Rekla sam da nema smisla pisati o apstinenciji odnosno cigaretama? Još kako ima...
Dakle, došla sam na posao (novinarska piskarala rade onda kad normalni ljudi ne rade). Eto, detalj više o mom poslu koji govori sve o tome kada mi najviše fali cigareta. Nema goreg nego pokušati napisati prvu rečenicu bez cigarete. Kao da mi cijelo pisanje gubi smisao, strašno. No još nisam pukla, pa makar mi niti jedan članak ne bio objavljen narednih tjedan dana... Živio bankrot!

Ne, ne mislim na pušenje, i dalje me grlo boli... :)

Zaključila sam da je glupo samo pisati o cigaretama, posebno sada. Zapravo, uopće ne želim razmišljati o tome...
Vrijeme je da napišem ponešto o sebi, naprosto reda radi. Trenutno sam u procesu traženja, razvoja svoje konačne i definitivne osobnosti. U travnju ću zaokružiti 30-tu (ajme kako vrijeme leti... :)). Kažu mi da izgledam mlađe - ako me lažu, i ja lažem vas. A možda mi se ulizuju ili me žele poševiti? Tko zna, istina je negdje vani (rekli bi "Dosjei x" sinhronizirani na hrvatski).
Ubrajam se u sasvim prosječnu mladež, barem mislim da je tako. Rođena sam pod sretnom zvijezdom, pa ne mogu reći da mi nešto nedostaje - imam stan, imam prastari (ali imam!) auto, imam krasnog dečka sa kojim živim već godinama, radim posao koji volim, napredujem... Ma da, sve zvuči savršeno, ali kad bih se jadala, tada bi to bilo bezobrazno prema onima koji imaju malo ili pak ništa. Jedino što još nemam a želim jest dijete, ali valjda će i to doći na red. Mislim da je to sasvim dovoljno za početak :)

Idem sad pogledati svoj bankovni račun - ne znam kako ću se pokrpati za ovaj mjesec...

Dakle, dobila sam svoj poklon pod bor i to onaj kojem sam se nadala neovisno o tome kako glupo zvučalo... Poželjela sam grlobolju koja će me spriječiti da pušim! Vjerovali ili ne, počelo je na Badnjak... :)
S obzirom da je moje pušenje zaista više u glavi nego u organizmu, naprosto nisam imala nikakvu apstinencijsku krizu, a čak niti želju. U ova nepuna dva dana niti jednom nisam požalila što me grlo toliko boli da ne mogu zapaliti. I tako se Bog pobrinuo da mi zaveže ruke na dva, tri dana, a o meni će ovisiti nastavak kad grlobolja prođe...
Sad bih mogla pisati o situacijama u kojima pretpostavljam da će mi biti najgore, ali neću iz vrlo jednostavnog razloga: dokazano je da nam se ostvari puno toga na što, da se tako izrazim, usmjeravamo svoju energiju. Neki kažu da se ostvaruje ono što jako želimo. To je točno jer se ostvaruje prije ili poslije, ali to je samo dio istine... Zato neću pisati o tome, neću uopće predviđati kada bi mi moglo biti teško. Ako bude, bit će, preživjet ću. :)))
Idem sad raditi kruh, palo mi je na pamet da bih mogla... Treba sad korisno iskoristiti energiju :)))

Želim dijete. Dugo sam s dragim, radimo na tome. Imala sam spontani prije par mjeseci... Nije krva cigareta, zapravo tada nije bilo ničije krivice, dogodilo se. No, zaklela sam se da neću pušiti u trudnoći niti kasnije. Moji su roditelji bili pušaći - mama još uvijek je, a tata je prestao. Od troje djece samo je meni mirisao dim... Neću moći utjecati na odluku svoje djece, ali ne želim im dodatno davati svoj primjer. Ako će postojati genetska predispozicija, to je jedna stvar, ali i protiv toga se može ako u kući nema dima. Još samo kad bi i moj dragi odlučio prestati...

To mi je zapravo najgore od svega. Dođem kući, a svuda miris dima. I zbog njega bi bilo dobro da prestanem, jer bih tako njemu mogla dati dodatni razlog. Tvrdoglav je, prisile ne pale, a za dogovor, kako kaže, nije spreman... Sjećam se kad smo se upoznali. Tada je pušio s vremena na vrijeme, a kako sam ja već zagazila u pušačke vode, tako sam vjerojatno i njega dodatno navukla. Možda sad uspijem proizvesti suprotan efekt?

