Njemačka PZO tijekom 2. Svjetskog rata, efikasnost, propusti i pouke
Iako je sustav PZO Njemačke bio najefikasniji i svrsishodniji od svih ostalih PZO tijekom 2. Svjetskog rata, Athumanunh će se u promišljanjima vezati na dugotrajne anglo-američke bombarderske kampanje od 1942. do 1945., a gdje se ravnoteža između zračnih napada i PZO stalno remetila. Kada su 1939. britanski bombarderi prvi puta napali Njemačku njihov je maleni broj bio toliko smiješan da se uopće nije morao uzimati za ozbiljno. Tako je bilo sve do 1942., pa njemačka PZO tih godina nije ni bila na stvarnoj kušnji. Naime, britansko zrakoplovstvo imalo je samo 50-tak četveromotornih bombardera, a američke 'leteće tvrđave' još se nisu uključile u bombardiranja. Upravo to je izgleda ušuškalo i ulijenilo njemačku PZO, pa je ona postala bahata i pretjerano samouvjerena. No, njemačko zrakoplovstvo bilo je razvijano i ustrojeno kao napadačko, a ne kao obrambeno, pa je izgleda, po Athumanunhu, poradi toga i presporo razvijalo noćne lovce i u cijelosti se oslanjalo na paljbe PZO topova. Tadašnjih 250 lovaca tipa 'Messerschmitt Me 109' također je bilo i više nego dostatno za obranu Njemačke tijekom dana. No, što se događa? Ubrzo, točnije od 1942. njemačka PZO prisiljena je braniti gotovo cijelo nebo Europe. Radarski sustav i sustav ranog upozorenja još uvijek nisu bili ni solidno ustrojeni. Zapravo sve to još nekako funkcionira iznad neba Francuske i Nizozemske, ali u Danskoj i Norveškoj to je ravno katastrofi, jer uporaba radara gotovo je nemoguća poradi topografije terena. Iznad neba Rumunjske i Poljske sustav PZO tek se počeo ustrojavati i organizirati i tražio je više vremena. Uvježbanost njemačkih operatera na radarima bila je slaba, a to je zorno vidljivo po tomu što saveznički bombarderi u napadima preko Baltičkog mora ili iz smjera juga trpe manje gubitke. No, Athumanunh ne bi baš sve želio staviti na neuvježbanost radarskih operatera, ipak je to nepregledno prostranstvo koje je doista teško braniti. Do 1942. njemačka PZO sve je lako branila s 10 000 PZO topova i s uvježbanim posadama, a pomicanjem granica okupacije sve je to trebalo presložiti, a napada sada mogu doći iz tisuću smjerova. Njemačka više nema kvalitetnih PZO vojnika, pa u sustav PZO uključuje radnike iz tvornica, mlade naci-fanatike, pa čak i ratne zarobljenike, a to smanjuje kvalitetu PZO. Godina 1943. najinteresantnija je u svojim primjerima beskrajnog nadmudrivanja savezničkih bombardera i njemačkih lovaca presretača iznad Njemačke. Strateški gledano i sama situacija je dosta interesantna, jer oko 60 posto njemačkih PZO topova brani strateške ciljeve iznad Njemačke, a čak 70 posto ljudstva zrakoplovstva angažirano je na istim zadaćama. Sve to, ti PZO topovi s obučenim posadama i lovci presretači, itekako nedostaje njemačkim postrojbama na bojišnicama Afrike, na Siciliji, u Ukrajini, u Bjelorusiji … Nadalje, saveznički bombarderi izbacuju na tone staniolskih listića koji zasljepljuju njemačke radare, ometaju se veze lovaca sa svojim zapovjedništvima na zemlji, njemački reflektori sve češće mašu svojim snopovima svijetlosti na sve strane i uzalud, pa je i paljba PZO topova sve neefikasnija. Njemačke veze sve češće i efikasnije prisluškuju u V. Britaniji i gubici savezničkih bombardera opadaju, a njemački PZO postaje sve više dezorijentiran i dezorganiziran. Njemačko zrakoplovstvo reagira vrlo brzo i u bitke uvodi sve veći broj lovaca presretača koji sada ispaljuju i svijetleće rakete na smjerovima naleta savezničkih bombardera, pa to vide i PZO topovi na zemlji, a njemački časnici sa zemlje navode njemačke lovce. No, reagiraju i Britanci, pa ometaju baš te veze za navođenje i još k tomu emitiraju lažne i zbunjujuće informacije na njemačkom (ponekad njemački piloti lovaca čuju lažne britanske meteo-situacije, pa ne polijeću, a nebo iznad ciljeva gotovo