Obrana pješačke bojne – ožujak 1943. Roganj
U namjeri da spriječi pokret protivnika iz smjera Harkova prema rijeci Sjeverni Donjec zapovjednik armije poslao je sovjetsku 113. pješačku diviziju, koja se do tada nalazila u pričuvi armije u području Andrejevke, da se premjesti u područje oko 40 km od Rognja, (Roganj je veliki salaš – po Athumanunhu – majur, gospodarsko imanje s pratećim zgradama udaljeno od naselja) te da na crti rijeke Roganke organizira obranu. Nadnevka 11. ožujka 1943. postrojbe 113. pješačke divizije nakon usiljene hodnje stigle su u zapovjeđeno područje. Na trenutak Athumanunh će stati s opisom i objasniti što je to hodnja, koji je njezin cilj i kakve to sve hodnje mogu biti. Dakle, hodnja (eng. march, fra. marche, njem. Marsch) je kretanje postrojbi, pješke, na vozilima, brodovima, ili zrakoplovima, u odgovarajućem i najpovoljnijem složaju, u namjeri da stigne što prije i u sposobnosti za izvršenje određene zadaće u zapovjeđeno područje. Hodnju sve postrojbe provode u hodnim kolonama u kojim se organizira prethodnica, glavnina i zaštitnica. Prema cilju i smjeru hodnja može biti nastupna, odstupna, ili pak bočna. Prema stupnju naprezanja vojnika može biti obična i usiljena, a prema dobu dana može biti dnevna ili noćna. Usiljena hodnja je ona kada se od vojnika koji se kreću pješke traži veća brzina hoda (više od 5 km na sat – po Athumanunhu), ili pak kada se hodnja provodi na vozilima, onda kada je brzina vozila veća od 40 km na sat. Dakle, pristizanjem podređenih postrojbi u dodijeljenu zonu odgovornosti 228. pješačka pukovnija 113. pješačke divizije imala je slijedeću zadaću: 2. pješačkom bojnom braniti crtu humka + 1.4 – kota 175.5 – Roganj sa zadaćom da brani Roganj i spriječi protivnika da izbije na autocestu za Čugujev. Desno od 2. pješačke bojne branila se 1. pješačka bojna 228. pješačke pukovnije, a lijevo od 2. pješačke bojne branila se 2. pješačka bojna 292. pješačke pukovnije 113. pješačke divizije. Opet je sovjetska pješačka divizija dobila preveliku zonu za obranu, pa su između njezinih bojni postojali opasni međuprostori (breše – po Athumanunhu). Tako je desno od 2. pješačke bojne 228. pješačke pukovnije (o ovoj pješačkoj bojni će i pisati Athumanunh) nastala breša širine oko 1,5 km, a lijevo od nje čak i oko 2 km. Vojnici 2. pješačke bojne 228. pješačke pukovnije redom su bili veterani, već prekaljeni vojnici s velikim borbenim iskustvom iz prijašnjih borbi s protivnikom i sreća je po zapovjednika pukovnije, ali i zapovjednika divizije što se baš ova pješačka bojna našla tu gdje se našla, a zašto shvatit ćete nakon što to sve Athumanunh opiše i posloži na onako samo njemu svojstven način. Shemu ustroja Athumanunh vam je nacrtao na svojoj sličici. Dakle, to su tri pješačke satnije (3., 4. i 5. satnija), strojnička satnija, minobacačka bitnica 82 mm, vod PT topova 45 mm, vod PT pušaka (protukolci), opskrbni vod, sanitetska desetina, a za ojačanje bojna je dobila još i bitnicu PT topova 76 mm (4 topa) i haubičku bitnicu H203 mm (2 haubice). Sveukupno to je 324 vojnika kojima zapovijeda iskusan satnik Čerkašin. Za osobna oružja bojna je imala jedan bojni komplet streljiva, za minobacače 0,3 kompleta, a za topove pola bojnoga kompleta mina i granata. Zemljište na kojem je 2. pješačka bojna organizirala obranu topografski gledano malo je povišeno i dominira nad ostalim zemljištem. Protivničko pješaštvo imalo je dvije vrlo pogodne avenije prilaza: prva je išla jarugom Velika dolina – autocesta Harkov – Roganj, a druga od željezničke stanice