Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

nedjelja, 27.01.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Napad gardijske pješačke pukovnije – listopad 1944. Istočna Pruska

Situacija i zadaća sovjetske 75. gardijske pješačke pukovnije

Tijekom jeseni 1944. godine postrojbe sovjetske CA izbile su na granicu Istočne Pruske gdje su dočekane ubitačnom vatrom njemačkih postrojbi koje su se branile na prije pripremljenim položajima obrane. Sovjetske postrojbe stale su, utvrdile se i odmah otpočele s pripravama za proboj crte obrane njemačkih postrojbi. U sastavu sovjetske 26. gardijske pješačke divizije nalazila se sovjetska 75. gardijska pješačka pukovnija koja se do tada nalazila u pričuvi korpusa. Tijekom zapovjednog izviđanja zapovjednik korpusa 2. listopada 1944. dodijelio je 26. gardijskoj pješačkoj diviziji zadaću da probije protivničku crtu obrane na crti kota 77. – Kunigiški-Lanken, te da izbije na crtu Klajpuce – Mala Stalavka i potom razvijajući daljnji napad produži do crte Vojšvil – Kajri. Nakon prvog dana prednji odred 26. gardijske pješačke divizije trebao je izbiti na crtu državne granice, te zauzme Platen i Matlauken. Zapovjednik sovjetske 26. gardijske pješačke divizije general bojnik I. G. Černov sa zapovjednicima svojih podređenih pukovnija i postrojbama ojačanja izašao je 4. listopada na izviđanje dijela crte bojišnice i podređenim postrojbama dodijelio slijedeće zadaće: 75. gardijska pješačka pukovnija trebala je probiti crtu obrane protivnika u području usamljene kuće 300 m jugozapadno od kote 67.8 – usamljene kuće 400 m južno od škole i zauzeti crtu Klajpuce – bezimena kota na kilometar južno od naselja Klajpuce, a potom produžiti nastupanje prema naselju Kajri i izbiti na crtu Santara – Sviri; 79. gardijska pješačka pukovnija trebala je napadati kao desni, a 77. gardijska pješačka pukovnija kao lijevi susjed 75. gardijske pješačke pukovnije. Za izvršenje zadaće 75. gardijskoj pješačkoj pukovniji dodijeljeni su kao ojačanje tenkovska bojna, satnija tenkova čistača mina i dvije bitnice teškog samovoznog topništva. Za vatrenu potporu 75. gardijskoj pješačkoj pukovniji dodijeljena je minobacačka pukovnija. U zonu napada pukovnije koncentrirana je paljba ukupno 212 topova i minobacača, a potporu pukovniji pružilo je ukupno 45 tenkova i samovoznih topova, a ako Athumanunh to malo vojnički izračuna po načelima uporabe to bi iznosilo oko 170 topova i minobacača, te 36 tenkova i samovoznih oklopljenih topova na kilometar bojišnice. O stanju protivničke obrane zapovjednik pukovnije dobio je slijedeće obavještajne podatke iz korpusa i divizije: u zoni napada (proboja crte obrane) branila se ojačana njemačka bojna iz sastava 141. pješačke pukovnije u bojnom složaju s dvije pješačke satnije u prvoj crti i jednom pješačkom satnijom u drugoj crti obrane. Njemački pješaci u prvoj crti imali su 16 strojnica, a topničku potporu pružilo im je 6 topničkih i minobacačkih bitnica čiji su se paljbeni položaji nalazili u području Klajpuce – Kumec. Pričuva snage jedne pješačke satnije zamijećena je u području Male Stalavke. U šumi južno od Podboreka bila je njemačka tenkovska bojna 'Norveška' koja je u svom sastavu imala 40 tenkova i jurišnih samovoznih topova tipa StuG. Dubina protivničke obrane bila je oko 20 km, s glavnim pojasom obrane u dvije crte. Prva crta obrane imala je tri crte rovova punog profila, a ispred prve crte rovova bila su izrađena ležišta za strojnička gnijezda i PO sredstva, te postavljene žičane zaprijeke tipa 'brinovi elementi' (žičani nabačaj u obliku spirale. Isto tako uzduž crte obrane bila su postavljena minska polja, a sve kamene zgrade na prvoj crti dodatno su ojačane i pripremljene za obranu. Izvidnici su uočili i 5 strojničkih lakih bunkera na prvoj crti rovova i još 8 između prve i druge crte rovova. Njemačko PO topništvo ešelonirano je po dubini obrane na tenkoprohodnim smjerovima na kojima su bila postavljena i PO minska polja. Na bezimenoj koti 300 m južno od Klajpuca njemački pješaci uredili su snažnu OT. Njemački položaj obrane na crti Juzefovo – Mala Stalavka imao je dvije crte rovova punog profila (puni profil rova je kada strijelac u rovu zauzima stojeći stav za ciljanje i pri tomu je cijeli zaklonjen – po Athumanunhu). Ispred rovova izrađene su žičane zaprijeke u vidu žičanih ograda s drvenim kolcima. Drugi pojas njemačke obrane protezao se na crti kota 109. – kota 117. i imao je četiri crte rovova punog profila koji su međusobno bili povezani kretnicama. Na prvoj crti rovova izrađena su podgrudobranska skloništa od ABG elemenata i postavljena PO minska polja pojačanom gustoćom mina postavljenih u čak šest redova (normalno minsko polje ima do četiri reda, a pojačana gustoća je onda kada se na m četvorni minskog polja nalazi više od 1,5 mina – po Athumanunhu). Ispred minskih polja izrađena je žičana ograda od drvenih kolaca. Najjače utvrđeni položaj njemačke obrane bio je na crti između Platen – Matlauken uzduž državne granice gdje su bile i tri crte rovova gdje je prva crta rovova bila osigurana dvorednom visokom i trorednom niskom ogradom. Druga crta rovova bila je osigurana žičanom ogradom od četiri reda žice i kolaca i niskom žičanom ogradom od tri reda. Bunkeri su bili izgrađeni od ABG elemenata (ABG – armirano betonske gredice koje se lagano slažu i od njih se grade objekti utvrde – po Athumanunhu). Na čitavom tom području postojali su putovi i ceste u dobrom stanju, pa je to omogućavalo razne manevre obim stranama.

subota, 26.01.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Borba pješačke pukovnije u proboju protivnikove obrane – Pultusk 1945.

Tijek borbe sovjetske 176. pješačke pukovnije – završne borbe

Dakle, Athumanunh mora primijetiti da je zapovjednik pukovnije propustio svoju veću angažiranost tijekom noćnih borbi, pa je to njemačkim postrojbama itekako dobro došlo. Naime, tijekom konfuzije koja je na trenutak nastala među sovjetskim postrojbama, njemački zapovjednici djelovali su izuzetno brzo i dobro. Tijekom noći presložene su sve njemačke postrojbe i organizirane za daljnje pružanje otpora, a iz dubine obrane njemačke 46. pješačke divizije stigla je njemačka 25. tenkovska pukovnija, te laka pješačka pričuvna bojna njemačke 7. pješačke divizije. Taktička situacija ujutro 15. siječnja bila je slijedeća: u 0920 nakon kratkotrajne topničke priprave njemačka tenkovska bojna krenula je u protunapad na lijevo krilo sovjetske 176. pješačke pukovnije smjerom prema raskršću putova na oko kilometar od naselja Budi-Debini. U 1000 na sovjetsku 1. pješačku bojnu u protunapad krenulo je njemačko pješaštvo uz potporu 10 tenkova i nekoliko jurišnih samovoznih topova tipa StuG. Gotovo istodobno napadnuti su i lijevi i desni susjedi sovjetske 176. pješačke pukovnije. No, sovjetske postrojbe, za razliku od noćnih borbi, sada su bile presložene i pripravne za odbijanje njemačkih protunapada. Postrojbe 176. pješačke pukovnije, 2. i 3. pješačka bojna uz potporu sovjetske tenkovske pukovnije i divizijuna samovoznog topništva snažno su uzvratile i dočekale njemačke postrojbe. Razvila se teška borba koja je potrajala dva sata uz obostrane gubitke. Njemačke postrojbe izgubile su 11 tenkova i samovoznih topova tipa StuG, te još 7 oklopnih prevožnjaka. Gubici sovjetskih postrojbi nisu poznati, ali su po Athumanunhu morali postojati, jer borba koja je zapodjenuta nije mogla proći bez obostranih gubitaka. Odbivši njemački protunapad, u 1200 sovjetske postrojbe, nakon 10 minutne topničke priprave, krenule su u novi napad. Do 1600 sovjetske postrojbe zauzele su njemačku crtu rovova sjeveroistočno od Baranjca. Nakon toga njemačke su postrojbe opetovale još jedan protunapad koji je potrajao sve do pada mraka, no, sporadične borbe nisu prestajale sve do 2200. Tada su izvidničke skupine sovjetske 176. pješačke pukovnije otkrile da se njemačke postrojbe uz zaštitu mraka užurbano povlače prema zapadu. Dobivši ove izvidničke podatke zapovjednik 176. pješačke pukovnije odlučio se da krene u progon protivnika. Za progon je određena 1. pješačka bojna koja je bila ojačana s tenkovskom satnijom, bitnicom samovoznog topništva i pionirskom satnijom (borbeni inženjerci specijalisti za razminiravanje i raščišćavanje – po Athumanunhu). Zapovjednik ovog ustrojenog prednjeg odreda 176. pješačke pukovnije bio je ustrojbeni zapovjednik 1. pješačke bojne, a zadaća mu je bila da do jutra 16. siječnja izbije i zauzme Golmin-Novi, te potom produži djelovanje u smjeru Ruškova. Za prednjim odredom kretala se glavnina sovjetske 176. pješačke pukovnije. No, opet sovjetski viši zapovjednici (zapovjednik pukovnije i načelnik stožera pukovnije) ne pridaju potrebitu pozornost i ne angažiraju se osobno na organizaciji progona, pa se taj progon njemačkih postrojbi zapravo pretvorio u, Athumanunh bi jednostavno kazao, ispraćaj. Naime, sovjetski vojnici samo su se kretali za protivničkim vojnicima bez pokušaja da ih ometaju tijekom odstupanja, ili da ih pokušaju napasti. Nadnevka 16. siječnja u 0100 zapovjednik prednjeg odreda izvijestio je zapovjednika pukovnije da je stigao u naselje Vjuti-Trojanija i kako u njemu nema protivnika on nastavlja s kretanjem. Nakon što je tako glavnina pukovnije stigla u naselje Olješevka, zapovjednik divizije povukao je 176. pješačku pukovniju u pričuvu.

petak, 25.01.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Borba pješačke pukovnije u proboju protivnikove obrane – Pultusk 1945.

Tijek borbe sovjetske 176. pješačke pukovnije

Nadnevka 14. siječnja u 1000 na cijelom području (zoni) udarne skupine započela je snažna topnička priprava koja se provodila u uvjetima ograničene (smanjene) vidljivosti. Naime, prema Athumanunhovom stoljetnom kalendaru meteoroloških uvjeta za Europu u godinama odvijanja dva velika Svjetska rata, tog nadnevka na većem dijelu zemljopisnog područja Pribaltika, Istočne Pruske i Poljske spustila se niska i gusta magla. Tako je poradi tih nepovoljnih meteoroloških uvjeta sovjetsko ratno zrakoplovstvo moralo ostati prizemljeno i nije moglo pomoći zračnom potporom sovjetskim kopnenim snagama. Nadalje, nakon 10 minuta trajanja topničke priprave, prednji odred (2. pješačka bojna 340. pješačke pukovnije) određen za bojno djelovanje u zoni napada divizije, napao je protivničku prvu crtu rovova. Na veliko iznenađenje sovjetskih vojnika u toj prvoj crti rovova gotovo da i nije bilo njemačkih vojnika, pa je ubrzo nakon kraćih borbi njemačka prva crta rovova pala u ruke sovjetskim vojnicima 2. pješačke bojne 340. pješačke pukovnije. (Naime, po Athumanunhu, njemački vojnici su odmah po početku sovjetske topničke priprave potražili zaklone u svojim skloništima, a dio njih kretnicama se uspio izvući u drugu crtu rovova, pa je tako na položajima ostavljen tek manji dio njemačkog pješaštva, ili kako bi to Athumanunh vojničkim izričajem naveo 'na položajima su ostali samo motritelji i dežurna oružja'.) Upravo poradi toga sovjetski prednji odred prilično lako i brzo upao je u prvu crtu njemačkih rovova i zauzeo je. No, kada je sovjetski prednji odred napao drugu crtu njemačkih rovova situacija je bila sasvim drugačija. Sovjetski vojnici dočekani su snažnom i organiziranom zapriječnom paljbom i ubitačnom vatrom njemačkih pješaka. Poradi pretrpljenih gubitaka sovjetski prednji odred morao je stati i tražiti topničku potporu. U 1125 sati u napad su krenule 1. i 2. pješačka bojna 176. pješačke pukovnije, a istodobno s njima u napad su krenuli i tenkovi, te samovozno topništvo koji su se nalazili na polaznim položajima sjeverno od Hmeljeva. Isto kao i prednji odred, tako su i obije pješačke bojne 176. pješačke pukovnije na drugoj crti njemačkih rovova dočekane snažnom zapriječnom paljbom svih vrsti pješačkog i topničkog oružja. Najžešću paljbu trpjelo je krilo 1. pješačke bojne iz smjera bezimene kote na kojoj je bila njemačka OT sjeveroistočno od Glodova. Direktan pogodak uništio je jedan sovjetski samovozni top dok su preostala tri odmah odgovorili snažnom paljbom. No, otpor s njemačke OT nimalo nije smanjen, a sovjetsko pješaštvo u toj razmjeni topničke paljbe bilo je prisiljeno stati i potražiti zaklone. Onda su se u borbu s njemačkom OT uključili sovjetski teški tenkovi kojima su sovjetski samovozni topovi svjetlećim granatama markirali ciljeve na njemačkoj OT. Sovjetski tenkovi zasuli su pravom tučom granata njemačku OT, pa je njemačka vatra na trenutak prestala, a to je iskoristilo sovjetsko pješaštvo koje je u jurišu zauzelo njemačku OT. Naime, vatrena točka koja je prouzročila probleme sovjetskim vojnicima bio je zapravo ukopani njemački teški tenk koji je sada bio potpuno uništen. Nadalje, sovjetski tenkovi u drugoj crti njemačkih rovova uništili su dva njemačka strojnička gnijezda i slomili otpor njemačkog pješaštva. Nakon toga sovjetsko pješaštvo s lakoćom je zauzelo drugu crtu njemačkih rovova. No, borba se sada razbuktala sjeverno od Glodova na smjeru napada sovjetske 2. pješačke bojne. Opet je sovjetsko pješaštvo prisiljeno stati i zaleći, te potražiti zaklone, a po njemačkim pješacima tukli su sovjetski samovozni topovi. Tenkovi su tukli po utvrđenim zgradama i kućama koje su njemački inženjerci dodatno ojačali i pretvorili u prave utvrde iz kojih su njemačke strojnice djelovale paklenom paljbom. Uskoro je 6. pješačka satnija poduprta samovoznim topovima upala u naselje Glodovo, no, druge dvije satnije i dalje su vodile teške borbe na svojim smjerovima napada. Situacija na lijevom krilu napada 176. pješačke pukovnije, kod lijevog susjeda (340. pješačka pukovnija), nije baš bila sasvim jasna, jer su i postrojbe te sovjetske pukovnije naletjele na snažan i organiziran otpor njemačkih postrojbi. Do 1500 pješačke bojne 176. pješačke pukovnije uspjele su svladati otpor njemačkog pješaštva i u trećoj crti rovova, pa su istodobno započele i priprave za forsiranje (prijelaz rijeke pod borbom – po Athumanunhu) rijeke Pelte. Iako su trpjele snažnu bočnu paljbu postrojbe 176. pješačke pukovnije kod kote 96.4 prešle su rijeku i presjekle autocestu Čarnostuv – Pultusk i do 2000 uspjele su se dokopati šume sjeverozapadno od Vigode. Tada je sovjetska 1. pješačka bojna 176. pješačke pukovnije zapodjenula borbu s njemačkim postrojbama, izvidnička bojna i ostaci njemačke 1. pješačke bojne 61. pješačke pukovnije, koje su prešle u protunapad. Takvim razvojem taktičke situacije zapovjednik sovjetske 46. pješačke divizije u borbu je ubacio i svoju 341. pješačku pukovniju koja je u napad prešla na smjeru 300 m južno od Goscejeva, zaobišla njemačku OT na kojoj je borbu vodila sovjetska 340. pješačka pukovnija i do 2000 sovjetska 341. pješačka pukovnija zauzela je Vigodu. Istodobno takvim razvojem situacije i desni susjed sovjetske 176. pješačke pukovnije, postrojbe sovjetske 90. pješačke divizije, zauzele su Švelice. Tijekom borbi sovjetski goniometri zabilježili su vapaje za pomoć njemačkih radio uređaja poput: 'Bunkeri uništeni. Situacija izuzetno teška.' 'Protivnik upao u prve rovove. Što da učinimo?' 'Tenkovi i pješaštvo! Staro i novo ZM opkoljeni protivničkim pješaštvom i tenkovima! Tražimo žurno pojačanje u tenkovima!' … Krajem dana 14. siječnja njemačke postrojbe u borbu su uvele i posljednje pričuve, pa su tada u borbu, kao pješačke postrojbe, uključene i njemačke postrojbe specijalista (vezisti, logističari i inženjerci – po Athumanunhu). Ovime je otpor njemačkih postrojbi na trenutak iznenada pojačao, a iz dubine obrane hitale su i druge pričuve njemačkih postrojbi prema crti bojišnice gdje je sve ključalo. Noćni napadi sovjetskih postrojbi bili su neorganizirani i izuzetno nesigurni, pa je napredovanje sovjetskog pješaštva tijekom noći potpuno zaustavljeno. Zapovjednik sovjetske 176. pješačke pukovnije odmah je presložio svoje postrojbe i ujutro 15. siječnja nakon 10 minutne topničke priprave krenuo u napad smjerom prema Baranjcu.

nedjelja, 20.01.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Borba pješačke pukovnije u proboju protivnikove obrane – Pultusk 1945.

