je trebala krenuti u trećem valu divizije odmah nakon 128. pješačke pukovnije i na desnoj obali trebala se razviti iza desnog krila 118. pješačke pukovnije nastupajući smjerom prema uzvišenju +2,7. Na Athumanunhovoj sličici shematski je prikazana borba za proširenje mostobrana s ključnim elementima bojnog složaja koje je Athumanunh nacrtao i napisao na samo njemu svojstven način, a da bi se lakše razumjelo što se dešava na drugoj obali nakon iskrcavanja prvog vala desanta.

subota, 26.04.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Forsiranje Dnjepra – jesen 1943.

Da bi se lakše razumjelo o čemu to zapravo piše Athumanunh u svojoj seriji o sovjetskim pukovnijama koje forsiraju rijeku Dnjepar, Athumanunh je odlučio napisati i ovaj specijalni dodatak. Dakle, kao što je već Athumanunh prije napisao u komentaru, progoneći njemačke postrojbe potučene u Kurskoj bitci, sovjetske Armije ustrojene u Frontove (Brjanski, Centralni, Voronješki, Stepski, Jugozapadni i Južni) tijekom jeseni 1943. godine izbijaju na veliku rijeku Dnjepar (treća u Europi iza Volge i Dunava) u širokoj crti bojišnice koja iznosi oko 750 km od ušća rijeke Sož u Dnjepar do Zaporožja. U namjeri da zaustave nadiranje sovjetskih Armija (3., 7., 13., 37., 38., 40., 47., 61. i 65.) na jakoj vodenoj zaprijeki, njemačke Grupe Armija 'Jug' i 'Centar' (1. oklopna armija, 2. armija, 4. armija, 4. oklopna armija, 6. armija i 8. armija), užurbano (na brzu ruku) pokušavaju organizirati obranu na desnoj obali rijeke Dnjepar uz istodobno zadržavanje mostobrana na lijevoj obali kod Kijeva, Kremenčuga, Dnjepropetrovska i Zaporožja. U svim naseljenim mjestima njemačke postrojbe organiziraju jake OT, a sve međuprostore brane njemački automatičari, tenkovi i samovozna oružja. Pričuve se raspoređuju na raskršćima putova koji vode prema rijeci. Kako bi spriječili njemačko organiziranje iza jake zaprijeke, sovjetski zapovjednici kreću u forsiranja iz pokreta i poradi toga rabe priručna sredstva za prijelaz rijeke (prazne bačve, gume, snopove granja, balvane, razne čamce …) koje im tu prikupljaju partizanske postrojbe i lokalno stanovništvo, a ustrojbena pontonska i amfibijska sredstva stići će tek naknadno za druge bojne ešalone tih Armija. Dakle, prijelaz preko rijeke 'na leđima njemačkih postrojbi' prva pokušava sovjetska 13. armija nastupajući na lijevom krilu Centralnog Fronta i to joj uspijeva kod Kijeva 22. rujna 1943. Na desnom krilu istog Fronta forsiranje uspijeva i sovjetskim 61. i 65. armiji 16. listopada 1943. kod Loeva. Prvi pokušaj forsiranja sovjetske 38. armije propada, ali uspijeva drugi 26. rujna 1943. kod Novopetrovca. Sovjetska 3. oklopna armija, a za njom i 40. i 47. armija isto to rade kod Velikog Bukrina, ali pokušaji da povežu svoje mostobrane propadaju. Iz sastava Stepskog Fronta 7. armija 25. rujna uspijeva kod Kremenčuga, a potom i 37. armija kod Mišurin Roga. Ove dvije sovjetske armije uspjele su čak i proširiti svoje mostobrane, ali u pokušaju da ih spoje nisu uspjele. Armije Jugozapadnog Fronta, o kojima i trenutno piše Athumanunh, uspjele su lijevim krilom priječi kod Donjopetrovska, a desnim krilom kod Zaporožja. Što bi na kraju zapravo i bio cilj Athumanunhovog pisanja o tim događajima? Naime, Athumanunh zorno prikazuje da obije strane imaju djelomične uspjehe. Naime, njemačke postrojbe provele su velika rušenja prometnica i ostale infrastrukture tijekom povlačenja i time otežale sovjetskim postrojbama brzi dotur toliko potrebitih formacijskih pontonirskih i amfibijskih sredstava za prijelaz. Sovjetske postrojbe znaju da pod svaku cijenu moraju spriječiti njemačke postrojbe da se organiziraju na desnoj obali, jer tada bi sve to moglo biti puno komplicirano vojnički gledano, pa jure preko rijeke kako god znaju i mogu bez obzira što ih njihove postrojbe borbene potpore i opskrbe ne mogu pratiti u tim prijelazima na 'njemačkim leđima'. Nadalje, svi pokušaji da povežu zauzete mostobrane sovjetskim postrojbama pada u vodu upravo poradi toga što za njima ne mogu toliko potrebite postrojbe borbene potpore i opskrbe, a na drugoj strani izuzetna upornost njemačkih postrojbi da bace sovjetske natrag u vodu redom propada usprkos silnim naporima koje ulažu njemački vojnici koji već polako osjećaju borbeni zamor i nedostaju im svježe pričuve. Dakako, tko zna kako bi sve to završilo po Sovjete da se u sve nisu umiješali i ukrajinski partizani koji su doista hrabro napadali i ometali njemačke postrojbe i njihove pričuve koje su hitale prema obali Dnjepra, a na drugoj strani sovjetske postrojbe su znalački dovodili do najpogodnijih mjesta prijelaza, prikupljali im sredstva za prijelaz i još ih upozoravali na njemačke pokrete i bojni raspored. Na kraju na Athumanunhovoj sličici shematski je prikaz opće situacije na tom području, odnosno na 750 km bojišnice gdje su se sudarile njemačke Grupe Armija i sovjetski Frontovi. Dolje na samom dnu sličice zvjezdicom je prikazano mjesto koje je u svojoj seriji postova Athumanunh opisivao tijekom forsiranja rijeke Dnjepar, a vidljivo je da je to samo maleni dio te doista velike bojišnice Istočnog ratišta 2. Svjetskog rata.

petak, 25.04.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Sovjetska 120. pješačka pukovnija forsira Dnjepar u području Radulja – listopad 1943.

Tijek forsiranja i borbe 120. pješačke pukovnije za mostobran (nastavak)

