Sovjetska 120. pješačka pukovnija forsira Dnjepar u području Radulja – listopad 1943.
Odluka zapovjednika 120. pješačke pukovnije i priprave za forsiranje
Zapovjednik 120. pješačke pukovnije brigadir J. A. Bahmetjev, nakon proučavanja zadaće pukovnije i procjene vlastitih snaga pukovnije za forsiranje rijeke, na zapovjednom izviđanju sa svojim podređenim zapovjednicima bojni i zapovjednicima postrojbi ojačanja pukovnije odlučio je forsiranje izvršiti u valovima. Tako je u prvom valu s 25 ribarskih čamaca forsiranje trebala prva započeti 2. pješačka bojna ojačana satnijom PT pušaka, izvidničkim vodom i jednim topom 45 mm. Zadaća 2. pješačke bojne bila je uništiti njemačko bojno osiguranje u području kote 106, a potom zauzeti kotu 112, te se na njoj utvrditi i tako osigurati prijelaz ostalim postrojbama prijelaz preko rijeke. Zadaća 1. pješačke bojne pak je bila prebacivanje preko rijeke u drugom valu, odmah nakon prebacivanje 2. pješačke bojne i to tako da se na protivničkoj obali posloži za desnim krilom 2. pješačke bojne, a potom da u sudjelovanju zauzmu bezimenu kotu u području zapadno od Jelika. Zajedno s 1. pješačkom bojnom prebacivanje su trebali započeti i ostale topničke postrojbe bojni i pukovnije. Nakon toga u trećem valu prebacivanje je trebala početi 3. pješačka bojna ina protivničkoj obali uz sudjelovanje s 1. pješačkom bojnom zauzeti selo Bivalki, tu se utvrdi i bude u spremnosti za odbijanje eventualnih njemačkih protunapada iz smjera jugoistoka. Kako bi se protivničkim motriteljima odvratila pozornost od stvarnih mjesta prijelaza postrojbi, 1. vod iz sastava 3. pješačke bojne s četiri čamca trebao je izvoditi demonstrativno (lažno) prebacivanje preko rijeke u području gdje su već ranije postrojbe 55. pješačke divizije pokušale prebacivanje preko rijeke. Lažno prebacivanje trebalo je početi 20 minuta prije stvarnog prebacivanja. Zaštitu prebacivanja postrojbi 2. pješačke bojne i njezino prikrivanje trebalo je izvesti topništvo plasiranjem dimne zavjese tijekom vatrene priprave napada. Oružja za direktno gađanje protivničke obale bila su 3 strojnice i 2 topa 45 mm postavljeni na 'Velikom otoku', a još 3 teške strojnice bile su postavljene zapadno od sela Lopatni u spremnosti za bočnu paljbu po njemačkim postrojbama. Zapovjednik pukovnije zapovjedio je zapovjedniku 2. pješačke bojne da njegovi vojnici otvaraju strojo-puščanu paljbu po protivničkoj obali još dok su u čamcima. Za batiranje njemačkih snaga određeno je PAG (pukovnijsko) topništvo ustrojeno od 1. i 2. divizijuna 118. topničke pukovnije koji su u svom naoružanju imali 12 topova 76 mm i 6 haubica 122 mm. Osim toga 120. pješačkoj pukovniji na raspolaganje je stavljena još i korpusna haubička brigada i armijska gardijska minobacačka pukovnija M – 8. Po Athumanunhovom izračunu to bi sada bilo ukupno 67 raznih topničkih 'cijevi' na kilometar bojišnice, a to je doista impozantno. Topnička priprava forsiranja trebala je trajati 40 minuta, a počela je plotunom gardijskih minobacača M – 8 po selu Ščici, potom plotun na kotu 112, a zatim i na bezimenu kotu u području Jelika. Nakon tih plotuna uslijedila je istodobna paklena paljba cijelog divizijskog topništva u trajanju od 5 minuta po prvoj crti njemačkih rovova. Nakon toga paljba je slijedila po otkrivenim VT protivnika. Topništvo PAG i BAG djelovalo je po VT u područjima kota 106 i 112. Neposredno pred početak samog forsiranja u niskom brišućem letu njemačke položaje u područjima sela Senska i Bivalki nadletjelo je i strahovito bombardiralo sovjetsko jurišno bombardersko zrakoplovstvo. Sve priprave za prijelaz 2. pješačke bojne završene su do 14. listopada. Od naoružanja 120 pješačka pukovnija imala je slijedeće: 10 teških strojnica, 10 PT pušaka, 12 MB 82 mm, 4 MB 120 mm, 6 topa 45 mm i 2 topa 76 mm. Pješačke satnije imale su pola brzometnih pušaka, a pola kratkih strojnica. U zadnji trenutak pukovnija je popunjena novim vojnicima, njih oko 20 posto, pa je tako 80 posto vojnika imalo bogato borbeno iskustvo, a samo 20 posto vojnika to je tek trebalo steći. (Naime, 120 pješačka pukovnija već je prije forsirala rijeke Desnu, Snov i Sož.) Još je nešto išlo na ruku 120. pješačkoj pukovniji, a to je bilo to što su se iznenada pojavili ribari iz sela Radulja, njih 15, koji su dragovoljno pristali biti rukovatelji čamaca tijekom prebacivanja, a baš oni i najbolje su poznavali ćud Dnjepra na tom mjestu. U jednom valu u čamcima se istodobno moglo prebaciti 240 vojnika, 3 teške strojnice, 6 PT pušaka, 4 MB 82 mm i jedan top 45 mm. Na samu obalu među vojnike 2. pješačke bojne spustili su se i zapovjednik pukovnije osobno u pratnji zamjenika pukovnika Sidorova i zapovjednika 2. pješačke bojne satnika Kuleševa, pa je to još dodatno motiviralo vojnike za odlučnost u prijelazu. Sve je bilo spremno za izuzetno tešku borbenu radnju, a forsiranje rijeke to i je doista, pa se samo čekalo na 0400 15. listopada kada je bio početak forsiranja.
Post je objavljen 20.04.2008. u 16:02 sati.