Sovjetska 120. pješačka pukovnija forsira Dnjepar u području Radulja – listopad 1943.
Tijek forsiranja i borbe 120. pješačke pukovnije za mostobran (nastavak)
Tijekom borbi za mostobran i u odbijanju njemačkih protunapada posebnu hrabrost i učinkovitost u zapovijedanju pokazali su niži zapovjednici i časnici (zapovjednici vodova i satnija). Tako je pješački vod poručnika Timofejeva tijekom napada na jugozapadne padine bezimene kote pustio njemačku skupinu vojnika na samo 100 metara i tada otvorio istodobnu snažnu plotunsku paljbu (uređena vatra – po Athumanunhu). Njemački vojnici pretrpjeli su teške gubitke, a poručnik Timofejev sa svojim vojnicima priskrbio si je povoljniji taktički položaj. Zapovjednik pukovnije te je večeri još uvijek zapovijedao s lijeve obale, ali je imao stalnu radio i žičanu (telefonsku) vezu sa svojim podređenim zapovjednicima bojni koji su već bili na desnoj obali. Padom mraka njemački protunapadi su se smirili i napokon prestali. Rezultat borbe za mostobran bio je oko 100-tinjak KIA i WIA na njemačkoj strani i oko 40-tak KIA i WIA na sovjetskoj strani. Sovjetski vojnici uspjeli su zarobiti nekoliko njemačkih vojnika (CIA – captured in action), koji su pripadali njemačkoj 449. pješačkoj pukovniji 137. pješačke divizije, te su od njih saznali da pukovnija ima zadaću prezimljivanja na ovim položajima i da se neće tako lako povući s njih. Isto tako njemački zarobljenici odgovorili su da nisu bili upoznati sa sovjetskim pripravama za forsiranje. Tijekom noći uoči 16. listopada rijeku su prošli i vojnici 3. pješačke bojne, te cjelokupno topništvo bojne i pukovnije, a za njima i ostale logističke postrojbe pukovnije. Zajedno s tim postrojbama rijeku je prešao i zapovjednik pukovnije sa svojom zapovjednom skupinom, odnosno stožerom pukovnije. Pod zaštitom mraka, još iste noći prebacivanje na drugu obalu započele su i bojne iz sastava 303. i 237. pješačke pukovnije. Ujutro 16. listopada nakon topničke priprave sve tri pješačke pukovnije krenule su u napad na zadanim smjerovima Tako je 120. pješačka pukovnija zauzela bezimenu kotu, 237. pješačka pukovnija zauzela je kotu 130, a 303. pješačka pukovnija zauzela je selo Šćici. U 1100 njemački vojnici poduzeli su posljednji protunapad na 4. pješačku satniju 2. pješačke bojne 120. pješačke pukovnije koja je branila kotu 112. Nakon izuzetno snažne topničke vatre, sovjetska pješačka satnija pretrpjela je znatne gubitke, ali je ipak uspjela odbiti pješački napad njemačkih vojnika i kota 112 ostala je u njezinim rukama. Do pada mraka 16. listopada sve tri pješačke pukovnije sovjetske 69. pješačke divizije zauzela je zemljišnu prostoriju od ukupno 40 km četvornih na protivničkoj obali. Na toj dostignutoj crti mostobrana sve su se pukovnije ukopale i utvrdile. Tako je 17. listopada sve bilo spremno za prebacivanje ostalih postrojbi korpusa i armije preko rijeke, a 120. pješačka pukovnija koja je za to bila najzaslužnija za nagradu je povučena u pričuvu divizije gdje su se njezini vojnici, dočasnici i časnici konačno i zaslužno mogli barem na trenutak odmoriti i opustiti se iscrpljujućih bojnih napora. Na Athumanunhovoj sličici prikazana je načelna shema prijelaza divizije s temeljnim elementima (mjesta prijelaza, odsjeci i zona prijelaza, desantna osnovica i crta mostobrana).
Post je objavljen 25.04.2008. u 21:17 sati.