Roganj – južni rub naselja Roganj. Zapovjednik bojne ovako je odlučio posložiti obranu svojih postrojbi: 4. pješačka satnija ojačana s dvije PT puške i 2 strojnice branit će područje raskrsnica putova Roganj – salaš Roganj – kota 177.6 most na sjevernom rubu naselja Roganj. PT puške i strojnice svoje vatrene položaje zauzele su na desnom krilu obrane 4. pješačke satnije. Ojačana 1 PT topom 45 mm i 2 strojnice 5. pješačka satnija branila je područje kota 177.6 – jaruga Panasij – sjeverozapadni rub naselja Roganj. Vatreni položaji PT pušaka i strojnica bili su na krilu satnije, a u zahvatu autoceste bio je položaj PT topa. Ojačana jednim PT topom 45 mm i jednom strojnicom 6. pješačka satnija branila je područje jaruga Panasij – kota 167.7 – zapadni rub naselja Roganj – kota 175.5. Vatreni položaj topa 45 mm bio je na cesti koja je vodila prema željezničkoj stanici Roganj, a položaji strojnica bili su na koti 175.5. Minobacačka bitnica rasporedila se u maloj udolini pored ribnjaka i bila je spremna za djelovanje po jarugama Draninki, Panasij i željeznička stanica Roganj. Haubička bitnica H203 bila je spremna za djelovanje po Velikoj dolini, raskršću autoceste i željezničke pruge i željeznička stanica Roganj. Bitnica topova 76 mm zauzela je svoje vatrene položaje na istočnom rubu naselja Roganj u spremnosti otvaranja paljbe po protivničkim tenkovima i pješaštvu. U pričuvi zapovjednika bojne bio je vod automatičara i jedna strojnica iz strojničke satnije, a ta pričuva zauzela je složaj na zapadnom rubu naselja Roganj. Pričuva je temeljnu zadaću imala provedbu protunapada u smjeru sjever i sjeverozapad od naselja Roganj. Do 11. ožujka svi zapovjednici satnija i podređenih postrojbi potvrdili su razumijevanje zadaće i vojnici su počeli kopati zaklone i povezivati ih u rovove kretnicama. Kopanje zaklona išlo je vrlo sporo, jer zemlja je bila smrznuta na oko 30 cm, ali ipak do idućeg jutra svi vojnici uspjeli su iskopati zaklone za klečeći stav. Početkom svitanja na desnom krilu obrane 228. pješačke pukovnije počela je borba s nadolazećim protivničkim postrojbama. Iznenada u području salaša Roganj, u području odgovornosti 1. pješačke bojne 228. pješačke pukovnije pojavili su se njemački tenkovi. Zapovjednik 2. pješačke bojne 228. pješačke pukovnije nije imao još uvijek uspostavljenu vezu sa svojim susjedom, ali je odmah zapovjedio svim postrojbama da povećaju pozornost, a zapovjednik 4. pješačke satnije dobio je zadaću da odmah pošalje izvidničku desetinu i sazna što se to događa kod susjeda. Izvidnička desetina ubrzo se vratila i izvijestila zapovjednika 2. pješačke bojne da je njihov susjed 1. pješačka bojna pod snažnim pritiskom protivničkih tenkova koje prati pješaštvo i da će se morati izvući na pričuvne položaje na obali rijeke Roganka. Istodobno je zapovjednik 4. satnija poslao teklića zapovjedniku bojne s porukom da su kod njega, na njegov položaj povukao jedan pješački vod iz sastava 1. pješačke bojne koji je bio odsječen od svoje satnije. Zapovjednik toga voda upoznao je zapovjednika 4. pješačke satnije da se prema njemu kreće veći broj njemačkih tenkova koje prati pješaštvo. Iako im je ponuđeno da se povuku do zapovjedništva bojne, vojnici ovog pristiglog voda molili su da se priključe 4. satniji i s njom pokušaju odbiti napad protivnika. Tako je sada i taj vod ostao u sastavu 4. pješačke satnije. Negdje oko 1140 na autocesti prema željezničkoj stanici iznenada su se pojavila tri njemačka tenka. Njemački tenkovi kretali su se izuzetno oprezno i često su