Tijekom borbi za mostobran i u odbijanju njemačkih protunapada posebnu hrabrost i učinkovitost u zapovijedanju pokazali su niži zapovjednici i časnici (zapovjednici vodova i satnija). Tako je pješački vod poručnika Timofejeva tijekom napada na jugozapadne padine bezimene kote pustio njemačku skupinu vojnika na samo 100 metara i tada otvorio istodobnu snažnu plotunsku paljbu (uređena vatra – po Athumanunhu). Njemački vojnici pretrpjeli su teške gubitke, a poručnik Timofejev sa svojim vojnicima priskrbio si je povoljniji taktički položaj. Zapovjednik pukovnije te je večeri još uvijek zapovijedao s lijeve obale, ali je imao stalnu radio i žičanu (telefonsku) vezu sa svojim podređenim zapovjednicima bojni koji su već bili na desnoj obali. Padom mraka njemački protunapadi su se smirili i napokon prestali. Rezultat borbe za mostobran bio je oko 100-tinjak KIA i WIA na njemačkoj strani i oko 40-tak KIA i WIA na sovjetskoj strani. Sovjetski vojnici uspjeli su zarobiti nekoliko njemačkih vojnika (CIA – captured in action), koji su pripadali njemačkoj 449. pješačkoj pukovniji 137. pješačke divizije, te su od njih saznali da pukovnija ima zadaću prezimljivanja na ovim položajima i da se neće tako lako povući s njih. Isto tako njemački zarobljenici odgovorili su da nisu bili upoznati sa sovjetskim pripravama za forsiranje. Tijekom noći uoči 16. listopada rijeku su prošli i vojnici 3. pješačke bojne, te cjelokupno topništvo bojne i pukovnije, a za njima i ostale logističke postrojbe pukovnije. Zajedno s tim postrojbama rijeku je prešao i zapovjednik pukovnije sa svojom zapovjednom skupinom, odnosno stožerom pukovnije. Pod zaštitom mraka, još iste noći prebacivanje na drugu obalu započele su i bojne iz sastava 303. i 237. pješačke pukovnije. Ujutro 16. listopada nakon topničke priprave sve tri pješačke pukovnije krenule su u napad na zadanim smjerovima Tako je 120. pješačka pukovnija zauzela bezimenu kotu, 237. pješačka pukovnija zauzela je kotu 130, a 303. pješačka pukovnija zauzela je selo Šćici. U 1100 njemački vojnici poduzeli su posljednji protunapad na 4. pješačku satniju 2. pješačke bojne 120. pješačke pukovnije koja je branila kotu 112. Nakon izuzetno snažne topničke vatre, sovjetska pješačka satnija pretrpjela je znatne gubitke, ali je ipak uspjela odbiti pješački napad njemačkih vojnika i kota 112 ostala je u njezinim rukama. Do pada mraka 16. listopada sve tri pješačke pukovnije sovjetske 69. pješačke divizije zauzela je zemljišnu prostoriju od ukupno 40 km četvornih na protivničkoj obali. Na toj dostignutoj crti mostobrana sve su se pukovnije ukopale i utvrdile. Tako je 17. listopada sve bilo spremno za prebacivanje ostalih postrojbi korpusa i armije preko rijeke, a 120. pješačka pukovnija koja je za to bila najzaslužnija za nagradu je povučena u pričuvu divizije gdje su se njezini vojnici, dočasnici i časnici konačno i zaslužno mogli barem na trenutak odmoriti i opustiti se iscrpljujućih bojnih napora. Na Athumanunhovoj sličici prikazana je načelna shema prijelaza divizije s temeljnim elementima (mjesta prijelaza, odsjeci i zona prijelaza, desantna osnovica i crta mostobrana).

srijeda, 23.04.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Sovjetska 120. pješačka pukovnija forsira Dnjepar u području Radulja – listopad 1943.

Tijek forsiranja i borbe 120. pješačke pukovnije za mostobran

Tijekom noći 14. na 15. listopada njemački vojnici pokazali su neobjašnjivu pasivnost i to ne samo na crti bojišnice ispred 120. pješačke pukovnije već na cijeloj crti divizije. Naime, samo ponekad iz rova borbenog osiguranja poneki njemački vojnik slučajno bi okinuo iz puške, a obala i sam tok rijeke tek bi povremeno bili osvijetljeni svjetlećim raketama. Takova njemačka pasivnost zorno je sovjetskim zapovjednicima potvrdila da prikupljanje i priprave sovjetskih postrojbi za forsiranje protivnik nije otkrio. U 0400 15. listopada 2. pješačka bojna zauzela je svoje polazne položaje, a satnik Kulešov još jednom je upozorio svoje podređene zapovjednike satnija da strogo brinu o prikrivnim mjerama, pa su tako čamci maskirani uz obalu, a na oko 10 m od vodene crte vojnici su se ukopali. Kad je počelo svitati pješački vod iz sastava 3. pješačke bojne započeo je s demonstrativnim (lažnim) prijelazom preko rijeke u području Velikog otoka smjerom prema Bivalki. Istodobno gardijski reaktivni minobacači ispalili su plotun na njemačku crtu obrane, a potom je započela strahovita topnička priprava na cijeloj crti bojišnice. Nakon samo nekoliko minuta, kada se sovjetsko topništvo smirilo, u brišućim letovima sovjetsko jurišno-bombardersko zrakoplovstvo nanijelo je strahovite udare po njemačkim crtama obrane u području Senske i Bivalke. Istodobno vojnici 2. pješačke bojne mirno su se ukrcali u čamce i otisnuli se od obale. Slab vjetar koji je puhao u smjeru sjeveroistoka gotovo da je bio idealan za nošenje dimne zavjese koja je trebala prikriti sovjetske vojnike u čamcima. Sve je bilo idealno, ali onda na samo 50 m od obalnog ruba njemački motritelji uočili su sovjetske čamce. Dežurna njemačka oružja (strojnice i puškostrojnice) odmah su otvorila paljbu, a ubrzo su im se pridružili i njemački vojnici naoružani puškama. Sovjetski vojnici istog trenutka uzvratili su na paljbu, a veslači su ubrzali veslanje do maksimuma snage. Čamci su svi, gotovo istodobno, dodirnuli obalu, a sovjetski vojnici pohitali su potražiti zaklone na neprijateljskoj obali. Čim su zapovjednici satnija prikupili svoje vojnike zapovjeđen je juriš i sovjetski vojnici silovito upadaju u prvu crtu njemačkih rovova. Nakon samo nekoliko minuta borbe njemačko bojno osiguranje je uništeno i sovjetski vojnici stanu napredovati u smjeru kote 112. Istodobno s 2. pješačkom bojnom u forsiranje krenuli su i vojnici susjedne 1. pješačke bojne iz sastava 303. pješačke pukovnije u namjeri da po iskrcavanju napreduju smjerom prema selu Ščici. No, vojnici 1. pješačke bojne nisu imali sreću da se neopaženi primaknu njemačkoj obali, jer nakon plotuna gardijskih minobacača selo Šćici je planulo i osvijetlilo cijelu rijeku. Na pola rijeke čamci su se morali vratiti jer su trpjeli strahovitu i preciznu njemačku strojo-puščanu paljbu. Još nekoliko pokušaja da se prijelaz opetuje nisu dali rezultate. Ipak 2. pješačka bojna 120. pješačke pukovnije je uspjela zauzeti crtu mostobrana. U toj borbi za mostobran sovjetski časnici i dočasnici pokazali su izuzetnu hrabrost što je sovjetskim vojnicima ulijevalo onu dodatnu toliko potrebitu volju i snagu da slijede svoje zapovjednike unatoč kiši metaka. Tako je zamjenik zapovjednika 2. pješačke bojne satnik Šahov krenuo sam na njemačku posadu strojnice, ali vidjevši ga kako puzi prema strojnici za njim je stalo puzati još pet vojnika. Kad su se primakli njemačkoj posadi strojnice sređenom paljbom uništili su istu. Narednik (sovjetski stariji vodnik) Pasteljuk upustio se u neravnopravno puškaranje sa osam njemačkih vojnika, a to bi se po njega loše završilo da mu u pomoć nije priskočilo šest sovjetskih vojnika koji su bombama uništili njemačke vojnike. Pohvalu zaslužuju i zapovjednik bojne satnik Kulišev, te zamjenik zapovjednika pukovnije pukovnik Sidorov koji su se u prvom čamcu prebacili s vojnicima, te zadnjih 50 metara čak i veslali s njima. Po iskrcaju na obalu upravo ova dva časnika stalno su bila na vatrenoj crti i osobnim primjerom poticali sovjetske vojnike na borbu i hrabrost tijekom borbe za mostobran. Tako je za samo četiri sata borbe 2. pješačka bojna zauzela crtu mostobrana na 4 km od obale. To je sada omogućilo prebacivanje 1. pješačke bojne koja se razvila desno od 2. pješačke bojne, a njezini vezisti postavili su čak žičanu vezu preko rijeke i tako omogućili vezu zapovjedniku pukovnije sa dva zapovjednika pješačkih bojni koje su prešle rijeku. Ohrabreni početnim uspjehom sovjetski vojnici pokušali su još više proširiti mostobran u smjeru bezimene kote, ali su ih njemački vojnici dočekali snažnom i ubitačnom zapriječnom vatrom strojnica, pušaka, minobacača i topova. U toj snažnoj kanonadi uništen je i dio čamaca na obali, pa se sada s prebacivanjem 3. pješačke bojne 120. pješačke pukovnije ipak trebala pričekati večer, pad mraka koji će barem malo zaštiti vojnike koji su još trebali priječi rijeku. Potom su uslijedili njemački protunapadi skupinama od po 50 vojnika pješaka koji su redom propadali, jer sovjetski vojnici odlučno, čvrsto i hrabro branili su dostignutu crtu mostobrana.

nedjelja, 20.04.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Sovjetska 120. pješačka pukovnija forsira Dnjepar u području Radulja – listopad 1943.

