Zračni napadi na putove opskrbe – nastavak
Temeljna greška japanske ratne strategija bila je otvorenost japanskih prometnih i pomorskih smjerova opskrbe napadima američkih zrakoplova i podmornica. Ti kombinirani zračno-pomorski napadi (zrakoplovi + podmornice) na japanske pomorske putove opskrbe veliki su strateški uspjeh SAD, možda čak i veći od samog atomskog bombardiranja koje će napokon prisiliti Japan na kapitulaciju. Naime, japanski ratni plan iz 1942. godine, kojim je planirano osvajanje i obrana novoosvojenih područja Pacifika ipak je bio preambiciozan. Zapravo, po Athumanunhu, japanski vojni planeri, nakon munjevitih uspjeha tijekom 1941. i 1942. godine na Filipinima, nizozemskoj istočnoj Indiji (Indonezija) i Malaji kada je Japan došao do toliko potrebitih izvora nafte i kaučuka, više nisu imali čvrst Plan. Japanska trgovačka mornarica tada je raspolagala s oko 6,5 milijuna tona, a godišnje je gradila oko pola milijuna tona novog brodovlja. Japanska ratna mornarica tvrdila je da su trgovački putovi sigurni, ali njihov sustav pratnje konvoja ratnim brodovima već je pokazivao velike vojničke nedostatke. Naime, ne postoje središnja tijela za planiranje ruta konvoja i nema SOP (standardni operativni postupak) brodova u slučaju napada protivničkih ratnih brodova. Nadalje, konvoji nemaju ama baš nikakvu zračnu potporu japanskih lovaca, a i protupodmornički japanski zrakoplovi ne provode ophodnje na tim rutama. Možda je za japanske vojne stručnjake u to doba bilo i doista nepotrebno, jer američko-britanske pomorske snage u to doba imaju tek oko 40 operativnih podmornica. No, japanska vojska i ratna mornarica zauzele su kudikamo veće područje nego se isprva planiralo u Aziji i Pacifiku, a sve je to onda trebalo i braniti. Nadalje, japanski vojni stručnjaci čine prvu, temeljnu i strašnu grešku – podcjenjuju protivnika. (Nikada, ali baš nikada, protivnik se ne smije podcijeniti, ma kakav on bio!!!) dakle, japanski vojni stručnjaci podcijenili su američku vojsku i mornaricu, odnosno zanemarili su brzinu oporavka i prenaoružavanja protivnika. Athumanunh bi slobodno mogao zapisati da je japanska vojska i mornarica zagrizla preveliki zalogaj koji nije mogla prožvakati. Naime, Japanci su se ustremili na Burmu, Port Morzbi, Novu Gvineju i Aleutsko otočje. Japansko zrakoplovstvo u početku je bilo pod zapovjedništvom KoV, a mornarica je bila tek drugorazredna po značenju. Dakle, japansko zrakoplovstvo nema zračnu nadmoć nad morima Pacifika. Jedino što je vojnički dobro urađeno je PZO domovinskih otoka (samih japanskih otoka). No, ne postoji koncentracija lovaca presretača i PZO topova, a služba ZMIN (zračno motrenje i navođenje – po Athumanunhu) gotovo ne postoji. Ipak je trebalo postaviti radare na strateške točke i na brodove koji bi provodili ophodnje i motrenje na pučini. Umjesto svega toga japansko zrakoplovstvo rasipa i troši svoje snage tijekom 1943. godine na mnogobrojne prekomorske napade. Mornaričko zrakoplovstvo u kojem se i nalazi elita japanskih vojnih pilota u tim napadima pretrpjela je nenadoknadive gubitke u veličanstvenim i strašnim bitkama kod Solomonskog otočja, Bitci u Koraljnom moru i najviše u bitci za Midway. O tim bitkama Athumanunh je već prije pisao, pa će sada samo podsjetiti: u bitci za Midway japanska ratna mornarica i zrakoplovstvo izgubili su stotinjak najboljih pilota, 250 zrakoplova i 4 nosača zrakoplova. Nadalje, tijekom 1944. godine upitna je, a Athumanunhu potpuno nerazumljiva, kvaliteta obuke japanskih pilota. Naime, japanski piloti, tijekom bitke za Filipine, a koja je iznjedrila i prikazala mnoge nedostatke tijekom obuke japanskih pilota, u toj bitci japanski