zastajkivali u tražeći zaklon. Zapovjednik 5. pješačke satnije znao je da je ovo sigurno tenkovska prethodnica jače tenkovske postrojbe protivnika, pa je zapovjedio posadi protutenkovskog topa da tenkove pusti na oko 500 m i tek kada bude sigurna u pogodak neka otvori paljbu. Tako je i bilo kada se prvi tenk pojavio na oko 500 m PT top ga je pogodio direktnim pogotkom. Nakon drugog pogotka njemački tenk se zapalio, a ostala dva vozeći unatrag potražili su zaklone nasipa željezničke pruge. Sada pak u 1230 iznenada se, nad sovjetskom pješačkom bojnom, pojavilo 24 njemačkih zrakoplova tipa 'Junkers-88'. Zrakoplovi su započeli snažno bombardiranje zapaljivim i razornim bombama, ali su one većinom završavale u naselju, a postrojbe bojne imale su položaje nešto izvan naselja, pa im to bombardiranje nije nanijelo veće štete. Nakon što su zrakoplovi završili bombardiranje, po području Rognja protivnik je započeo snažnu topničku i minobacačku pripravu napada, a nakon nje u napad je krenulo 20-tak njemačkih tenkova koje je pratilo pješaštvo jačine ojačane pješačke bojne. Odgovorom sovjetskog topništva razvila se žestoka borba. Sovjetske PT puške i PT topovi gađali su dosta precizno, pa su 4 njemačka tenka bili u plamenu, ali ostali tenkovi i dalje su se kretali u napad. Sovjetski minobacači i strojnice nanijeli su gubitke i izazvali pometnju u njemačkim pješačkim redovima, ali su i njemački pješaci produžavali napad. Napokon su njemački tenkovi stali i potražili zaklone, ali se 4 tenka ipak probilo kroz obranu 4. pješačke satnije. Nastao je kritični i prijelomni trenutak u obrani 4. pješačke satnije. Izuzetnom požrtvovanošću i neviđenom hrabrošću sovjetski vojnici dočekali su ručnim PT granatama njemačke tenkove i uspjeli onesposobiti dva, a istodobno ubitačnom strojničko-puščanom paljbom njemačko je pješaštvo zaustavljeno i prisiljeno stati na samo 200 m ispred crte rovova sovjetskih vojnika. Uvidjevši da ih njihovo pješaštvo više ne prati i da su bez njega sada postali lagan plijen sovjetskim lovcima tenkova, preostala dva njemačka tenka, koja su već probila obranu, pod borbom su se okrenula i izvukla natrag među svoje pješaštvo. Nakon što je prvi napad odbijen, njemački vojnici poduzeli su odmah drugi još žešći napad. Sada su se njemački tenkovi kretali tako da su rabili prirodne zaklone (nasip pruge i ceste, te kroz voćnjake, iza ograda) i tako se skrivali i štitili od djelovanja sovjetskih PT sredstava. Ovaj puta obrana 4. pješačke satnije iako nije popustila puknula je točno po sredini i njemački tenkovi i pješaštvo sada su bili opasno uklinjeni i zabijeni u raspored obrane. Ovim je nastala izuzetno opasna i teška situacija za cijelu pješačku bojnu, pa je zapovjednik bojne odlučio da zatraži pomoć svojih nadređenih zapovjednika. Žurno je tražena popuna streljivom, topnička potpora divizijskog dalekometnog topništva, jer inače bojna neće izdržati. Zapovjednik divizije znao je da mu je to najvažnija postrojba u obrani, pa je u pomoć 2. pješačkoj bojni odmah poslao 7 tenkova iz sastava sovjetske 25. tenkovske brigade. Sovjetski tenkovi pojavili su se u posljednji trenutak i svojim iznenadnim bočnim udarom upustili se u bitku s njemačkim tenkovima, a divizijsko dalekometno topništvo slalo je ubitačne topničke kanonade po njemačkom pješaštvu. Vojnici 4. pješačke satnije uvidjevši da ipak nisu prepušteni sami sebi hrabro su se upustili u blisku borbu i uspjeli istjerati njemačke pješake iz svojeg rasporeda. Dobro, dalje nastavim sutra.
Post je objavljen 13.01.2008. u 09:01 sati.