Zaključak i pouke o napadima na pomorske i cestovne komunikacije
Dakle, neka pouka koju bi moglo iznjedriti Athumanunhovo promišljanje o bombardiranjima protivničkih putova (cestovnih i pomorskih) opskrbe u uvjetima ekonomije zračne nadmoći sigurno je obuka specijalnih zračnih snaga za provedbu tih zadaća. Tako je njemačko ratno zrakoplovstvo (Luftwaffe) protiv lako ranjive sovjetske željeznice imalo specijalno obučene posade ustrojene u zračne postrojbe bombardera tipa 'Heinkel' i 'Junkers' koji su bili naoružani topovima velikog kalibra kojima su gađali sovjetske lokomotive. Potpuno slično američkom ustroju zrakoplova tipa 'B – 25' i 'B – 26', te britanskom ustroju zrakoplova tipa 'Mosquito' i njemački piloti bili su majstori u bombardiranjima iz brišućeg leta (Brišući let – eng. altitude flight, nje. Tiefstflug je let borbenog zrakoplova na najmanjoj stvarnoj mogućoj visini leta, odnosno visina cilja odgovara visini leta. To je izuzetno opasno za pilota i to stvarno mogu samo pravi 'majstori', jer na toj visini teško je uočiti i gađati zrakoplov PZO oružjem – po Athumanunhu) koji je itekako bio efikasan u napadima na brodove, željezničke kompozicije koje imaju PZO zaštitu, kolone bojnih i nebojnih vozila, branjene mostove, tunele, vijadukte, brane … Najdalje u ustrojima tih specijalnih bombarderskih postrojbi došli su ipak Britanci ustrojem svoje nadaleko poznate 617. eskadrile kodno nazvane 'Rušitelji brana'. Athumanunh posjeduje knjigu koju je napisao Pol Brikhil (The Dam Busters) i u njoj postoje nevjerojatne i izuzetno lijepo opisane suradnje na relaciji civilno-vojna (znanstvenici i vojni stručnjaci) i vojno-vojna (zapovjednici i podređeni piloti) koje nakon zajedničkih djelovanja uvijek urode u doprinosu zajedničkom cilju – povećanje efikasnosti i pobjeda nad protivnikom. Jedan pak je britanski zrakoplovni general zapisao o 617. eskadrili u njezinu knjigu sjećanja: - 'Vrijedite kao deset drugih bombarderskih eskadrila i vi ste jedna od najefikasnijih postrojbi svoje vrste koje je Britanija ikada imala.' Athumanunh je doista uvijek nanovo ushićen kada pročita tu knjigu i opise djelovanja te zračne postrojbe, te je uvijek rado potraži na svojoj polici. No, nisu samo specijalno obučene posade zrakoplova ekonomične i efikasne. Piloti su bitni, ali oni trebaju odgovarajuće i efikasne bombe, a proizvodnja američkih i britanskih bombi u periodu između dva svjetska rata bila je žalosna, pa Athumanunh uvijek kada o tomu nešto piše ne može vjerovati da se to doista i događalo. Athumanunh se opet ne može načuditi ljudskoj gluposti, naime piloti i tehničko osoblje (časnici za oružje) gotovo panično izvještavali su nadređene da su zrakoplovne bombe više opasne za njih nego za protivnika i da imaju veliki broj izvanrednih događaja s bombama već tijekom opremanja i naoružavanja zrakoplova na zemlji. Što se dogodilo? Kao i uvijek, a kako to biva u želji za masovnom proizvodnjom, proizvođači su, doista Athumanunh vjeruje da je to bilo u najboljoj namjeri, sami modificirali konstrukciju bombi i pri tomu narušili temeljne operativne zahtjeve. Nadalje, američke bombe punjene su slabim i neprikladnim eksplozivom. Tako je od ukupnog broja američkih bombi dopremljenih britanskom zrakoplovstvu do 1943. njih 50 posto zatajilo ili prouzročilo nesreću među tehničkim osobljem za naoružavanje zrakoplova. Ako Athumanunh krene još dublje otkriva se još nevjerovatnija priča o samouvjerenosti, nemarnosti i nepovjerljivosti. Tijekom 1939. godine britanski bombarderi imaju najtežu bombu koja teži tek smiješnih 226 kg, a ciljanje njome bilo je toliko neprecizno da su britanski zrakoplovni časnici, bez obzira što i nisu imali dostatan broj bombi, dopuštali pilotima da provode 'serijska bombardiranja' – masovna izbacivanja bombi na cilj od kojih možda tek petina pogađa. Zapravo, po Athumanunhu, časnici za bombe bili su zadovoljni i ako bi cilj pogodili barem jednom bombom. Nadalje, eksploziv amatol kojim su punjene bombe bio je kudikamo slabiji od ciklonita (RDX), a proizvodnja ciklonita je neobjašnjivo prekinuta (RDX – Research Department Formula X). Doista, postojala je narudžba za bombom težine 450 kg, ali njezina proizvodnja počela je tek 1939. Dakle, možda je besmisleno ako Athumanunh podsjeti da je bomba zadnja u kariki lanca bombardiranja i ako ona ne odradi svoj dio uzalud dobar zrakoplov, vrhunski obučen pilot i pogodak. Gotovo slične probleme imali su i njemački piloti tijekom bombardiranja u Norveškoj kada su oni pogodili direktno britanske brodove, ali bombe nisu eksplodirale, a još gore moralo je biti njemačkim pilotima kada bi vidjeli da se njihove bombe poput lopti odbijaju od čeličnih paluba britanskih ratnih brodova i završavaju u moru. No, njemački proizvođači brže su reagirali na primjedbe pilota, pa su sve do 1943. njemačke bombe bile efikasnije od Savezničkih. Tek nakon 1943. bude se američki i britanski proizvođači i ubrzo slijedi čitav niz efikasnijih bombi koji završava, nažalost, atomskom bombom. Američke zapaljive (napalm) bombe koje su rabljene tijekom napada na japanske gradove imale su strašno i razarajuće djelovanje. Te bombe punjene želatinastom masom koja se punila u aerodinamične limene kanistere zapremine od 416 litara izazvale su strašne požare u oko 60 japanskih gradova na koje je izbačeno u periodu od 1944. do 1945. oko 100 000 tona zapaljivih bombi. Nakon 1943. i britanske bombe sve su efikasnije, a izbačene na njemačke gradove težile su 1800 kg na Emden, 3600 kg na Düseldorf i Karlsruhe, a 1944. uporabljena je i bomba težine 5400 kg. Još teže britanske bombe bile su tip 'Talboy' i tip 'Grand Slam' koje su pale na vijadukt kod Bilefielda. Drugi put nešto o PZO tijekom 2. Svjetskog rata.
Post je objavljen 22.05.2008. u 10:35 sati.