ovi štrumfovi na fb su zarazni totalno i igram se kao malo dijete samo mi je žao što nitko od mojih prijatelja to ne igra pa uživam kada mozgam kako otvoriti zadano jer nitko ne može da mi pošalje ono što mi je potrebno u igrici
laka vam noćica odoh se još igrati na posuđenom kompu (posudio ga mi bratić da ne poludim bez svojih serija)

Osjećam da nestajem polako svakim danom sve više i više, da budna sanjam i tražim nešto čega nema tražim snagu koju sam izgubila, tražim prijatelja kojem neće biti teško da me vozi u invalidskim kolicima po nasipu do Bundeka da popijemo piće i pojedemo sladoled ali znam da uzalud tražim takvog prijatelja jer vremena nema nitko i nikome nije potreban netko tko je sam, potpuno sam i nema snage ni volje to više biti.
Opet me uhvatila fjaka koja će nadam se nestati jer je teška kao olovo, ne želim biti sama, a sama sam sa svojom dosadnom prošlosti koja je bila sretna a ja je želim zaboraviti jer nikome život nije bajka.

Ne, ne smijem imati zaklopljene oči, ne ne smijem spavati jer ne želim sanjati tebe koji nikada više nećeš biti pored mene, a toliko te sada trebam, jer si jedini koji me razumiješ koji znaš koliko sam čekala i koliko ću čekati tebe jer bez tebe koliko god se trudim sve mi ide naopako, nema ni sredine ni kraja, knjige, igrice, filmovi, serije jedina su mi radost i uživam biti budna jer onda ne čujem ni tvoj glas, niti te vidim i dalje živim naopako ali tu sam i imam snage i volje još iako te trebam.

tvoja ja

Igram jednu igricu na fb ali toliko mi misli lutaju okolo naokolo tako da mi ta igrica paše, ali nitko je ne igra pa je malo teže za igrati, a to me veseli jer naprežem mozak da ne zakržlja, ugodna vam večer prijatelji dragi.

Umorna sam od sjedenja u invalidskim kolicima, u vožnji u njima zbog prikupljanja dokumentacije za pripremu na ostavinsku raspravu kod javnog bilježnika ali moram i moram prikupiti sredstva za plaćanje troškova kako bih mogla dobiti rješenje i konačno biti malo sretna i mirna od svega.
Drago mi je što se tu, što uživam u vašim tekstovima i fotografijama i žao mi što već duže vrijeme nema meni dragih blogera, ali se nadam da su dobro i da će se jednom javiti nekim lijepim tekstom.

...ništ, pa ćak ni pisati jer bjesna sam i ne želim to da ovdje ostavi traga

Pišem ti pismo Boze,jer moja duša vise živjeti na ovom hladom svijetu ne može.Previse suza i previse boli,kada odem reci mojoj majki da ju njen anđeo voli,i da joj zahvaljujem na svemu sto mi je dala u životu,jer vise ne mogu gledati ovu ljudsku grozotu,prokletu hladnu realnost i ove lude ljude,koji ne shvaćaju da nisu oni koji sude.Odvedi me iz ovog pakla i od ovih ljudi,jer previse je boli između mojih grudi.Oni ne shvaćaju da jedno sto moraju je da svoje grijehe tebi kažu,al oni su ljudi pa sami sebe lažu. Oni nikada neću ovaj život shvatiti,al tek kad dođu k tebi onda ću vidjeti sto znaci grijehe platiti,al u njima je đavo,pa misle da imaju u životu sve pravo.I misle da su oni Bogovi,al varaju se na glavi im su im rogovi.Svijetom i nama vladaju,živote nam skladaju,pitam se kako se ne stide sto ljude podrapane,žedne i gladne na ulici vidi,al sve će da se i njima vrati,kada jednog dana ulica im duplo vrati,doci će i taj dan kad će ulica poludjeti,onda će vam ulica s Bogom suditi.Izdali ste Boga,ljude oko sebe,radi love,al vidjet,i cut će te kad vas Bog u sudnicu pozove.Ja ću ic cist ko moje suze,a vi prljavi.Lagali ste nas u oci,ja živim život kakav živim, realnosti se ne divim,al sebe ne krivim nego vas,tretirate nas,ko životinje, ja sam čovjek,a vi ste pohlepne i debele svinje.Bog je uz mene i moje ljude,ja ću njemu,a ne vama služit,a vi ostali to morate skužit,i boriti se za lijepu nasu i za dobre ljude,ako želite da svima dobro bude.I ako ste imalo ljudi shvatiti će te sto sam vam,rekao,jer sve ovakvo znanje sam od Boga i ulice stekao...

Kristijan

Zaboravih vam spomenuti da smo prije odlaska u Manilu išli do Amsterdama kako bi se sutra dan spremili za daljnji put u Manilu KLM kompanijom još uvijek nisam bila svjesna da ću se u avionu voziti 24 sata, odsjeli smo u hotelu paradajz na samoj Amsterdamskoj luci u njem je bilo interesantnih dućana pa je moja mama počela kupovati suvenire (klompe i vjetrenjače) koje su bile i islikane na drvenim roletama prozora hotelske sobe. Moram vam priznati da je taj grad interesantan noću jer smo se ostakljenim brodom vozili kanalom sve do otvorenog mora i nazad i posebno su me se dojmile uske kuće jer su vrata toliko uska da kada unose namještaj u stanove to rade kroz prozor.
Amsterdam je meni tada bio interesantan grad i voljela bih ponovno jednom otići tamo ali...

Put KLM kompanjom bio je interesantan totalno jer su nas svakih nekoliko sati nudili s hranom a ja sam tada kao i sada voljela jesti slatko tako da sam jedina valjda u 24 sata puta pojela sve kekse i čokolade koje su postojale u avionu, gledala sam oblake i nisam imala nikakvog straha pa čak ni onda kada se avion u jednom djelu počeo tresti zbog turbulencije a moja majka me je toliko štipala i stiskala mi ruku da su mi suze tekle niz lice i kada je prošlo nekoliko minuta njenog straha zaglila me čvrsto s osmjehom na licu izgovorila "nismo pali u ocean". Kada smo letjeli iznad Iraka i Irana (u to vrijeme su ratovali) bila je noć tako da je stjuardesa prije prelaska zamolila da zamračimo prozore a ostale stjuardese su vješalicom od reda do reda spuštale vješalicom jer je avion morao biti nevidljiv.

(toliko za sada)

Nekoliko dana s Miguelom i Ednom upoznavali smo Manilu i bili smo i na predstavi gdje su plesale filipinske plesačice i gdje su bili i slonovi i zmije, ah da zamalo zaboravih tada sam upoznala budućeg supruga Ivane Plechinger koji je sa sobom stalno nosio gitaru tako da je vožnja busom bez prozora bila interesantnija jer smo učili pjevati stvarno Bruno super svira, upoznavanje Manile do čekanja termina za odlazak iscjelitelju bio je nezaboravan jer vidjela sam i upoznala divne ljude.
U hotelskoj sobi postoji i mala kuća životinjica koja bez straha hoda svukud pa čak i po zidu (mali gušter), imali smo i bazen u hotelu jer su nam rekli da je voda dosta slana i da se na pješčanim obalama koje su divne možemo samo sunčati jer bi nam od velike slanoće vode izgorjela koža s obzirom na to da dolazimo iz podneblja gdje se godišnja doba mijenjaju. Bili smo na jednoj od plaža i gacala sam po vodi jer me nitko nije mogao zaustaviti a moja majka je slušala priču o filipinskim otocima (mene povijest nije interesirala) interesirala me plantaža kokosovog oraha i ogromnih banana.
(NASTAVAK SLIJEDI PREDVEČER)


evo vam i nastavak jer mi se drugo ništa raditi ne da

Treći ili četvrti dan boravka vodili nas naši simpatični domaćini kod iscjelitelja na upoznavanje koje je od prilike izgledalo ovako ogromni boravak sa stolicama okolo i ispred izgledalo je sve poput Božjeg hrama imala sam osjećaj da sam ušla u crkvu svi smo posjedali, mene i moju mamu Edna je posjela je u prvi red sve oko mene bilo mi je interesantno čak i slike Bogorodice okružene anđelima. Nakon desetak minuta ušao je jedan sićušan gospodin blizu pedesetak godina, sklopio je ruke i imala sam osjećaj da samo mene gleda. Zamolio mas je toplim glasom da u tišini izgovorimo njegove riječi (što smo naravno svi napravili) ja sam samo molila u sebi da mi pomogne koliko može jer zato sam tu.
Petnaestak minuta tišine u meni je stvorilo neki poseban mir i odjednom sam osjetila dodir na ramenu, pogledala u pravcu ruke a gospodin mi je rekao da sam ja prva, gdje što kako i kuda me vodi nisam ni znala ali sam ugledala sobu s drvenim stolom na kojem je bila bijela plahta ušla zajedno s njim i mamom i tada je počela seansa, (ne, nisam bila hipnotizirana), polegao me na taj drveni stol i stavio svoje ruke iznad moje glave te je polagano tako ruke micao prema dolje, zaustavio se na koljenima i osjetila sam da me nešto štipa, nisam mogla vidjeti što radi ali majka mi je rekla da je zario dva prsta u moja koljena i izvadio neko tkivo iz koljena, to je trajalo nekoliko minuta i ponovno je rukama krenuo u suprotnom smjeru, a što je bilo dalje pisat ću vam sutra jer moj sin želi palačinke tako da moram slušati mladog gospodina a vas ostaviti da si pokušate stvoriti sliku.