Odluka zapovjednika 120. pješačke pukovnije i priprave za forsiranje

Zapovjednik 120. pješačke pukovnije brigadir J. A. Bahmetjev, nakon proučavanja zadaće pukovnije i procjene vlastitih snaga pukovnije za forsiranje rijeke, na zapovjednom izviđanju sa svojim podređenim zapovjednicima bojni i zapovjednicima postrojbi ojačanja pukovnije odlučio je forsiranje izvršiti u valovima. Tako je u prvom valu s 25 ribarskih čamaca forsiranje trebala prva započeti 2. pješačka bojna ojačana satnijom PT pušaka, izvidničkim vodom i jednim topom 45 mm. Zadaća 2. pješačke bojne bila je uništiti njemačko bojno osiguranje u području kote 106, a potom zauzeti kotu 112, te se na njoj utvrditi i tako osigurati prijelaz ostalim postrojbama prijelaz preko rijeke. Zadaća 1. pješačke bojne pak je bila prebacivanje preko rijeke u drugom valu, odmah nakon prebacivanje 2. pješačke bojne i to tako da se na protivničkoj obali posloži za desnim krilom 2. pješačke bojne, a potom da u sudjelovanju zauzmu bezimenu kotu u području zapadno od Jelika. Zajedno s 1. pješačkom bojnom prebacivanje su trebali započeti i ostale topničke postrojbe bojni i pukovnije. Nakon toga u trećem valu prebacivanje je trebala početi 3. pješačka bojna ina protivničkoj obali uz sudjelovanje s 1. pješačkom bojnom zauzeti selo Bivalki, tu se utvrdi i bude u spremnosti za odbijanje eventualnih njemačkih protunapada iz smjera jugoistoka. Kako bi se protivničkim motriteljima odvratila pozornost od stvarnih mjesta prijelaza postrojbi, 1. vod iz sastava 3. pješačke bojne s četiri čamca trebao je izvoditi demonstrativno (lažno) prebacivanje preko rijeke u području gdje su već ranije postrojbe 55. pješačke divizije pokušale prebacivanje preko rijeke. Lažno prebacivanje trebalo je početi 20 minuta prije stvarnog prebacivanja. Zaštitu prebacivanja postrojbi 2. pješačke bojne i njezino prikrivanje trebalo je izvesti topništvo plasiranjem dimne zavjese tijekom vatrene priprave napada. Oružja za direktno gađanje protivničke obale bila su 3 strojnice i 2 topa 45 mm postavljeni na 'Velikom otoku', a još 3 teške strojnice bile su postavljene zapadno od sela Lopatni u spremnosti za bočnu paljbu po njemačkim postrojbama. Zapovjednik pukovnije zapovjedio je zapovjedniku 2. pješačke bojne da njegovi vojnici otvaraju strojo-puščanu paljbu po protivničkoj obali još dok su u čamcima. Za batiranje njemačkih snaga određeno je PAG (pukovnijsko) topništvo ustrojeno od 1. i 2. divizijuna 118. topničke pukovnije koji su u svom naoružanju imali 12 topova 76 mm i 6 haubica 122 mm. Osim toga 120. pješačkoj pukovniji na raspolaganje je stavljena još i korpusna haubička brigada i armijska gardijska minobacačka pukovnija M – 8. Po Athumanunhovom izračunu to bi sada bilo ukupno 67 raznih topničkih 'cijevi' na kilometar bojišnice, a to je doista impozantno. Topnička priprava forsiranja trebala je trajati 40 minuta, a počela je plotunom gardijskih minobacača M – 8 po selu Ščici, potom plotun na kotu 112, a zatim i na bezimenu kotu u području Jelika. Nakon tih plotuna uslijedila je istodobna paklena paljba cijelog divizijskog topništva u trajanju od 5 minuta po prvoj crti njemačkih rovova. Nakon toga paljba je slijedila po otkrivenim VT protivnika. Topništvo PAG i BAG djelovalo je po VT u područjima kota 106 i 112. Neposredno pred početak samog forsiranja u niskom brišućem letu njemačke položaje u područjima sela Senska i Bivalki nadletjelo je i strahovito bombardiralo sovjetsko jurišno bombardersko zrakoplovstvo. Sve priprave za prijelaz 2. pješačke bojne završene su do 14. listopada. Od naoružanja 120 pješačka pukovnija imala je slijedeće: 10 teških strojnica, 10 PT pušaka, 12 MB 82 mm, 4 MB 120 mm, 6 topa 45 mm i 2 topa 76 mm. Pješačke satnije imale su pola brzometnih pušaka, a pola kratkih strojnica. U zadnji trenutak pukovnija je popunjena novim vojnicima, njih oko 20 posto, pa je tako 80 posto vojnika imalo bogato borbeno iskustvo, a samo 20 posto vojnika to je tek trebalo steći. (Naime, 120 pješačka pukovnija već je prije forsirala rijeke Desnu, Snov i Sož.) Još je nešto išlo na ruku 120. pješačkoj pukovniji, a to je bilo to što su se iznenada pojavili ribari iz sela Radulja, njih 15, koji su dragovoljno pristali biti rukovatelji čamaca tijekom prebacivanja, a baš oni i najbolje su poznavali ćud Dnjepra na tom mjestu. U jednom valu u čamcima se istodobno moglo prebaciti 240 vojnika, 3 teške strojnice, 6 PT pušaka, 4 MB 82 mm i jedan top 45 mm. Na samu obalu među vojnike 2. pješačke bojne spustili su se i zapovjednik pukovnije osobno u pratnji zamjenika pukovnika Sidorova i zapovjednika 2. pješačke bojne satnika Kuleševa, pa je to još dodatno motiviralo vojnike za odlučnost u prijelazu. Sve je bilo spremno za izuzetno tešku borbenu radnju, a forsiranje rijeke to i je doista, pa se samo čekalo na 0400 15. listopada kada je bio početak forsiranja.

subota, 19.04.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Sovjetska 120. pješačka pukovnija forsira Dnjepar u području Radulja – listopad 1943.

