Sovjetska 120. pješačka pukovnija forsira Dnjepar u području Radulja – listopad 1943.
Situacija i zadaća 120. pješačke pukovnije
Sovjetska 69. pješačka divizija ustrojena od 120., 237. i 303. pješačke pukovnije tijekom jeseni povučena je u pričuvu korpusa i van dodira s protivnikom prvo se odmorila od borbi za raščišćavanje lijeve obale Dnjepra, a u kojima je do tada sudjelovala, pa je potom počela s uvježbavanjem nasilnog prelaska preko rijeke. Tako se 69. pješačka divizija nakon 30 km hodnje prikupila u području Lopatni – Radulj – salaš Zarečje i tu su njezine pukovnije odmah počele s pripravama za forsiranje rijeke Dnjepar, te proboj protivničkih crta obrane na drugoj (desnoj) obali. Temeljem odluke zapovjednika 69. pješačke divizije nasilni prijelaz preko rijeke trebao je početi 15. listopada 1943. godine, a zadaća divizije je bila da zauzme mostobran na desnoj (protivničkoj) obali i time omogući prijelaz ostalim postrojbama korpusa preko rijeke, a potom je trebala biti spremna za osiguranje desnog krila korpusa od eventualnog njemačkog protunapada. Nadnevka 09. listopada zapovjednik divizije pozvao je sve svoje podređene zapovjednike pukovnija na zapovjedno izviđanje područja prijelaza i napada divizije. Nakon završenog izvida zapovjednik divizije donio je odluku da će divizija ojačana 218. minobacačkom pukovnijom, te uz topničku potporu KAG (korpusno) i AAG (armijsko) topništva forsira rijeku i zauzme mostobran na desnoj obali, te tako omogući ostalim postrojbama korpusa prijelaz preko rijeke. Bojni složaj divizije trebao je biti u dva ešelona i to u I. b/e 120. i 303. pješačka pukovnija, a u II. b/e 237. pješačka pukovnija. Pukovnije I. b/e trebale su započeti nasilne prelaske istodobno zaštićene dimnim zavjesama koje će plasirati topništvo, a glavni napor divizije trebao je biti na području prijelaza 303. pješačke pukovnije. Temeljem te odluke zapovjednika divizije proizašle su slijedeće zadaće za pukovnije: - 303. pješačka pukovnija trebala je forsirati Dnjepar u području zapadno od sela Lopatni sa zadaćom da ovlada kotom 134 i potom u bojnom sudjelovanju s desnim susjedom zauzme selo Ščici, te nastavi napredovanje dalje prema koti 130; - 120. pješačka pukovnija trebala je forsirati Dnjepar s otočića sjeverozapadno od sela Radulja sa zadaćom da zauzme kotu 112, a potom izbije u područje bezimene kote jugozapadno od Jelika i nastavi napredovanje prema Bivalki; - 237. pješačka pukovnija trebala je Dnjepar forsirati iza 303. pješačke pukovnije i nakon njezinog uspjeha preuzme i produži napad prema Senski; Iz stožera 55. pješačke divizije koja se do tada tu branila, zapovjednik 120 pješačke pukovnije dobio je obavještajne podatke o protivniku iz kojih mu je bilo poznato slijedeće: na smjeru napada Ščici – Bivalki brane se postrojbe njemačke 137. pješačke divizije, a vojnici su pretežito Austrijanci. Topničku potporu njemačkoj 137. pješačkoj diviziji pružala su četiri topnička divizijuna raznih kalibara. Njemačka crta obrane na desnoj obali bila je organizirana u dvije isprekidane crte rovova punog profila, a postojali su i rovovi međusobno povezani kretnicama. Prva crta rovova od obalne crte bila je udaljena jedva 70 metara i nju je posjelo njemačko bojno osiguranje. Druga crta njemačkih rovova najvjerojatnije je i bila prednja crta obrane njemačke 137. pješačke divizije, a ona se protezala crtom istočni rub sela Ščici, istočne padine kote 134 – bezimeno uzvišenje zapadno od Jelika – kota 139 – istočni rub sela Bivalki. Temeljem obavještajnih podataka koje su prikupili prednji topnički motritelji sovjetske 55. pješačke divizije poznato je bilo da iz područja Senska djeluje njemački haubički divizijun 150 mm, zapadno od sela Bivalki nalazi se bitnica topova 105 mm, a tu negdje je i divizijun topova 75 i 105 mm. Sovjetski motritelji primijetili su da njemački vojnici užurbano rade na utvrđivanju svojih položaja, a otkriveno je i da lokalno stanovništvo pod prisilom njemačkih inženjeraca prenosi drvenu građu na prednje njemačke crte obrane. Poznati su bili i podaci o rijeci Dnjepar koja je na tom području bila široka 400 m i duboka do 9 m. Zapadno od Radulja postoje dva riječna otoka koji su obrasli žbunjem, a kodno su nazvani 'Veliki i Mali otok'. Lijeva obala Dnjepra bila je pjeskovita i otkrivena, a zakloni sovjetskim postrojbama mogli su biti samo kuiće u Lopatnima, Radulju i salašu Zarečje. Opet je protivnička obala nadvisivala vlastitu i to za 20 m što je pak njemačkim vojnicima pružalo idealne uvjete za motrenje obalnog ruba, ali i dalje u dubinu sovjetske obrane do 8 km.
Post je objavljen 19.04.2008. u 15:23 sati.