Kiša polako sipi, kišne kapi lagano lupaju po staklu, sjedim i promatram pogledom po sobi, tražim nešto ne znam što, možda tražim tebe, možda tražim sreću, možda tražim sebe, jer ne poznajem se više od kada si ponovno sasvim slučajno ušao u moje misli u moje srce koje kuca samo za tebe, samo tebe očekuje ali tebe nema i neće te biti.
Kišne kapi su moje suze koje iz mojih očiju ne teku, jer sam davno zbog tebe sve suze izbacila iz sebe.
Sama sebe moram, trebam natjerati da te ponovno duboko potisnem u sebi jer jedino tako ću se ponovno moći radovati svemu, moći ću se smijati od srca, zavoljeti nekoga tko me treba koga trebam ja jer svakome tko je sam teško je.
Sama sebe tjerala sam cijeli dan da ti ništa ne pišem, da ne tugujem, ali želja slomljenog srca je jača od mene same.
Jednom su mi prijatelji rekli da se može svakoga voljeti, da je svaka ljubav lijepa na svoj način, ali kako im objasniti da za mene postojiš samo ti i nitko drugi od muškaraca. Znam, zavoljeti mogu ponovno, ali nikada više onako kako sam voljela tebe, jer ti si ono što želim, ono što iskreno volim, ono što trebam da bih bila sretna. Ti si mi pružio sve što svakoj ženi treba, ti si sunce, vjetar i kiša, zlato i dukat koji sam izgubila zato što se nisam znala boriti, zato što nisam vjerovala onom što mi govoriš, što su mi drugi govorili umjesto tebe. Sama sam si kriva što srcu ništa ne dozvoljavam, što zavoljeti više ne mogu i ne želim, ja se toga uistinu bojim jer jednom sam voljela i izgubila, to ne mogu više zato ću ostati sama s tobom u srcu s tobom u mislima i molim sve koji me znaju da mi to ne zamjere.
Sve što radim, što tražim, što trebam ništa nema smisla, ništa ne vrijedi jer se sve vrti u krug, ponovno me vrača na početak, nikako ne mogu dalje iako ostavljam sve iza sebe, razmišljajući o sutrašnjem danu.
Hvata me tuga jer pokušavam pojedinim ljudima dokazati da idu krivo, da guše sebe i sve oko sebe, ali moje riječi upućene njima odlaze u vjetar, hvata me tuga jer vidim kako propadaju kako se ne snalaze u stvarnosti koja ih okružuje, promatrajući ih shvaćam da gubim dragocjeno vrijeme da tugujem zbog drugih ne zbog sebe, ali kad pomažem drugima mirnija sam. To je ludo, ali tako je.
Tuga je bolna, ali lijepa i slatka.
Hoću da zaboravim prošlost jer je daleka i nema povratka, zaboraviti želim sve što je vezano s tobom, neću i ne želim zaboraviti tvoje ime, lomim se jer duhovi prošlosti kruže oko mene, moram dalje, hoću dalje jer život je prekratak da bih ga trošila na ono što je bilo, što se vratiti neće.
Presretna sam bila kada nisam razmišljala o tebi, kada pred sobom nisam vidjela tvoj lik, kada u mojoj glavi nije odzvanjalo tvoje ime. Koliko god se trudim da te ponovno zatvorim duboko, da otvorim novu stanicu, sve više me prošlost proganja, sve više tonem jer ne znam kako da se borim s duhovima prošlošću.
Anđele molim neprestano da me vode, da me odvedu od tebe, jer ne mogu se boriti sama, znam da moram ali neću jer s tobom sam znala voljeti, biti sretna, bez tebe stvarno živjeti ne znam i nisam ni znala. Biti ću ti zahvalna ako iz mene izađeš sam jer s tobom se više ne mogu boriti.
Post je objavljen 06.03.2014. u 08:28 sati.