Voljela bih da mogu vratiti vrijeme u dane kada sam s majkom boravila i provela lijepe trenutke u Manili na Filipinima jer tamo je divno toplo, nasmijani sretni ljudi iako ih većina živi teško, radeći na plovećim tržnicama, pridavajući sitnice po prometnoj ulici, autobusi nemaju stakla, siromašnija djeca ponekada ni ne idu u školu, ali ipak uče čitati i pisati, te imaju poštovanja i vole pomoći za nekoliko pesosa ili čokoladu, sretnija su kada za pomoć dobe novčiće jer tako pomažu roditeljima, braći i sestrama. Sjećam se vozača našeg autobusa koji nas je vozio do iscjelitelja (liječe golim rukama) da je bio sav sretan što mu je odabranica njegovog srca rodila sina iz prve jer bi u protivnom morao nju ostaviti i u nekoliko mjeseci tražiti drugu. Naime, da pojasnim zašto je to tako
U tom selu živjeli su najbolji ratnici od kada to selo postoji nikada ga nitko nije mogao osvojiti jer su ga iskusni ratnici branili od napada, s toga se prvorođeni sin smatra nasljednikom ratnika koji su nekada živjeli u tom selu. Kuće su većinom građene od drveta i gline prekrivene slamom jer kada dođe sezona tajfuna ako prežive lakše im je podići sličnu. Glavna prehrambena namjernica im je riža (ja je dan danas ne jedem) jer sam se je prejela tamo u godinu dana boravka, papaja, mango i banane su mi nešto najfinije, te kokosovo mlijeko umjesto vode jer voda služi samo za kuhanje i pranje, naravno postoji flaširana voda ali ona se konzumira u malim količina s obzirom na veliku vlažnost u zraku.

Nastavak slijedi pred večer jer moram generalno počistiti stan vrijeme je da malo uglancam sobe