Probudimo se svako jutro, većinom s osjećajem da smo nešto sanjali, često taj osjećaj vrlo brzo nestane i zaboravimo. Ponekad, taj osjećaj traje cijeli dan, ponekad cijeli život. I sjećamo se što smo sanjali. I samo ponekad, imamo osjećaj da je to što smo sanjali dio našeg budnog života, toliko živo, toliko jako da je naprosto nevjerojatno da nije istina.
Snovi su ponekada lagani kao pero, ponekada teško kao olovo, ali ipak sanjamo, i nadamo se da će se barem jedan dio lijepog sna jednom i ostvariti, da će sam biti stvarnost.

Svatko od nas sanja, jer kada smo u dubokom snu naše misli rade i stvaraju slike pred našim očima koje se odmaraju, ponekada imamo osjećaj da sanjamo cijelu noć, ali snovi traju samo nekoliko minuta kojih mi nismo ni svjesni.
Ako se želite sjetiti slikica svog sna tada kada se probudite oči neka vam budu zatvorene barem minutu dvije jer ako naglo pogledate slike sna će se izgubiti i mučit ćete se tijekom dana sjetiti sna ali uspjeti nećete.

Ponekada se isti san i ponavlja te imate osjećaj da je taj san stvarnost, s druge strane svatko od nas ako se malo potrudi san može i kontrolirati tako da ako poželi može stalno lijepo sanjati i biti sretan i totalno opušten tijekom narednog dana.

Sjedim za stolom i gledam u korice knjige već nekoliko sati a nikako da je počnem čitati jer mislim kako i što da napravim jer moram otputovati do Varaždina. Razmišljam i razmišljam ali nikakvo kvalitetno rješenje mi ne dolazi na pamet.
Moram platiti autobusnu kartu za tamo i nazad, moram imati za taksi kako bih stigla s kolodvora do ustanove, moram nešto kupiti za sina i naravno za sebe jer biti tamo tri dana moram imati neke sitnice sa sobom. S druge strane moram pripremiti Kristijanu tri dana ručka, doručak i večer, a kako to sve izvesti kada nemaš ni novčića u novčaniku.
Potreban mi je mađioničar da mi pomogne, jer to je ovako potpuno neizvedivo, a mađioničar bi mi mogao samo izvaditi bijelog zeca iz šešira, a ni njega si ne mogu naručiti jer i on traži honorar.
Što da radim?