Situacija i zadaća 120. pješačke pukovnije

Sovjetska 69. pješačka divizija ustrojena od 120., 237. i 303. pješačke pukovnije tijekom jeseni povučena je u pričuvu korpusa i van dodira s protivnikom prvo se odmorila od borbi za raščišćavanje lijeve obale Dnjepra, a u kojima je do tada sudjelovala, pa je potom počela s uvježbavanjem nasilnog prelaska preko rijeke. Tako se 69. pješačka divizija nakon 30 km hodnje prikupila u području Lopatni – Radulj – salaš Zarečje i tu su njezine pukovnije odmah počele s pripravama za forsiranje rijeke Dnjepar, te proboj protivničkih crta obrane na drugoj (desnoj) obali. Temeljem odluke zapovjednika 69. pješačke divizije nasilni prijelaz preko rijeke trebao je početi 15. listopada 1943. godine, a zadaća divizije je bila da zauzme mostobran na desnoj (protivničkoj) obali i time omogući prijelaz ostalim postrojbama korpusa preko rijeke, a potom je trebala biti spremna za osiguranje desnog krila korpusa od eventualnog njemačkog protunapada. Nadnevka 09. listopada zapovjednik divizije pozvao je sve svoje podređene zapovjednike pukovnija na zapovjedno izviđanje područja prijelaza i napada divizije. Nakon završenog izvida zapovjednik divizije donio je odluku da će divizija ojačana 218. minobacačkom pukovnijom, te uz topničku potporu KAG (korpusno) i AAG (armijsko) topništva forsira rijeku i zauzme mostobran na desnoj obali, te tako omogući ostalim postrojbama korpusa prijelaz preko rijeke. Bojni složaj divizije trebao je biti u dva ešelona i to u I. b/e 120. i 303. pješačka pukovnija, a u II. b/e 237. pješačka pukovnija. Pukovnije I. b/e trebale su započeti nasilne prelaske istodobno zaštićene dimnim zavjesama koje će plasirati topništvo, a glavni napor divizije trebao je biti na području prijelaza 303. pješačke pukovnije. Temeljem te odluke zapovjednika divizije proizašle su slijedeće zadaće za pukovnije: - 303. pješačka pukovnija trebala je forsirati Dnjepar u području zapadno od sela Lopatni sa zadaćom da ovlada kotom 134 i potom u bojnom sudjelovanju s desnim susjedom zauzme selo Ščici, te nastavi napredovanje dalje prema koti 130; - 120. pješačka pukovnija trebala je forsirati Dnjepar s otočića sjeverozapadno od sela Radulja sa zadaćom da zauzme kotu 112, a potom izbije u područje bezimene kote jugozapadno od Jelika i nastavi napredovanje prema Bivalki; - 237. pješačka pukovnija trebala je Dnjepar forsirati iza 303. pješačke pukovnije i nakon njezinog uspjeha preuzme i produži napad prema Senski; Iz stožera 55. pješačke divizije koja se do tada tu branila, zapovjednik 120 pješačke pukovnije dobio je obavještajne podatke o protivniku iz kojih mu je bilo poznato slijedeće: na smjeru napada Ščici – Bivalki brane se postrojbe njemačke 137. pješačke divizije, a vojnici su pretežito Austrijanci. Topničku potporu njemačkoj 137. pješačkoj diviziji pružala su četiri topnička divizijuna raznih kalibara. Njemačka crta obrane na desnoj obali bila je organizirana u dvije isprekidane crte rovova punog profila, a postojali su i rovovi međusobno povezani kretnicama. Prva crta rovova od obalne crte bila je udaljena jedva 70 metara i nju je posjelo njemačko bojno osiguranje. Druga crta njemačkih rovova najvjerojatnije je i bila prednja crta obrane njemačke 137. pješačke divizije, a ona se protezala crtom istočni rub sela Ščici, istočne padine kote 134 – bezimeno uzvišenje zapadno od Jelika – kota 139 – istočni rub sela Bivalki. Temeljem obavještajnih podataka koje su prikupili prednji topnički motritelji sovjetske 55. pješačke divizije poznato je bilo da iz područja Senska djeluje njemački haubički divizijun 150 mm, zapadno od sela Bivalki nalazi se bitnica topova 105 mm, a tu negdje je i divizijun topova 75 i 105 mm. Sovjetski motritelji primijetili su da njemački vojnici užurbano rade na utvrđivanju svojih položaja, a otkriveno je i da lokalno stanovništvo pod prisilom njemačkih inženjeraca prenosi drvenu građu na prednje njemačke crte obrane. Poznati su bili i podaci o rijeci Dnjepar koja je na tom području bila široka 400 m i duboka do 9 m. Zapadno od Radulja postoje dva riječna otoka koji su obrasli žbunjem, a kodno su nazvani 'Veliki i Mali otok'. Lijeva obala Dnjepra bila je pjeskovita i otkrivena, a zakloni sovjetskim postrojbama mogli su biti samo kuiće u Lopatnima, Radulju i salašu Zarečje. Opet je protivnička obala nadvisivala vlastitu i to za 20 m što je pak njemačkim vojnicima pružalo idealne uvjete za motrenje obalnog ruba, ali i dalje u dubinu sovjetske obrane do 8 km.

srijeda, 16.04.2008.

Bitke, bojevi i borbe

Napad na Livno – 4. do 7. kolovoza 1942.

Opća situacija na području oko Livna

Nakon neuspjeha u napadu na Bugojno i Donji Vakuf Vrhovni stožer NOP nije odustao od realizacije prvobitnog plana koji je predviđao prodor skupine brigada i NOP odreda u Bosansku krajinu, a glede objedinjavanja bojnih djelovanja svih postrojbi NOP na tom području. Naime, vojnički gledano to je i bilo za očekivati, jer osloncem na područje omeđeno Gornji Vakuf – Prozor – Vukovsko, a kojim je skupina partizanskih brigada uspješno ovladala, stvoreni su povoljni taktički uvjeti za daljnja bojna djelovanja. Dakako, na tom području, točnije zapadno i jugozapadno od komunikacije Kupres – Livno, bojno djeluju dalmatinske i krajiške partizanske postrojbe. Tako su već 20. srpnja 1942. postrojbe 3. i 5. krajiškog odreda zauzele Glamoč i ovladale Glamočkim poljem, 27. srpnja 1. krajiška brigada zauzela je Ključ i uz bojno sudjelovanje s 1. krajiškim odredom produžila ofenzivna djelovanja dolinom rijeke Sane. Poradi ovakvih uspjeha, VS NOP donosi odluku o usmjerenju skupine partizanskih brigada na smjer Prozor – Šujica – Livno, istodobno osiguravajući dijelom postrojbi ove brigade u gornjim tokovima rijeka Vrbasa i Rame, a s ciljem ovladavanja prostora Šujica – Tomislavgrad – Livno, a potom i zauzimanjem Kupresa, što bi napokon rezultiralo uskladbom bojnih djelovanja skupine partizanskih brigada s partizanskim odredima iz Dalmacije i Bosanske krajine, te ostvarenje krajnjeg cilja ofenzivnog djelovanja na sjever i sjeverozapad. Sukladno tom planu 1. i 3. proleterska brigada dobivaju zadaću da zauzmu Šujicu i Tomislavgrad, a potom uz bojno sudjelovanje s dalmatinskim i krajiškim partizanskim odredima napadnu i zauzmu Livno. Nadalje, 2. proleterska brigada dobila je zadaću izvršiti pritisak na Kupres, a 4. proleterska brigada, ojačana s konjičkom (iz Konjica) bojnom i prozorskom (iz Prozora) satnijom, trebala je osigurati i zatvoriti smjer Bugojno – Gornji Vakuf i Jablanica – Prozor. Krajem mjeseca srpnja 1. i 3. proleterska brigada razbile su protivničke posade u Šujici i Tomislavgradu, te spriječile protunapad ustaških postrojbi iz smjera Kupresa. Talijanske postrojbe pokušale su iz smjera Sinja prodrijeti u Livno, ali su ih kod Proloških Draga napale partizanske postrojbe 4. operativne zone i prisilile ih na uzmak natrag u Sinj. Početkom mjeseca kolovoza garnizon u Livnu koji je brojio oko 900 vojnika ostao je potpuno sam i izoliran partizanskim postrojbama.