jedna od divnih plaža

Evo čišćenje je gotovo kao i ručak tako da sada mogu pisati dalje o lijepom boravku na divnom mjestu koje znam, nikada više posjetiti neću, ali ostale su mi divne slike i divna sjećanja, pa da nastavim.
Manila je pretežno budistička pa je mali kipić pozlaćenog Bude uz Bibliju dio koji možete pronaći u divnoj hotelskoj sobi koja je toliko velika i prozračna kao da imaš mali stan, ima sve osim kuhinje, ali zato imaš mogućnost pozvati jednog simpatičnog gospodina da ti donese što poželiš jer kada platiš avionsku kartu i smještaj u glavnom hotelu tada si platio i osoblje hotela koje ti se stalno smiješi čim je u blizini.
Naše banane su naspram njihovih minijatura, jer kada mi ju je donio raskolačila sam oči na veličinu, a o okusu da vam i ne pričam, čak mi je dozvolio da zavirim u kuhinju i gledam kako pripremaju hranu i pečene banane zbog kojih mi sada cure sline razmišljajući o njima.
Filipinci su niskog rasta kao i ja tamne kose i tamnih očiju tako da sam ja bila pojava s dugom plavom kosom i plavim očima, čak su mami nudili malo bogatstvo da mi dozvoli udaju i da ostanem tamo živjeti. Majka se služila esperantom, rukama i nogama a ja sam uz simpatičnu Ednu učila engleski, jer filipinski nisam mogla učiti s obzirom na to da imaju pismo slično Arapima, a to je meni komplicirano.
Prvih nekoliko dana naš šofer o kojim sam vam pisala ispod i simpatična Edna pokazivali su nam Manilu i sela okolna i tako sam posjetila i ploveću tržnicu na kojoj ima svega i svačega a prodavač ti nudi jednu cijenu, a ti ako si spretan u pregovorima možeš dosta toga kupiti za samo desetak dolara. Vozili smo se u drvenom brodiću i kupovali iz drugih brodica, ali kada skreneš pogled malo oko sebe da vidiš što ima na obali vidiš djecu kako se kupaju u kaljuži, mama pere veš a baka priprema jelo, jer oko rijeke gdje je ploveća tržnica živi siromašna populacija stanovništva, ali osmijeh ne skidaju s lica.

Posjetili smo i Budistički hram i bilo mi je interesantno slušati kako služe molitvu, a ispred sebe imaju zdjelu s hranom jer taj dan kada smo mi bili u hramu bio je pogreb pa smo saznali i da se bogatstvo poznaje po tome koliko svećenika izgovara molitvu za vrijeme obreda, gledala sam statue maloga Bude i molila ga da mi podari samo ono što mi je potrebno jer mi je Edna mi je rekla da moram moliti srcem i kada mi je dobro i kada mi je loše jer Buda zna kada i kako će nekome tko ga iskreno moli pomoći u onome što toj osobi treba.
(imam i fotografije samo što ne znam prenijeti, morala bi ih ponovno slikati, a ja sam za tehniku tudum)

sada ću vas napustiti do sutra kada ide drugi dio

Voljela bih da mogu vratiti vrijeme u dane kada sam s majkom boravila i provela lijepe trenutke u Manili na Filipinima jer tamo je divno toplo, nasmijani sretni ljudi iako ih većina živi teško, radeći na plovećim tržnicama, pridavajući sitnice po prometnoj ulici, autobusi nemaju stakla, siromašnija djeca ponekada ni ne idu u školu, ali ipak uče čitati i pisati, te imaju poštovanja i vole pomoći za nekoliko pesosa ili čokoladu, sretnija su kada za pomoć dobe novčiće jer tako pomažu roditeljima, braći i sestrama. Sjećam se vozača našeg autobusa koji nas je vozio do iscjelitelja (liječe golim rukama) da je bio sav sretan što mu je odabranica njegovog srca rodila sina iz prve jer bi u protivnom morao nju ostaviti i u nekoliko mjeseci tražiti drugu. Naime, da pojasnim zašto je to tako
U tom selu živjeli su najbolji ratnici od kada to selo postoji nikada ga nitko nije mogao osvojiti jer su ga iskusni ratnici branili od napada, s toga se prvorođeni sin smatra nasljednikom ratnika koji su nekada živjeli u tom selu. Kuće su većinom građene od drveta i gline prekrivene slamom jer kada dođe sezona tajfuna ako prežive lakše im je podići sličnu. Glavna prehrambena namjernica im je riža (ja je dan danas ne jedem) jer sam se je prejela tamo u godinu dana boravka, papaja, mango i banane su mi nešto najfinije, te kokosovo mlijeko umjesto vode jer voda služi samo za kuhanje i pranje, naravno postoji flaširana voda ali ona se konzumira u malim količina s obzirom na veliku vlažnost u zraku.

Nastavak slijedi pred večer jer moram generalno počistiti stan vrijeme je da malo uglancam sobe

Sjedim i gledam, misli mi lutaju osobi koja je daleko, a ipak meni tako blizu a toko daleko

Probudimo se svako jutro, većinom s osjećajem da smo nešto sanjali, često taj osjećaj vrlo brzo nestane i zaboravimo. Ponekad, taj osjećaj traje cijeli dan, ponekad cijeli život. I sjećamo se što smo sanjali. I samo ponekad, imamo osjećaj da je to što smo sanjali dio našeg budnog života, toliko živo, toliko jako da je naprosto nevjerojatno da nije istina.
Snovi su ponekada lagani kao pero, ponekada teško kao olovo, ali ipak sanjamo, i nadamo se da će se barem jedan dio lijepog sna jednom i ostvariti, da će sam biti stvarnost.

Svatko od nas sanja, jer kada smo u dubokom snu naše misli rade i stvaraju slike pred našim očima koje se odmaraju, ponekada imamo osjećaj da sanjamo cijelu noć, ali snovi traju samo nekoliko minuta kojih mi nismo ni svjesni.
Ako se želite sjetiti slikica svog sna tada kada se probudite oči neka vam budu zatvorene barem minutu dvije jer ako naglo pogledate slike sna će se izgubiti i mučit ćete se tijekom dana sjetiti sna ali uspjeti nećete.

Ponekada se isti san i ponavlja te imate osjećaj da je taj san stvarnost, s druge strane svatko od nas ako se malo potrudi san može i kontrolirati tako da ako poželi može stalno lijepo sanjati i biti sretan i totalno opušten tijekom narednog dana.

Sjedim za stolom i gledam u korice knjige već nekoliko sati a nikako da je počnem čitati jer mislim kako i što da napravim jer moram otputovati do Varaždina. Razmišljam i razmišljam ali nikakvo kvalitetno rješenje mi ne dolazi na pamet.
Moram platiti autobusnu kartu za tamo i nazad, moram imati za taksi kako bih stigla s kolodvora do ustanove, moram nešto kupiti za sina i naravno za sebe jer biti tamo tri dana moram imati neke sitnice sa sobom. S druge strane moram pripremiti Kristijanu tri dana ručka, doručak i večer, a kako to sve izvesti kada nemaš ni novčića u novčaniku.
Potreban mi je mađioničar da mi pomogne, jer to je ovako potpuno neizvedivo, a mađioničar bi mi mogao samo izvaditi bijelog zeca iz šešira, a ni njega si ne mogu naručiti jer i on traži honorar.
Što da radim?

Poštovani gradonačelniče

znam da Vi nemate vremena za čitanje blogova ali sam isto tako sigurna da ste čuli preko medija što se dešava s jadnim životinjama koje žive u ne uvjetima ZOO vrta jer one nisu ništa krive zato što su ljudi koji se trebaju brinuti o njima i njihovim uvjetima bez duše i srca. Pomozite nemoćnim životinjama da žive u uvjetima koje zaslužuju, u sredini gdje će imati uvjete koji su im potrebni. Nadam se da je netko iz Vašeg ureda bloger i da će Vam prenijeti ovaj moj apel za nemoćne životinje.

Vaša legenda s Trga Andrea.

pogledaje ovaj link i pomozite molim Vas

http://mrizazivota21.blog.hr/2014/03/1631750345/krvava-bajka.html

Hearts of Love

Like wings of an angel, opened wide,
beautiful shimmering light of mine.

I close my eyes, I see your face,
I see the love inside, and I take my place.

You’re in my heart, in my mind, I close my eyes,
when I open them, you’re by my side.

I reach out my hand, and touch your face,
you smile at me, my heart fills with grace.

A gentle brush of your fingers, chills down my spine,
I see in your eyes, the same love as in mine.

Within hearts of love, and souls that sing,
on wings of an angel, so love brings.