Odluka zapovjednika sovjetske 176. pješačke pukovnije za napad

Još dok je 176. pješačka pukovnija provodila hodnju, zapovjednik pukovnije pukovnik F. S. Semjonov s podređenim zapovjednicima bojni proveo je izviđanje smjera napada pukovnije. Nakon što je iznio zemljopisnu, topografsku i taktičku orijentaciju pukovnik Semjonov upoznao je svoje podređene zapovjednike s odlukom zapovjednika divizije u kojoj je on odlučio da prednji odred započne s bojnim djelovanjima još tijekom topničke priprave. Nakon toga pukovnik Semjonov iznio je svoju odluku koja je bila slijedeća: pukovnija će provesti napad u bojnom složaju s dva bojna ešalona i to u prvom b/e 1. i 2. pješačka bojna, a u drugom b/e 3. pješačka bojna. Glavni smjer napada bit će na smjeru 2. pješačke bojne prema OT na bezimenoj koti. Zadaće bojnama bile su slijedeće: 1. pješačka bojna nakon uspjeha prednjeg odreda odlučnim napadom treba zauzeti sve tri crte protivničkih rovova, a potom bojno sudjelovati s 2. pješačkom bojnom i zauzeti Goscejevo; 2. pješačka bojna nakon uspjeha prednjeg odreda odlučnim napadom treba uništiti protivnika na OT bezimena kota, a potom bojno sudjelovati s 1. pješačkom bojnom i zauzeti Goscejevo; 3. pješačka bojna kretat će se iza bojnog složaja 2. pješačke bojne, a po zauzimanju Goscejeva, na desnom krilu složaja 2. pješačke bojne razviti se u bojni složaj za napad smjerom raskršće putova 500 m zapadno od Goscejeva – usamljene kuće sjeverozapadno od Baraneca; tenkovska pukovnija tenkovima će podupirati napade pješaštva, vatrom i udarom uništavati protivničke vatrene točke i protivničko pješaštvo na prvoj crti i u dubini protivničke obrane, te stalno biti u spremnosti za odbijanje eventualnog protivničkog protunapada iz smjera Švelice – Čarnostuv gazdinstvo Kšemenj; samovozna topnička pukovnija, bez jedne bitnice, topnički će podržavati napad pješaštva i tenkova. Ukupno je na raspolaganju zapovjedniku pukovnije bilo 24 PT topa 76 mm, 11 haubica H122 mm, 21 tenk, te još 21 samovoznih topničkih oružja PT 76 mm. Inženjerijsko osiguranje provodit će tri inženjerijske satnije. Topnička priprava napada trajat će ukupno 85 minuta i to prvi vatreni udar 15 minuta ( opći topnički udar), 60 minuta udar i rušenje protivnički vatrenih točaka i drugi vatreni udar 10 minuta. Nakon toga topništvo će biti u spremnosti za batiranje protivničkih snaga koje bi eventualno otvorile bočnu paljbu po postrojbama pukovnije u napadu, spriječiti protunapade protivničkog pješaštva i eventualni protunapad protivničke pričuve iz smjera Švelica, Čarnostuva i Vigode. Pukovniju će u napadu topnički poduprijeti i dalekometno topništvo divizije i korpusa. Sveukupno to je na kilometar proboja pukovnije bilo oko 270 topova i minobacača. U pričuvi zapovjednika pukovnije ostala je samovozna topnička bitnica (14 topničkih samovoznih oružja – po Athumanunhu). Istodobno s topničkom pripravom sovjetsko zrakoplovstvo izvršit će nalet po njemačkom topništvu i pričuvi. Sve pješačke bojne dobile su po jedan inženjerijski vod (borbeni inženjerci) koji su ustrojili jurišne skupine i skupine za raščišćavanje (namjena tih skupina za raščišćavanje bila je neutralizacija i uništavanje protivničkih bunkera djelovanjem plamenobacača – po Athumanunhu). Isto tako ustrojena je i pokretna skupina za zaprečavanje (PSZ) snage jedne inženjerijske satnije, a koja se kretala u sastavu tenkovske pukovnije i bila je spremna iskočiti i postaviti PO minska polja sijanjem ispred protivničkih tenkova, ili pak spriječiti udar protivničkih tenkova u bok također postavljanjem minskih polja sijanjem. PSZ je bila opremljena inženjerijskim vozilima tipa GAZ-AA. Zapovjedno mjesto zapovjednika pukovnije bilo je u šumi istočno od bezimene kote 109.

Priprava 176. pješačke pukovnije za napad

Od 1. studenog 1944. do 4. siječnja 1945. postrojbe 176. pješačke pukovnije pripremale su se za napad 70 km iza prve crte, a tijekom 7. i 8. siječnja zapovjednici bojni proveli su nekoliko izviđanja smjera napada svojih bojni. S promatračnica koje su bile uređene u prvim crtama rovova zapovjednici bojni sa zapovjednicima satnija proučavali su i shvaćali zadaću svojih postrojbi. Signal za početak napada bio je crvena signalna raketa. Uoči 8. siječnja postrojbe su se nakon provedenih triju noćnih hodnji prikupile u području južno od Gnojna. Tijekom noći 11. na 12. siječanj postrojbe 2. pješačke bojne zauzele su svoj bojni složaj, a 14. siječnja položaje su zaposjeli i topnici s topovima za direktno gađanje. Do jutra 14. siječnja i druge dvije pješačke bojne zaposjele su svoje polazne položaje, pa su tako sada 1. i 2. pješačka bojna bile udaljena samo 400 m od prve crte protivničkih rovova. Tenkovi i samovozno topništvo prikupili su se u šumi sjeverno od Hmeljeva. Pukovnija je raspolagala sa slijedećim oružjem: 81 puškostrojnica, 7 teških strojnica, 18 minobacača 82 mm, 6 minobacača 120 mm, 10 PT topova 45 mm, 4 PT topa 76 mm, te s 45 PT pušaka. Bojni komplet za pješačko naoružanje bio je 1,5, dok je topništvo i minobacači raspolagalo s 2 bojna kompleta granata i mina.

subota, 19.01.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Borba pješačke pukovnije u proboju protivnikove obrane – Pultusk 1945.

Situacija i zadaća sovjetske 176. pješačke pukovnije

Tijekom jeseni 1944. godine, na odsjeku prijelaza Rožan – Pultusk, sovjetske armijske postrojbe forsirale su rijeku Narev i zauzele mostobran na protivničkoj obali. Nakon niza pokušaja uništenja mostobrana, u nizu napada njemačkih postrojbi, sovjetske postrojbe uspjele su ga obraniti i neznatno ga pri tomu još i proširiti. Nakon toga sovjetske postrojbe započele su priprave za proboj njemačke crte obrane i upad s južne strane na područje istočne Pruske. Sovjetska 46. pješačka divizija, ustrojena od 176., 340. i 341. pješačke pukovnije, koncentrirala je sve svoje postrojbe 1. studenog 1944. na području oko 70 km od crte bojišnice, te je užurbano započeto s pripravama za borbu. Na zapovjednom izvidu 20. prosinca, zapovjednik korpusa dodijelio je slijedeću zadaću zapovjedniku 46. pješačke divizije – biti u spremnosti zamijeniti postrojbe u prvoj crti, te probiti protivničku crtu obrane na crti proboja usamljene kuće 700 m zapadno od kote 109. – južni rub naselja Glodovo, gdje uništiti protivnikove snage u OT Glodovo i ovladati crtom: istočni rub šume sjeverno od Vigode – Tšcinec, a potom napredovati u smjeru Meženac gdje ovladati crtom: Krupi – Kozlovo i do kraja dana izbiti na crtu: Bžezinka – Garnovo. Nadnevka 26. prosinca 1944. godine, zapovjednik 46. pješačke divizije general bojnik N. S. Borščov krenuo je u izvid sa svojim zapovjednicima pukovnija. Tijekom toga izvida određena je 176. pješačka pukovnija na glavnom smjeru napada divizije da u bojnom složaju od dva ešalona probije protivničku obranu na crti: usamljene kuće 700 m zapadno od kote 109. – sjeverni rub naselja Glodovo, te uništi protivničke snage ovladavši sa sve tri crte protivničkih rovova. Kao pojačanje 176. pješačkoj pukovniji pridodate su slijedeće postrojbe: 888. topnička pukovnija, 94. tenkovska pukovnija, 476. topnička samovozna pukovnija i dvije pionirske satnije. Desni susjed bila joj je sovjetska 90. pješačka divizija koja je napadala na smjeru Dzeržanovo – Švelice – gazdinstvo Kšemenj. Lijevi susjed 176. pješačkoj pukovniji bila je 340. pješačka pukovnija iz sastava 46. pješačke divizije. Kao prednji odred određena je 2. pješačka bojna iz sastava 340. pješačke pukovnije koja je imala zadaću upada u prvu crtu protivničkih rovova tijekom trajanja topničke priprave napada, a zavisno od uspjeha te postrojbe otpočet će i napad cijele pukovnije. Ako 2. pješačka bojna 340. pješačke pukovnije upadne u rovove još tijekom topničke priprave, postrojbe pukovnije krenut će odmah u napad, a ako upad 2. pješačke bojne ne uspije, postrojbe pukovnije krenut će u napad po završetku topničke priprave.

Značajke zemljišta i protivničke obrane u području napada 176. pješačke pukovnije

Zapovjednik 176. pješačke pukovnije potpukovnik (pukovnik – po Athumanunhu), jer (sovjetski čin potpukovnika odgovara činu pukovnika HKoV – po Athumanunhu), F.S. Semjonov odmah nakon proučavanja zadaće i temeljem obavještajnih podataka dobivenih iz divizije zaključio je slijedeće: zemljište na smjeru napada pukovnije je ravničarsko s povremenim manjim uzvisinama što dopušta uporabu svih rodova vojske. U dubini protivničke obrane na oko 2 km od prve crte obrane teče rječica Pelta. Pješaštvo i lako topništvo mogu rijeku svladati pješke, jer je zaleđena (led je debljine oko 20 cm – po Athumanunhu), a prijelaz za tenkove i teža sredstva treba organizirati ojačavanjem postojećeg leda daskama i drugim ustrojbenim sredstvima (kolotražni zastori, lansirni i jurišni mostovi – po Athumanunhu). U dubini protivničke obrane na oko 5 km od crte obrane nalazi se velika šuma u kojoj je koncentrirana protivnička pričuva. Na smjeru napada postoji dosta lokalnih cesti i poljskih putova, a smrznuta zemlja prekrivena snijegom dopuštala je kretanje i van zahvata istih. Tijekom tri mjeseca priprema za obranu protivnik je svoje područje obrane potpuno inženjerijski uredio na slijedeći način: glavni pojas obrane (GPO), dubine oko 8 km, ima dvije crte obrane i to u prvoj crti tri crte rovova ispred kojih su postavljena PO i PP minska polja koja su zaštićena žičanim zaprijekama. Druga crta rovova, u prvoj crti obrane, bila je od prve crte rovova udaljena oko 500 m i u inženjerijskom pogledu bila je nešto slabije uređena od prve crte rovova. Na sve tri crte rovova, prve crte obrane, njemački inženjerci uredili su lake i teške bunkere, te laka i teška skloništa za oko 8 vojnika, a kako je to brojčano po inženjerijskom proračunu (na kilometar dubine – po Athumanunhu) izgledalo bit će prikazano na Athumanunhovoj sličici. Na bezimenoj koti sjeveroistočno od Glodova protivnik je imao OT u kojoj je bilo uređeno 7 strojničkih gnijezda i 3 topa, a na lijevom krilu napada 176. pješačke pukovnije bila je još jedna protivnička OT u samom naselju Glodovo. Treća crta rovova, prve crte obrane prolazila je na oko 500 m istočno od naselja Goscejeva i Zakrenta. Druga crta obrane GPO imala je jednu neprekidnu crtu rovova na smjeru Švelice – Vigoda i djelomično uređene rovove oko gazdinstva Kšemenj, Vjuti, Trojani, Budi i Debini. Po dubini protivničke obrane, na crti Golimin – Novi – Doljni bio je uređeni durgi pojas obrane (DPO) s dvije crte rovova koje su međusobno bile udaljene oko 600 m jedna od druge. Zapovjedniku pukovnije poznato je bilo i to da se na smjeru napada brane tri protivničke pješačke satnije iz sastava njemačkih 19. i 61. pješačke pukovnije iz sastava njemačke 7. pješačke divizije. Na OT branila se 2. pješačka bojna njemačke 19. pješačke pukovnije, a pričuvu njemačke 7. pješačke divizije činili su izvidnička bojna i 80. građevinska bojna (neborbeni inženjerci - po Athumanunhu). U području Golimin – Stari nalazila se njemačka 507. tenkovska bojna. Ukupno na smjeru napada sovjetske 176. pješačke pukovnije protivnik je mogao angažirati 40 puškostrojnica, 8 teških strojnica, 6 PT topa i 7 MB, a uz to mogao je ne taj smjer koncentrirati i paljbu iz 34 topnička oružja kalibra 75, 105 i 150 mm s drugih područja. Iz podataka dobivenih iz divizije zapovjedniku je bilo poznato i to da njemačka 7. pješačka divizija već nekoliko puta pretrpjela gubitke i povlačena je u dubinu poradi preustroja, pa je sada bila popunjena s 7580 vojnika, dočasnika i časnika njemačke nacionalnosti, s neznatnim brojem Austrijanaca, koji su preko 50 posto starosti od 24 do 30 godina. Drugih 50 posto su oni starosti od 30 do 45 godina. Svi vojnici, dočasnici i časnici njemačke 7. pješačke divizije bili su u potpunosti spremni za borbu i pružanje upornog otpora sovjetskim postrojbama.

srijeda, 16.01.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Obrana pješačke bojne – Blatno jezero (Balaton) 1945. (drugi dio)

Dakle, na području između Blatnog i Velenckog jezera, njemačka Armijska grupacija 'Jug', pokušava popraviti svoju taktičku situaciju i poduzima napadna djelovanja protiv sovjetskih postrojbi iz sastava sovjetskog 3. ukrajinskog fronta. Napad je počeo 6. ožujka 1945., a nakon dva dana napornih borbi, njemačke postrojbe uspjele su se ukliniti u desno krilo obrane sovjetskog 30. pješačkog korpusa 26. armije na oko 4 km dubine. U namjeri da se zaustavi daljnji prodor njemačkih postrojbi zapovjednik sovjetskog 30. korpusa odlučuje u borbu uključiti svoju pričuvu, a u pričuvi korpusa bila je 104. gardijska pješačka pukovnija. Zadaća 104. gardijske pješačke pukovnije bila je da tijekom noći 8. ožujka zauzme obrambene položaje na crti kota 159. – vinograd – željeznički kolodvor Šarkerestur. U nastavku Athumanunh se spušta na 1. bojnu 104. gardijske pješačke pukovnije o kojoj će i napisati nešto. Dakle, 1. gardijska pješačka bojna kojom zapovijeda bojnik Lapšin imala je zadaću zauzeti dio crte obrane 104. gardijske pješačke pukovnije i to na crti kota 159. – vinograd – bezimena kota (manje uzvišenje). Već prije na ovom području inženjerci korpusa izradili su dva rova punog profila koji su bili povezani kretnicama, a u topografskom pogledu ovo je tenkoprohodno zemljište. Bojna je ustrojena od tri gardijske pješačke satnije koje imaju po 80 gardista, strojničku satniju i minobacačku satniju, a ukupno to je 305 gardista. Naoružanje bojne je 3 minobacača 82 mm, 6 puškostrojnica i 3 strojnice. Postrojbe ojačanja bile su mu topnički divizijun koji je postavio tri PT topa 76 mm za direktno gađanje tenkova, te ukopana dva tenka kao vatrene točke za gađanje tenkova. Bojna se posložila sa sve tri satnije u jednu crtu. Satnije su u pričuvi ostavile po jednu desetinu, a bojna vod sa strojnicom. Zapovjedno mjesto zapovjednika bojne bilo je u drugoj crti rovova na oko 250 metara od prednjeg kraja obrane bojne. Na ZM nalazio se i zapovjednik topničkog divizijuna. U trenutku kada su postrojbe bojne krenule zaposjesti svoje obrambene položaje iznenada su se pojavila dva njemačka tenka u pratnji voda automatičara, te su oni upali u prvi rov i zauzeli ga. Ovime je sada nastalo oko 700 metara odvojenosti od desnog susjeda i to još u vlastitom rovu. Svi pokušaji gardista da izbace protivnika iz svog rova propali su. Ujutro u 0530 nakon jake topničke priprave na crtu obrane 1. gardijske pješačke bojne napalo je 12 tenkova uz potporu njemačke pješačke bojne iz sastava 2. SS tenkovske divizije. Tenkovi su pokušali zaobići obranu bojne po desnom krilu koje su držali njihovi automatičari, ali kako je pješaštvo na samo 150 metara od rovova prisiljeno potražiti zaklone stali su i njemački tenkovi. U 0700 napad je obnovljen, a glavni napor bio je na spoju 1. i 2. gardijske pješačke satnije. Borbe su potrajale do 1130 kada je njemačko pješaštvo opet prisiljeno stati na 200 m od rova gdje su se sada njemački pješaci počeli ukopavati. U 1200 započeo je treći napad u kojem su 2 njemačka tenka uz potporu pješačke satnije pokušavala opet zaobići obranu sovjetske 3. gardijske pješačke satnije, ali ni taj manevar nije uspio. U 1330 nakon izuzetno snažne topničke priprave njemačke postrojbe poduzimaju četvrti napad. Borbe su potrajale sve do pada mraka, a uz gubitak nekoliko tenkova njemačko pješaštvo donekle je uspjelo u svom naumu, jer je zauzet manji dio rova koji je branila sovjetska 3. gardijska pješačka satnija. U zoru 9. ožujka sovjetska 2. i 3. gardijska pješačka satnija krenule su u protunapad nakon snažnog topničkog udara po njemačkim postrojbama u namjeri da izbace njemačke vojnike iz svojih rovova. Razvile su se dugotrajne i naporne borbe koje su potrajale opet do pada mraka kada su njemački vojnici opet bili vraćeni na oko 100 m ispred sovjetskih rovova. Tijekom 9. ožujka vodile su se cjelodnevne borbe na području desnog susjeda 1. gardijske pješačke bojne i tu su njemačke postrojbe uspjele odbaciti sovjetske vojnike, te su zauzele kotu 159. Padom kote 159. pogoršana je taktička situacija i 1. gardijske pješačke bojne, jer joj je sada pozadina potpuno otkrivena i nebranjena. Zapovjednik 1. gardijske pješačke bojne odmah je zapovjedio 1. gardijskoj pješačkoj satniji da okrene svoje čelo i brani pozadinu bojne. Ujutro 10. ožujka njemačke postrojbe šest puta pokušale su udariti u pozadinu bojne, a u 1700 sedmi put poduzeli su napad s 30 tenkova i bojnom pješaštva iz sastava njemačke 44. pješačke divizije. Sovjetska 1. gardijska pješačka bojna ovaj puta nije mogla zadržati daleko brojčano nadmoćnijeg protivnika i morala se povući na pričuvne obrambene položaje zapadno od salaša Jakob gdje je organizirana nova crta obrane.

utorak, 15.01.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Obrana pješačke bojne – Blatno jezero (Balaton) 1945.