piloti ne znaju čak ni sletjeti na nosač zrakoplova, a da ne oštete zrakoplov. Jedan od japanskih admirala to je uočio i pokušao unaprijediti tu obuku, ali tada je već bilo prekasno. Američki zračni i pomorski napadi na pomorske putove opskrbe već su bili u tijeku. Japan će do kraja rata imati samo 20 posto od tonaže brodovlja u odnosu na tonažu tijekom napada na Pearl Harbour. Znači da su američko zrakoplovstvo i mornarica potopili oko milijun tona japanskih brodova! Tijekom ljeta 1944. položaj Japana postajao je sve teži i Japan je polako zapadao u položaj očajnika. Naime, gubici tankera, koje su potapale američke podmornice i zrakoplovi, doveli su do toga da su se japanskim pilotima morali ograničiti trenažni letovi, a do kolovoza mjeseca iste godine Japan je sada ukupno izgubio oko pet milijuna tona svojeg brodovlja. Dakle, Japan sada ima nešto više od tri milijuna tona brodova, a američka 14. zračna armija koja djeluje u Kini Japanu nanosi još jedan težak udarac – prekinuta je redovita opskrba japanskih tvornica željeznom rudačom. U Kini kao da se japanskim generalima dešava isto što i njemačkim u Francuskoj, a Athumanunh će to potkrijepiti primjerom zapisa jednog japanskog generala u ratni dnevnik svoje postrojbe: 'Protivnički zrakoplovi potpuno su nam uništili putove opskrbe, a ceste su potpuno neuporabljive. Ako se budemo morali izvlačiti iz Kine bit će nam potrebno godinu dana, a ako budemo željeli izvući i svoju opremu onda će nam za to trebati dvije godine…' Slijede primjeri koji potvrđuju sve veće probleme japanskih zapovjednika. Tako su stalni američki zračni napadi ometali japansku vojsku da se opskrbi i popuni potrebitim ratnim i doknadnim materijalom koji joj je bio potrebit za provedbu napada na 17. britansko-indijsku diviziju koja se branila kod Arakana i time priječila ulaz japanske vojske u Indiju. Isto tako američki prijevozni zrakoplovi američke 10. zračne armije bogato su opskrbljivali vojnike britanske 7. divizije koji su se borili u Burmi. Japanci su se vrlo predano trudili popraviti svoju tešku situaciju, pa su počeli proizvoditi sve više lovačkih zrakoplova sve boljih taktičko tehničkih značajki, pojačali su svoju radarsku mrežu i reorganizirali sustav osiguranja konvoja. No, tada na scenu stupaju američki dalekosežni zrakoplovi bombarderi tipa B – 29 Supertvrđave. Ti američki zrakoplovi polažu mine u sve širim razmjerima i na sve većim udaljenostima, sve bliže japanskom otočju. Dakako, operacija polaganja mina nije bilo nešto novo (njemačko zrakoplovstvo uspješno je to odradilo već 1939./40. protiv britanskog brodovlja), ali za polaganje mina na veliku udaljenost koju su provodili američki zrakoplovi tipa B – 29 Supertvrđave japanski zapovjednici ipak nisu imali adekvatan odgovor. Tako su američke 'Supertvrđave' u operaciji polaganja mina, samo šest mjeseci prije kapitulacije Japana, u korejskim vodama, tokijskom zaljevu i tjesnacu Šumonoseki zadale Japanu paralizirajući i smrtni udar, jer stradalo je još oko milijun i pol tona japanskog brodovlja, a toliko je sada negdje i ostalo Japanu. No, da bi Japan zadovoljio svoju potrebu za sirovinama tada mu je bilo potrebito minimalno četiri milijuna tona brodovlja. Da ja kojim slučajem i tih preostalih milijun i pol tona brodovlja uspjelo dopremiti potrebite sirovine, misija dopreme istih do tvornica željeznicom i cestama bila je gotovo nemoguća. Željezničke i cestovne komunikacije američki bombarderi gotovo su uništili. Tako je sada japanska željeznica svoj promet umanjila za pola. Dobro, to bi bilo to i Athumanunhu preostaje samo zaključak koji će napisati drugi put.
Post je objavljen 21.05.2008. u 22:21 sati.