Head on chest, loving hands intertwined,
two hearts in a moment of love, just lost in time.˙

ne zna tko je napisao, ali diovni su stihovi

Mora biti nježan, romantičan, skroman. Barem jednom tjedno trebao bi me iznenaditi s čokoladicom životinjsko carstvo ili mi donesti žuti pupoljak ruže, može i mimoze.
Mora imati nježne ruke, osmijeh djeteta, nije mi bitno jeli ima pivski trbuh ili je mišić, bitno mi je da je nježan i da ima dušu.
Mora voljeti odsjaj svijeće i laganu muziku prije spavanja, sunce, kišu i lagani vjetar, zvijezde na vedrom nebu, zalazak sunca i jesenje lišće.
Pogled u očima nježan, poput pahulje snijega.
ne moraš imati ni kose na glavi, niti moraš biti visok, niti se moraš baviti sportom, ali jedino što te molim da si bez brkova i brade, da imaš baršunastu boju glasa kako bi mi po koji puta pročitao nekoliko redaka mojih omiljenih knjiga. Moraš voljeti stare dobre crtane filmove i dječje bajke. Moraš voljeti cigarete i miris duhanskog dima.
Možeš i hrkati dok spavaš, ali mi nikada nemoj okrenuti leđa, nego se stisni uz mene i zagrli me dok spavam. Zovi me lutkom svojom iako lutka nisam.
Postoji li takvo muško ili si ti samo u mojoj glavi?

Znam da je to blesavo i suludo, ali s tobom u svojoj glavi jedino mogu normalno funkcionirati.
Povremeno osjećam da moj život sa mnom igra nogomet i da ja nikako ne uspijevam preči na drugu stranu igrališta, da zabijem gol i krenem dalje u drugu utakmicu. Neprestano neuspješno pucam na praznu mrežu životnog gola, idem prema naprijed, a stalno me nešto vuče nazad i ja popuštam jer se nadam da ću ispraviti najveću grešku napravljenu prema tebi. Trebam te još samo jednom, a znam da je moja želja uzaludna, ne mogu sa svojim životom više igrati nogomet, jer on pobjeđuje, a ja neprestano gubim, jer ne mogu se boriti.
...razmišljam o tebi neprestano cijeli dan i boli me glava od napetosti, vrtim stranice na netu nadajući se da će bilo koji tekst ili online serija zaokupiti moju pamet, ali ništa ne mogu pratiti, a da ti nisi zauzeo mjesto u dijelu mozga vezanom za razmišljanje. Molim te oslobodi me bar sutra da napunim baterije za idući tjedan jer moram nešto i raditi, a ne razmišljati hoću li te sresti.
Da, ti si radost, sreća i sve što mi je potrebno, ali svjesna sam da ne možeš u potpunosti pripadati meni osim u mojim mislima.
Zato te molim još jednom da me sutra oslobodiš jer potrebno mi je malo mira, snage, da bih se sredila, da bi se smirila i krenula dalje.
Moram ga poštivati jer me voli, jer mi daje sebe, a ja njega odbijam, promatram ga kao svoje omiljene plišane igračke složene svuda po stanu, a to nije u redu. Pokušavam mu objasniti da moje srce ne zna zavoljeti, da volim samo tebe, da sam tebi spremna podariti sve.
- Shvati me, okreni se, kreni dalje jer sa mnom nikada nećeš biti sretan.- svakodnevno mu govorim kada se pojavi. Gleda me blagim pogledom poput malog djeteta, a ja u njegovom pogledu tražim tvoj i vidim tebe, a to prema njemu nije fer.
Treba mi mirna nedjelja, jer moram posložiti sve ladice u svojoj glavi kako bih bila mirnija i sretnija, kako bih konačno shvatila da moram ići dalje, što dalje od tebe koga volim, a ti si daleko i nikada te neću dohvatiti, nikada nećeš biti moj onako kako želim.
Nisam spremna zavoljeti nekoga, jer ne mogu i ne želim prestati voljeti tebe, a znam da bih trebala. Sve što radim, radim krivo, jer rođena sam naopako. Uporno te želim, trebam i tražim, a on stoji i čeka kao što ja čekam tebe.
Volim te srcem i dušom, ti si mi bio i ostao sve, moja si prošlost i moja budućnost iako si pored nje. Da znam glupo je to ali sada te trebam najviše.

Andrea

Koliko god se trudim da pobijedim sebe, da pobijedim svoje osjećaje prema prošlosti, moja prošlost se uporno vraća i nikako mi ne da mira, uporno me zaustavlja na pola puta i tjera me da se vratim, da se vratim u dane koji su daleko, koji su predaleko.
Sanjam, ali moji snovi su bez početka i kraja, oni su u sredini i tako počinju i završavaju. Želim ići naprijed okrenuti se oko sebe i vidjeti svjetlost, osjetiti radost, ali jedina radost i stvarnost je moj Kristijan koji me dobro poznaje i pokušava mi uporno pomoći da se nasmijem, da budem sretna, ali ja ne znam i ne mogu glumiti, ne želim ni sebi ni njemu stvarati lažnu sliku o sebi. Koliko god se trudim, stalno nalazim krive osobe, a onaj tko mi se sviđa ima suprugu i znam da s njim nikako ne mogu biti, s druge strane postavljam si pitanje Tko bi htio stupiti u vezu sa samohranom majkom koja je usto i osoba s invaliditetom, čiji mlađi sin isto ima invaliditet. Stalno u posljednje vrijeme spominjem svoj i sinovljev invaliditet, ali moram sama sebe podsjećati na to jer naše se zdravstveno stanje neće i ne može poboljšati . Zašto se sudbina igra sa mnom? Iz kojih se razloga sudbina igra sa životima ljudi? Gdje li smo pogriješili?
Kao dijete me učila baka da ljudi koji žive ovdje i sada ispaštaju grijehe svojih predaka, da smo ovdje kako bi shvatili sebe i druge Jednostavno mi još uvijek to nije jasno i trudim se shvatiti, trudim se naučiti živjeti u skladu sa svojom sudbinom. Svatko je od nas kovač svoje sreće, nikome nije jednostavno i lako. Nikome na ovoj kugli zemaljskoj ne cvatu ruže, svi imaju uspona i padova, jer život je raskršće, ali negdje u daljini ima ravna cesta popločena srećom i radošću.
Sretna sam pored djece, njihove ne iskvarenosti, njihovog iskrenog osmjeha, nježnog zagrljaja, i mi smo svi djeca, samo što ne znamo probuditi to dijete u sebi, kada ga i probudimo ono brzo zaspi jer tempo života nam je ubrzan ne možemo stići odraditi ni polovicu onoga što smo zamislili u svojoj umornoj glavi. Pored mene svakodnevno prolaze umorni i zamišljeni ljudi, pokušavam ih s pozdravom vratiti u stvarnost, pogledom u umorne oči probuditi u njima volju da uzdignu glavu, da na umorno lice stave osmijeh ali...... Ima li za nas radosti i sreće? Hoćemo li shvatiti da smo mi djeca?
Pitala sam jednom dragog mi doktora jesam li ja genetikom određena da zavolim oženjene muškarce, čudom se čudio na to moje pitanje, ali smo se oboje nasmijali od srca i duše, te mi je rekao da imam zdravi smijeh koji bi često trebala koristiti jer bi njime pomogla mnogima oko sebe.

Imam potrebu pisati, jer ne mogu plakati, jer tipkanje slova po tipkovnici pomaže mi puno iako ne znam ni što bih pisala ali pisati moram jer jedino tako mogu urazumiti samu sebe s obzirom što znam što me čeka za mjesec do dva ali tako valjda mora biti još jedan problem me je sustigao iznenada jer trideset godina nisam koristila što mi je pripadalo po majci, a sada se moram boriti za to i za dio koji nasljeđujem po ocu jer sam mu jedinica. Ne hvata me panika oko nasljednog dijela jer ako ništa moram naslijediti nužni dio koji nije mali, samo da bih to mogla koristiti morat ću puno dokazivati i to je grozno i užasno.
Da sam sama odustala bih od svega ali tu su moji sinovi koji su zaslužili sretnije odrastanje od mog i zbog njih ne odstupam od ničega kao što sam odstupila i dopustila da trideset godina koriste drugi dio koji mi je pripao po majci. Zaslužila sam barem malo sreće nadam se.

Sve me guši, ništa mi ne polazi za rukom i divim se sama sebi kako uspijevam ići dalje, divim se i drugima koji su sretni što su tu iako ni oni nemaju ništa što ih raduje.
Hvala vam što ste tu i što sam sretna kada čitam vaše tekstove i gledam lijepe fotografije.