Početkom ožujka 1945. godine u području Blatnog jezera bila je koncentrirana njemačka snažna tenkovska grupacija ustrojena od raznih dijelova njemačkih oklopnih postrojbi koje su se povlačile. Nadnevka 6. ožujka nakon snažne topničke priprave ta njemačka oklopna grupacija krenula je u napad u namjeri da poboljša svoju taktičku situaciju. Ispred te narečene njemačke tenkovske grupacije nalazile su se sovjetske postrojbe iz sastava 3. ukrajinskog fronta. Sovjetske postrojbe imale su tri tjedna za pripremu obrane. Područje jugoistočno od Kišlanga na crti obrane širine 1,5 km i dubine 1,5 km branila je sovjetska 2. pješačka bojna 572. pješačke pukovnije 233. pješačke divizije. Desno od 2. pješačke bojne branila se 3. pješačka bojna 572. pješačke pukovnije, a lijevo su bojni bili susjedi postrojbe iz sastava 734. pješačke pukovnije. Opet, s tim lijevim susjedima, bojna nije imala poveznicu, već ih je dijelila močvarna dolina manjeg potoka široka oko 400 m. Od 15. veljače 2. pješačka bojna izradila je tri crte rovova punog profila koji su međusobno bili povezani kretnicama. Odstojanje drugog od prvog rova bilo je 400 m, a trećeg od drugog 700 m. Ispred crte obrane 2. pješačke bojne borbeni inženjerci postavili su 1200 PO i 1300 PP mina. Topografski gledano zemljište je, u području obrane bojne bilo nizinsko, obraslo poljima kukuruza koji su protivničkom pješaštvu, a ponegdje i tenkovima omogućavali idealne uvjete za neopaženo primicanje sovjetskoj crti obrane. Zapovjednik 2. pješačke bojne bio je natporučnik M. V. Plotnjikov, a bojna je bila ustrojena od tri pješačke satnije, strojničke satnije i minobacačke bitnice. Od naoružanja to je bilo 107 brzometnih pušaka, 50 kratkih strojnica, 8 puškostrojnica, 3 strojnice, 2 PT puške, 3 MB 82 mm, a postrojbe ojačanja imale su 2 PT topa 45 mm, 2 PT topa 76 mm i 2 haubice H122 mm. Bojni složaj bojna je zauzela u dva ešalona i to u prvoj crti 4. i 5. pješačka satnija, a u drugoj 6. pješačka satnija. Zapovjedno mjesto zapovjednika bojne bilo je u drugoj crti rovova. Između prve i druge crte rovova bili su vatreni položaji PT topova 45 mm, a između druge i treće crte rovova bili su vatreni položaji PT topova 76 mm i haubica H122 mm. Sva ova topnička oružja zauzela su elemente za direktno gađanje protivničkih tenkova, a u svim rovovima među pješacima su bile skupine lovaca tenkova naoružane PT granatama i zapaljivim flašama tipa KS. Kako se očekivalo da će na bojnu navaliti protivničke oklopne snage, tako se cijelo vrijeme i provodila dodatna obuka s vojnicima pješacima o bliskoj borbi s tenkovima. Ujutro 6. ožujka njemačko topništvo započelo je topničku pripravu napada koja je trajala 40 minuta. Na položaje obrane 2. pješačke bojne krenulo je 25 tenkova i dvije pješačke bojne iz sastava njemačke 1. tenkovske SS divizije, a glavni smjer napada i glavni napor njemački tenkovi usmjerili su na lijevo krilo sovjetske obrane gdje se branila 5. pješačka satnija. Tijekom prilaženja rovovima u minskom polju stradala su dva njemačka tenka koji su se kretali prvi. Nakon toga ostali njemački tenkovi stali su i otvorili paljbu po sovjetskim rovovima. Kako su njemački tenkovi stali oni su postali mete sovjetskim PT topovima, a njemačko pješaštvo zapriječnom vatrom, pješačkog oružja i minobacača, prisiljeno je potražiti zaklone. Njemački borbeni inženjerci pokušali su otvoriti prolaze u minskim poljima, ali su nastradali od minobacačkih granata. Nakon sat vremena njemački tenkovi i pješaštvo povukli su se. Njemački napadi trajali su cijeli dana, a pred večer njemački tenkovi uspjeli su se ukliniti u crtu obrane 3. pješačke bojne 572. pješačke bojne koja se branila desno od 2. pješačke bojne 572. pješačke pukovnije. Oko 1900 istodobno su napadnute obije bojne 572. pješačke pukovnije i to oko 30 tenkova i dvije pješačke bojne na položaje 3. pješačke bojne koja je uslijed ovog pritiska odbačena sa svojih položaja i morala se povući na treću crtu rovova. Povlačenje 3. pješačke bojne u težak je položaj dovela i 2. pješačku bojnu čiju je 4. pješačku satniju sada snažno pritisnuo protivnik s boka i zauzeo joj dio rova. Položaj 2. pješačke bojne sada je bio težak i istodobno ugrožen na oba krila. Do kraja dana kada je njemački napad popustio uništeno je 11 tenkova i 8 samovoznih oklopnih topova, a od toga 7 tenkova i 5 samovoznih topova nastradalo je u minskim poljima. Tijekom 7. ožujka protivnik nije poduzimao nikakve napade na položaje obrane 2. pješačke bojne, osim što su uočene manje izvidničke skupine koje su motrile i proučavale raspored i položaje sovjetskih vojnika. Zapovjednik 2. pješačke bojne obaviješten je da su se sve njegove susjedne postrojbe povukle i da mu sada prijeti opasnost da bude okružen. Tako je tijekom noći 7. ožujka 2. pješačka bojna napustila svoje položaje i organizirala obranu na crti Kaloz – Aranjoš. Tijekom noći 8. ožujka Nijemci su ispred crte obrane sovjetske 572. pješačke pukovnije koncentrirali i rasporedili oko 50 tenkova, dvije pješačke pukovnije i tri topničke pukovnije. Početkom jutra 9. ožujka u 0530 nakon snažne topničke priprave njemačke postrojbe krenule su u opći napad na cijeloj crti obrane sovjetske 572. pješačke pukovnije. Na položaje obrane 2. pješačke bojne napadalo je 20 njemačkih tenkova i gotovo cijela pješačka pukovnija. Njemački tenkovi velikom brzinom projurili su preko crte obrane 2. pješačke bojne i probili je, te svoj napad usmjerili prema koti 159. No, njemačko pješaštvo nije uspjelo probiti crtu obrane i pretrpjelo je znatnije gubitke. Borbe su potrajale gotovo cijelog dana sve do 1700 kada je opet 3. pješačka bojna morala popustiti i povući se u područje salaša Roža, a time je opet ugrožena pozadina 2. pješačkoj bojni. Zapovjednik 2. pješačke bojne opet je zapovjedio izvlačenje prema salašu Antolj. Zapovjednik bojne, natporučnik Plotnjikov, tijekom tri dana borbe lakše je ranjen čak pet puta, ali nije napuštao svoje zapovjedno mjesto. Neviđenom hrabrošću borili su se još i poručnik Agafonov, te zapovjednik 4. satnije poručnik Saharov. Zapovjednik PT topa dočasnik Đumin iako lakše ranjen, te ostavši bez dodavača i punjača koji su poginuli sam je nastavio gađati njemačke tenkove, oklopne prevožnjake i samovozno oklopljeno topništvo. Tako je uspio uništiti jedan oklopni prevožnjak, onesposobiti jedan tenk i dva samovozna oklopna topa. Zapovjednik MB dočasnik Ivčenko vidjevši da je posada topa 45 mm nastradala, a i dvije posluge MB bile su izbačene iz borbe, dokopao se topa sam ga napunio i uspio odbiti napad njemačkog pješaštva na minobacačku bitnicu koja je pretrpjela teže gubitke (opet se nigdje ne spominju brojčani gubici sovjetskih postrojbi). Nadalje na koti 150. kada je poginuo zapovjednik desetine, zapovijedanje je preuzeo vojnik Ševeleva i desetina se uspjela obraniti i sačuvati svoje položaje. Ovakav stalni, žilav i organiziran otpor, te pravodobno uvođenje pričuve u borbu potrošili su njemačke postrojbe i one su uz pretrpljene gubitke morale stati, a tada je sovjetska svježa divizija prešla u protunapad. Na kraju Athumanunh će još nešto napisati. U početku kada je čitao Athumanunhu nije bilo jasno zašto su njemački zapovjednici krenuli u napad bez da su prethodno otvorili prolaze kroz sovjetska minska polja, te zašto su njemački tenkovi jurili i duboko se uklinjavali bez potpore pješaštva koje ih nije moglo pratiti pri takovoj brzini. Poradi minskih polja i bez zaštite pješaštva njemački tenkovi, oklopni prevožnjaci i oklopno samovozno topništvo čak su dvije trećine gubitaka imali u minskim poljima. No, kasnije kada je Athumanunh šire pogledao situaciju nešto je bilo i zornije. Naime ovo što je Athumanunh opisao kod 572. pješačke pukovnije bio je zapravo pomoćni smjer napada, a glavni je zapravo bio na području između Blatnog i Velenckog jezera i to na crtu obrane sovjetske 104. gardijske pješačke pukovnije, a namjera je bila probiti obranu sovjetskih postrojbi 30. pješačkog korpusa sovjetske 26. armije koja se nalazila na desnom krilu 3. ukrajinskog fronta. O toj borbi Athumanunh će napisati drugi put i time će prijeći na malo više taktičke postrojbe ranga pukovnija, te opisivati njihove borbe onako kako su ih zabilježili sovjetski sudionici tih bitaka 2. Svjetskoga rata.

ponedjeljak, 14.01.2008.

Moguće CT na tenku bočno

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Obrana pješačke bojne – ožujak 1943. Roganj (nastavak)

U 1700 opet su se pojavili njemački zrakoplovi bombarderi, njih 32, u pratnji 10 lovačkih zrakoplova, te na položaje bojne izbacili oko 200 bombi. Od bombardiranja onesposobljen je jedan sovjetski tenk. Nakon toga njemački vojnici poduzeli su i treći napad na položaje 4. satnije i to sada iz dva smjera. Na desno krilo obrane 4. pješačke satnije krenulo je 6 njemačkih tenkova u pratnji dviju pješačkih satnija, a iz smjera Velike doline na položaje 4. pješačke satnije kretalo se još 7 tenkova u pratnji njemačke pješačke satnije. Istodobno je sada napadnuta i 5. pješačka satnija koju su snažno napale njemačka tenkovska satnija podržana s njemačkom pješačkom satnijom. Kako je haubička bitnica H203 već okrenula svoje cijevi (zauzela elemente za ciljanje – po Athumanunhu) za pružanje potpore 4. pješačkoj satniji, a to isto je učinila i bitnica PT topova 76 mm, zapovjednik 5. pješačke satnije sam se trebao snaći u odbijanju napada protivnika. Iako je njemački napad bio snažan i odlučan, sovjetska obrana je isto tako bila žilava i neprobojna, pa je nakon što je jedan njemački tenk pogođen i onesposobljen, a pješaštvo pretrpjelo znatnije gubitke, napad zaustavljen. Tako se 5. satnije uspjela obraniti, ali je 4. satnija i dalje bila u teškom i nezavidnom položaju. Naime, 4. satnija je već pretrpjela osjetne gubitke u prethodnim napadima, pa su sada opet tri njemačka tenka probila obranu uz potporu jednog voda njemačkih automatičara. Borbu s ovim njemačkim tenkovima i pješaštvom koje ih je pratilo sada je još jedino vodila haubička bitnica, jer minobacačka bitnica ostala je bez mina. Ovim je prijetilo da desno krilo obrane bojne ubrzo bude okruženo. Zapovjednik bojne odlučio se na jedino što je i mogao tog trenutka. U borbu je poslao svoju pričuvu kojoj je zapovjedio da uništi njemačke automatičare koji prate ona tri njemačka tenka, a minobacačkoj bitnici zapovjedio je da ostavi minobacače i kao pješačka postrojba puškama podrži izvlačenje 4. pješačke satnije koja je pretrpjela gubitke i više se nije mogla držati na svojim crtama. PT topu 45 mm koji je bio na položaju 6. pješačke satnije odmah je zapovjeđeno da se prebaci na novi položaj kod 5. pješačke satnije. Sovjetskim tenkovima (sada ih je 6) zapovjeđeno je da se pripreme za provedbu protunapada. U 1800 pričuva bojne (vod automatičara) hrabro je izletio pred njemačke automatičare i uz postignuto iznenađenje razbio ih, te preostale odbacio. Zapovjednik sovjetskih automatičara odmah je zapovjedio da se svi vojnici utvrde u kućama i brane svoje položaje. Zapovjednik minobacačke bitnice ostavio je dva vojnika za čuvanje minobacača, a s ostalima se pripremio za obranu i pružanje potpore 4. pješačkoj satniji u izvlačenju. Cijelo to vrijeme divizijsko topništvo nesebično je pružalo potporu 2. pješačkoj bojni i svojim preciznim plotunima prisiljavala njemačko pješaštvo da ostane u zaklonima. Istodobno sovjetski tenkovi prikrivajući se između kuća, ograda i kroz vrtove neprimjećeno su izbili na položaj 4. pješačke satnije i iznenada prešli u protunapad. Nakon tenkovskog dvoboja uništeno je 6 njemačkih tenkova i nastala je pat pozicija. Njemački tenkovi više se nisu usudili krenuti naprijed, a sovjetski (neki i oštećeni) nisu imali snage da poraze njemačke tenkove. Oko 2100 razvila se nova borba koju je sada zapodjenula minobacačka satnija koja je hrabro i požrtvovano branila pristup njemačkim pješacima položaju hubičke bitnice H203 koja je cijelo vrijeme tukla po njemačkim tenkovima i pješacima. Nadnevka 12. ožujka zapovjednik bojne odlučio se na izuzetno smjeli i po Athumanunhu pomalo ludi potez, a to je protunapad s cijelom 6. pješačkom satnijom koja do tada nije bila napadnuta. Iznenadni protunapad 6. pješačke satnije protivnik nije očekivao i na trenutak je čak bio i zbunjen ovim potezom. Protunapadom njemački vojnici potisnuti su s već osvojenih položaja, ali tko zna kako bi se još to sve završilo da u tom trenutku zapovjednik bojne nije dobio zapovijed da napusti svoje položaje i povuče se na pričuvne. Do 0500 13. ožujka sve postrojbe 2. pješačke bojne organizirano su se izvukle i zauzele svoje pričuvne položaje obrane. Time je bojna izvršila zadaću i usprkos gubicima koje je pretrpjela (Athumanunh ni u toj borbi nije mogao pronaći sovjetske gubitke) hrabro branila svoj položaj obrane i povukla se tek po zapovjedi. Njemački gubici bili su: 10 tenkova i oko 200 mrtvih i ranjenih vojnika.

nedjelja, 13.01.2008.