Napad na Livno

Obrana Livna (prikazana shemom na Athumanunhovoj sličici) organizirana je od slijedećih postrojbi: 2. pješačka bojna 14. domobranske pješačke pukovnije, 2. satnija 20. ustaške bojne, dio 18. satnije iz sastava 13. domobranske pješačke pukovnije, žandari i pripadnici ustaške vojnice (policija), te 15 njemačkih vojnika. Sveukupno to je po Athumanunhu negdje oko 900 vojnika. Obrana Livna organizirana je i oslanjala se na vanjske utvrde (OT) između kojih su postojali veliki međuprostori. Athumanunh će pobrojati i te OT: Zastinje, Efrem-kula, Veis-kula, tvornica cementa, samostan Gorica, stočna stanica, žandarmerijska postaja i Rasadnik. Samim rubom grada protezao se rov ispred kojeg je bila postavljena jednoredna žičana ograda, a neke zgrade u Livnu bile su pripremljene za obranu. Sukladno zamisli VS NOP izrađen je Plan napada koji je predviđao kružne noćne napade i brze prodore u grad bez ikakvih zadržavanja oko OT na vanjskoj crti obrane. Istodobno dok je trebao trajati napad na grad, dio partizanskih postrojbi trebao je spriječiti intervencije okolnih protivničkih garnizona. Tako su za provedbu napada određene 1. i 3. proleterska brigada, partizanska bojna iz sastava 4. OZ i dio 5. krajiškog partizanskog odreda, a te postrojbe ustrojene su u tri napadne kolone sa slijedećim zadaćama: - sjeverna napadna kolona (3. proleterska brigada bez 2. bojne) trebala je provesti napad smjerom Švabino polje – Bašajkovac, te zauzeti OT Efrem i Veis-kulu, a potom prodrijeti u grad Livno; - jugoistočna napadna kolona (1. proleterska brigada ojačana partizanskom bojnom iz sastava 4. OZ) trebala je provesti napad iz smjera istoka i juga i zauzeti OT tvornica cementa, samostan Gorica, stočna i žandarmerijska postaja, te brzim prodorom kroz iste prodrijeti u grad; - zapadna napadna kolona (5. krajiški partizanski odred) trebao je provesti napad smjerom Priluka – Livno. Napad je istodobno trebao početi nadnevka 4. kolovoza u 2030, a smjerove prema Bosanskom Grahovu, Sinju i Aržanu zapriječile su postrojbe 4. OZ, dok je 2. bojna 3. proleterske brigade zauzela obrambene položaje prema Kupresu. Napadu su prethodile izuzetno temeljite priprave koje su se ogledale u zapovjednim izvidima i preciziranjima zadaće na samom terenu. Postrojbe su privučene bliže objektima napada, a ustrojene su i skupine za uništavanje OT. U određeni trenutak sve su postrojbe istodobno krenule u napad, ali su naišle na odlučan i snažan otpor branitelja grada. Prvi napad je propao, ali kada je 2. bojna 1. proleterske brigade, vješto rabeći zaštitu mraka i slabosti u sustavu obrane, prodrla u grad i zarobila zapovjednika garnizona, protivnička se obrana narušila i potom raspala. Taj trenutak u slabosti i kolebanju branitelja izazvan zarobljavanjem zapovjednika obrane opet su vješto iskoristile i druge partizanske postrojbe, pa je do podneva 5. kolovoza grad Livno zauzet, osim jedne utvrđene zgrade (Mitrovića) u kojoj se utvrdilo 120 ustaša i 15 njemačkih vojnika koji su pružili žilav otpor sve do 7. kolovoza kada su ih partizani, direktnim pogodcima iz topa, primorali na predaju. Zauzećem Livna stvoreni su povoljni taktički uvjeti za postrojbe NOP, jer su sada bila povezana bojna djelovanja skupine partizanskih brigada s ostalim partizanskim odredima na tom području, a u međuvremenu u područje Prozora probila se i 5. proleterska brigada s Hercegovačkim partizanskim odredom koji su pod pritiskom protivnika morali napustiti područje Zelengore. Kasnije će se, točnije 10. kolovoza, od Hercegovačkog partizanskog odreda i Konjičke partizanske bojne ustrojiti 10. hercegovačka brigada.

nedjelja, 13.04.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Sovjetska 544. pješačka pukovnija forsira Dnjepar u području Dnjepropetrovska – listopad 1943.

Forsiranje Dnjepra i borbe 544. pješačke pukovnije za mostobran

Nadnevka 20. listopada u 2215 divizijska izvidnička satnija počela je s prebacivanjem preko rijeke Dnjepar i u 0100 21. listopada zaposjela položaje na desnoj obali u području 'Dugog šumarka' gdje se ukopala. Za izvidničkom satnijom do svitanja uspjele su se prebaciti i 3. pješačka satnija 1. pješačke bojne, te dio 2. pješačke satnije 1. pješačke bojne. Sovjetske postrojbe koje su se prebacile preko rijeke pod zaštitom mraka dan su provele prikrivene i u tihom ukopavanju, što njemački motritelji nisu uspjeli primijetiti. Kad je pao mrak borbeni inženjerci (pioniri) koji su se prebacili preko rijeke u sastavu pješačkih satnija započeli su s pravljenjem prolaza kroz minska polja na sjevernom rubu 'Velikog šumarka'. Padom mraka 21. listopada u 2200 prebacivati su se počele i druge pješačke satnije, te pridodano topništvo 1. pješačkoj bojni. Zajedno s pješačkim satnijama na desnu obalu prebacili su se i prednji topnički motritelji DAG i KAG, te dio topničkih časnika za navođenje topničkih postrojbi koje su ostale na lijevoj (sovjetskoj) obali. Nadnevka 22. listopada njemački motritelji otkrili su na oko 150 m od obalnog ruba sovjetske postrojbe, te su na njih naveli jaku topničku paljbu, a jedna njemačka pješačka satnija pokušala je protunapadom odbaciti sovjetske postrojbe natrag u rijeku. No, sovjetske postrojbe koje su se utvrdile dan prije u području 'Dugog šumarka' dočekale su njemačko pješaštvo ubitačnom paljbom i njemačka pješačka satnija morala se povući u smjeru Dijevke, a njemački topnički napadi po sovjetskim postrojbama koje su se iskrcavale na obali postali su još žešći. U toj snažnoj njemačkoj topničkoj paljbi uništeno je oko pola prijevoznih sredstava, a drugu polovicu spasili su sovjetski inženjerci koji su ih vratili natrag na lijevu obalu. Oštećeni i izgubljeni čamci ipak nisu narušili plan prebacivanja sovjetskih postrojbi, jer su još tijekom večeri 21. listopada na otok Akula dopremljenu ustrojbeni čamci A-3, njih 12 i još oko 20-tak drvenih ustrojbenih čamaca, te još 10 ribarskih čamaca. Tako je prebacivanje satnija 2. i 3. pješačke bojne nastavljeno prema planu. Kako bi se njemačkim vojnicima odvratila pozornost od stvarnog mjesta prebacivanja sovjetskih postrojbi, izveden je demonstrativan desant preko rijeke u području Dnjepropetrovska, oko 40 pješaka pod zapovjedništvom satnika Kovalja. Ova satnija smjelim je napadom uništila njemačku posadu (10-tak vojnika) koja je čuvala željeznički most nedaleko grada. Taj iznanadni napad doista je na trenutak skrenuo pozornost njemačkih vojnika na to mjesto, jer su njemački zapovjednici odustali od uvođenja u borbu svoje pričuve protiv postrojbi 544. pješačke pukovnije, strahujući da će im one ustrebati kod Dnjepropetrovska, gdje su zaključili da slijedi novo iskrcavanje. Do 2400 21. listopada 1. pješačka bojna bila je cjelokupna na drugoj obali i u području 'Dugi šumarak' bila spremna za daljnje borbe za mostobran. Uz snažnu sovjetsku topničku potporu 1. pješačka bojna izbacila je njemačke postrojbe iz rovova u području 'Veliki šumarak'. Njemački vojnici odmah su poduzeli protunapad u namjeri da vrate izgubljeni rov, ali su ih sovjetski vojnici odbili od istog. Sada je 1. pješačka bojna pokušala napredovati prema jugu, ali je dočekana snažnom paljbom iz dubine 'Velikog šumarka' i od toga se moralo odustati. Jedna njemačka pješačka satnija pokušala je zaobići lijevo krilo 1. pješačke bojne, ali baš u trenutku kada je uspjela u svom naumu, njemačka je satnija naletjela na sovjetske vojnike iz sastava 2. pješačke bojne koji su se u međuvremenu tu iskrcali. Njemačke satnije sada su se morale povući u smjeru Dijevke. Oko 0200 22. listopada sovjetske pješačke bojne 544. pješačke pukovnije uspjele su priječi rijeku i zapodjenuti borbu za drugu crtu njemačkih rovova u području Suhačevke. Njemački vojnici snage jedne pješačke bojne ojačani sa šest tenkova koji su tu prebačeni iz Krasnopolja pokušali su protunapad na sovjetsku 3. pješačku bojnu. Uz velike gubitke njemačka bojna odbacila je sovjetsku bojnu natrag prema šumarku, ali tada je u borbu uvedena pričuva pukovnije (satnija automatičara), te je ona uz sudjelovanje satnija iz 3. pješačke bojne zaustavila njemački protunapad. Uz snažnu potporu gardijskih minobacača sovjetska 3. pješačka bojna, iako je pretrpjela znatnije gubitke, uspjela je odbaciti njemačku bojnu natrag prema Suhačevki. Tijekom 22. listopada njemački vojnici pokušali su još osam puta u protunapadima odbaciti sovjetske postrojbe natrag u rijeku, ali 23. listopada na obali su se već nalazile i druge sovjetske divizijske postrojbe koje su iskoristile njemačku zaokupljenost s bojnama iz sastava 544. pješačke pukovnije. Nadnevka 24. listopada do 1300 sovjetska 152. pješačka divizija uspješno je prešla Dnjepar i nakon topničke priprave, a uz blisku potporu zrakoplovstva, u 1400 prešla u napad na Suhačevku, Dijevku, Krasnopolje i južne rubove Dnjepropetrovska. Do 25. listopada sovjetska 152. pješačka divizija uspjela je zauzeti sve narečene gradove i sam Dnjepropetrovsk. Njemačke postrojbe izgubile su 200-tinjak vojnika (KIA, WIA i MIA, po Athumanunhu, poginuli, ranjeni i nestali), a sovjetske postrojbe zaplijenile su 8 topova,16 MB, 24 strojnice, preko 100 pušaka i kratkih strojnica, 30 raznih vojnih vozila, 3 skladišta ratnog i doknadnog materijala i 4 skladišta konzervirane hrane.