Život treba znati živjeti, treba ga znati voljeti, treba ga znati cijeniti. On je poput cvijeta koje zalijevate da bi bolje raslo, cvao i mirisao. On ima trnja poput ružinog grma, ali ako i nakon padova podignete glavu život je lijep usprkos svim usponima i padovima koji nas okružuju.
Život je kao beba koja je sretna dok je mala jer je svi maze i paze, život nas uči puzati, klečati, hodati bosonoge i u cipelama, netko ima više, netko ima manje, netko nema ništa, a opet život živi jer ima volje ići dalje i boriti se s neimaštinom, znajući da ni onaj koji ima svega u izobilju nije sretan iako to nikome ne pokazuje, jer sramota je pokazati da ti je teško ići kroz život iako imaš svega u izobilju.
Život se živi s malim stvarima, sa svim lijepim i ružnim stvarima, s novcima ili bez novaca, ali ne može se život živjeti bez ljubavi i bez poštovanja drugih i sebe samih. Život je biljka koju treba svakodnevno zalijevati, hraniti dobrotom jer onda je ljepši i lakši poput pera. ON je predivna glazba koju svi možemo slušati, na koju svi možemo pjevati i plesati iako nismo glazbeno potkovani jer život sviju nas ima svoje najljepše note koje treba znati složiti jer teškoća je isto laka ako na svoje umorno lice stavite osmijeh i uzdignete glavu.
U životu radimo greške koje pokušavamo ispraviti jer smo svjesni da smo ih napravili (neki manje, neki više) i dogodi se da osobi prema kojoj smo napravili grešku nikada nećemo moći to priznati kao što ni ta osoba neće moći priznati nama napravljene greške prema nama. Ljepotu života treba pronaći u malim stvarima, u toplim zrakama sunca, u kiši i pahuljama snijega.

Zastanite nepoznati gospodine samo na jedan trenutak jer voljela bih Vas pitati zašto imate osmijeh na licu kada slučajno prolazite pored mene dok ja razmišljam o svemu što me drži na životu. Vaš osmijeh mi je privlačan i sigurno se Vašem osmijehu netko raduje. Zastanite pored mene nepoznati gospodine i razgovarajmo pogledom jer pogled Vam je blag pun topline. Je, topao je ali ja Vam to izgovoriti ne mogu jer kada Vas ugledam ostajem bez daha znajući da ćete se nasmiješiti i otići, otići, a ja ću ponovo čekati sutra da Vaše oči i osmijeh vidim.

Razmišljajući o Vama nepoznati gospodine nisam ni primijetila da ste zastali ispred mene, da me gledate svojim plavim očima (očima djeteta).

- Oprostite gospodična ali biti ću direktan i nadam se da se nećete naljutiti na mene. Svakodnevno prolazim pored Vas i smiješim se jer Vi ste anđeo u tijelu žene. Kada Vas ugledam ovako tužnu sretan sam jer znam da me čuvate, da me volite jer anđeo voli sve ljude. U Vašim očima je ljubav i toplina i molim Vas maknite tugu s lica Vi ste žena i anđeoska ptica koja moli pomoć, a svojom prisutnošću ustvari pomažete svima koji pored Vas prolaze kao da Vas ne vide. Ja bih pomogao Vama ali ne mogu, molim Vas da mi ne zamjerite zbog toga i nemojte mi zamjeriti što Vam se smješkam jer Vi ste anđeo u tijelu žene, hvala Vam što ste tu i što me volite. Htio bih Vas dotaknuti ali ne usudim se jer bojim se da ćete nestati, da će nestati anđeo koji mi donosi sreću, koji me voli, a nitko od ovih ljudi ovdje tog anđela ne primjećuju samo prolaze idu dalje bez cilja, a Vi ih trebate kao što oni trebaju Vas samo to ne znaju i ne vide anđela tužnog pogleda. Stvarno te volim anđele dragi.

Ne, ja nisam anđeo ja sam osoba s invaliditetom i sretna sam sa svime što mi donosi novi dan, radujem se suncu, kiši i snijegu, danu i noći. Radujem se tuđem pogledu i osmjehu, starcu i djetetu jer ako su oni sretni sretna sam i ja. Hvala Vam za iskrenost nepoznati gospodine lijepih plavih očiju s osmjehom djeteta.

Glava mi je prazna jer sam otjerala slike sa sprovoda u ponedjeljak i ne očekujem ništa iako imam zakonsko pravo kao jedinica pokojnika kojeg se iskreno sjećam samo po stihovima "tiho pojte maleni slavuji, da se moje zlato ne probudi", ono što sam doživjela kod odra i kod groba nikome poželjela ne bi. Od uvijek sam znala da sam trn u oku svojoj biološkoj obitelji tako da me njihovo ponašanje nije ni iznenadilo ni malo.

Neka mi oprosti Bog ali nikakav spokoj i mir ne želim svom ocu.

Molim te prošlosti ostani u skrivenom djelu moje ranjene duše jer koliko god trebam tu svoju divnu prošlost, tako isto moram živjeti sa sadašnjošću ne očekujući, da će mi se jedan samo mali dio moje lijepe prošlosti vratiti. Da, on mi se nikada više neće vratiti, neće više nikada da me dotakne, da mi kaže nešto lijepo, nikada mi neće donijeti više pupoljak žute ruže, jer putovi su se naši razišli, nikada se više spojiti neće osim u mojim snovima koji bi htjela da potraju što dulje, jer tada je pored mene, tada je moj kao što je bio onda.
Molim sadašnjost da bude drugačija jer imam snage ići dalje, samo što više ne znam voljeti, jer duša i srce pripadaju njemu i nikada neće i ne može pripadati dalje jer njegov lik, glas, nitko zamijeniti ne može ma koliko se ja trudila da u nikome ne tražim njega, njegov dodir, pogled, on je dio mene, i znam da će to i ostati iako se trudim da se okrenem na suprotnu stranu kada je u mojoj sadašnjosti prošlost jača i uvijek kada se osjetim sretnom njegov lik i glas pred mene vrača.

Znam kriva sam što sam mu podarila cijelu sebe, što sam mu vjerovala, što sam ga dušom i srcem zavoljela, što se nisam borila da ostane moj, da mu budem ljubavnica cijelog života, ali sudbina je htjela da napravim pogrešan korak, da ga otjeram od sebe ne rekavši mi da ću zbog toga neprestano patiti, da ga nikada više neću moći vratiti. Kriva sam što ga ne želim zaboraviti, što dozvoljavam prošlosti da izbije na površinu, što ga tražim, što ga volim, što sam mu predala misli i dušu, što on sanja lijepe snove, a moji su lijepi samo kada je on u njima.

Umorna od sinoćnjeg lutanja nasipom pored rijeke Save, bezvoljno je sjedila u kutu kreveta, rukama pripitim u razbarušenu dugu kosu, niz rumene obraze klizile su suze iako plakati nije mogla. Pred svojim uplakanim očima imala je nejasne slike svega što ju je vezalo ovdje za mali skučeni stan. Shvatila je da želi otići negdje daleko, što dalje od prošlosti, što dalje od sadašnjosti jer ovdje je izgubila sve. Izgubila je sebe.
Gradska vreva, ljudi tužnih, umornih pogleda, bez imalo radosti, gušili su je jer ne može pomoći sebi, a ostalo ...
Gdje je nestala prošlost, gdje se sakrila sadašnjost? Gdje li se nalazim ja?
Ne, ne mogu i ne znam biti sama u ovoj surovoj stvarnosti, jer osjećam da polako nestajem, da se gubim, a život je divan i volim ga. Volim plavo nebo, toplo sunce, kišu, vjetar, ali to sve nestaje i ja ostajem sama u ovoj groznoj tišini. Bježim od sebe, bježim od drugih, a ipak sam tu...

Trogodišnja djevojčica, kovrčave plave kosice, nebesko plavih očica sa gustim dugim trepavicam nemirno je skakutala kraj svoje majke držeći svoju malenu čizmicu- digi me da tavim izmicu na pozo, bila sam doba i SVETI NIKOKO da mi bona i lade, buzo mami evo- digla je čizmicu iznad glavice i nije ni primijetila da mami teku suze niz obraze, suze radosti jer je njena kćer bila njen mali anđeo, a u sebi je vidjela nju i sjetila se svoje majke kada je ona kao mala pružala majci svoje lakaste cipelice za poklone Svetog Nikole, sjetila se mirisnih mandarina, gumenih bombona i čokolade s lješnjacima, te lutkice koja se smijala kada ju je netko lagano bacio u zrak.
Podigla je svoju kćerkicu u naručje, odvela je do prozora kako bi sama čizmicu stavila na određeno mjesto koje je prije godinu dana napravio njihov anđeo jer je znao da će ga se njegova princezica sjećati po tom izrezbarenom postolju za poklone koje donosi Sveti Nikola i Djedica bijele brade sa velikim trbuhom i bijelom bradom.
-Tata me geda tamo goje i on će eći Nikoki da sam doba sojoj mami, jeda- okrenula se prema majčinom obrazu i poljubila je u oko.
Najljepši dani u godini za nju su bili teški, ali bila je sretna zbog njegove i svoje princeze za koju cijelu godinu prvoga u mjesecu na listu papira piše po jedan poklon koji će joj dio staviti u čizmicu pripremljenu za Svetog Nikolu, a drugi dio pod mali lijepo okićeni bor.
Za nju su predblagdanski dani i dani najljepšeg blagdana bili najgori dani, ali to nije smjela pokazivati pred svojom kćerkicom jer mu je to obećala u bolesničkoj postelji nekoliko dana prije no što je podlegao ranama koje je zadobio u prometnoj nesreći koju on nije uzrokovao jer je bio suvozač prije godinu dana. Bila je svjesna da ne smije i ne može optuživati zbog toga ni vjenčanog kuma koji je vozio jer uvjeti na cesti nisu bili normalni, vozili su se kući po mećavi da bi proveli blagdane pored svojih najmilijih, jer zbog posla neprestano su bili vezani za cestu. Bili su super vozači obojica, ali ne pažnja vozača iz njih koštala ih je njihovih života.
Ona i kuma ostale su same, ali bile su sretne zato što su imale male njihove anđele zbog kojih će cijeli život morati biti sretne i s osmjehom na licu baš onda kada je njima dvjema najteže i najbolnije.
Podigla je u naručje njegovu i svoju princezicu, njenu glavicu prislonila uz svoju i nije je mogla pustiti od sebe, ne jer je osjetila njegov dodir, njegovu blizinu, a znala je da je on negdje dalje samo što to nije još uvijek prihvatiti, za nju će uvijek on biti pored nje i njihovog anđela koji se raduje poklonima Svetoga Nikole i Djedice s crvenom kapom, velikim trbuhom i bijelom bradom.
Najljepši blagdani za nju će biti najtužniji, ali to nikada neće pokazati svojoj kćer koja se raduje anđelima i iako je još mala zna da je njen tata jedan od najljepših anđela negdje među zvijezdama, te da zvijezda jedna zbog nje i mame najljepše sja jer tata pokazuje da je s njima.