Ciljničke točke tijekom borbe s tenkom

Zelena boja PT granate, mine i svežnjevi bombi koje ima svako pješaštvo, žuta boja zrakoplovstvo, ali i PT granate pješaštva iz bliske borbe, jer tenk je najtanji odozgor i kod otvora motora, crvena boja sva protuoklopna topnička sredstva i protivnički tenkovi i plava boja protuoklopni projektili većih kalibara.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Obrana pješačke bojne – ožujak 1943. Roganj

U namjeri da spriječi pokret protivnika iz smjera Harkova prema rijeci Sjeverni Donjec zapovjednik armije poslao je sovjetsku 113. pješačku diviziju, koja se do tada nalazila u pričuvi armije u području Andrejevke, da se premjesti u područje oko 40 km od Rognja, (Roganj je veliki salaš – po Athumanunhu – majur, gospodarsko imanje s pratećim zgradama udaljeno od naselja) te da na crti rijeke Roganke organizira obranu. Nadnevka 11. ožujka 1943. postrojbe 113. pješačke divizije nakon usiljene hodnje stigle su u zapovjeđeno područje. Na trenutak Athumanunh će stati s opisom i objasniti što je to hodnja, koji je njezin cilj i kakve to sve hodnje mogu biti. Dakle, hodnja (eng. march, fra. marche, njem. Marsch) je kretanje postrojbi, pješke, na vozilima, brodovima, ili zrakoplovima, u odgovarajućem i najpovoljnijem složaju, u namjeri da stigne što prije i u sposobnosti za izvršenje određene zadaće u zapovjeđeno područje. Hodnju sve postrojbe provode u hodnim kolonama u kojim se organizira prethodnica, glavnina i zaštitnica. Prema cilju i smjeru hodnja može biti nastupna, odstupna, ili pak bočna. Prema stupnju naprezanja vojnika može biti obična i usiljena, a prema dobu dana može biti dnevna ili noćna. Usiljena hodnja je ona kada se od vojnika koji se kreću pješke traži veća brzina hoda (više od 5 km na sat – po Athumanunhu), ili pak kada se hodnja provodi na vozilima, onda kada je brzina vozila veća od 40 km na sat. Dakle, pristizanjem podređenih postrojbi u dodijeljenu zonu odgovornosti 228. pješačka pukovnija 113. pješačke divizije imala je slijedeću zadaću: 2. pješačkom bojnom braniti crtu humka + 1.4 – kota 175.5 – Roganj sa zadaćom da brani Roganj i spriječi protivnika da izbije na autocestu za Čugujev. Desno od 2. pješačke bojne branila se 1. pješačka bojna 228. pješačke pukovnije, a lijevo od 2. pješačke bojne branila se 2. pješačka bojna 292. pješačke pukovnije 113. pješačke divizije. Opet je sovjetska pješačka divizija dobila preveliku zonu za obranu, pa su između njezinih bojni postojali opasni međuprostori (breše – po Athumanunhu). Tako je desno od 2. pješačke bojne 228. pješačke pukovnije (o ovoj pješačkoj bojni će i pisati Athumanunh) nastala breša širine oko 1,5 km, a lijevo od nje čak i oko 2 km. Vojnici 2. pješačke bojne 228. pješačke pukovnije redom su bili veterani, već prekaljeni vojnici s velikim borbenim iskustvom iz prijašnjih borbi s protivnikom i sreća je po zapovjednika pukovnije, ali i zapovjednika divizije što se baš ova pješačka bojna našla tu gdje se našla, a zašto shvatit ćete nakon što to sve Athumanunh opiše i posloži na onako samo njemu svojstven način. Shemu ustroja Athumanunh vam je nacrtao na svojoj sličici. Dakle, to su tri pješačke satnije (3., 4. i 5. satnija), strojnička satnija, minobacačka bitnica 82 mm, vod PT topova 45 mm, vod PT pušaka (protukolci), opskrbni vod, sanitetska desetina, a za ojačanje bojna je dobila još i bitnicu PT topova 76 mm (4 topa) i haubičku bitnicu H203 mm (2 haubice). Sveukupno to je 324 vojnika kojima zapovijeda iskusan satnik Čerkašin. Za osobna oružja bojna je imala jedan bojni komplet streljiva, za minobacače 0,3 kompleta, a za topove pola bojnoga kompleta mina i granata. Zemljište na kojem je 2. pješačka bojna organizirala obranu topografski gledano malo je povišeno i dominira nad ostalim zemljištem. Protivničko pješaštvo imalo je dvije vrlo pogodne avenije prilaza: prva je išla jarugom Velika dolina – autocesta Harkov – Roganj, a druga od željezničke stanice Roganj – južni rub naselja Roganj. Zapovjednik bojne ovako je odlučio posložiti obranu svojih postrojbi: 4. pješačka satnija ojačana s dvije PT puške i 2 strojnice branit će područje raskrsnica putova Roganj – salaš Roganj – kota 177.6 most na sjevernom rubu naselja Roganj. PT puške i strojnice svoje vatrene položaje zauzele su na desnom krilu obrane 4. pješačke satnije. Ojačana 1 PT topom 45 mm i 2 strojnice 5. pješačka satnija branila je područje kota 177.6 – jaruga Panasij – sjeverozapadni rub naselja Roganj. Vatreni položaji PT pušaka i strojnica bili su na krilu satnije, a u zahvatu autoceste bio je položaj PT topa. Ojačana jednim PT topom 45 mm i jednom strojnicom 6. pješačka satnija branila je područje jaruga Panasij – kota 167.7 – zapadni rub naselja Roganj – kota 175.5. Vatreni položaj topa 45 mm bio je na cesti koja je vodila prema željezničkoj stanici Roganj, a položaji strojnica bili su na koti 175.5. Minobacačka bitnica rasporedila se u maloj udolini pored ribnjaka i bila je spremna za djelovanje po jarugama Draninki, Panasij i željeznička stanica Roganj. Haubička bitnica H203 bila je spremna za djelovanje po Velikoj dolini, raskršću autoceste i željezničke pruge i željeznička stanica Roganj. Bitnica topova 76 mm zauzela je svoje vatrene položaje na istočnom rubu naselja Roganj u spremnosti otvaranja paljbe po protivničkim tenkovima i pješaštvu. U pričuvi zapovjednika bojne bio je vod automatičara i jedna strojnica iz strojničke satnije, a ta pričuva zauzela je složaj na zapadnom rubu naselja Roganj. Pričuva je temeljnu zadaću imala provedbu protunapada u smjeru sjever i sjeverozapad od naselja Roganj. Do 11. ožujka svi zapovjednici satnija i podređenih postrojbi potvrdili su razumijevanje zadaće i vojnici su počeli kopati zaklone i povezivati ih u rovove kretnicama. Kopanje zaklona išlo je vrlo sporo, jer zemlja je bila smrznuta na oko 30 cm, ali ipak do idućeg jutra svi vojnici uspjeli su iskopati zaklone za klečeći stav. Početkom svitanja na desnom krilu obrane 228. pješačke pukovnije počela je borba s nadolazećim protivničkim postrojbama. Iznenada u području salaša Roganj, u području odgovornosti 1. pješačke bojne 228. pješačke pukovnije pojavili su se njemački tenkovi. Zapovjednik 2. pješačke bojne 228. pješačke pukovnije nije imao još uvijek uspostavljenu vezu sa svojim susjedom, ali je odmah zapovjedio svim postrojbama da povećaju pozornost, a zapovjednik 4. pješačke satnije dobio je zadaću da odmah pošalje izvidničku desetinu i sazna što se to događa kod susjeda. Izvidnička desetina ubrzo se vratila i izvijestila zapovjednika 2. pješačke bojne da je njihov susjed 1. pješačka bojna pod snažnim pritiskom protivničkih tenkova koje prati pješaštvo i da će se morati izvući na pričuvne položaje na obali rijeke Roganka. Istodobno je zapovjednik 4. satnija poslao teklića zapovjedniku bojne s porukom da su kod njega, na njegov položaj povukao jedan pješački vod iz sastava 1. pješačke bojne koji je bio odsječen od svoje satnije. Zapovjednik toga voda upoznao je zapovjednika 4. pješačke satnije da se prema njemu kreće veći broj njemačkih tenkova koje prati pješaštvo. Iako im je ponuđeno da se povuku do zapovjedništva bojne, vojnici ovog pristiglog voda molili su da se priključe 4. satniji i s njom pokušaju odbiti napad protivnika. Tako je sada i taj vod ostao u sastavu 4. pješačke satnije. Negdje oko 1140 na autocesti prema željezničkoj stanici iznenada su se pojavila tri njemačka tenka. Njemački tenkovi kretali su se izuzetno oprezno i često su zastajkivali u tražeći zaklon. Zapovjednik 5. pješačke satnije znao je da je ovo sigurno tenkovska prethodnica jače tenkovske postrojbe protivnika, pa je zapovjedio posadi protutenkovskog topa da tenkove pusti na oko 500 m i tek kada bude sigurna u pogodak neka otvori paljbu. Tako je i bilo kada se prvi tenk pojavio na oko 500 m PT top ga je pogodio direktnim pogotkom. Nakon drugog pogotka njemački tenk se zapalio, a ostala dva vozeći unatrag potražili su zaklone nasipa željezničke pruge. Sada pak u 1230 iznenada se, nad sovjetskom pješačkom bojnom, pojavilo 24 njemačkih zrakoplova tipa 'Junkers-88'. Zrakoplovi su započeli snažno bombardiranje zapaljivim i razornim bombama, ali su one većinom završavale u naselju, a postrojbe bojne imale su položaje nešto izvan naselja, pa im to bombardiranje nije nanijelo veće štete. Nakon što su zrakoplovi završili bombardiranje, po području Rognja protivnik je započeo snažnu topničku i minobacačku pripravu napada, a nakon nje u napad je krenulo 20-tak njemačkih tenkova koje je pratilo pješaštvo jačine ojačane pješačke bojne. Odgovorom sovjetskog topništva razvila se žestoka borba. Sovjetske PT puške i PT topovi gađali su dosta precizno, pa su 4 njemačka tenka bili u plamenu, ali ostali tenkovi i dalje su se kretali u napad. Sovjetski minobacači i strojnice nanijeli su gubitke i izazvali pometnju u njemačkim pješačkim redovima, ali su i njemački pješaci produžavali napad. Napokon su njemački tenkovi stali i potražili zaklone, ali se 4 tenka ipak probilo kroz obranu 4. pješačke satnije. Nastao je kritični i prijelomni trenutak u obrani 4. pješačke satnije. Izuzetnom požrtvovanošću i neviđenom hrabrošću sovjetski vojnici dočekali su ručnim PT granatama njemačke tenkove i uspjeli onesposobiti dva, a istodobno ubitačnom strojničko-puščanom paljbom njemačko je pješaštvo zaustavljeno i prisiljeno stati na samo 200 m ispred crte rovova sovjetskih vojnika. Uvidjevši da ih njihovo pješaštvo više ne prati i da su bez njega sada postali lagan plijen sovjetskim lovcima tenkova, preostala dva njemačka tenka, koja su već probila obranu, pod borbom su se okrenula i izvukla natrag među svoje pješaštvo. Nakon što je prvi napad odbijen, njemački vojnici poduzeli su odmah drugi još žešći napad. Sada su se njemački tenkovi kretali tako da su rabili prirodne zaklone (nasip pruge i ceste, te kroz voćnjake, iza ograda) i tako se skrivali i štitili od djelovanja sovjetskih PT sredstava. Ovaj puta obrana 4. pješačke satnije iako nije popustila puknula je točno po sredini i njemački tenkovi i pješaštvo sada su bili opasno uklinjeni i zabijeni u raspored obrane. Ovim je nastala izuzetno opasna i teška situacija za cijelu pješačku bojnu, pa je zapovjednik bojne odlučio da zatraži pomoć svojih nadređenih zapovjednika. Žurno je tražena popuna streljivom, topnička potpora divizijskog dalekometnog topništva, jer inače bojna neće izdržati. Zapovjednik divizije znao je da mu je to najvažnija postrojba u obrani, pa je u pomoć 2. pješačkoj bojni odmah poslao 7 tenkova iz sastava sovjetske 25. tenkovske brigade. Sovjetski tenkovi pojavili su se u posljednji trenutak i svojim iznenadnim bočnim udarom upustili se u bitku s njemačkim tenkovima, a divizijsko dalekometno topništvo slalo je ubitačne topničke kanonade po njemačkom pješaštvu. Vojnici 4. pješačke satnije uvidjevši da ipak nisu prepušteni sami sebi hrabro su se upustili u blisku borbu i uspjeli istjerati njemačke pješake iz svojeg rasporeda. Dobro, dalje nastavim sutra.

subota, 12.01.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Bojno djelovanje izvidničkog odreda – jezero Rego-Jarvi 1944.

Sjeverozapadno od Uhte (Karelijska bojišnica), u dodijeljenoj zoni, tijekom 1944. branila se sovjetska 54. pješačka divizija. Desno krilo divizije bilo je opasno otkriveno, a lijevo krilo naslanjalo se na jezero Srednje Kujto. U prvim danima mjeseca siječnja 1944. prednji motritelji izvještavali su o stalnim preslaganjima finskih vojnika, a radio-prislušni uređaji armije otkrili su iznenadni rad nekoliko novih RU. Poradi svega ovoga zapovjednik armije tražio je od zapovjednika divizije da pošalje izvidnički odred kako bi se svi ovi podaci potvrdili. Na crti dodira protivnik je više od dvije godine izvodio inženjerijske radove iz domene utvrđivanja, pa je cijela crta bojišnice naprosto vrvjela objektima utvrde i raznim zaprijekama. U ovakvoj situaciji bilo je gotovo nemoguće zarobiti protivničke vojnike, ali sjeverno od zone obrane 54. pješačke divizije protivnik je ponekad slao ophodnje u nadzor i izvid crte bojišnice, pa je tu bilo moguće doći do 'živog jezika'. Tako je odlučeno da se u područje Rego-Jarvi (32 km sjeverno od Uhte – po Athumanunhu) uputi ojačani izvidnički odred. Za izvršenje ove zadaće ustrojen je izvidnički odred slijedećeg sastava: skijaška bojna (dvije skijaške pješačke satnije i jedan skijaški izvidnički vod), izvidnička satnija iz divizije, satnija strojničara (automatičara), jedan pješački i jedan konjanički izvidnički vod, vod lakih minobacača 50 mm iz 81. pješačke pukovnije i sanitetska desetina (2 liječnika, 3 medicinska tehničara i 4 ranarnika). Zapovjednik je bio zapovjednik 81. pješačke pukovnije bojnik P. M. Bogatirev. Ukupno je to bilo 375 vojnika naoružanih s 244 kratkih strojnica, 33 brzometne puške, 21 puškostrojnica, 2 MB 50 mm, te opremljenih s 1,5 bojnog kompleta streljiva za svako oružje, po dvije ručne bombe za svakog vojnika, bijelim prikrivnim odorama, dva kompleta (majica dugi rukav, duge gaće, debele čarape dokoljenice) zimskog rublja, 9 CSO. Odredu je dodijeljeno i 11 čamaca-sanjki za tegljenje opreme po snijegu, 60 termofora i 4 zaprege koje su vukli jeleni. Svim vojnicima podijeljen je po jedan prvi zavoj za zaustavljanje krvarenja. Zadaća odreda bila je da 12. siječnja prijeđe preko zaleđenog jezera Rego-Jarvi i na području Mikinemija postavi zasjedu uz cestu s namjerom hvatanja protivničkih vojnika iz neke opskrbne ili bilo koje druge kolone protivnika koja bi se kretala tom cestom. U slučaju da zasjeda uz cestu ne urodi plodom, jedna satnija trebala je napasti protivnika i uvući ga u zasjedu glavnine odreda u području kote 264. veza sa zapovjednikom divizije održavala se preko RU prema posebnoj kodnoj tablici signala i kodiranog razgovornika. Područje djelovanja izvidničkog odreda bilo je prekriveno šumama i niskim šipražjem, a debljina snijega bila je oko 70 cm, a to sve je povoljno išlo na ruku izvidničkom odredu. Naime, kretanje bez skija van cesta, pješacima je bilo gotovo nemoguće. Nadnevka 10. siječnja nakon temeljitih priprava izvidnički odred krenuo je u područje izvršenja zadaće. Hodna ruta vodila je kroz šume paralelno s crtom bojišnice, a u hodnoj koloni vojnici su se kretali u koloni po dva. Na čelu hodne kolone kretala se satnija automatičara koja je na oko 150 m ispred sebe izbacila skupine za osiguranje od po dva vojnika na skijama. Na oko 600 m iza satnije automatičara kretala se glavnina odreda, a na oko 50 m iza glavnine kretala se zaštitnica snage jednog skijaškog voda. Nakon 50 minuta hodnje odred je odmarao 10 minuta. Prvog dana hodnje odred je prešao 22 km, a padom mraka odred je organizirao kružnu obranu i šumi u priručnim bivcima pripremio se za noćenje. Do kote 264. ostalo im je još oko 16 km. Drugog jutra puhala je strašna snježna mećava, pa je odred prešao svega 10 km do pada mraka kada je opet sve pripremljeno za noćni počinak. Ujutro 12. siječnja oko 1200 odred je stigao u područje kote 264. Nakon uređenja položaja 1. skijaška satnija pod zapovjedništvom natporučnika Govorina krenula je da postavi zasjedu u području južne obale jezera Rego-Jarvi. Drugog jutra i 2. skijaška satnija krenula je u područje Korkinemija s istom zadaćom. Zapovjednik odreda s izvidničkom satnijom krenuo je u izvid područja Mikinemija. Kako mu je 2. skijaška satnija javila da u njezinom području nema protivnika, a 1. skijaška satnija da je otkrila nekoliko protivničkih otpornih točaka koje su zaštićene krošnjama porušenih stabala, zapovjednik odreda odlučio je da 1. skijaška satnija padom mraka postavi zasjedu u pozadini protivničkih otpornih točaka. No, opet je počela snježna mećava, pa je odred morao odustati od svog nauma i povući se kako bi se zapalile male vatre, a vojnici ugrijali. Odredu su se sada priključile obije skijaške satnije. Ujutro 15. siječnja cijeli je odred krenuo u područje jezera Kando-Lambi. Vod automatičara pod zapovjedništvom poručnika Tiška dobio je zadaću da uz cestu postavi zasjedu. No, tijekom cijelog dana protivnički vojnici nisu se pojavljivali. U ponoć 15. na 16. siječanj vod automatičara u zasjedi je zamijenio skijaški izvidnički vod. Ujutro 16. siječnja skijaški izvidnički vod u zasjedi zamijenio je jedan izvidnički vod iz izvidničke satnije pod zapovjedništvom poručnika Kondratjeva. Oko 0800 16. siječnja 1. skijaška satnija uputila se u izvid. Tijekom povratka 1. skijaške satnije sa izvida natporučnik Govorin samoinicijativno je ostavio 1. skijaški vod, pod zapovjedništvom poručnika Smirnova, kao pojačanje izvidničkom vodu pod zapovjedništvom poručnika Kondratjeva, koji se već nalazio u zasjedi. Nadnevka 16. siječnja u 1100 vod poručnika Smirnova uočio je skupinu od 30-tak finskih vojnika koji su se na skijama kretali cestom. Sovjetski vojnici u zasjedi pustili su finske vojnike sasvim blizu i potom ih iznenadnom paljbom pobili 25, jednog zarobili, a četiri finska vojnika uspjela su se izvući u smjeru svoje otporne točke. Nakon toga oba sovjetska poručnika sa svojim vodovima počeli su se izvlačiti prema glavnini izvidničkog odreda, a finski vojnici, njih oko 200, oko 1200 sati krenuli su prema mjestu gdje je prije bila postavljena zasjeda. U međuvremenu, izvidnička satnija postavila je novu zasjedu, propustila svoj izvidnički i skijaški vod, te dočekala ubitačnom vatrom finske vojnike. Iznenađeni finski vojnici nakon kraće borbe odustali su od progona i vratili se u sigurnost svojih rovova. U toj kraćoj borbi poginulo je 30-tak finskih vojnika, a jedan finski vojnik vezista s RU je zarobljen. Da je kojim slučajem 1. skijaška satnija koja je bila vrlo blizu uspjela na vrijeme stići i pomoći izvidnicima, finski vojnici pretrpjeli bi i teže gubitke, no, sovjetski vojnici već dobrano zamoreni hladnoćom i stalnim hodnjama ipak nisu mogli stići na vrijeme. Oko 1300 zapovjednik odreda prikupio je cijeli odred na koti 264. i spremio se za odbijanje protivničkog protunapada. No, finski vojnici nisu se pojavljivali. Ujutro u 0600 17. siječnja izvidnički odred krenuo je s dva zarobljena protivnička vojnika natrag po istoj hodnoj ruti. Nakon prijeđenih 8 km oko 0800 odred je iznenada uletio u zasjedu koju je postavilo oko 200 finskih vojnika. Razvila se trosatna borba u kojoj je umor sovjetskih vojnika došao do punog izražaja. Iako brojčano nadmoćniji sovjetski vojnici nisu uspjeli uništiti i razbiti zasjedu finskih vojnika sve do trenutka kada se ovi sami nisu povukli. Nakon ovoga odred više nije imao kontakt s protivnikom, a 18. siječnja stigao je s dva zarobljena finska vojnika na položaje svoje 54. pješačke divizije. Na kraju Athumanunh ne može, a da ne zamjeri zapovjedniku odreda nešto. To nešto je to da se u pravilu nikada iz ovakvih djelovanja ne smije kretati po istoj hodnoj ruti. Cijelo vrijeme zapovjednik odreda dobro je premještao i prikrivao odred, ali kod povratka počinio je ovaj propust i doveo nepotrebno svoje vojnike u pogibeljnu opasnost zasjede. Nikada se protivnik ne smje podcjenjivati, naime, to su pokazali i finski vojnici koji su najvjerojatnije nakon što su uletjeli u zasjedu otkrili tragove u snijegu i strpljivo, prethodno postavivši zasjedu, dočekali sovjetske vojnike koji su se vraćali istim putom.

petak, 11.01.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Noćni nasilni izvid izvidničkog odreda – Aleksejevka 1943.