subota, 12.04.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Odluka zapovjednika 544. pješačke pukovnije za forsiranje

Proučivši borbenu zadaću, zemljište, protivničku obranu i dodijeljene postrojbe, zapovjednik 544. pješačke pukovnije, satnik F. B. Rovni, odlučio je forsiranje rijeke provesti u dva bojna ešalona i to tijekom dvije noći za redom. Kada mu je odluko odobrio zapovjednik divizije, satnik Rovni postavio je svojim podređenim bojnama slijedeće zadaće: 1. pješačka bojna s dva pukovnijska PT topa 45 mm i dva PT topa 76 mm, noć uoči 21. listopada, treba se prebaciti preko Dnjepra i zauzeti 'Dugi šumarak', tu se utvrditi i osigurati mostobran za iskrcavanje glavnine postrojbi pukovnije. Već prije iskrcavanja 1. pješačke bojne u tom šumarku bila je divizijska izvidnička satnija. Vezu s nadređenim zapovjednikom zapovjednik bojne trebao je održavati RU; 2. i 3. pješačka bojna noću 22. listopada, pod zaštitom divizijske izvidničke satnije i 1. pješačke bojne trebale su se iskrcati u području 'Dugog šumarka', te zajedno napasti njemačke postrojbe u 'Velikom šumarku', unište ih, utvrde se i budu u spremnosti za odbijanje njemačkog protunapada. Kada se bojne 544. pješačke pukovnije utvrde na crti mostobrana trebalo je početi iskrcavanje ostalih pukovnija 152. pješačke divizije. U pričuvi pukovnije ostala je satnija strojničara (automatičara). Sovjetsko topništvo s lijeve obale Dnjepra trebalo je topničkim udarima po njemačkim OT osigurati forsiranje postrojbama 544. pješačke pukovnije, a potom je trebalo biti u spremnosti tuči po njemačkim postrojbama koje bi eventualno krenule u protunapad na crtu mostobrana. Batiranje i kontrabatiranje njemačkog topništva sada su bile zadaće KAG (korpusno topništvo) i sovjetskog zrakoplovstva. PAG (pukovnijsko topništvo) i PT lovcima iz sastava PT bitnice zapovjeđeno je da se preko rijeke prebace zajedno s pješačkim bojnama i u njihovim sastavima vode borbu s njemačkim OT i eventualnim tenkovima. Borbeni inženjerci dobili su zadaću da otvore prolaze kroz njemačke žičane i MEZ (minsko-eksplozivne zaprijeke), a potom da budu u spremnosti za manevar s PT minama u ustrojenim privremenim sastavima PSZ (pokretne skupine za zaprijeđbu). Tijekom više dana od 5. do 17. listopada postrojbe 544. pješačke pukovnije uvježbavale su forsiranje u području Podgorodnog. Posebna pozornost dana je obuci novopristiglih vojnika iz popune i veslačima koji su trebali veslati u čamcima za prebacivanje. Svaka pješačka bojna ustrojila je i svoju jurišnu skupinu sastavljenu od pješačkog voda koji je bio ojačan desetinom borbenih inženjeraca, te PT topovima i Ptpuškama, a s namjenom da iste vode blisku borbu s njemačkim OT i eventualnim tenkovima. Noću uoči 18. listopada 152. pješačka divizija opet je od 2. pješačke divizije preuzela svoje ranije bojne položaje, a 544. pješačka bojna prikupila se na otoku Akula u spremnosti za forsiranje. Sovjetski inženjerci pripremili su i uredili tri mjesta prijelaza, a na istima su bila prikupljena slijedeća sredstva za prijelaz preko rijeke: na prvom mjestu prijelaza nalazile su se šest splavi koje su činila po četiri čamca, te 10 ribarskih čamaca i još 10 međusobno povezana i ukrućena ribarska čamca; na drugom mjestu prijelaza nalazile su se dvije splavi koje su činila po četiri čamca, te 10 ribarskih čamaca i još 10 međusobno povezana i ukrućena ribarska čamca; na trećem mjestu prijelaza bile su dvije splavi koje su činila po četiri drvena ustrojbena čamca, te 10 drvenih ustrojbenih čamaca i još 10 ribarskih čamaca. Sva ta skupljena sredstva za prijelaz preko rijeke nisu bila dostatna za istodobno prebacivanje postrojbi s naoružanjem i pratećim oružjima, pa je prebacivanje trajalo tijekom cijele noći u više tura. Da bi se izbjegla pomutnja i zabuna postrojbi tijekom ukrcavanja splavi i čamci označeni su posebnim oznakama i brojevima. Padom mraka 20. listopada sve je bilo spremno za forsiranje koje je trebala započeti 1. pješačka bojna.
Na Athumanunhovoj sličici vidi se načelan raspored vojnika u čamcu tijekom prijelaza preko rijeke.

petak, 11.04.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Sovjetska 544. pješačka pukovnija forsira Dnjepar u području Dnjepropetrovska – listopad 1943.