još jedna

Imala je samo šesnaest godina kada su joj umrle majka i baka, ostala je potpuno sama jer otac se nije želio brinuti o njoj. Ubrzo nakon smrti supruge doveo je drugu ženu, a kćer izbacio na ulicu. Lutala je tako danima, ne zaboravljajući ići u školu na nastavu, ne govoreći nikome od prijatelja i profesora da danju sjedi u jednom malenom lokalu i uči, a noću šeće bez cilja pustim ulicama uspavanog grada. Nikome nije govorila da ne jede danima, da ne spava noćima, da joj je slabo od iscrpljenosti, da nema novaca za ništa drugo osim za jednu kavu dnevno i kutiju cigareta koju je razdijelila da ima po dva dana. Svima koji su je gledali izgledala je tužno, ali su to svi pripisivali događajima kojima su i sami bili prisutni.
Sretna je bila što njena školska prijateljica nije ili se možda pravila da nije primijetila kako se ona tuširala u njenoj kupaoni, i kako mokri donji veš oblači na sebe nakon svakog tuširanja. Bila je svjesna da mora pronaći posao jer ovako nikako ne može i ne želi dalje. Hoće li je itko igdje primiti sa šesnaest godina? Mora probati tražiti, pitati, mora konačno normalno spavati, ne smije sama sebe tjerati u propast, lutati pustim ulicama grada, mora početi živjeti normalno. Zaliha novaca se polako topi, a njoj je potrebna jutarnja kava i miris dima cigarete.
Umorna od noćnog hodanja sjela je na drvenu klupicu preko puta malog kafića i odjednom joj je glava klonula i utonula je u san.
Nakon otprilike pola sata se probudila i zbunjena sa osjećajem nelagode, ali umor je bio jači od nje same.
Treba mi posao hitno, ne mogu i ne smijem spavati na ulici- odlučila je da će pitati vlasnika kafića gdje svakodnevno sjedi i ući kako bi završila razred.
Hoćeš li raditi kod mene poslije škole?- upitao ju je vlasnik kada je ušla unutra i ona je nijemo potvrdno klimnula glavom sretna što ga ne mora ništa pitati. - Možeš kod mene i moje supruge koristiti sobu i nus prostorije, a jelo ćeš imati ovdje dok radiš. - od sreće bi ga zagrlila, ali se suzdržala jer su gosti počeli stizati na svoja prvo jutarnja pića.
Od sutra počinješ raditi, sada odi u ulaz do kafića i vidi sobicu, dobro se odmori, malo uči, pa se u školi pohvali da radiš uz učenje. Žena će ti dati ključ od stana.
Sretno je otrčala do njegovog stana i kada joj je gazdina supruga otvorila ulazna vrata stana zagrlila ju je kao da grli svoju majku. Trudit će se raditi, biti će zahvalna ljudima koji su je iznenadno spasili njen bijedan život.


napisala Andrea Bosak kada se prezivala Korbelyi

U polumračnoj sobi, sjedio je pedeset godišnji muškarac zamišljenog pogleda gledao negdje u daljini, tek sada kada je vidio njenu poruku ispisanu drhtavom rukom shvatio je da je izgubio nešto što vrijedi, da je njegovoj laži došao kraj.
"Znam da se mjesecima dopisuješ s njom, da s njom provodiš vrijeme razgovarajući na mobitel kada ja nisam u blizini, znam da ste i jednu noć proveli zajedno jer sam te vidjela, ali nisam imala ni snage ni volje da ti se približim. Gadiš mi se, moram otići od tebe jer ne želim nju u svojoj blizini, ne želim više spavati pored tebe znajući da si bio s njom."
Tupim pogledom, potpuno blijed gledao je u komad papira. Nije se nadao da će ona ikada saznati za njegovu drugu vezu, vezu koja ni nije u njenoj blizini, vezu koja je doputovala samo na jedan jedini dan jer ju je on svojim porukama zaveo, ne razmišljajući da će jednog dana ona s kojom živi u nevjenčanom braku osam godina saznati za vezu koja je započela preko interneta.
Izgubio je svoje blago zbog njemu beznačajne avanture, prevario je ženu koja ga je iskreno voljela sve do spoznaje njegove prijevare, a ona nikada njega prevarila nije.
Mislio je da je muškarcima dozvoljeno sve, ali se sada uvjerio da griješi i da laž i prijevara imaju bolan kraj. Zbog svoje nepromišljenosti ostao je potpuno sam, a bez nje koja ga je pismeno ostavila, uzevši sve svoje stvari, otišla bez pozdrava, bez razgovora on ne zna i ne može živjeti punim plućima.
Hodao je polumračnom ulicom, promatrajući svoju sjenu i razmišljao o prošlim danima, danima sreće. Tek sada kada je otišla bez pozdrava shvatio je da je ona bila ona prava. Uništio je nju, uništio je sebe, tražio u svojoj sjeni povratak na staro, svjestan da povratka više nema. Pored nje živio je kao princ, ali ta lagodnost života nije mu bila dovoljna u jednom trenutku, prevario ju je, a nije bio svjestan što radi i zašto kada je s njom imao sve u jednom, prijateljicu, ženu i ljubavnicu.
Ostao je sam, potpuno sam. Povratka k njoj više nema, prevara košta i nikada mu više neće biti, neće se više nikada osjećati poput princa.
Hodao je polako gledajući u svoju sijenu, osjećajući kako mu suze klize niz obraze, kako mu vjetar svira tihu glazbu, ali on je ne razumije jer sa svojom sjenom traži nju, ali nje nema niti će ikada više nje pored njega biti. Nije joj mogao niti je htio da joj brani sve pogrdne riječi, nije mogao prijevaru objasniti sam sebi, a njoj pogotovo jer podarila mu je svoje najbolje godine života, podarila mu je dušu i srce, on je to znao, a ipak ju je samo iz sebi poznatih razloga prevario.
Kako dalje, kuda, s kim? Zašto sam je prevario? Gdje mi je pamet bila?
Oprosti mi molim te, vrati mi se jer bez tebe živjeti ne znam i ne mogu. - glasno je izgovarao sam sebi, a vjetar i lišće svirali su svoju melodiju koju on nije razumio. Sjena je postojala sve manja i manja, nebo prekrili kišni oblaci, a u njegovim prsima bol postala bolnija jer živjeti bez nje nije znao i ne zna kako da je vrati, gdje da je traži, život za njega više nije imao smisla. Boljelo ga je sve jače i jače. Jeste li ikada vidjeli muškarca da iskreno plače?