Na oko 50 km sjeverozapadno od grada Veliža, svoju zonu odgovornosti branila je sovjetska 360. pješačka divizija, tijekom proljeća 1943. godine. Zapovjednik 197. pješačke pukovnije dobio je zadaću od zapovjednika divizije da prikupi izvidničke podatke o protivniku koji se nalazi ispred njega, točnije, o njegovom sustavu paljbe i vatre, njegovom rasporedu tijekom obrane i vatrenim položajima topništva te drugih oružja. Za noćni nasilni izvid zapovjednik pukovnije ustrojio je izvidnički odred koji je bio ustrojen od dvije pješačke satnije, izvidnički vod, konjanički vod i desetina borbenih inženjeraca. Zapovjednik odreda bio je ustrojbeni zapovjednik 1. pješačke bojne satnik U. S. Rogovski. Ukupno je to bilo 94 vojnika koji su bili naoružani sa 6 puškostrojnice, 36 kratkih strojnica i 43 brzometne puške. Svi vojnici imali su jedan bojni komplet streljiva za svoje oružje, a pored toga odredu su na raspolaganju bile i 211 ručnih bombi, te još oko 25 protutenkovskih granata. Topničku potporu odredu pružale su dvije topničke bitnice iz divizijske topničke pukovnije, minobacačka bitnica iz pukovnije (5 MB 120 mm – po Athumanunhu), minobacačka bitnica iz bojne (6 MB 82 mm – po Athumanunhu) i dva topa 76 mm iz pukovnijskog topništva. Motrenjem prednjih i topničkih motritelja pukovnije uočeno je da objekt napada (cilj izvida) brani oko 120 protivničkih pješaka koji na raspolaganju imaju 6 strojnica, jednu tešku strojnicu, 10 puškostrojnica, 2 topa 75 mm i 3 MB 81, 4 mm. Topničku potporu pruža im njemačka minobacačka bitnica većeg kalibra. Uočeno je još 9 DZ bunkera od kojih se sedam nalazi na prvoj crti i dva po dubini, a svi bunkeri međusobno su povezani kretnicama. Sa svih mogućih strana prilaza razvučena je žičana ograda od tri reda žice, a minska polja postavljena su uzduž crte bojišnice. Motritelji su uočili da u protivničkom složaju postoji jedna manja udolina koja nije posjednuta, već se nadzire paljbom. Zapovjednik odreda odlučio je da upravo iz te nezaposjednute udoline noću priđe protivničkom složaju. Prethodno će inženjerci izraditi prolaze u žičanim zaprijekama koje su onemogućavale pristup udolini. Zapovjednik izvidničkog odreda isti je podijelio u četiri skupine. Prva skupina je bila ona za uklanjanje zaprijeka (borbeni inženjerci pod zapovjedništvom natporučnika Suvalova), druga skupina skupina za osiguranje brojala je 12 vojnika iz konjaničkog izvidničkog voda koji će bojno djelovati pješke, bez konja, a zapovijedao im je poručnik Zajko. Dvije skupine za hvatanje zarobljenika bile su podijeljene tako da je u jednoj bio izvidnički vod pod zapovjedništvom vodnika Prokopenka (odgovara činu desetnika u H KoV – po Athumanunhu), a u drugoj bile su obije pješačke satnije pod zapovjedništvom natporučnika Bistrova. Topništvo za potporu dobilo je zadaću da djeluje i u slučaju ako izvid bude otkriven (ovo po Athumanunhu izvode samo sovjetski topnici, naime, oni tuku u tom trenutku i svoje vojnike pješake, a sve u namjeri da se postigne cilj), a dva topa 76 mm bila su primaknuta tako da su mogla direktno tući sve protivničke DZ bunkere. Zapovjednik izvidničkog odreda izradio je slijedeću tablicu signala: 4 crvene signalne rakete ispaljene okomito – topnički udar po objektu izvida, rafal strojnice svjetlećim zrnima u zrak – prekid topničkog udara, izvlačenje – crvena i bijela signalna raketa ispaljene koso. Poradi vlastitog međusobnog prepoznavanja svi vojnici imali su bijeli povez (traku) na desnom rukavu odore. Do 2400 5. svibnja udolina je morala biti posjednuta, a u 0000 6. svibnja počinje napad. Zadaća se mora izvršiti NKO 0500 6. svibnja. Kako je odred krenuo na zaposjedanje položaja prije dogovorenog vremena, inženjerci još nisu stigli napraviti prolaz, pa su pješaci i izvidnici morali u ležećem stavu, na oko 100 m od žičane ograde, čekati da inženjerci naprave svoj dio posla. No, tijekom izrade prolaza sovjetske inženjerce uočio je njemački stražar i podigao uzbunu. Zapovjednik odreda odmah je ispalio četiri crvene signalne rakete okomito u zrak, a tada je počela topnička kanonada. Sovjetski vojnici hrabro su jurnuli prema protivniku uz sporadično otvaranje paljbe. Ubrzo se razvila kratkotrajna borba u kojoj su sovjetski vojnici uspjeli zarobiti jednog njemačkog dočasnika i bombama uništiti nekoliko njemačkih bunkera, te oštetiti 2 njemačka topa 20 mm i jedan MB 81, 4 mm, a potom se izvukli sa zarobljenikom natrag u svoju pozadinu. Tijekom borbe sovjetsko topništvo ispalilo je ukupno 605 MB mina 82 mm, 73 MB mina 120 mm, 320 granata 76 mm i 21 granatu 122 mm. Gubici nisu poznati, (sovjeti su priznali nekoliko desetaka ranjenih), ali uz ovakvu topničku kišu' moralo ih je biti i više, kako na jednoj tako i na drugoj strani. No, zadaća je izvršena, a podaci koji su nedostajali ubrzo su dobiveni od zarobljenog njemačkog dočasnika.

četvrtak, 10.01.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Nasilni izvid pješačke bojne – 1944. godina kota 460

Početkom mjeseca prosinca 1944. sovjetska 302. pješačka divizija branila je svoje područje odgovornosti jugoistočno od Dembica. Motritelji divizije uočili su povećanu aktivnost protivničkih postrojbi i o tomu izvijestili zapovjednika divizije. S ciljem da otkrije stvarne namjere protivnika, zapovjednik divizije odlučio je na području odgovornosti 825. pješačke pukovnije provesti nasilni izvid. Za provedbu te zadaće određena je 3. pješačka bojna iz sastava 827. pješačke pukovnije. Ustroj 3. pješačke bojne bio je slijedeći: 3 pješačke satnije od po 70 vojnika, strojnička satnija, minobacačka bitnica, vod topova 45 mm, a sveukupno to je 300 vojnika. Kao ojačanje bojna je dobila inženjerijsku satniju. Za topničku potporu 3. pješačke bojne određena su dva topnička divizijuna i topničke pukovnije i dvije minobacačke bitnice 120 mm. Napad, odnosno nasilni izvid 3. pješačke bojne, trebala je podržati i bitnica topova 45 mm, te minobacačka bitnica iz sastava 825. pješačke pukovnije, a na čijem području odgovornosti je bojna trebala provesti nasilni izvid. Objekt napada bila je kota 460, odnosno dio protivničkih rovova koji su se tu nalazili. Početak napada bio je planiran za 14. prosinac. Prije početka nasilnog izvida topništvo je trebalo izvršiti vatrenu udar po protivničkoj crti u trajanju od 15 minuta, a poradi zavaravanja protivnika susjedne postrojbe 825. pješačke pukovnije trebale su otvoriti snažnu strojničko-puščanu paljbu. Primicanje pješačkih satnija protivničkom rovu trebalo je prikriti dimnom zavjesom. Zapovjednik bojne bio je bojnik V. V. Jackevič koji je 11. prosinca nakon provedenog izvida odlučio slijedeće: bojni složaj za napad posložiti tako da u prvom bojnom ešalonu budu dvije pješačke satnije sa zadaćom upada u protivnički rov i zarobljavanje nekoliko njegovih vojnika. U drugom bojnom ešalonu jedna pješačka satnija koja će svojom paljbom podupirati satnije prvog bojnog ešalona i stalno biti u spremnosti za odbijanje eventualnog protivničkog napada. Inženjerijska satnija imala je zadaću otvaranja prolaza kroz MEZ i žičane zapreke. Nadnevka 14. prosinca u 0700 sve postrojbe bojne zauzele su svoje polazne položaje za provedbu nasilnog izvida. U 1530 postrojbe na lijevom krilu obrane otvorile su strojničko-puščanu paljbu po protivničkom desnom krilu obrane. U 1545 započela je topnička priprava po cijeloj crti protivničke obrane i tada su postavljene četiri dimne zavjese koje su zasljepljivale protivnika. U 1600 7. i 9. pješačka satnija krenule su u napad na protivnički rov. Međutim, sovjetsko topništvo tijekom topničke priprave nanijelo je teške gubitke njemačkim vojnicima, pa su se njemački zapovjednici odlučili za povlačenje preostalih vojnika u drugu crtu rovova. Sovjetski vojnici tako su sada upali u protivnički rov gdje su bili samo mrtvi njemački vojnici. No, skupina vojnika iz sastava 7. pješačke satnije (Burin, Jacišin, Kulik i dočasnik Klučaj – po Athumanunhu) ipak su naletjeli na jednog njemačkog dočasnika koji je užurbano skupljao vojničke knjižice i druge osobne dokumente poginulih njemačkih vojnika. Istodobno iznenada se na boku sovjetske 7. pješačke satnije pojavila njemačka pješačka satnija. Odmah je sovjetsko topništvo poklopilo tu njemačku satniju snažnom paljbom, a sovjetska 8. pješačka satnije nakon toga udarila je po njemačkoj satniji. Kako još uvijek nisu primili zapovijed za povlačenje zapovjednici 7. i 8. pješačke satnije svoje su vojnike vodili u napad na drugu crtu protivničkih rovova, no, tada je zapovjednik bojne ipak odlučio povući svoje pješačke satnije. Oko 1730 uz sporadičnu minobacačku paljbu protivnika cijela bojna izvukla se natrag u prve rovove 825. pješačke pukovnije. Od zarobljenog dočasnika i osobnih dokumenata poginulih njemačkih vojnika utvrđeno je da se ispred sovjetske 302. pješačke divizije sada nalazi njemačka fizilirska bojna iz sastava njemačke 78. pješačke divizije, koja je na tom području smijenila njemačku 108. pješačku pukovniju iz sastava njemačke 544. pješačke divizije.

srijeda, 09.01.2008.

Eksplozivni naboji – borbena inženjerija

Tijekom rušenja inženjerci za svaki materijal, za svaki pojedini element, uvijek prvo proračunaju potrebitu količinu eksploziva koja će onda moći svojom snagom tijekom detonacije presjeći, razoriti, ili probiti određeni materijal, ili pak element rušenja. Dakle, upravo ta točno proračunata i određena količina eksploziva potrebitog za presijecanje, razaranje, ili probijanje naziva se eksplozivni naboj (EN). Isto tako eksplozivni naboji uporabljuju se tijekom izrade raznih mina, bombi, granata, raketa, odnosno bojnih glava svih projektila. No, da vas Athumanunh ne odvede jako široko, jer to je ipak vrlo široko vojno područje, bolje da se onda Athumanunh ipak vrati postavljenom pitanju. Eksplozivni naboji (EN) razlikuju se prema svom obliku, jačini djelovanja, mjestu postavljanja i načinu začepljenja. Opet, odgovor na postavljeno pitanje leži u ovoj prvoj narečenoj razlici, a to je oblik eksplozivnog naboja. Dakle, na oblik EN direktno utječe vrsta uporabljenog eksploziva, vrsta, tip i oblik onoga što se želi uništiti i na kraju efekt koji se želi postići (rasprskavanje, presijecanje, razaranje, probijanje, izbacivanje …). Prema tomu EN prema obliku možemo podijeliti na: koncentrirane, pružne, kombinirane i kumulativne. Da ne bi sada Athumanunh objašnjavao samo one tražene (pružne EN) objasnit će ih ukratko sve četiri podijeljene po obliku. Idemo onda redom. Koncentrirani EN su oni kojima odnos najkraće i najduže stranice stoji u omjeru 1 : 3. Uporaba ovakvih EN je kod rušenja u zemlji, a poradi brzog stvaranja zaprijeka i rušenja raznih vrsta elemenata. Mogu imati oblike kocke, prizme, valjka, lopte i sl. sve dok je odnos u omjeru 1 : 3. Pružni EN su oni kojima je odnos između najkraće i najduže stranice veći od odnosa 1 : 3. Ako sada pozovemo u pomoć film Athumanunh vas podsjeća na nekakve cijevi koje su ispunjene eksplozivom (bangaleri), a koje nose borbeni inženjerci sa sobom, nastavljaju ih jedne u druge i guraju ih pod žičanu zaprijeku. Kombinirani EN su kombinacija koncentriranih i pružnih, a najčešće se kao takvi postavljaju na mostove koji se žele porušiti. Na kraju oni kumulativni koji su specifični i Athumanunh ih neće sada objašnjavati temeljito. Bit kumulativnih EN je ta što mlaz kumulativne (usmjerene) eksplozije djeluje velikom brzinom na vrlo malu površinu. Odnosno na tenku napravi tek malu rupicu na oklopu, ali kada uđe u kabinu onda se još brže raširi i razara okolinu velikom temperaturom, otrovnim plinovima itd. Što pak se tiče detonirajućeg stijenja, odnosno drugog dijela pitanja, on spada u sredstva za istodobno paljenje (aktiviranje) EN koji su postavljeni na manjim ili većim razmacima (rastojanjima, odstojanjima). Borbeni inženjerci koje Athumanunh spominje u svojim opisima brinu se za osiguranje borbenih operativnih sustava drugim (manevarskim) borbenim postrojbama kao što su pokretljivost (otvaranje prolaza kroz sve vrste zaprijeka, postavljaju lansirne i jurišne mostove i sl.), protupokretljivost (stvaranje zaprijeka i otežavanje pokretljivosti protivničkim borbenim postrojbama) i preživljavanje (izrada zaklona, skloništa, i drugih objekata utvrđivanja) tijekom borbi i bitaka. Dakako, postoje i oni drugi inženjerci koje Athumanunh još nije spomenuo, ali postoje, a to su građevinski inženjerci koji se bave izradom putova, uređenjem uzletišta, tabora, pristaništa i drugim graditeljskim radovima koji su potrebiti drugim postrojbama za normalno funkcioniranje.

utorak, 08.01.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Nasilni izvid pješačke bojne – Prudi 1943.