Situacija i zadaća 544. pješačke pukovnije

Svladavajući organiziran i dosta jak otpor njemačkih postrojbi, sovjetske postrojbe tijekom mjeseca rujna 1945. izbijaju na lijevu obalu rijeke Dnjepar u području Dnjepropetrovska. Sovjetska 152. pješačka divizija u dvodnevnim borbama uništila je njemačke postrojbe u Podgorodnom Nižnjednjeprovsku i ujutro 27. rujna potpuno ovladala odsjekom obale na području Kirovski – Sugakovski – Lomovka – Nižnjednjeprovsk. Ostavivši na manjim otočićima bojna osiguranja, njemačke razbijene postrojbe povukle su se na desnu obalu i tu su se utvrdile na već ranije pripremljenim objektima utvrda. Na otoku naziva 'Akula', nalazi se na oko kilometar južno od Sugakovskog, ostavljen je njemački pješački vod ojačan s 3 strojnice i 2 MB 81 mm. Povlačeći se njemački vojnici spalili su kuće u naseljima Kirovsko, Sugakovsko i Frunzensko, te digli u zrak željezničke mostove preko Dnjepra u području Dnjepropetrovska, sve u namjeri da otežaju prijelaz sovjetskim postrojbama preko rijeke, ali ipak nisu uspjeli prebaciti na desnu obalu sva mjesna i priručna plovna sredstva (ribarske čamce). Nakon što je uništila zaostale njemačke vojnike na lijevoj obali sovjetska 152. pješačka divizija počela je s pripremama za forsiranje rijeke Dnjepar. Pripreme za prijelaz preko rijeke u području Sugakovskog i Dijevke II trajale su punih osam dana. U tom vremenu prikupljani su ribarski čamci i popravljeni svi oštećene splavi koje su pronađene na lijevoj obali. Od mjesnog (priručnog) materijala (bačve, daske, trupci …) izrađene su priručne splavi za prebacivanje topova i minobacača preko rijeke. Sva ta sredstva (kamuflirana) prikrivena su blizu mjesta određenih za prijelaz preko rijeke, a potom je poradi novonastale situacije forsiranje odloženo za sredinu listopada. Nadnevka 5. listopada 152. pješačka divizija predala je svoje područje odgovornosti 2. pješačkoj diviziji i potom su se njezine podređene postrojbe izvukle u područje Podgorodnog. Dok se tako postrojbe 152. pješačke divizije pripremaju za prijelaz preko rijeke, postrojbe 2. pješačke divizije rade na raščišćavanju obale i pripremama za što sigurniji prijelaz postrojbi 152. pješačke divizije. Tijekom tih priprema, nadnevka 9. listopada, jedna ojačana pješačka satnija iz sastava 2. pješačke divizije, uz topničku potporu dva topnička divizijuna prebacila se na otok Akula i tamo uništila njemački vod. Istodobno, do 15. listopada, armijski inženjerci izgradili su most od Sugakovskog do Zelenog otoka i preko njega do otoka Akula što će pak kasnije puno olakšati koncentraciju sovjetskih postrojbi na tom otoku. Tako je zapravo otok Akula postao polazno područje 152. pješačke divizije s kojeg će ona krenuti u forsiranje rijeke Dnjepar. Tijekom priprava za napad 152. pješačka divizija dobila je zadaću forsiranja rijeke Dnjepar i zauzimanje mostobrana u području Suhačevka – Dijevka, a potom razvijajući se za napad udariti na Krasnopolje i tu presjeći protivniku odstupnicu iz Dnjepropetrovska, te potom, uz bojno sudjelovanje sovjetskih postrojbi koje su Dnjepar forsirale južno od Dnjepropetrovska, u području naselja Kajdaki (južni) okružiti i uništiti njemačku grupaciju. Zapovjednik 152. pješačke divizije, brigadir J. P. Kuliški, dodijelio je 544. pješačkoj pukovniji zadaću forsiranja Dnjepra s otoka Akula, te da odlučnim napadom zauzme šumarak kod sjevernog ruba Suhačevke, kodno nazvani 'Veliki šumarak', tu se utvrdi i time osigura prijelaz preko rijeke glavnini postrojbi divizije. U cilju toga 544. pješačkoj pukovniji dodijeljene su tri topovske bitnice iz sastava divizijskog topništva i protutenkovska bitnica samostalnog lovačkog divizijuna. Uz sve to, topničku potporu 544. pješačkoj pukovniji, trebali su pružati i sve ostale topničke i minobacačke pukovnije na lijevoj obali Dnjepra, te divizijun gardijskih minobacača s otoka Akula. Tako sada 544. pješačka pukovnija raspolaže uz svoja 6 PT topa 45 mm i 4 PT topa 76 mm i s 23 PT topa 76 mm (divizijske bitnice plus PT bitnica samostalnog divizijuna). Zapovjednik 152. pješačke divizije uputio je na protivničku obalu divizijsku izvidničku satniju koja se iskrcala kod šumarka kodno nazvanog 'Dugi šumarak'. Rijeka Dnjepar na tom mjestu bila je široka oko 2,5 km, a udaljenost od otoka Akule do druge obale bila je oko 1000 m. Brzina toka rijeke bila je 0,6 metara u sekundi, a protivnička obala nadvisivala je vlastitu obalu za oko 100 m (ovo po Athumanunhu nikako ne valja i nadvisivanje protivničke obale uvijek kod forsiranja treba izbjegavati). Uz sve to još su njemački vojnici s kota u području Dijevke i Suhačevke motrili i pod topničko-strojničkim nadzorom držali tok rijeke i sve prilaze svojoj (desnoj) obali. Nadalje, njemačkim postrojbama u prilog ide i to što su na toj (desnoj) obali duboke jaruge i velika naselja, a sve to im pruža gotovo idealne uvjete za prikrivene manevre pričuvama, a kamenom zidane kuće u tim naseljima lako su se mogle utvrditi i podesiti za obranu. Sve to su njemački vojnici učinili mnogo ranije u cilju da zadrže sovjetske postrojbe na lijevoj obali i time nadziru Ukrajinu s desne obale Dnjepra. Prednja crta njemačke obrane protezala se na desnoj obali sjevernim rubom naselja Suhačevka – Dijevka – Kajdaki i dalje rubom Dnjepropetrovska. Na smjeru napada sovjetske 544. pješačke pukovnije njemački vojnici uredili su OT na crti: zapadni rub Suhačevke – središte Dijevke – istočni rub Kajdaki, a iste su međusobno povezane rovom punog profila. Na pogodnim mjestima izrađeni su čak i betonski bunkeri. S fronta (čela) OT su zaštićene žičanim zaprijekama i minskim poljima, a po dubini obrane iskopani su rovovi. Na tom mjestu branila se njamačka 541. pješačka pukovnija iz sastava 387. pješačke divizije koja je bila ojačana 211. pionirskom (inženjerijskom) bojnom, te topnički podržavana s 4 bitnice topova 105 mm i bitnicom poljskih haubica 150 mm. U šumarku sjeverno od Suhačevke nalazilo se njemačko bojno osiguranje jačine jedne pješačke satnije koju su topnički podupirali topovi i minobacači iz dubine njemačke obrane. Na južnom i istočnom rubu Suhačevke bili su postavljeni 4 topa 75 mm postavljenih za direktno gađanje. U Dijevki nalazili su se položaji 4 njemačkih MB bitnica 81 mm. U Krasno polju bila je njemačka pričuva jačine jedne pješačke bojne ojačane sa šest tenkova. Njemački vojnici očekivali su sovjetsko forsiranje rijeke, pa su shodno tomu, čim bi pao mrak, obale rijeke osvjetljavali povremeno svjetlećim raketama.

petak, 04.04.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Borbe 228. sovjetske pješačke pukovnije na prostoru između jezera Suojarvi i Salonjarvi – srpanj 1944.