još jedna

Snenog pogleda, razbarušene kovrčave kose, ustala je gledajući nesvjesno u daljinu, pipkajući prstima po malom stolu da pronađe kutiju omiljenih cigareta. Zapalivši cigaretu, osjetivši miris dima osjetila je lakoću, smirenost, nakon groznih noćnih mora, približila se kuhinjskom ormariću i primijetila da u maloj staklenci nema ni mrvice mljevene kave koja joj zajedno s cigaretom zamjenjuje doručak. Pospana u kućnom ogrtaču izašla je iz stana kako bi iz obližnjeg kafića uzela šalicu kave, ali umjesto u kafić otišla je u dućan.
-Susjeda draga, vama je čini mi se bila noćas burna noć kada se niste stigli izvući iz kućnog ogrtača. - obratila joj se prodavačica s osmjehom na licu.
Je, je, tako je napravite mi kavu s mlijekom molim vas, ali požurite jer se moram razbuditi i prestati sanjati te grozote.
Ne mogu vam skuhati, ali vam mogu prodati deset deka mljevene kave, pa si je sami doma napravite po vašoj želji u ovom kućnom ogrtaču. - nakon tih riječi prodavačice shvatila je da se nalazi polu gola u trgovini punoj pogleda tek probuđenih susjeda i usputnih prolaznika koji imaju radno mjesto tik uz njezin ulaz.
Na pultu pored blagajne ostavila je deset kuna – zadrži ostatak – izašla je iz dućana praznih ruku, okrenula se naglo shvativši da nije uzela naručenu kavu s mlijekom, naglo se okrenula da ponovno uđe, ali od tog pokreta kućna haljina se rastvorila na nezgodnom mjestu, kada je začula glasan smijeh blagajnice i vapajni uzdah jednog penzionera shvatila je gdje se nalazi polugola.
Oprostite mi ja još uvijek spavam, stvarno mi je potrebna kava.
Sada ću je ja skuhati draga moja susjedice i donijeti vam domeka, vama je potreban topli muški zagrljaj i ja vam stojim na usluzi sada sam sretan jer sam vidio kakvo zanosno tijelo imate. Sada ću stići, čekajte me, nemojte se oblačiti, možete me čekati u papučama bez kućne haljine, bio bih vam zahvalan.
Znala je da mami poglede mnogih, ali sada je tek shvatila da svakog jutra radi istu grešku, te da bi je netko mogao proglasiti ludom, jer dopusti sebi samo kućnu haljinu, bez donjeg rublja može osoba kojoj nisu sve daske u glavi na broju.
- Oprostite susjed ali nije potrebno, uostalom vaša supruga bi me grdila jer sam joj na nekoliko sati oduzela njezino blago. Ugodan dan svima koji se nalazite ovdje, sada ste barem imali besplatno kino, a ja i dalje nemam svoju prvu jutarnju kavu.

napisala Andrea Bosak kada je imala prezime Korbelyi

Saznala sam prije neki dan za smrt svog oca s kojim nisam bila u kontaktu, koji čak nije upoznao ni svoje unuke.
Sutra mu je sahrana.

Moram prestati: se nadati, sanjati, misliti, tražiti, analizirati, pitati.

Ne, ne smijem se nadati sreći jer ona nikada kod mene neće stići ja za sreću ne postojim jer imam grijeh iz prošlosti.
Ne, ne smijem sanjati lijepe snove jer ujutro kada se probudim kao i mnogi ne znam gdje da krenem jer znam da taj dan mi ništa novo ne nosi.
Ne, ne smijem misliti unaprijed jer taj prolaz je dobro zaključan a ja ključeve nikada nisam pronašla ma koliko ih uporno tražim.
Ne, ja ne smijem tražiti, moram samo čekati, sjediti bez riječi, jer ako tražim smetam svima oko sebe.
Ne, ne smijem analizirati sebe ni druge jer kada uvidim prolaz on se zatvara, ne da mi dalje, vraća me nazad, a ja stojim i čekam. Čekam ono što do mene nikada stići ne može i neće.
Ne, ne smijem pitati jer kada postavljam pitanja na njih nema odgovora, jer znam da previše pitam, a za moja pitanja odgovori su daleko kao što je daleko sreća.
Ne, ne smijem vikati, plakati, željeti, voljeti, jer to nije dobro, ja moram samo slušati, potvrdno klimati glavom kada me drugi lažu jer njihova sreća je tada veća, a ja ostajem tu gdje jesam gledajući radost i sreću u njihovim očima jer misle da sam glupa i mogu podnositi njihova lažna obećanja s osmjehom na umornom licu i suzama u očima koje nikako da poteku niz moje obraze.

Moram prestati sanjati jer snovi mi nikada neće postati stvarnost, oni su samo dio moje želje koja se ostvariti neće jer moje želje, radost i sreća daleko su zakopane i zaključane lokotom za koji ja nemam ključ i nikada ga neću pronaći.


Hvala svim mojim dragim prijateljima koji imaju volje da me razvesele, koji imaju volje i snage čitati moje kukanje, a i sami imaju problema i ne znaju što će s njima.
Hvala vam, ali ja znam da iz ovog vrtloga koji me vuče na dno moram imati volje i snage izaći sama jer koliko god bi i neko htio ne može mi pomoći. Stiglo je proljeće, sve je procvalo, pokošena trava kod rotora jutros me vratila nekoliko godina unazad kada smo svi bili djeca i nismo ni shvaćali koliko naše roditelje more brige i problemi, ali njihovo doba bilo je doba zlata jer se nisu morali bojati otkaza i ne primljenih plača svakog prvog u mjesecu, čak su dobivali i trinaestu plaču. Mnogi danas, a tako ni ja nemaju za osnovne životne potrebe, odrekli smo se kina, kazališta, novina, restorana, a sve mi se više čini da moramo prestati disati te bi onda pojedincima bilo bolje i ljepše jer oni sa svojim visokim primanjima i dobrim dodacima ne moraju razbijati glavu kako će hraniti i oblačiti sebe i djecu, a većina i ja to razmišljamo od sekunde kada se probudimo.
Vrištati, skakati i plakati ne mogu jer za ništa nemam snage, a nemam snage ni čekati da budem sretnija, jer za nas "male" sreća sporo dolazi.

Ljudi u seksu uživaju kada za to imaju mogućnosti, a vrijeme prije odlaska na spavanje čini se najpogodnijim, ponekima je draži ranojutarnji jer kada se hormoni razbude orniji su za ostale poslovne aktivnosti.
Za razliku od lijene nedjelje, petak i subota su popularniji dani za seks, znatno češći ljeti i u proljeće, a nešto rjeđi zimi, (sunce, more, plaža podižu adrenalin i potrebu za sseksom.
Kišno vrijeme najpoželjnije za seks jer tada nam je dosadno i ne znamo što bi sami sa sobom pa se lako prepuštamo sseksualnimstrastima i igricama ss partneromi ttijekom dananadajući se da nas neće odbiti zbog sportskog programa na tv.

Mnoge žene smatraju da se muškarci ne vole maziti i držati za ruke te da su im i svi ostali znakovi bliskosti koji nemaju veze sa seksom potpuna nepoznanica, no u tome se varaju. Naime, muškarci u tim malim nježnostima uživaju jednako kao i žene. Kada mu želite pokazati svoje osjećaje u javnosti te ga iznenada zgrabite za ruku, date mu strastveni poljubac ili ga dotaknete bilo kojim dijelom tijela, rijetko koji muškarac će ostati ravnodušan jer to im je jednostavno neodoljivo.
Baš kao i žene, muškarci mogu biti jako sramežljivi po pitanju izražavanja želja i maštarija. Stoga, ako si želite priuštiti nezaboravan provod pod plahtama, jednostavno ga pitajte što voli te mu isto tako otkrijte svoje maštarije.

Većina nas ss partnerom rijetko kada razgovara o sexu i o željama i svojim i njegovim u krevetu, a neki ne vole da im se priča za vrijeme snošaja jer se ne mogu koncentrirati na ono što rade (zadovoljavaju sebe ss osobom koja ih seksualno privlači).

Muškarci obožavaju akciju i više od svega uzbuđuje ih spoznaja da u igricama pod plahtama njihova partnerica uživa jednako kao i oni, a to kod pojedinih partnera nije tako.


Jutarnji seks je jedan od najboljih načina da promijenite ustaljenu i pomalo dosadnu rutinu u spavaćoj sobi, a osim toga, to je jedno od najzanimljivijih, a možda i najugodnijih načina razbuđivanja i rješavanja stresa. Osim toga, jutarnji seks ima još jednu posebnu čar – tijekom noći puni mjehur komprimira odljev krvi iz žile zdjelice te drži krv u penisu duže nego obično, a tipični rezultat je jutarnja erekcija duža i jača od onih tijekom dana.

Sex je lijek protiv stresa i trebalo bi ga konzumirati što češće samo morate sami sebe uvjeriti da ćete biti potpuno zadovoljni sa svojom boljom polovicom. Kada niste zainteresirani za seksualne igrice u trenutku kada od vas to zahtjeva vaš partner pokušajte u nekoliko minuta prije početka predigre s njim zamisliti u svojoj glavi da je on osoba iz vaših snova i tada ćete u potpunosti uživati i s njim koji vas više toliko seksualno ne privlači, jer ste nakon toliko dugo godina jednoličnog seksualnog odnosa izgubili volju za sex sa svojim partnerom.
Imat ćete sex za pamćenje iako niste imali odnos s onim o kome ste maštali.