Tijekom ljeta 1943. godine sovjetska 47. pješačka divizija branila je svoju zonu odgovornosti jugoistočno od Nevelja. Nadnevka 18. travnja zadnji put su postrojbe 47. pješačke divizije zarobile nekoliko protivničkih vojnika tijekom borbi za poboljšanje svojeg taktičkog položaja, a otada sve je zapovjedniku divizije (sastav, stanje i namjere – po Athumanunhu) kod protivnika nepoznato. Drugom polovicom mjeseca svibnja zapovjednik divizije upozoren je od više nadređenog zapovjednika da na njegovom lijevom krilu protivnik provodi preslaganje svojih postrojbi i da se priprema za eventualni napad. Pozornijim motrenjem izvidnika iz podređene pukovnije koja se branila na lijevom krilu divizije potvrđeno je zapovjedniku divizije da protivnik privlači bliže svoje topništvo i da se pješaštvo premješta u skupinama od oko 60-tak vojnika. Nadnevka 22. svibnja zapovjednik armije odobrio je zapovjedniku 47. pješačke divizije da poduzme prema protivniku nasilni izvid i po mogućnosti zauzme naselje Prudi, te se u njemu utvrdi.. Za provedbu nasilnog izvida zapovjednik 353. pješačke pukovnije koja se branila na lijevom krilu 47. pješačke divizije odredio je 3. pješačku bojnu kojom je zapovijedao satnik I. S. Matrosov. Pješačka bojna u svom ustroju imala je 3 pješačke, 1 strojničku i 1 minobacačku satniju, odnosno bitnicu, a za provedbu zadaće ojačana je s još jednom pješačkom satnijom (pukovnijska satnija automatičara koja je imala 51 vojnika – po Athumanunhu), izvidničkim vodom iz pukovnije (25 izvidnika – po Athumanunhu) i vodom borbenih inženjeraca (20 inženjeraca pionira – po Athumanunhu). Ukupno to je bilo 306 vojnika. Za topničku potporu bojne određene su slijedeće postrojbe: 2. divizijun i 7. bitnica topničke pukovnije 47. pješačke divizije, 1. divizijun (shemu ustroja haubičkog divizijuna Athumanunh je nacrtao na svojoj sličici) 1224. haubičke pukovnije, dvije minobacačke bitnice 120 mm i tri minobacačke bitnice 82 mm. Puščano-strojničku potporu 3. pješačkoj bojni pružat će njezin susjed 1. pješačka bojna iz sastava 148. pješačke pukovnije koja u svom sastavu ima 2 topa 45 mm i jedan top od 76 mm za neposredno gađanje na položajima u prvoj crti. Tako je to po Athumanunhovom proračunu ukupno iznosilo 51 haubicu, top i MB. Nadnevak za provedbu nasilnog izvida bio je 26, svibanj nakon 14 minutne topničke priprave. Zemljište na kojem se trebao izvršiti nasilni izvid bilo je močvarno uz rijeku Lovat obraslo šipražjem i trstikom. Naselje Prudi bilo je od crte sovjetske obrane udaljeno oko 900 metara, odvojeno manjim bezimenim potokom koji se ulijeva u rijeku Lovat. Protivnik je Prudi u svojim rukama držao već 15 mjeseci, pa je ono sada pretvoreno u jaču OT u kojoj protivnik ima 2 teške strojnice, 20 puškostrojnica, 4 MB 81, 4 mm i dva PT topa 20 mm. U OT razgranati su rovovi i kretnice, te postoji i nekoliko DZ bunkera. Prostor ispred OT je miniran i izrađene su žičane ograde od tri reda bodljikave žice. Topničku potporu njemačkoj OT pružaju dva njemačka topnička divizijuna na vatrenim položajima na oko 4 km južno i jugozapadno od naselja Prudi. U području susjednog naselja Uščita smještena je njemačka pričuva snage jedne pješačke bojne u spremnosti da svakog trenutka priskoči u pomoć napadnutoj OT u naselju Prudi. Nakon provedenog izviđanja OT zapovjednik bojne odlučio se za napad po slijedećem: protivničku OT istodobno će napasti sa sve četiri satnije sa sjevera i istoka, zauzeti naselje i na oko 300 m izvan naselja utvrditi se. Od 23. do 26 svibnja sve postrojbe bojne uvježbavale su po 12 sati dnevno napad na predviđenu OT. Padom mraka borbeni inženjerci pioniri izradili su prolaze kroz protivnička minska polja i pod žičane ograde postavili pružne eksplozivne naboje. Točno u 0330 26. svibnja započela je topnička priprava po slijedećem: 2 minute opći topnički udar, 10 minuta udar po otkrivenim unosnim ciljevima i opet 2 minute opći topnički udar iz svih topničkih oružja. Nakon samo 5 minuta, kako je otpočela sovjetska topnička priprava, i njemački topnici odgovorili su kontrabatiranjem sovjetskom topništvu. Njemački minobacači zasipali pak su prilaze naselju Prudi. Da bi ušutkali njemačko topništvo sovjetski topnici iz 1. haubičkog divizijuna 1224. haubičke pukovnije 47. pješačke divizije koncentrirali su svu svoju paljbu po njemačkim topničkim divizijunima. Unatoč snažnoj njemačkoj topničkoj i minobacačkoj paljbi pješačke satnije primaknule su se njemačkim rovovima u naselju Prude, a kada su inženjerci aktivirali pružne EN sovjetski vojnici jurnuli su kroz načinjene prolaze. Bilo je to u 0344, no, sovjetsko topništvo nije uspjelo uništiti sve njemačke vatrene točke, pa su sovjetski vojnici uletjeli u snažnu strojno-puščanu vatru. Pokušaj upada u rovove time je i propao, jer su sovjetski vojnici zalegli tik ispred rovova. Sovjetski zapovjednici odmah su tražili opetovanje topničkog naleta i udara. Nakon 3 minute opetovanog sovjetskog topničkog udara koji je doista bi pakleni, jer sada je po njemačkoj OT tuklo i armijsko dalekometno topništvo koje je imalo domet, sovjetski vojnici 9. pješačke satnije i vojnici automatičari iz pukovnijske satnije automatičara upali su u njemačke rovove. Trenutačni uspjeh iskoristile su i ostale sovjetske satnije, pa su sada na mnogim mjestima u njemačkim rovovima nastale žestoke borbe za rovove. Tijekom tih borbi desetina automatičara pod zapovjedništvom dočasnika Osina upala je u jednu kuću i tu iznenadila, te zarobila dva njemačka vojnika. Pješačka desetina iz sastava 8. pješačke satnije pak je u jednom bunkeru zarobila njemačkog strojničara zajedno sa strojnicom. Vojnici iz 9 satnije pak su u jednoj kući pronašli (najvjerojatnije je to bio neki dio stožera – po Athumanunhu) vojničke knjižice njemačkih vojnika. Čim je izvješten o zarobljavanju tri njemačka vojnika zapovjednik bojne je u 0430 zapovjedio izvlačenje zarobljenika u stožer bojne, a ostalim satnijama zapovjedio je da pokušaju prodrijeti van naselja i tamo se utvrde. Ubrzo su satnija automatičara, te 8. i 9. satnija dostigle zapovjeđene crte i njihovi vojnici stali su se odmah ukopavati i utvrđivati, a za to vrijeme vojnici 7. satnije pretraživali su naselje Prudi i hvatali zaostale njemačke vojnike. Oko 0530 njemačka pričuva u Uščitu pojačana je s još jednom njemačkom pješačkom bojnom i bila je spremna uz potporu topništva za protunapad prema naselju Prudi. Napad njemačkih dviju pješačkih bojni sovjetska 3. pješačka bojna nije mogla zaustaviti, a sovjetski zapovjednik pukovnije nije imao spremne pričuve da pomogne bojnu, odlučeno je da se bojna povuče natrag na početne položaje, a naselje Prudi da se uništi i ostavi protivniku. Tijekom povlačenja inženjerci su uništili eksplozivom 10 bunkera i u zrak digli kompletno skladište streljiva. Pješačke satnije zaplijenile su 3 njemačka MB 81, 4 mm, 2 PT topa 20 mm i 6 strojnica. Zahvaljujući zaplijenjenim njemačkim vojnim knjižicama i zarobljenim vojnicima sada je zapovjednik divizije znao da se na njegovom lijevom krilu brane postrojbe njemačke 6. avio-poljske divizije.

ponedjeljak, 07.01.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Nasilni izvid pješačke bojne – Beremjani 1944.

Krajem mjeseca svibnja 1944. godine sovjetska 129. gardijska pješačka divizija branila je dodijeljenu zonu u području jugoistočno od naselja Bučača. Po izvješćima koja su stizala zapovjedniku divizije protivnik je ubrzano provodio smjenu svojih postrojbi. U namjeri da spriječi bilo kakvo iznenađenje i da otkrije namjere protivnika zapovjednik divizije odlučio se 27. svibnja uputiti jednu gardijsku pješačku bojnu u nasilno izviđanje, a poradi hvatanja 'živih jezika', odnosno zarobljenika iz postrojbi protivnika s kojima je predstojala borba. Nasilni izvid zapovjednik divizije zapovjedio je u području odgovornosti 330. gardijske pješačke pukovnije. Zapovjednik 330. gardijske pješačke pukovnije odredio je za provedbu zadaće 3. gardijsku pješačku bojnu iz drugog bojnog ešalona pukovnije. Zadaća 3. gardijske pješačke bojne bila je slijedeća: iznenadnim prepadom na protivničku crtu obrane u području raskršća putova jugoistočno od naselja Beremjani upasti u protivničke rovove i zarobiti nekoliko živih protivničkih vojnika, a potom se brzo izvući natrag na svoje početne položaje. Zapovjednik bojne bio je bojnik S. M. Dračinski, a bojna je tada u svom ustroju imala tri pješačke i jednu strojničku satniju, te minobacačku bitnicu, a ojačana je s još jednom samostalnom armijskom pješačkom satnijom, bitnicom MB 120 mm vodom topova 45 mm i inženjerijskom satnijom iz divizije. Shemu te ojačane pješačke bojne Athumanunh je nacrtao na svojoj sličici. Za topničku potporu bojne određene su četiri topničke bitnice iz sastava topničke pukovnije divizije, jedan minobacački divizijun iz sastava minobacačke pukovnije divizije, jedna bitnica reaktivnih bacača 'kaćuša' tip BM –13, kao i topništvo 330. gardijske pješačke pukovnije. Ukupno za topničku potporu prepada bojne bilo je odobreno 2400 granata i mina. Njemačke su postrojbe dva mjeseca utvrđivale svoju crtu obrane, pa je tako postignuta duboko ešalonirana obrana. Prva njemačka crta obarane bili su rovovi punog profila na samo 500 m od prvih sovjetskih položaja. Ispred njemačkih rovova bila je razvučena žičana ograda u dva reda, a na žice su njemački vojnici povješali prazne konzerve koje su reagirale zvukom na svaki pokušaj prijelaza te žičane ograde. Ispred žičane ograde bilo je postavljeno minsko polje od tri reda mina. Između prve i druge crte rovova koje su međusobno bile povezane kretnicama nalazili su se njemački strojnički bunkeri, njih devet ukupno, a i bunkeri su međusobno bili povezani kretnicama. Tijekom priprava bojne za izvršenje nasilnog izvida, od 30. svibnja do 04. lipnja, bojna je uvježbavala sve radnje potrebite za izvršenje zadaće u pozadini obrane 330. gardijske pješačke pukovnije. Noću 5. lipnja svi vojnici bojne zauzeli su svoje položaje u prvim crtama rovova i otuda proučavali smjerove kretanja prema protivničkim rovovima. Naime, brisani prostor između dvije crte rovova bio je otkriven i mogao se svladati samo pod zaštitom mraka. Tijekom noći 5. lipnja sovjetski inženjerci su demnotirali ukupno 180 protivničkih mina izvadivši iz njih upaljače, te time stvorili ukupno 2 prolaza širine oko 8m kroz protivnička minska polja. Istodobno je i na žičane zaprijeke postavljen eksploziv poradi njihovog uništenja. Sav ovaj posao sovjetski inženjerci obavili su do 0300 sati 6. lipnja usprkos što su njemački vojnici povremeno svjetlećim granatama osvjetljavali područja ispred svojih rovova. Oko 0345 u namjeri da se protivniku skrene pozornost nekoliko vodova iz susjedne 320. gardijske pješačke pukovnije izvelo je lažne i demonstrativne napade na protivnika. Točno u 0400 sovjetsko topništvo iznenada je zasulo cijelu protivničku crtu obrane granatama i minobacačkim minama, a tada su i aktivirani eksplozivni naboji postavljeni na žičanim zaprijekama. Za vrijeme trajanje topničkog udara sovjetske pješačke satnije primaknule su se protivničkom rovu u prvoj crti, a čim su se one našle tu, topnička paljba prenesena je po dubini obrane protivnika. Nakon toga sve pješačke satnije iznenada su upale u protivničke rovove i u izazvanom metežu počeo je lov na zarobljenike. Kada je zapovjednik bojne izvješten da je zarobljeno 11 protivničkih vojnika, on je zapovjedio izvlačenje. No, u tom trenutku njemačko topništvo zasulo je sovjetske vojnike u povlačenju pravom tučom granata. Pravilno izvlačenje sovjetskih vojnika brzo se pretvorilo u težak nered, jer su vojnici zalegli i stali se izvlačiti puzanjem natrag prema svojim rovovima. No, tada na scenu opet stupa sovjetsko teško divizijsko topništvo koje precizno batira njemačko topništvo. Čim je pritisak njemačkog topništva malo popustio sovjetski vojnici izvlačeći svoje mrtve, ranjene i zarobljene protivničke vojnike, do 0430 povukli su se u sigurnost svojih rovova. Zarobljeni njemački vojnici otkrili su sovjetskim zapovjednicima da je njemačku 96. pješačku diviziju, koja je pretrpjela gubitke u prijašnjim borbama, sada zamijenila svježa i popunjena njemačka 208. pješačka divizija.

nedjelja, 06.01.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Forsiranje pješačke bojne – Perekopski zaljev 1944.

Tijekom mjeseca travnja 1944. na obali Perekopskog zaljeva, u području Čurjuma, brani se 127. pješačka pukovnija sovjetske 387. pješačke divizije. Još tijekom mjeseca siječnja izvidnici 127. pješačke pukovnije više puta noću čamcima prelaze zaljev i na drugoj obali izviđaju, te prikupljaju podatke o protivniku. Područje interesa zapovjednika pukovnije je na području bezimeno jezero – Dede – Kurajevka. Izvidnici su uočili da protivnik to područje nije zaposjeo sa svojim postrojbama, ali samo ponekad tuda prođu ophodnje njemačkih vojnika koji opslužuju PZ topove, koji pak su razmješteni u području Dede – Kurajevka. Nakon dužeg i pomnog proučavanja protivnika i njegovih djelatnosti zapovjednik divizije zapovjedio je zapovjedniku pukovnije da izdvoji jednu pješačku bojnu koja treba forsirati zaljev i na drugoj obali zaljeva uspostaviti crtu mostobrana. Za izvršenje ove zadaće zapovjednik 127. pješačke pukovnije odredio je 2. pješačku pukovniju pod zapovjedništvom satnika F. D. Dibrova. Ta 2. pješačka pukovnija bila je svježe popunjena vojnicima i časnicima koji su već imali bojno iskustvo, a tu su bili premješteni iz drugih postrojbi pukovnije. Osim toga bojna je ojačana još 5. samostalnom pješačkom satnijom iz sastava armije. Krajem ožujka zapovjednik divizije preformulirao je zadaću zapovjedniku 2. pješačke bojne i ona je sada glasila ovako: istodobno s početkom napada postrojbi 2. gardijske armije na područje Perekopskog zaljeva bojna će s istočnog dijela Male kose desantom na motornim i običnim čamcima (čamci su tipa DSL i A – 3 – po Athumanunhu) iskrcati u području bezimenog jezera južno od Dedea, a potom napasti smjerom Kart – Kazak br. 1 udarom u pozadinu protivnika bojno sudjelovati s postrojbama sovjetskog 13. gardijskog pješačkog korpusa iz sastava sovjetske 2. gardijske armije. Početak napada sovjetske armije trebao je početi 8. travnja 1944. Tijekom veljače i ožujka vojnici 2. pješačke bojne danonoćno su vježbali desant na obalama Karkinitskog zaljeva, nešto malo južnije od Čurjuma. Kako izgleda shema ustroja ojačane 2. pješačke bojne Athumanunh je nacrtao na svojoj sličici. To je ukupno 512 vojnika, dočasnika i časnika koji su naoružani s 286 brzometnih pušaka, 166 kratkih strojnica, 39 puškostrojnica, 6 strojnica, 9 PT pušaka, 2 topa 45 mm, 6 minobacača 82 mm. Bojni je na raspolaganje stavljeno 41 čamac tipa DSL i 10 čamaca tipa A - 3. Posade čamaca su pukovnijski inženjerci koji su obučeni u rukovanju s istima. Nadnevka 8. travnja postrojbe sovjetske 2. gardijske armije počele su s napadom i do večeri 9. travnja armijske divizije uklinile su se u protivnikovu obranu na oko 5 km dubine, no, na potezu kota 12.6 i 13.6. divizije su naletjele na odlučan i snažan protivnički otpor. Daljnje napredovanje sovjetskih divizija je onemogućeno. Sada opet Athumanunh se mora malo začuditi njemačkim zapovjednicima koji i dalje na nadziru područje na koje će se uskoro iskrcati cijela sovjetska ojačana pješačka bojna. Točno u 2400 ojačana pješačka bojna krenula je u desant preko Perekopskog zaljeva. Izvidnice bojne već su se iskrcale na drugoj obali i stalno su motrile na protivnika. Tijekom plovidbe razmak između čamaca bio je 5 metara, a s približavanjem drugoj obali povećavao se na 15, pa onda i na 20 metara. Nakon uspješnog iskrcavanja postrojbe bojne su krenule prema dogovorenom planu, a na oko 2 km srele su se s izvidnicima. Čim su ga izvidnici upoznali sa situacijom zapovjednik bojne odredio je 5. samostalnu armijsku pješačku satniju, ojačavši je s jednim topom 45 mm i desetinom PT pušaka, da zauzme položaje oko ceste Dede – Kart-Kazak br. 1, pa time osigura lijevo krilo bojne u slučaju eventualnog protivnikovog protunapada. U 0520 ostale postrojbe bojne krenule su prema već prije dogovorenom planu. Vidljivost je bila loša i smanjena, pa je 5. samostalna armijska pješačka satnija naletjela na vatreni položaj njemačke bitnice šestocijevnih bacača granata. Sovjetska satnija iako i sama na trenutak iznenađena, brzim djelovanjem zarobila je njemačku zbunjenu bitnicu koja uopće nije ovdje očekivala protivnika. No, ubrzo su takva iznenadna djelovanja postala jasna i njemačkim časnicima koji su napokon shvatili da imaju protivnika u svojoj pozadini. Tako je u 0600 13 njemačkih tenkova uz potporu pješaka automatičara napalo sovjetsku pješačku bojnu u svojoj pozadini. Zapovjednik bojne presložio je odmah svoje postrojbe i odlučio prihvatiti borbu s protivničkim tenkovima. Tako je sada bojni složaj sovjetske bojne bio kutom naprijed, a taj složaj posložile su i pješačke satnije, ali su njihovi vodovi ostali u crti. Iz svake desetine odmah su se izdvojili lovci tenkova, a topovi, strojnice i PT puške zauzele su svoje vatrene položaje na krilima pješačkih satnija. Njemački tenkovi zauzeli su složaj u crti i krenuli u napad na sovjetsku pješačku bojnu. Nakon kratkotrajne borbe njemački tenkovi uklinili su se u složaj 5. samostalne armijske pješačke satnije, a malo pomalo i u ostale sovjetske pješačke satnije. Sovjetski topovi 45 mm uspjeli su oštetiti jedan njemački tenk, ali je i sovjetski top kod 5. samostalne armijske pješačke satnije uništen. Njemački tenkovi time su i probili položaj sovjetske 5. samostalne armijske pješačke satnije, a potom su jednostavno pregazili 3 minobacača sovjetske minobacačke bitnice. Sovjetska 4. pješačka satnija hrabro se tukla s njemačkim tenkovima uz potporu jedinog preostalog topa 45 mm i uspjela oštetiti još dva njemačka tenka. Na kraju njemački tenkovi prošli su kroz bojni složaj sovjetske pješačke bojne. Rezultat je bio slijedeći. Sovjetska bojna izgubila 4 vojnika, a još 11 ih je bilo ranjeno, uništeno joj je 3 MB 82 mm i 1 top 45 mm. Njemačko pješaštvo i tenkovi izgubili su 40 vojnika i tri tenka. Ubrzo su sovjetsku bojnu, koja ipak nije napustila posjednute položaje, pronašli sovjetski vojnici iz sastava 3. gardijske pješačke divizije. Svi vojnici, dočasnici i časnici ojačane bojne za pokazanu hrabrost dobili su medalje i ordene SSSR-a, a zapovjednik bojne dobio je odlikovanje 'heroj Sovjetskog Saveza'.

subota, 05.01.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Borba sovjetske skijaške bojne – jezero Nižnje 1944.