je idealno, ponekad britanski časnici navedu cijelu skupinu njemačkih lovaca u prazno, ponekad ih pak prizemlje na zračne luke baš u trenucima naleta savezničkih bombardera …) No, kada je nebo vedro i kada je dan, sve je to puno teže, ali sve dok su saveznici imali dostatan broj lovaca tipa 'Lockhed P 38 Lightning', 'Republic P 47 Thunderbolt' i 'North American P 51 Mustang' njihovi bombarderi tipa 'Boeing B 17 Flyng Fortress' nesmetano su i neprekidno mogli napadati Njemačku i po danima. Dakle, da su Nijemci počeli masovniju proizvodnju lovaca već 1941. možda bi zračna bitka iznad Njemačke završila i njihovom pobjedom, ili da je pak kojim slučajem, a mogla je sigurno, počela ranije proizvodnja njemačkih mlaznih dvomotornih lovaca tipa 'Messerschmitt Me 262'. Athumanunh ne shvaća zašto su tu njemački zrakoplovni stručnjaci zakazali, jer čak i u posljednjoj godini rata mlaznih lovaca tipa 'Messerschmitt Me 262' smiješno je maleni broj. No, ipak, čak i s malim brojem tih zrakoplova njemački piloti unijeli su mnogo pomutnje tim zrakoplovom, njegovim topom 30 mm i brzinom od 800 km na sat, među savezničke bombardere koji su napadali tijekom 1944. i 1945. godine. Unatoč svim poduzetim naporima njemačkih vojnih stručnjaka raketni (mlazni) lovci njemačkog zrakoplovstva bili su nedovoljno ispitani i usavršeni iako su eskadrile raketnih zrakoplova tipa 'Messerschmitt Me 163' bojno djelovale skoro godinu dana. Naime, njemački zrakoplov tipa 'Messerschmitt Me 163' sa svojim zračno-taktičkim značajkama bio je strahovit lovački zrakoplov, ali kako je bio strašan za protivnika, tako je bio i opasan za vlastitog pilota. Taj zrakoplov je postizao maksimalnu brzinu od 880 km na sat i na visinu od 9000 metara popeo bi se za samo dvije i pol minute, ali za sve su mu to trebale dugačke, betonske i neoštećene poletne staze, a baš je njih njemačkim zračnim lukama u zadnjim godinama rata manjkalo (postojeće su bile oštećene i vrlo loše održavane poradi stalnih bombardiranja savezničkih zrakoplova). Te 1944. godine njemačka PZO, uz mlazne zrakoplove, pokušala je razviti i cijeli niz PZO projektila tipa 'Schmettrling' (leptir), 'Wasserfall' (vodopad), 'Rheintochter' (kći Rajne), 'Feuerlilije (vatreni ljiljan), 'Bachem Natter' (zmija otrovnica), 'Henschel Hs 298' i 'X – 4'. Bili su sve to još tada eksperimentalni projektili koji su tražili ispitivanja i vrijeme za ta ispitivanja, a njemačkim vojnim stručnjacima baš je vrijeme konstantno nedostajalo. Taj kronični nedostatak vremena koštao je njemačko zrakoplovstvo i veliki broj iskusnih pilota kojih je bilo sve manje, jer su izginuli, ili su doživljavali nesreće tijekom ispitivanja tih novih sredstava. Na kraju Athumanunh će još samo ukratko objasniti nešto o zrakoplovu-projektilu tipa 'Bachem Natter' koji nikada nije ušao u operativnu uporabu njemačke PZO baš poradi nedostatka vremena za njegov razvoj i usavršavanje. Dakle, radi se o zrakoplovu projektilu koji se lansirao s lansirne rampe i to okomito (nešto poput današnjih svemirskih zrakoplova), pa mu nije bila potrebita PSS (poletno-sletna staza). On bi se lansirao iznad nadolazećih protivničkih bombardera i to na visinu od 10 500 m za samo jednu minutu brzinom od oko 960 km/h, a u prednjem dijelu trupa nosio je 30 raketnih zrna kojim bi iz te visine djelovao po protivničkim bombarderima. No, tijekom njegovog testiranja izginulo je nekoliko vrhunskih njemačkih pilota, pa se od njegovog daljnjeg ispitivanja odustalo. Naime, nakon što bi ispalio sva raketna zrna pilot je trebao iskočiti iz zrakoplova i spustiti se na zemlju padobranom. Odmah po iskakanju pilota i zrakoplov bi se raspao na nekoliko dijelova koji bi se potom spustili također padobranom na zemlju. Dobro, to bi bilo to, a drugi put nešto o zračnom izviđanju, odnosno izviđanju izvidničkim zrakoplovima.
Post je objavljen 27.05.2008. u 21:56 sati.