Kiša polako sipi, kišne kapi lagano lupaju po staklu, sjedim i promatram pogledom po sobi, tražim nešto ne znam što, možda tražim tebe, možda tražim sreću, možda tražim sebe, jer ne poznajem se više od kada si ponovno sasvim slučajno ušao u moje misli u moje srce koje kuca samo za tebe, samo tebe očekuje ali tebe nema i neće te biti.
Kišne kapi su moje suze koje iz mojih očiju ne teku, jer sam davno zbog tebe sve suze izbacila iz sebe.
Sama sebe moram, trebam natjerati da te ponovno duboko potisnem u sebi jer jedino tako ću se ponovno moći radovati svemu, moći ću se smijati od srca, zavoljeti nekoga tko me treba koga trebam ja jer svakome tko je sam teško je.
Sama sebe tjerala sam cijeli dan da ti ništa ne pišem, da ne tugujem, ali želja slomljenog srca je jača od mene same.
Jednom su mi prijatelji rekli da se može svakoga voljeti, da je svaka ljubav lijepa na svoj način, ali kako im objasniti da za mene postojiš samo ti i nitko drugi od muškaraca. Znam, zavoljeti mogu ponovno, ali nikada više onako kako sam voljela tebe, jer ti si ono što želim, ono što iskreno volim, ono što trebam da bih bila sretna. Ti si mi pružio sve što svakoj ženi treba, ti si sunce, vjetar i kiša, zlato i dukat koji sam izgubila zato što se nisam znala boriti, zato što nisam vjerovala onom što mi govoriš, što su mi drugi govorili umjesto tebe. Sama sam si kriva što srcu ništa ne dozvoljavam, što zavoljeti više ne mogu i ne želim, ja se toga uistinu bojim jer jednom sam voljela i izgubila, to ne mogu više zato ću ostati sama s tobom u srcu s tobom u mislima i molim sve koji me znaju da mi to ne zamjere.
Sve što radim, što tražim, što trebam ništa nema smisla, ništa ne vrijedi jer se sve vrti u krug, ponovno me vrača na početak, nikako ne mogu dalje iako ostavljam sve iza sebe, razmišljajući o sutrašnjem danu.
Hvata me tuga jer pokušavam pojedinim ljudima dokazati da idu krivo, da guše sebe i sve oko sebe, ali moje riječi upućene njima odlaze u vjetar, hvata me tuga jer vidim kako propadaju kako se ne snalaze u stvarnosti koja ih okružuje, promatrajući ih shvaćam da gubim dragocjeno vrijeme da tugujem zbog drugih ne zbog sebe, ali kad pomažem drugima mirnija sam. To je ludo, ali tako je.
Tuga je bolna, ali lijepa i slatka.
Hoću da zaboravim prošlost jer je daleka i nema povratka, zaboraviti želim sve što je vezano s tobom, neću i ne želim zaboraviti tvoje ime, lomim se jer duhovi prošlosti kruže oko mene, moram dalje, hoću dalje jer život je prekratak da bih ga trošila na ono što je bilo, što se vratiti neće.
Presretna sam bila kada nisam razmišljala o tebi, kada pred sobom nisam vidjela tvoj lik, kada u mojoj glavi nije odzvanjalo tvoje ime. Koliko god se trudim da te ponovno zatvorim duboko, da otvorim novu stanicu, sve više me prošlost proganja, sve više tonem jer ne znam kako da se borim s duhovima prošlošću.
Anđele molim neprestano da me vode, da me odvedu od tebe, jer ne mogu se boriti sama, znam da moram ali neću jer s tobom sam znala voljeti, biti sretna, bez tebe stvarno živjeti ne znam i nisam ni znala. Biti ću ti zahvalna ako iz mene izađeš sam jer s tobom se više ne mogu boriti.

...što je to,zar to postoji kod nas u posljednje vrijeme? Sa svih stana bombardiraju nas samo loše stvari,crne kronike svakim danom je sve više i više i nimalo se ne čudim ni sama sebi što sam depresivna jer se nalazim svakodnevno u tako depresivnom okruženju da mi duša plače jer ne mogu pomoći sebi,a kamoli nekome koga poznajem,a zahvaljujući svom načinu zarađivanja za pristojni život poznajem mnogo ljudi i žao mi je kada kod većine primijetim žalosni izraz lica, većina mi od njih stalno ponavlja da im je puno lakše kada me sretnu jer za svakoga od njih uvijek nađem lijepu riječ i osmijeh iako znaju da sam tužna te da uporno pokušavam pronaći posao (normalan) i da se neprestano borim za svoje sinove.
...potrebna nam je svima radost, lijepa pjesma,poštenje i razumijevanje,a to se izgubilo. Radost je danas teško pronaći jer svi se borimo da možemo pristojno živjeti od svog rada,a meni dragi penzioneri os svoje mizerne mirovine koju su zaslužili svojim poštenim radom puni radni vijek.
...možda griješim i nisam sada u pravu,ali primjećujem radost samo kod osoba koje se bave politikom ili imaju svoje trgovačke lance oni nemaju muka i ne moraju razmišljati kako će platiti režije,što će pojesti,što će obuči,njima je super i zato im ne nedostaje radosti.
...sretna sam i radosna što imam miran san,što svakodnevno susrećem drage ljude i mogu im uljepšati dan s osmijehom na licu. Radost je zdravlje i ništa mi drugo nije važno jer od maloga se palača gradi ljubavi treba imati za sve i one dobre i za one zle.
...je jedna velika igra,u njemu ima svega od radosti,tuge,komedije,drame,satire i tragikomedije. Mi odrasli smo velika djeca iz nas nikada dijete ne izlazi samo što se mi životu ne znamo radovati kao prava djeca. Život je prekratak za sve što trebamo prolaziti i treba mu se znati radovati iako je trnovit i donosi nam boli. Postojimo u ovom surovom svijetu da bi naučili cijeniti život da bi naučili voljeti sebe,da bi naučili voljeti druge.
Svjesna sam da se nije dobro vračati unazad, biti zavidan drugima na njihovom načinu života jer i moj život je lijep na svoj način iako imam problema koje nikada neću moći riješiti jer tako ni negdje gore piše,a ja živim da bi mi bilo lijepo ovako kako je.
Radujem se svakom novom danu,suncu,kiši vjetru,zimi i hladnoći jer život je jedan ja sam samo odrasla osoba,a u biti sam dijete dijete života.
Volim život,sve radosti i tuge jer znam da nisam sama da negdje daleko postoji netko tko me voli i želi ovakvu kakva jesam i znam da pripadam njemu da su naša srca jedno i da ga nikada neću i ne mogu izgubiti.
...da mi netko napiše jedno pismo u kojem ću uživati čitajući iskrenost, te da u pismu otvori dušu da meni napiše ono što bi htio nekome reći, a nema snage jer misli da će ga krivo razumjeti i nikada više s njim razgovarati.
Volim pisma i njihove sadržaje, ali nema mi tko pismo napisati, a sama sebi da ih pišem bilo bi blesavo. Zato Vas molim da mi bar Vi pišete kratka pisma onako kako bi željeli razgovarati s dragom osobom.
Znam da Vam moja želja zvuči glupo, ali pokušajte jer će te tako olakšati sebi, a mene ćete razveseliti i znat ću da nisam sama.

dodatak

njemu koga trebam

...neprestano su mi misli moje zbrkane cijeli dan povezane s tobom. Ujutro sam trebala ići do grada, ali nisam imala snage otvoriti oči i prekinuti prekrasnu sliku pred očima. Da me nije moj Max počeo gurkati njuškicom i lizati mi obraze ne bih se digla s kutne garniture jer ti si mi nedostižan u stvarnosti, a san mi mnogo pomaže.
Znam da je to blesavo i suludo, ali s tobom u svojoj glavi jedino mogu normalno funkcionirati.
Povremeno osjećam da moj život sa mnom igra nogomet i da ja nikako ne uspijevam preči na drugu stranu igrališta, da zabijem gol i krenem dalje u drugu utakmicu. Neprestano neuspješno pucam na praznu mrežu životnog gola, idem prema naprijed, a stalno me nešto vuče nazad i ja popuštam jer se nadam da ću ispraviti najveću grešku napravljenu prema tebi.
Svi koji me znaju, znaju za tebe neprestano mi govore da si ti davna moja prošlost, svjesna sam da jesi i koliko god se trudim da te zaboravim, sve više si pored mene.
Želim da imam bar jedan sretan dan,da promatram i druge oko sebe, da uživam, da uspijem svoje srce i glavu nagovoriti da te zaborave, da zaborave prelijepe dane provedene s tobom jer moram se pomaknuti s mjesta u kojem više ne pripadam.
Trebam te još samo jednom, a znam da je moja želja uzaludna, ne mogu sa svojim životom više igrati nogomet, jer on pobjeđuje, a ja neprestano gubim, jer ne mogu se boriti.