Tijekom svibnja 1944. godine CA je već u snažnom ofenzivnom zamahu na svim crtama bojišnice, a njezina 83. pješačka divizija Kareljskog fronta brani svoju bojnu zonu južno od jezera Nižnje na kestenjgskom smjeru. Da li propustom ili namjerno, Athumanunh nije siguran, ali sovjetska 83. pješačka divizija oko 10 km na desnom krilu nema susjednih postrojbi. Ovako široki nebranjeni prostor izuzetno je velika opasnost po desni divizijski bok, a sovjetski zapovjednik divizije to jako dobro zna. Zato se zapovjednik divizije odlučio upravo u tu brešu (po Athumanunhu breša je prazan i nebranjen prostor koji može nastati na mnogo načina tijekom bitaka) poslati svoju skijašku bojnu koju je još dodatno ojačao s 9. pješačkom satnijom i topničkom bitnicom 76 mm iz sastava 26. pješačke pukovnije. Dobro, na trenutak će Athumanunh prekinuti opis, pa će se malo pozabaviti pojmom 'armija' i 'front', jer ove riječi za Athumanunha imaju dvojno značenje i ako ih sada ne objasni one bi mogle uvesti zabunu i nerazumijevanje onoga o čemu Athumanunh piše. Idemo onda redom, prvo armija. Armija (lat. armata., eng. army, fra. armee, nje. Armee) najviša operativna postrojba. Hrvatska vojska nema ovako snažnu postrojbu, ali dakako da ima pojam (riječ) za nju, a to je zbor, a iz toga onda i dolazi četvrti generalski čin po rangu u HV – general zbora. Armija u svom ustroju ima korpuse i divizije, te bojno djeluje na dodijeljenom smjeru ili na vlastitom bojištu. Drugo značenje riječi armija je kada ta riječ (pojam) postaje sinonim za cjelokupne oružane snage jedne zemlje, kao evo npr. Crvena Armija, ili pak možda kao što imaju Francuzi gdje je ta riječ ugrađena u označavanje grana vojske, npr. armee de terre (KoV), armee de l' air (RZ) ili pak armee de mer (RM). Nadalje, imamo riječ front. Front (lat. frons – čelo) kod nekih vojski to je zemljišni prostor ili crta na kojoj su u dodiru sukobljene strane, a Athumanunh rabi riječ bojišnica koja mu zamjenjuje riječ front. Nadalje negdje se u nekim vojskama opet riječ front veže uz bojište kao npr. Istočni front, a Athumanunh bi za to napisao Istočno bojište. Na kraju front u brojčano velikim vojskama označava strategijsku grupaciju armija, ili Grupu Armija (eng. Army Group, fra. groupe d' armees, nje. Heeresgruppe, Armeegruppe, rus. front). To bi bilo to i još samo prije nego se vratim na pisanje redom ću pobrojati sve frontove (Grupe Armija) na Istočnom bojištu Europskog ratišta tijekom 2. Svjetskog rata. Redom su to kod Sovjeta: Kareljski, Lenjingradski, Volhovski, 1. i 2. baltički, 1., 2. i 3. bjeloruski, te 1., 2., 3. i 4. ukrajinski), a kod Nijemaca su to Grupe Armija Sjever, Centar i Jug. Opet na kraju mora Athumanunh još nešto napisati da netko ne bude slučajno zbunjen, poznatu Kursku bitku sa sovjetske strane tukli su Stepski, Centralni, Voronješki i Brjanski front.
Dakle, skijaška bojna sovjetske 83. pješačke divizije iz sastava Kareljskog fronta popunjena je tjelesno izdržljivim, iskusnim i izuzetno smjelim vojnicima, dočasnicima i časnicima, a zapovjednik bojne je bojnik M. B. Fedosejev. Ujutro 13. svibnja 1944. 2. skijaški vod 2. skijaške satnije (ukupno 26 vojnika skijaša, svi na skijama – po Athumanunhu) pod zapovjedništvom doporučnika Ševčenka (doporučnik odgovara činu prijašnjeg zastavnika HV, naime sovjetski ustroj časničkih činova ima četiri niža časnika za razliku od HV koja ima tri niža časnika) krenuo je u izvid prema jezeru Nižnje. Skijaški vod skijao je u dvije staze s odstojanjem između vojnika skijaša do 5 m. Ispred glavnine na oko 150 metara skijala su tri vojnika skijaša, a na krilima (bokovima) lijevo i desno na oko 50 m skijala su po dva vojnika skijaša. Doporučnik Ševčenko skijao je prvi u glavnini voda. Gotovo istodobno, a da to zapovjednik skijaške bojne bojnik Fedosejev nije znao, prema jezeru Nižnje kretao se i njemački izvidnički odred njemačke 6. SS divizije 'Nord' (oko 300 vojnika izvidnika – po Athumanunhu). U 0945 sovjetski vojnici skijaši koji su se kretali na 150 m ispred voda zamalo su se sudarili s dva njemačka izvidnika. Zbunjenost je na trenutak bila na obije strane (naime i jedni i drugi vojnici nose prikrivne bijele odore i teško je tu raspoznati tko je tko – po Athumanunhu). No, sovjetski vojnici skijaši brzo su se okrenuli i upozorili signalnom raketom 'Naletio sam na protivnika'. Isto to učinili su i njemački izvidnici. Sovjetski vojnici skijaši odmah su zauzeli svoj bojni složaj i krenuli prema mjestu 'bliskog susreta'. Ubrzo su sovjetske vojnike skijaše zasula puščana zrna. Na vatru je odgovoreno vatrom. Doporučnik Ševčenko uočio je da su njemački vojnici u iskopanim zaklonima koji su prekriveni snijegom. Doporučnik Ševčenko odmah je ispalio četiri crvene signalne rakete što je prema tablici signala značilo: 'Vodim borbu trebam pomoć'. Njemačko topništvo zasulo je sovjetski skijaški vod granatama, ali su sve one prebacile za oko 200 m. Motritelji iz skijaške bojne primijetili su crvene signalne rakete u zraku i o tomu izvijestili zapovjednika bojne. Zapovjednik skijaške bojne odmah je osobno poveo 132 skijaša u pomoć svom napadnutom vodu. Skijaši su imali 8 puškostrojnica, te 124 kratkih strojnica. Svaki vojnik skijaš imao je po 4 bombe i 5 okvira metaka, a puškostrojničar po 9 punih redenika i još 1500 metaka u rinfuzi. Za osiguranje područja u kojem je skijaška bojna taborovala ostavljena je 9. pješačka satnija i bitnica topništva 76 mm. Zapovjednik bitnice na skijama je zajedno sa svojim topničkim motriteljima krenuo u sastavu skijaške bojne. Istodobno njemački vojnici dva puta su pokušali uništiti skijaški vod. U drugom pokušaju okušala je zaobići sovjetske vojnike skijaše, ali je uletjela u vatru vlastitog topništva koje i dalje prebacivalo sovjetske vojnike. Zapovjednik sovjetske skijaške bojne poslao je 1. skijašku satniju, te skijaški izvidnički vod skijaške bojne da zaobiđe protivnika i udari ga u bok, a 2. skijašku satniju poslao je da se sjedini sa svojim napadnutim 2. skijaškim vodom. Zapovjednik bojne i dalje je skijao sa 1. skijaškom satnijom i skijaškim izvidničkim vodom u pokušaju zaobilaženja njemačkih vojnika. No, kada su prešli preko rijeke Jelete na oko 500 m od jezera Nižnje dočekala ih je protivnička strojnička paljba. Zapovjednik bojne RU pozvao je zapovjednika topničke bitnice koji je ostao sa 2. skijaškom satnijom i od njega zatražio topnički udar po protivniku. Kako su i zapovjednik skijaške bojne i zapovjednik topničke bitnice bili na samom mjestu događanja Athumanunha nimalo ne čudi što su sovjetski topnici gotovo idealno poklopili njemačke izvidnike. Nakon kratkotrajne, ali žestoke i vrlo precizne topničke paljbe njemački vojnici su se stali povlačiti. Njemački izvidnici izgubili su 40 izvidnika, a jedan dočasnik i tri izvidnika ostali su im zarobljeni.

petak, 04.01.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Borbe pješačke bojne ojačane tenkovima za OT – kota 253 (Kursk) 1943.

Tijekom ljeta 1943. godine sovjetska 280. pješačka divizija branila je kursku izbočinu na 12 km crte bojišnice. Protivnik je zauzeo dominantne kote (247, 248 i 253), a posebno je inženjerijski uredio i utvrdio kotu 253 koja je time postala i snažna otporna točka protivničke obrane. Upravo s te OT (kote 253) protivnik je motrio prednji kraj i dubinu obrane sovjetske 103. pješačke pukovnije koja se nalazila na desnom krilu obrane sovjetske 280. pješačke divizije. Tijekom mjeseca svibnja zapovjednik divizije odlučio je poboljšati taktički položaj svojeg desnog krila, pa je odlučio zauzeti protivničku OT na koti 253. Za provedbu svojeg nauma zapovjednik divizije tražio je od zapovjednika 103. pješačke pukovnije da izdvoji jednu pješačku bojnu koja će biti ojačana tenkovima. Obranu i inženjerijsko uređenje OT, njemačka pješačka bojna koja ju je i branila, provodila je tri mjeseca. Tijekom toga vremena njemački vojnici uredili su dvije neprekidne crte rovova na kojima su bili izrađeni zakloni za strijelce, bunkeri i zakloni za djelovanje PT topova. Rovovi su međusobno bili povezani kretnicama (kako izgleda OT Athumanunh je na svom orisu pokušao to zorno predočiti, a sutra će pojasniti znakove koje je rabio tijekom izrade orisa načelnog izgleda OT). Prva crta rovova bila je ojačana žičanim zaprijekama izrađenim u dva reda, te PP i PO minskim poljima. Otpornu točku branila je njemačka pješačka bojna, a područja zapadno od Voroneca i južno od Morozihe skrivala su njemačke pričuve za ojačanje OT u području kote 253. Vatrenu i topničku potporu njemačkoj pješačkoj bojni na OT pružala su njemačka 3 topnička divizijuna i 6 minobacačkih bitnica. Sovjetska 3. pješačka bojna koja se do tada nalazila u drugoj crti obrane divizije ojačana je još jednom pješačkom satnijom, bitnicom MB 120 mm, tenkovskom satnijom (10 tenkova tipa T – 34 – po Athumanunhu) i jednom inženjerijskom satnijom. Ukupno je to bilo 774 vojnika koji su bili naoružani s 650 brzometnih pušaka i kratkih strojnica, 27 puškostrojnica, 9 strojnica, a za topničku potporu izdvojeno je 12 topničkih divizijuna i još 2 divizijuna reaktivnog topništva iz jedne gardijske divizije. Zadaća bojne bila je slijedeća: iznenadnim i munjevitim napadom zauzeti protivničku OT na koti 253. zarobiti nekoliko protivničkih vojnika i utvrditi se na sjevernim padinama kote 253. Ostale pješačke bojne 103. pješačke pukovnije trebale su svojim aktivnim djelovanjima zaštititi krila 3. pješačke bojne u napadu. Zapovjednik 3. pješačke bojne satnik I. A. Legostajev odlučio je napasti s jednom pješačkom satnijom frontalno, a glavni udar i smjer napada trebao je ići desnim krilom na kojem se trebala zaobići protivnička OT s jugoistoka. U prvom bojnom ešalonu tu su trebale napasti 7. i 8. pješačka satnija uz potporu tenkovske satnije, a iza njih trebala je napasti 9. pješačka satnija u drugom bojnom ešalonu. Napadu bojne trebao je prethoditi 12 minutni vatreni udar topništva (prvi opći udar 4 minuta, udar 'kaćuša' 5 minuta i drugi opći udar 3 minute – po Athumanunhu). Tenkovi su paljbu trebali otvarati po prvoj crti protivničkih rovova. Uvježbavanje bojne za zauzimanje protivničke OT provodilo se punih 18 dana u području kote 250. (područje na oko 4 km južno od Probuždenija). Napad je trebao početi u 1835 4. lipnja 1943. Nakon prvog vatrenog udara uslijedio je i drugi vatreni udar u kojem su aktivirani pružni eksplozivni naboji za otvaranje prolaza u žičanim zaprijekama i minskim poljima. Ukupno je otvoreno 6 prijelaza kroz žicu i minska polja. Kroz te prolaze jurnuli su sovjetski vojnici 3. pješačke bojne dok su njemački vojnici prisiljeni potražiti zaklone pod strašnom topničkom paljbom i puščano strojničkom paljbom koju su otvorili vojnici iz sastava 1. i 2. pješačke bojne 103. pješačke pukovnije, koji su se branili u prvoj crti obrane 280. pješačke divizije. U protivničke rovove su prvi upali vojnici iz 7. pješačke satnije kojima je zapovijedao poručnik Meljnikov. Ubrzo u, iskoristivši uspjeh 7. pješačke satnije i zauzetost njemačkih vojnika s pokušajem izbacivanje sovjetskih vojnika iz svojih rovova, rovove upadaju i vojnici iz 8. i 9. pješačke satnije, a tenkovi su već djelovali po drugoj crti protivničkih rovova. Ubrzo su sovjetski vojnici zaklonjeni iza tenkova i prikradajući se kretnicama poveznicama prodrli i u drugu crtu protivničkog rova. Do 1920 protivnik je popustio i oba su rova bila u rukama sovjetskih vojnika. Odmah je započeto utvrđivanje sjevernih padina kote 253. a svi inženjerijski radovi prikrivani su gustom dimnom zavjesom koju je stalno plasiralo sovjetsko divizijsko topništvo, dok je pukovnijsko i topništvo iz potpore tuklo po kotama 233. i 247. Oko 2000 stigle su njemačke pričuve i odmah je poduzet protunapad jedne njemačke pješačke bojne koju je podupiralo 7 njemačkih tenkova. Snažnim djelovanjem sovjetskog topništva i pješačkih satnija 3. bojne, te sovjetskih tenkova iz tenkovske satnije njemački je napad odbijen. Njemački vojnici poduzeli su još dva protunapada, ali su oba odbijena. Do jutra sovjetski inženjerci ispred svježe iskopanih rovova i zaklona postavili su 15 žičanih zaprijeka, te još 1370 PO i 750 PP mina. Tijekom borbi za OT zarobljeno je 18 njemačkih vojnika, a zaplijenjeno je 3 topa, 20 strojnica, te 97 pušaka i kratkih strojnica.

četvrtak, 03.01.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Prednji odred gardijske pješačke divizije – Donbas 1943.