Tijek borbe

Nakon 25 minutne topničke priprave napada, 17. lipnja točno u 1010, sovjetska 228. pješačka pukovnija krenula je u napad dodijeljenim smjerom. Napad na južne padine 'Strme kote' izvela je 2. pješačka bojna čiji je dio pješačkih satnija upao u prvi rov finskih vojnika na širini od oko 100 metara, ali su finski vojnici odmah krenuli u protunapad i izbacili sovjetske vojnike iz svojih rovova. Sada je 2. pješačka bojna nastavila voditi borbu za blokadu finskih postrojbi koje su se nalazile na 'Strmoj koti'. Istodobno je 3. pješačka bojna ojačana satnijom automatičara iz divizije munjevito napala finske postrojbe koje su se branile na 'Bliskoj koti'. Nakon kraće borbe sovjetski vojnici ovdje su uspjeli izbaciti finske vojnike iz prve crte rovova i tu se utvrdili. No, daljnje napredovanje postrojbi sovjetske 3. pješačke bojne nije išlo, jer su finski vojnici stalno, na svaki pokušaj sovjetskih vojnika da krenu u napredovanje, poduzimali protunapade. Nakon opetovanog napada 3. pješačke bojne, njezina 7. pješačka satnija uspjela je izbiti sve do sjevernog ruba, a 1. vod 7. pješačke satnije čak se probio i dalje od dodijeljene fazne crte. Finski vojnici stalno su pokušavali protunapadima odbaciti 7. pješačku satniju, ali u tomu nisu uspijevali, no, ipak su uspjeli odsjeći njezin 1. vod koji je izbio daleko ispred ostalih vodova. Sovjetski zapovjednik voda pokazao se doista kao uspješan zapovjednik, pa je vješto izbjegao okruženje koje su mu pokušala prirediti dva finska voda. Naime, sovjetski 1. vod 7. pješačke satnije zauzeo je položaje za kružnu obranu i tako se održao čak dva sata sve do trenutka kada se do njega napokon nije probila satnija automatičara iz divizije. Sada pak su finski vojnici snagom jedne pješačke satnije iz smjera 'Strme kote' pokušali ugroziti krilo sovjetske satnije automatičara koja je došla u pomoć okruženom 1. vodu. No, to je odmah uočio zapovjednik 4. pješačke satnije iz 2. pješačke bojne, te je ostavio jedan vod na dostignutom položaju, a s dva druga voda uz snažnu potporu teških strojnica udario u bok koji je otkrila finska satnija koja pak je udarala na krilo sovjetske divizijske satnije automatičara. Ovaj iznenadan i neočekivan manevar sovjetske 4. pješačke satnije prisilio je finske vojnike da odustanu od napada na krilo sovjetske divizijske satnije automatičara. Do 1200 17. lipnja sovjetska 3. pješačka bojna u potpunosti je zauzela 'Blisku kotu' i stalno odbijala finske protunapade. Istodobno su sovjetski vojnici iz satnije automatičara i 1. voda 7. pješačke satnije uletjeli u minske i žičane zaprijeke. Zapovjednik pukovnije cijelo je vrijeme pratio razvoj situacije i u tom trenutku zapovjedio je slijedeće: 2. pješačka bojna odmah mora otpočeti s aktivnim djelovanjem i spriječiti finske vojnike da otvore bočnu vatru i organiziraju protunapade na osjetljivo krilo 3. pješačke bojne koja se nalazila na jugozapadnim padinama 'Strme kote'; 3. pješačka bojna, nakon opetovanog 10 minutnog topničkog udara, uz sudjelovanje satnije automatičara koja je izbila naprijed, trebao je odmah krenuti u napad i uništiti finske vojnike na 'Bliskoj koti'; pričuva pukovnije 5. pješačka satnija trebala je izbiti u područje sjevernih padina 'Bliske kote' kako bi bila spremna eksploatirati uspjeh koji će eventualno postići 3. pješačka bojna. Nakon topničke priprave, uz bojno sudjelovanje satnije automatičara, 3. pješačka bojna krenula je u silovit napad na finske vojnike koji su se branili na 'Bliskoj koti'. Nakon pretrpljenih gubitaka finski vojnici počeli su se u neredu i neorganizirano povlačiti s 'Bliske kote' obalom jezera Salonjarvi i dalje u smjeru sjeverozapada. Sovjetske teške strojnice koje su bile na otoku Salonsari sada su otvorile ubitačnu paljbu po finskim vojnicima koji su se povlačili i nanijeli im teške gubitke. Nakon zauzimanja 'Bliske kote' 3. pješačka bojna krenula je u progon finskih vojnika i u 1700 zapodjenula borbe za naselje Lahtela. Po zapovjedi zapovjednika pukovnije pričuva pukovnije (5. pješačka satnija) ojačana je još jednom satnijom i one su zajedno napale 'Ravnu kotu' koju su i nedugo potom zauzele. Kako je sada 'Ravna kota' bila u rukama sovjetskih vojnika, izvidnički vod i satnija automatičara iz postrojbi pukovnije koje su slijedile i preuzimale, zaobišli su 'Ravnu kotu' i izbili u područje jugozapadno od Savilapija i tu iznenadile finsku posadu mosta koja ga je minirala i trebala srušiti. Tim manevrom sada je odsječena odstupnica finskoj 3. pješačkoj satniji 11. lovačke bojne i ostacima finske pješačke satnije iz sastava 303. pješačke pukovnije koje su se izvlačile smjerom od 'Strme kote' prema Savilampiju. Dio tih finskih postrojbi uništen je u kratkotrajnoj borbi, a preostali finski vojnici nemoćni da učine nešto više, jednostavno su se predali. Do 17. lipnja u 2000 svaki organizirani otpor finskih vojnika prestao je. Na bojištu je ostalo oko 100-tinjak mrtvih finskih vojnika, a još 100-tinjak ih je zarobljeno. U ruke sovjetskim vojnicima palo je 4 topa,10 teških strojnica, 2 bacača plamena, 119 pušaka, 4 minobacača, 4 radio-uređaja, te velika količina streljiva i drugog ratnog doknadnog materijala.

četvrtak, 03.04.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Borbe 228. sovjetske pješačke pukovnije na prostoru između jezera Suojarvi i Salonjarvi – srpanj 1944.

Odluka zapovjednika 228. pješačke pukovnije

Zapovjednik 228. pješačke pukovnije, pukovnik J. P. Kulakov, sukladno dobivenoj zadaći, te temeljem podataka koji su dobiveni od zarobljenika, a nakon što je izvršena procjena situacije, odlučio je glavni napor i udar nanijeti protivniku na 'Bliskoj koti' 3. pješačkom bojnom koju je ojačao satnijom automatičara iz divizije. Tijekom napada 3. pješačke bojne, 2. pješačka bojna istodobno je trebala na sebe vezati protivnika na 'Strmoj koti'. Iz te odluke proizašle su slijedeće zadaće bojnama: 2. pješačka bojna, bez 5. pješačke satnije koja je povučena u pričuvu pukovnije, ojačana s dva topa 76 mm i uz topničku potporu topničkog divizijuna topničke pukovnije imala je zadaću aktivnim bojnim djelovanjima na sebe vezati i time izolirati finske vojnike na 'Strmoj koti'. (To je bilo potrebito kako bi se finski vojnici na 'Strmoj koti' spriječili u eventualnom protunapadu i u mogućim bočnim paljbama po satnijama 3. pješačke bojne koje su napadale na 'Blisku kotu' – po Athumanunhu). Nadalje, 3. pješačka bojna, ojačana satnijom automatičara iz divizije, vodom borbenih inženjeraca, dva voda PT pušaka i dva topa 76 mm, uz topničku potporu dva topnička divizijuna iz sastava topničke pukovnije, dobila je zadaću da zauzme 'Blisku kotu' i naselje Lahtelu, a potom uz pomoć 5. pješačke satnije, koja se nalazila u pričuvi pukovnije, uništiti finske postrojbe na 'Ravnoj koti' i time osigurati ulazak u borbu snaga pukovnije koje su slijedile i preuzimale napad u smjeru Vuontele. Pričuva pukovnije, 5. pješačka satnija ojačana satnijom automatičara, te vodom PT pušaka, kretala se iza desnog krila 3. pješačke bojne, a topnički divizijun topničke pukovnije i pukovnijska minobacačka bitnica 122 mm bili su u spremnosti poduprijeti uvođenje pričuve pukovnije u borbu. Gotovost za napad postrojbi 228. pješačke pukovnije bila je 17. lipanj u 1010. Još tijekom noći 17. lipnja pješačke bojne zauzele su svoje polazne položaje i to: 2. pješačka bojna južno od 'Strme kote' dodirujući svojim desnim krilom jezero Suojarvi, a 3. pješačka bojna rasporedila se uzduž ceste 150 m istočno od 'Bliske kote'. Zapovjednik pukovnije poslao je skupinu strojnica i desetinu automatičara na otok Salonsari. Zadaća ove skupine bila je da u trenutku napada 3. pješačke bojne otvori snažnu strojničku paljbu s otoka i tako zavara protivnika o nazočnosti sovjetskih postrojbi u pozadinu finskih postrojbi. Tijekom noći 17. lipnja ta skupina neprimjetno se prebacila na otok, a pukovnijska pričuva prikupila se na oko 1 km od puta jugoistočno od 'Bliske kote'. Borbeni inženjrci pod zaštitom noći postavili su 10 pružnih punjenja pod finske žičane zaprijeke u području 'Strme kote' i 'Bliske kote'. U osvit zore 17. lipnja zapovjednik 228. pješačke pukovnije još je jednom opetovao zadaću svojim podređenim zapovjednicima. Nakon topničke priprave napada u trajanju od 3 minute po sve tri kote uslijedio je drugi topnički udar u trajanju od 10 minuta pukovnijskog topništva, a potom je divizijsko topništvo u trajanju od 4 minute tuklo 'Blisku kotu', a potom 5 minuta 'Ravnu kotu'. Nakon tih udara uslijedio je topnički udar cjelokupnog topništva u trajanju od 3 minute opet po sve tri kote istodobno. Poradi odnosa snaga Athumanunh je izradio tablicu iz koje je na njegovo čuđenje (odnos napadača treba biti tijekom napada minimalno 3 prema 1 u korist napadača), jer iz odnosa snaga vidi se da tijekom napada sovjetska pukovnija nije baš toliko nadmoćna u odnosu na finsku ojačanu pješačku bojnu koja je u obrani.

<	travanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!