Zovi me, zovi me, zovi me u svojim snovima kao što ja zovem tebe u nekoliko posljednjih dana. Zovi me jer život mi je bio bajka kada sam te spremila duboko u srce ranjeno svoje. Sama sebe korim što sam dozvolila da izbiješ na površinu, što sam dozvolila sebi da te ponovno sanjam i dozivam, što sam si dozvolila da ponovno zastanem na pola puta u trenutku kada sam htjela biti sretna, biti nasmijana kao kada sam bila pored tebe.
Potraži me, nazovi me reci mi da krenem dalje, da život može biti bajka jer on me čeka gleda me iz prikrajka tužnog pogleda, on mi može i želi pružiti sreću,ali ja mu ne dopuštam zbog tebe, jer se uzaludno nadam da ću te sresti, da ću te zagrliti i na glas izgovoriti tvoje ime.
Zovi me, pojavi se na javi samo na jedan jedini tren da si priznam pred tobom da si ti dio moje prošlosti koji moram prestati kopati, o kojoj moram prestati sanjati, o kojoj moram prestati maštati jer 17 godina ponovnog susreta je daleko i nikada se više pojaviti neće. Tražim tebe da mi se javiš, da te sretnem, ali sama sebi moram priznati da je moj život lijep i da će biti ljepši ako prihvatim sadašnjost. Moram se pomaknuti s mjesta, krenuti dalje jer život je jedan, moram iskoristiti svaki novi dan bez tebe i tvojeg lika, bez tvojeg imena, bez tvojih nježnih dodira u mojim snovima.
Volim te svim srcem i dušom svojom, ali ne mogu te čekati, ne mogu te tražiti jer moja životna bajka mora krenuti dalje, moram početi disati, moram se okrenuti oko sebe jer jedino tako mogu dalje.
Sasvim slučajno, to nisam ni slutila da će se ponovo dogoditi izašao si iz dobro skrivene dubine ponovno na površinu, vratio si se u moje misli, ne to nisi smio jer krenula sam dalje. Krenula sam s mjesta, prestala te čekati na putu nadajući se da ćeš doći. Ne nisi trebao izaći iz dubine, trebao si ostati tamo jer ti si prošlost koju sam snagom volje zaboravljala.
Molim te vrati se u dubinu, pusti me da dišem, da živim bez rana, bez boli, ne ulazi mi u snove molim te, neka prošlost tvoja i moja ostane prošlost, jer ja moram živjeti dalje, jer moram pronaći sreću na drugoj strani.
Priznala sam ti već u prijašnjim pismima da te volim, da ću te voljeti stalno, da nitko drugi nije niti će te ikada zamijeniti.
Sama sebi postajem naporna s tim priznanjem, ali moram ti to ponovno priznati jer ne mogu više podnositi tvoj lik u svojim snovima, miris crnog Azzara u nosnicama, tvoje ime u mislima koje nikako da izgovorim na glas jer kada big ga izgovorila bilo bi mi teže no sada.
Molim te vrati se u dubinu tamo gdje pripada prošlost, jer bol za tobom postaje ne podnošljiva ja moram krenuti dalje.
Moram shvatiti da si ti list starog papira na kojem se ni slova više ne vide, moram shvatiti da sam te vratila njoj kojoj sam te uzimala ne znajući onda ni da postoji.
Ljuta sam na sebe, ljuta sam na Natašu (da nije bilo nje, ne bi u mom životu bilo ni tebe, ni ove grozne boli).
Svaki dan je novi dan i s tom spoznajom moram ići dalje.

Svi mi imamo svojih uspona i padova, sretnih i nesretnih dana, svi mi imamo svoju sudbinu, nekada ljepšu nekada ružniju. Svi mi ponekad gubimo snagu i volju za borbu s danom koji živimo, ali moramo sami sebi reći da možemo izdržati jer sutra je novi dan i negdje za sve nas postoji malo sreće i radosti.
Kao malima kada još nismo znali ni slova majka ili baka čitale su nam bajke, stvarali smo si slike u glavi o lijepom princu, životu u dvorcu. Kasnije smo sami birali štivo koje nam je prikazivalo sreću i maštali da i nas tako nešto negdje čeka.
Sada kada sam došla u zrelu dob sjetim se svojih maštanja i još uvijek čekam svojih pet minuta sreće jer meni je život lijep iako je težak.

Hvala što postoje knjige, što postoji blog jer da toga nema čupala bih kose, vrištala jer moj život kao ni život mnogih nikada neće biti bajka, ali ja imam i volje i snage da živim dan za dan pa premda taj dan bio u potpunom mraku, jer jednom će mi se negdje ukazati zraka svjetlosti. S druge strane i ono što je ružno ima svoju ljepotu na određeni način jer život treba voljeti, njega ni smrti ne treba se bojati.

Od tuđih pogleda, od lažnih obećanja, od ulice, od riječi koje mi se motaju po mislima. Umorna sam do boli i tuge, od čekanja boljeg sutra, od laži, od istine. Umorna sam od same sebe, moje bolesti, neimaštine svih meni dragih osoba. Umorna sam od vjetra i kiše, od sjedenja, ležanja.
Umorna sam od traženja samo komadića sreće, od traženja prijatelja koji će me jednom pitati kako si.
Umorna sam od traženja ljubavi, iskrenog osmijeha, toplog pogleda, stvarno sam od svega toga umorna.

Da secam se toga dana kada sam sa zenom poso put Zlatibora, nismo hteli uzeti sobu u hotelu nego smo iznajmili brvnaru starih prijatelja, kada smo stigli ja sam parkirao auto i pokrio da ga sneg ne zaveje, a zena je potpalila stari kamin i skuvala caj vec je padala noc uz pricu smo tako otisli na spavanje, ali mene je usred noci nesto probudilo i uplasio sam se, otiso sam do kuhinje i natocio casu vode pri prvom ispijanju gutlja ja sam se zagrcno i poceo sam da se gusim osetio sam taj snazni udarac po mojim ledjima i odjednom sam se povratio okrenuo sam se nikoga nije bilo, uso sam u sobu zena je spavala nisam hteo da je budim seo sam za sto i gledao kroz prozor u daljinu i pitajuci se koje mogao to biti da me je spasao, tako sam sacekao jutro usao sam u sobu zena je jos uvek spavala, uzeo sam jaknu i izasao napolje zapalio cigaru i kreno prema sumi da prosetam misleci da ce mi biti lakse ali od jednom zacu nekakav plac potrca ne sluteci sta me tamo ceka ugleda jedno tako nezno decije telo koje je podrhtavalo na jutarnju hladnocu skideh jaknu i obavi oko njega uzegah i ponese prema brvnari, kada sam usao zena je ustala i potpalila kamin stavio sam ga pored kamina i se na stolicu i gledajuci tako nezno i jadno lice toga decaka dok ga je zena brisala od suza, od jednom su nam se pogledi sastavili pitao sam sta si trazio sam u sumi mogla je neka zivotinja da te povredi a on mi je na to reko da je cekao mene i da me je on sinoc udario po lecima ali nije mogao da nadje put da se vrati, ja sam ostao zapanjen na te njegove reci i pitah zenu dali je i ona to cula, ona je odmahnula glavom njegov pogled mi je sve to reko, dali je to moguce dali ja to sanjam zapitah se gledajuci tako nezno i ljupko lice toga decaka, od jednom ustade i dade mi jaknu izvini ali ja moram da idem okrete se prema zeni i rece cuvaj ga jer sledeci put mozda necu biti tu da ga spasem okrete se i nestade u sumi, posle toga sam isprico zeni sta se desilo ona nije mogla da veruje, tih dan koliko smo bili tamo svako jutro sam iso u sumu da prosetam ali ga vise nisam video samo mi je ostala uspomena na to nezno i ljupko lice decaka kojeg necu nikada zaboraviti ......˙

tekst napisao Nebojsa Rankovic

Otputovala bih negdje na neko vrijeme. Gdje? Kamo? S kim? S čim? Na ta pitanja još uvijek ne znam odgovor i dugo ih neću ni znati jer odgovor nije blizu. Voljela bih otići negdje gdje nikoga ne poznajem, gdje nitko ne poznaje mene, da voljela bih daleko od svega početi iz početka jer ovako ne mogu više, ne mogu više čekati, tražiti, pričati, opravdavati se za nešto što nisam kriva, treba mi novi početak daleko iz sredine koja se trudi da me razumije, od sredine koju gušim svojim prisustvom jer mi nikako koliko god žele ne mogu pomoći.
Nadam se da postoji mjesto gdje tužni ljudi mogu bar malo osjetiti sreću i vratiti osmijeh na lice, gdje mogu plakati bez prestanka, na glas razgovarati s osobama koje volim a da me nitko ne osuđuje jer sam sama na tom mjestu bez njih.

Razmišljam, slike mi se roje u glavi koja više ni razmišljati ne može, ni ne želi jer kada razmišljam ne dobivam odgovore koje trebam dobiti. Znam kriva sam za mnoge svoje poteze u životu i to se ispraviti ne da jer vrijeme se nikada vratiti neće takvo što još nije izmišljeno. Ne mogu vratiti k sebi one koje volim s kojima sam bila sretna, moram ići dalje ali kako i gdje nikada saznati neću jer ne mogu, nemam snage, ni volje. Sve što radim je uzalud, jedino mi preostaje pisati a ni to što pišem nikoga ne interesira jer svi imaju svoje probleme i znaju se nositi s njima.

Sutra će biti točno trideseta godina kako si zaklopila svoje lijepe oči i kako ja svakodnevno gledam u vedro nebo i u bijele oblake jer znam da si tu majko moja, znam anđele da ne smijem biti tužna jer ti nisi voljela tugu i nikada tužna nisi bila iako si mnogo puta imala razloga biti tužna. Molim i tebe i brata da mi oprostite za moju tugu ali ne mogu jer jedino sam s vama bila sretna i bila sam voljena.
Mir i spokoj tvojoj duši majko moja, anđele moj.

tvoja kćer