Da ne bi bilo zabune, prednji odred nije ustrojbena cjelina, već je to namjenska organizacija taktičko-operativnog sastava koji se ustrojava s posebnom namjenom i zadaćom tijekom hodnje, napada, obrane, desanta, ili pak tijekom progona. Upravo tijekom jednog takvog progona, tijekom 1943. godine, kada su postrojbe CA krenule u opću ofenzivu, tj. onda kada su preuzele strategijsku inicijativu njemačkim armijama, a jedan takav primjer će sada opisati Athumanunh. Prednji odred (eng. advance detachment, fra. detachement avance, nje. Vorausabteilung) ima temeljnu namjenu spriječiti iznenađenje glavnini snaga u trenucima kada može doći do iznenadne borbe u susretu tijekom progona, ili za borbeno djelovanje u pretpolju (pojas osiguranja) tijekom obrane, ili pak za brzo eksploatiranje (iskorištavanje) uspjeha tijekom napada. Temeljna zadaća prednjem odredu u napadu je brzim prodorom zaposjesti dominantne položaje i držati ih do dolaska glavnine snaga (raskršća, tjesnaci, prijevoji, željeznička čvorišta, mostovi, propusti …), u obrani pak prikuplja podatke o grupiranju protivničkih snaga, otkriva namjere protivnika i ako je moguće prisiljava protivnika da se borbeno razvije prije samog udara na glavninu snaga u obrani. Snaga prednjeg (zaštitnog – po Athumanunhu) kreće se od ojačane satnije do bojne.
Dakle, početkom rujna 1943. sovjetska 40. gardijska pješačka divizija progonila je razbijenog protivnika u smjeru Donbasa (Ordžonikidze) i vodila stalne borbe s njemačkim zaštitnicama. Zapovjednik 40. gardijske pješačke divizije zapovjedio je prednjem odredu divizije da održava stalni bojni kontakt s protivnikom i proganja ga na smjeru Orlovo – Ivanovka – Jun Komunar – Ordžonikidze. Prednji odred 40. gardijske pješačke divizije bio je ustrojen od satnije strojničara (automatičara) kojih je bilo 80, borbenih inženjeraca 20 gardista, vod protutenkovskih pušaka 6 puški 12 gardista, 2 strojnice, 2 MB 82 mm, 4 topa 45 mm i 4 topa 76 mm. Ukupno brojčano stanje prednjeg odreda divizije bilo je 216 vojnika i svi su bili smješteni na vozilima tipa 'Willis', 'Studebaker' i 'GMC' (sva ova vozila bila su iz kontingenta britansko-američke vojne pomoći SSSR-u koja je stizala preko Sjevernog mora u konvojima 'PQ' još tijekom 1941. godine – po Athumanunhu). Svi gardisti iz Prednjeg odreda imali su po 4 bombi, 300 metaka za svoje oružje i po jedan CSO (cjelodnevni suhi obrok – po Athumanunhu). Strojnice su imale 6 punih redenika, PT puške po 50 metaka, a topovi i MB po trećinu bojnog kompleta. Strojnice su bile postavljene na vozila tipa 'Willis' (jeep – po Athumanunhu) i ta vozila teglila su topove 45 mm, vozila tipa 'Studebaker' teglila su topove 76 mm, a ostali gardisti prevozili su se na vozilima tipa 'GMC'. Odred je imao i jedno sanitetsko vozilo. Vojnici odreda redom su bili veterani (prekaljeni gardisti iz prijašnjih bitaka koji su posjedovali toliko značajno i potrebito bojno iskustvo – po Athumanunhu). Posebna pozornost dana je na izboru vozača i nižih časnika i dočasnika koji će odigrati itekako važnu ulogu. Zapovjednik je bio iskusan sovjetski gardijski časnik bojnik P. M. Aljabin. Bojnik Aljabin dobro je shvatio svoju zadaću, pa je k sebi pozvao sve zapovjednike i priopćio im svoj naum. Na 2 km ispred prednjeg odreda bojnik je uputio dva 'Willisa' koji su teglili dva topa 45 mm (u jednom je strojnica, a u drugom PT puška), a u svakom je tom vozilu bilo pet gardista i jedan dočasnik. Oni su trebali otkriti protivnika i o tomu ga odmah izvijestiti. Sa ostalih vozila skinute su cerade, pa su tako sada gardisti mogli otvarati paljbu po protivniku i tijekom vožnje. Svi zapovjednici vozila imali su signalne rakete, a zapovjednik bojnik Aljabin sa sobom je imao i trubača koji je trebao trubiti samo tri zapovjedi: 'POZOR', 'U BORBU' i 'IZVLAČENJE'. Sve je to svim gardistima odreda bilo jako dobro razumljivo i jasno. Noću 3. rujna 1943. odred je brzom vožnjom prestigao prednje postrojbe divizije i našao se ubrzo na oko 8 km ispred njih. Negdje oko 0430 odred je naletio kod kote 331.7 na paljbu protivničkih automatičara koji su čuvali prilaze cesti koja je vodila smjerom Orlovo – Ivanovka. Sovjetski odred brzo je svladao otpor protivničkih automatičara i nastavio kretanje cestom. Negdje oko 0500 prednja vozila odreda naletjela su na začelje njemačke hodne kolone topništva. Njemački topnici nisu reagirali vjerojatno uvjereni da su to njihova vozila iz začelnog osiguranja. O otkriću protivničke hodne kolone odmah je obaviješten zapovjednik prednjeg odreda koji je odmah izdao zapovijed za znak 'POZOR'. Zapovjednik sovjetske prethodnice vidio je da protivnik ne reagira, pa je zapovjedio povećanje brzine i prestizanje protivničke kolone, dok se istodobno većom brzinom približavao i ostatak prednjeg odreda. Tek kad su sovjetski 'Willisi' stigli na čelo njemačke topničke kolone, njemački zapovjednik shvatio je da se zapravo radi o protivniku, no, tada su već sovjetski gardisti otvorili paljbu po prvom njemačkom vozilu koje je i uništeno. Uništeno vozilo zakrčilo je cestu, a njemački vojnici na trenutak ostali su zbunjeni. Istodobno dok je među njemačkim vojnicima vladala kratkotrajna pomutnja, sovjetski gardisti već su otkačili topove 45 mm i postavljali ih za djelovanje, a ostatak sovjetskog prednjeg odreda pristizao je velikom brzinom na ostalim vozilima. Čim je truba označila signal 'U BORBU' sovjetski gardisti otvorili su paklenu paljbu po protivničkim kamionima i vozilima. Sada pak su već počela djelovati i ona dva sovjetska topa s čela kolone, a sovjetski automatičari i strojničari držali su njemačke posade topova pod stalnom paljbom tako da ovi nikako nisu mogli raspremiti svoje topove za djelovanje. Izmjena vatre trajala je još oko sat vremena, a tada su manje njemačke skupine počele tražiti izlaz iz obruča rabeći kanale i žbunjem obrasle jaruge uz cestu. Do 0630 slomljen je svaki njemački otpor. Poginulo je oko 200 njemačkih vojnika, a 135 ih je zarobljeno, uništeno je 18 njemačkih kamiona tegljača i drugih vozila, te još 2 topa. Sovjetski gardisti zaplijenili su 18 njemačkih topova, 4 minobacača, 12 strojnica, 10 kamiona i veliku količinu raznog streljiva. Jedan vod sovjetskih automatičara ostao je čuvati zarobljenike i ratni plijen do dolaska postrojbi divizije, a ostatak odreda odmah je krenuo dalje. Do 1000 3. rujna sovjetski prednji odred izbio je pred Ordžonikidze gdje je odmah zapodjenuo borbu s protivničkim postrojbama koje su se tamo branile. Odred je održavao bojni kontakt s protivnikom sve do dolaska glavnine 40. gardijske pješačke divizije kada je u odlučujućem napadu i zauzet grad Ordžonikidze.

srijeda, 02.01.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Borba gardijske pješačke bojne za naseljeno mjesto – Predikov 1945.

Ujutro 19. travnja 1945. postrojbe sovjetske 52. gardijske pješačke divizije nastupale su prema Berlinu. Kod naselja Predikov njemački vojnici organizirali su obranu i pokušali se oduprijeti nastupajućim sovjetskim postrojbama. Do 1000 19. travnja sovjetska 155. gardijska pješačka pukovnija izbila je na crtu usamljeni salaš na 500 metara istočno od naselja Predikov – kota 80.6. Svi pokušaji da se naselje zauzme iz pokreta redom su propadali, pa je zapovjednik 155. gardijske pješačke pukovnije zapovjedio ukopavanje na dostignutoj crti, organizirao zapovjedni izvid protivnika i privlačenje topništva. Nakon završenog zapovjednog izvida zapovjednik pukovnije je dodijelio 1. gardijskoj pješačkoj bojni zadaću da probije protivničku crtu obrane na uskom području od oko 200 m jugozapadno od kote 80. 6 nanoseći protivniku glavni udar uz sudjelovanje s 2. gardijskom pješačkom bojnom koja je napadala desno od 1. gardijske pješačke bojne. Po probijanju crte obrane protivnika bojna je trebala nastaviti nastupati u smjeru groblja s konačnim ciljem uništenja protivnika koji se brani u Predikovu. Napad je trebao početi isti dan točno u 1600 nakon 10 minutnog topničkog udara divizijskog teškog topništva po protivniku. Naselje Predikov branila je njemačka pješačka bojna uz potporu dva topnička divizijuna. Njemački vojnici branili su dugi rov na istočnom rubu naselja, a po cijelom naselju bili su iskopani rovovi, zgrade su bile dodatno ojačane i utvrđene. U podrumima su bile postavljene strojnice, a topovi su bili utvrđeni na pogodnim mjestima između zgrada. Iza dimnjaka i kroz prorede na crjepovima vrebali su njemački 'oštri strijelci' i snajperisti, te topnički motritelji za navođenje topničkih paljbi. Sovjetska 1. gardijska pješačka bojna 155. gardijske pješačke pukovnije u svom ustroju imala je tri gardijske pješačke satnije koje su brojile po 60 vojnika, strojničku satniju i minobacačku bitnicu, te još jedan vod topova od 45 mm. Od naoružanja bilo je 107 brzometnih pušaka, 110 kratkih strojnica (PPŠ), 12 puškostrojnica, 6 strojnica, 2 topa 45 mm, 9 minobacača 82 mm i 6 PT pušaka (protukolci). Bojnu su topnički podupirali 1. topnički divizijun iz sastava pukovnije, te bitnica topova 45 mm i bitnica MB 120 mm. Zapovjednik bojne bio je satnik (u tadašnjoj sovjetskoj i današnjoj ruskoj vojsci to je kapetan I. klase – po Athumanunhu) K. A. Šaligin, a odluka za napad bila mu je slijedeća: 2. gardijska pješačka satnija trebala je napasti frontalno, a 1. gardijska pješačka satnija trebala je zaobići kotu 80.6 s južne strane i udariti u lijevi bok protivnika koji se brani. Isto tako 3. gardijska pješačka satnija kretala se u drugom bojnom ešelonu i trebala je nakon uspjeha 1. gardijske pješačke satnije eksploatirati njezin uspjeh. Kako je trebalo doći do borbi u naseljenom mjestu u kojem mogu postojati mnoge vatrene točke zapovjednik bojne stavio je zapovjednicima satnija na raspolaganje bitnicu pukovnijskog topništva i pridodati vod topova iz bojne kako bi oni kao prateće topništvo uništavalo protivničke vatrene točke. Zapovjednik bojne pod svojim nadzorom ostavio je 1. topnički divizijun i bitnicu MB kako bi oni udarali protivnika po dubini rasporeda i onemogućavali mu dovlačenje pojačanja, te eventualno za kontrabatiranje njemačkog topništva. Zapovjednik strojničke satnije svakoj je gardijskoj pješačkoj satniji pridodao jedan svoj strojnički vod koji je trebao vatreno podupirati pješake u napadu. Posebna pozornost pridana je stalnoj opskrbi streljivom i brzom izvlačenju ranjenih. Točno u 1530 sati 1. gardijska pješačka satnija ojačana s dva topa 76 mm iz pukovnijskog topništva i strojničkim vodom iz strojničke satnije bojne zauzela je svoje polazne položaje za napad, a istodobno dalekometno teško divizijsko topništvo zasulo je protivničke crte obrane vatrenim udarima. Točno u 1600 2. gardijska pješačka satnija otvorila je snažnu puščano-strojničku paljbu po protivniku. Protivnik je svu pozornost posvetio 2. gardijskoj pješačkoj satniji odgovorivši joj na paljbu, pa je sada 1. gardijska pješačka satnija mogla zaobići kotu 80.6 neometano s južne strane. Do 1630 gardisti iz 1. gardijske pješačke satnije upali su u protivničke rovove i započeli čišćenje istih, dok je prateće topništvo ubrzo lociralo protivnikove vatrene točke, te ih stalo precizno tući. Uspjeh sovjetskih gardista iz sastava 1. gardijske pješačke satnije sada je njemačke vojnike koji su se branili od napada 2. gardijske pješačke satnije doveo u težak položaj, pa su se oni morali izvlačiti u smjeru crkve. Izvlačenje njemačkih vojnika odmah su iskoristili sovjetski gardisti iz 2. gardijske pješačke satnije, pa su munjevito upadali u prvu crtu protivničkih rovova koji su im do tada priječili frontalni napad. Nastale su mnogobrojne nepovezane borbe u samom naselju, pa su tako sovjetski gardisti iz sastava 3. gardijske pješačke satnije kod groblja zarobili zapovjedništvo njemačke pješačke bojne s kompletnim stožerom, a gardisti iz sastava 2. gardijske pješačke satnije zarobili su kompletnu njemačku minobacačku bitnicu. Do 1800 1. gardijska pješačka bojna u cijelosti je svladala protivnički otpor u samom naselju, a njezin susjed 2. gardijska pješačka bojna uspješno se tukla s protivnikom u šumi jugozapadno od naselja. Do 1900 svaki otpor njemačke pješačke bojne koja je branila naselje Predikov je prestao. Gubici njemačke pješačke bojne bili su: 80 mrtvih vojnika, dočasnika i časnika, a 20 ih je zarobljeno. Zaplijenjeno je 8 strojnica3 topa, 4 minobacača 30 pušaka i kratkih strojnica 15 konja i kompletno skladište streljiva. No, koliko je već tada bio očaj njemačkih vojnika zorno prikazuje podatak da je zapravo ta njemačka pješačka bojna bila preimenovana iz njemačke 4. školske avio- pukovnije u pješačku, ali ipak to nikako ne umanjuje uspjeh sovjetske 1. gardijske pješačke bojne.

utorak, 01.01.2008.

Taktičke borbe 2. Svjetskog rata

Napad pješačke bojne na OT – Tekija 1944.

Nadnevka 22. rujna 1944. godine sovjetska 233. pješačka divizija uspješno je provela nasilni prijelaz preko rijeke u području Turn - Severin i nastavila dalje napredovati prema zapadu. Nadnevka 24. rujna 3. pješačka bojna 572. pješačke pukovnije iz sastava 233. pješačke divizije približila se riječnom pristaništu u Tekiji na desnoj obali Dunava. Pješačka bojna pokušala je iz pokreta zauzeti pristanište, ali je uslijed snažnog otpora protivnika pokušaj propao. Pristanište i samo naselje Tekiju branile su dvije njemačke pješačke bojne, oko 700 vojnika, uz potporu dviju topničkih bitnica. Sa sjevera, istoka i jugoistoka naselja protivnik je pripremio rovove za obranu, a zgrade je podesio za kružnu obranu. U samom središtu Tekije jednu četverokatnicu njemački inženjerci pripremili su za kružnu obranu i ona je tako postala snažna OT. Zemljište oko Tekije obraslo je niskim žbunjem, a sa svojim topografskim značajkama išlo je na ruku braniteljima. Zapovjednik 572. pješačke pukovnije odredio je 3. pješačku bojnu za zauzimanje Tekije, odnosno OT u središtu naselja. Zapovjednik bojne bio je satnik V. M. Plotnjikov, a bojna je u svom ustroju imala dvije pješačke, jednu strojničku (8 strojnica) i jednu minobacačku (4 minobacača) satniju, odnosno bitnicu. Brojčano to je bilo ukupno oko 200-tinjak vojnika. Za potporu napada bojna je dobila pukovnijski topnički divizijun (odgovara rangu topničke bojne – po Athumanunhu). Zapovjednik 3. pješačke bojne odlučio je napad provesti na slijedeći način: napasti sa sjevera uzduž ceste glavnim snagama, a manjim pomoćnim snagama zaobići naselje s jugoistoka 7. pješačka satnija i 9. pješačka satnija bez jednog pješačkog voda trebale su naselje napasti sa sjevera, a jedan pješački vod ojačan s dvije strojnice iz strojničke satnije trebao je s jugoistoka zaobići naselje i zaposjesti položaje uz cestu, te tako protivniku onemogućiti odstupnicu. Zaposjedanjem tih položaja taj pješački vod trebao je iz tog smjera držati naselje pod stalnom strojničkom paljbom. Napad glavnih snaga bojne trebao je početi tek nakon 20 minuta nakon što vod otvori strojničku paljbu po naselju Tekija. Tijekom vatrenog udara topništvo je trebalo neutralizirati vatrene točke (strojnička gnijezda) protivnika. Dogovoreni su i signali kojima će zapovjednici pješačkih satnija komunicirati s topnicima. Tako su četiri crvene signalne rakete značile otvaranje topničke paljbe, četiri zelene signalne rakete bile su signal za prestanak djelovanja topništva, a četiri bijele rakete bile pak su signal da se topnička vatra prenese po dubini protivnika. U 1400 pješačke satnije zauzele su svoje položaje na samo 500 m od ruba naselja, a pješački vod, pod zapovjedništvom (kasnije proglašen herojem SSSR-a) poručnika Urazova, zaobilazio je naselje dogovorenim smjerom. Kako bi olakšali poručniku Urazovu i njegovim vojnicima da zaobiđu položaje protivnika, zapovjednik bojne zapovjedio je da obije pješačke satnije točno u 1600 otvore snažnu puščano-strojničku paljbu po protivniku. Varka je u potpunosti uspjela, jer su svi njemački vojnici usmjerili svoju pozornost na protivnika sa sjevera. Oko 1700 pješački vod zauzeo je neprimijećen položaje na jugoistočnim rubovima naselja i otvorio strojničku paljbu po naselju. Tada je sovjetsko topništvo sručilo sve svoje salve po četverokatnici koja je bila OT protivnika. Istodobno su obije satnije krenule u napad, ali je i poručnik Urazov, dobro procijenivši da protivnik na njega uopće ne obraća pozornost, podigao svoj vod u napad. Pojava pješačkog voda u pozadini potpuno je zbunila njemačke vojnike. Njemački zapovjednici stekli su krivi dojam da su okruženi većim protivničkim snagama, pa su zapovjedili uzmak i izvlačenje. No, smjer izvlačenja njemačkih vojnika bio je baš na puškomet pješačkog voda poručnika Urazova. Borbe u Tekiji potrajale su do 1830 kada se oko 200 preostalih njemačkih vojnika iz sastava 2. motorizirane pukovnije 'Brandenburg' predalo. Sovjetski vojnici zaplijenili su 5 punih riječnih prijevoznih brodova streljiva i drugog doknadnog ratnog materijala, 6 topova, 17 strojnica, 6 oklopnih automobila (autoblinde), te više od 200 pušaka i kratkih strojnica (automata). Tek manji dijelovi njemačkih vojnika uspjeli su se izvući iz Tekije.

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!