Kažu da treba odrediti datum prestanka. Toga se bojim - uvijek sam imala blesavu glavu. Baš kad bi mi rekli da nešto ne smijem, radila sam suprotno... Ali možda bi trebala pokušati. Božić mi se čini kao idealno vrijeme, imat ću dva slobodna dana. A do tada ću nastojati pušiti što manje. I danas sam zapalila samo tri cigarete. Dakle, kažu i da nije neuspjeh toliko dugo koliko se pokušava... Ajmo opet pokušati. Ima li neka drežurna žrtva koja bi mi bila podrška? Netko tko bi prestao sa mnom?

Možda sam tako trebala nazvati, zvučalo bi realnije...
Dakle, sad sam u fazi žvakanja čačkalice. Ali ionako mi se čini da bih uskoro mogla pobrati nekakvu virozu, a u tom slučaju prestanak neće biti problem.

Rekli su mi da zapišem sve razloge koji god mi padnu na pamet, a zbog kojih bih prestala pušiti:
1. srce - ovako su mi češće ekstrasistole
2. grlo - češće boli
3. nervoza kad ostanem bez cigareta - ajme, onaj odvratan osjećaj "moram, moram, moram...", pa onda kopam po torbici, tražim po ladicama, pretražujem džepove, da bih na kraju žicala ko prosjak ili trčala do kioska... Bljak
4. pluća - naravno, nije potrebno objašnjenje
5. lice - zaklela sam se da ću s 30 izgledati bolje nego ikada prije... Imam još četiri mjeseca na raspolaganju, a vrećice su tamno crne...
6. zubi - kamenac, kvarljivost...
7. zadah iz ustiju - odvratan, smrdljivi zadan ujutro nakon buđenja...
8. smrdljiva odjeća
9. vrtoglavice i glavobolje, posebno ako pretjeram...

Moram se natjerati ovo pročitati po nekoliko puta, možda evoluiram od majmuna do homo sapiensa...

Eto što je na Indexovom forumu zapisano u jednom topicu na temu "dnevnika":

"Pisanje dnevnika učestalije je kod djevojaka nego kod mladića. Možda je ta činjenica uzrokovana obrazovnim sustavom. Od 19.st. vođenje dnevnika bilo je sastavnim dijelom vjerskog obrazovanja djevojaka u katoličkim zemljama Europe. Djevojčice se poticalo da vode svoj dnevnik kako bi naučile pisati i postale ćudoredne, da bi mogle upravljati obitelji...
Da li pišete dnevnik? Što on znači i predstavlja za vas?"

Dakle, moj dnevnik me sigurno neće naučiti ćudorednosti (jer je za to već prekasno), ali vjerujem da će biti i te kako poučan. Za početak, pokazat će mi koliko dugo se mogu sramotiti? Izdržala sam jučer puna 4 sata i, kao i uvijek, zapalila. Sad je 7:50 ujutro, ajmo iz početka.

A što su mi sve do sada govorili o pušenju:

"Pušenje ti šteti zdravlju, pluća ti već sada sigurno izgledaju kao tvornica katrana..."

"Imat ćeš sivu kožu, popucale kapilare, podočnjake i bit ćeš ista stara krpa ko i ja" (to mi je rekla mama prije 10-tak godina kada me je ulovila s cigaretom u ruci :))

"Nije bitno koliko pušiš. Nedavno je kod nas na Rebru umrla žena od cca. 35 godina od infarkta. Nije imala nikakve predispozicije za infarkt, jedini rizični faktor je bio pušenje, a čak i nije puno pušila..." (moj dragi brat)

"Fuj kako smrdiš"

"Od čega su ti žuti prsti?"

Ima toga još samo se ne mogu svega sjetiti...

Pogledala sam na sat... Bilo je 16:55 kad mi je kap prelila čašu. Dosta mi je cigareta, ne mogu više. Nije čak problem niti u strahu od boleština. Naprosto se gadim sama sebi - smrdim, osjećam se loše, srce mi i ovako povremeno preskače...
Pa onda oni dani kada nema cigareta, panično traženje kutije po torbi, žicanje kao da sam nekakav prosjak... Fuj!

Tko zna koliko sam puta pokušala prestati pa nikako. Nemam baš nekakvu čvrstu volju i to je loše... Takva sam u svemu, priznajem. Možda ovako uspijem?

Dakle, počinjem brojanje - mojih prvih 5 minuta bez cigarete...

Na današnji dan prije 30 godina u 5:20 ujutro sam napokon, nakon devet mjeseci, prestala mrcvariti moju mamu. Porod nije bio lagan - da bi mi spasili život (nakon što se moja mama i onesvijestila, a vremena za vakuum nije bilo) doktor se gotovo punom težinom legao na mamin trbuh i ja sam izletila van u vrlo izgužvanom, plavkastom izdanju... Zbog toga mi je živac jednog oka bio ukliješten i škiljila sam do svoje šeste godine kada su me vrlo uspješno operirali, pa za to ljudi ni ne znaju ako im sama ne ispričam...

I tako danas pokušavam napraviti nekakav osvrt na protekla tri desetljeća koliko sam ukupno provela na plavom planetu. Život je bio dobar prema meni. Došla sam u obitelj o kojoj sam već puno pisala i na kojoj sam Bogu neizmjerno zahvalna. Doista ne mogu kazati da mi je bilo što, neophodno za sreću bilo uskraćeno. Naprotiv, možda sam imala čak i previše protekcije zbog čega se danas, teže od ostalih odraslih suočavam sa životnim poteškoćama. Oh da, na riječima sam jaka, ali u realnosti... Trenutno sam u razdoblju koje me dobro išibalo, možda baš zato da mi pokloni hrabrost koja mi nedostaje, da me natjera na "generalku", pa da mogu manje opterećeno krenuti dalje. Mogla bih sad o tome pametovati, ali to bi bila samo nagađanja i prazne riječi jer hrabrosti još uvijek nemam...

Neki od vas koji čitate ovaj blog sigurno se pitate zašto nisam na Sljemenu? Jeste li čuli onaj vic o plavuši Evi? Dakle, Bog je odlučio otjerati Evu i Adama iz Raja, a zemljom i nebom je zagrmio Njegov glas: "Krvlju ćete mi platiti grijehe". A Eva, plavuša, je pitala: "Jel mogu ja u ratama?". Eto, tako su meni jučer, nakon punih pet mjeseci pauze (zbog trudnoće i ab-a) stigla rata na naplatu. Našla je kada! Znam da zvučim nezahvalno jer bih trebala biti sretna što sam izbjegla pijenje hormona i jer je to dokaz da mi se organizam prirodnim putem napokon vraća u normalu, ali moglo je ipak pričekati do nedjelje... Kako god bilo, dan u wellness centru će morati pričekati sljedeći vikend, u ovom stanju ne mogu niti u jacuzzi niti u bazen. :)

Pa eto, želim opisati kakvu (nazovimo je) Vlatku vidim u sljedećim godinama života. Ona će naći duhovnu snagu. Napokon je naučila da se loše stvari ne događaju samo drugima i napokon doista zna cijeniti sreću. Naučila je da ključne odluke u životu kao što je trudnoća čovjek ne koristi u svojim kalkulacijama, odnosno da bi riješio neke druge probleme ili ubrzao procese. Zna da je ipak, zbog mira u srcu, potrebno kretati se korak po korak, neovisno o tome koliko dugo će to trajati i koliko teški koraci bili - ne postoji rješenje preko noći. Naučila je prestati lagati sebi - zna gdje je i koliko zabrljala, zna da ne puši jer je takva situacija ili jer puši njezin dragi, već zato jer nije razvila karakter, zna da treba podršku i tamo gdje je mislila da može sama i da će na nekim stvarima morati ustrajati... Naučila je i da za nju ne postoji plaća kojom bi je netko mogao platiti da radi posao koji ne voli i u kojem ne može dati svoj maksimum. Shvatila je da je u poslu ključno raditi ono što nekoga ispunjava što je moguće više iako istovremeno treba znati da ne može baš sve biti užitak. Također, napokon se pomirila s činjenicom da je život konačan i da se zato prošlost pamti, budućnost planira, ali samo sadašnjost živi punim srcem. Vlatka je napokon puna samopouzdanja, zaboravila je komplekse iz osnovne i srednje škole, prihvatila je sebe takvu kakva jest. Ne teži biti nešto što nije, nije ojađena ako ne postigne nešto što misli da bi trebalo... Ne, nije egocentrična, niti zbog vlastite sreće gazi preko leševa, naprotiv. Ono što je razlikuje od djevojčurka jest to što zna tko je i živi svjesno, a ne iz dana u dan po inerciji... Izbjegava izgovaranje rečenica koje nose negativan predznak: iscrpljena sam, živčana sam, osjećam se odvratno i sl. Neželjeni gosti prije ili poslije odu, a najbolji je recept ignoriranje. Općenito je promijenila stav u životu - zašto nebi pokušala ostvariti neke svoje snove, a ne samo pričati o tome "što bi bilo kad bi bilo"? Samo jednom se živi i nema smisla barem ne pokušati, zar ne? Na kraju krajeva, čovjek ne žali zbog onoga što je učinio, a zabrljao, već zbog onoga što je mogao učiniti, a nije ni pokušao. Ali Vlatka nije ekstremna i neće se poslužiti svim oruđima pa nek boli koga boli...

Ima još dosta toga što pred njom stoji, no za sada ide svom dragom napraviti kavu...