Osjećam da nestajem polako svakim danom sve više i više, da budna sanjam i tražim nešto čega nema tražim snagu koju sam izgubila, tražim prijatelja kojem neće biti teško da me vozi u invalidskim kolicima po nasipu do Bundeka da popijemo piće i pojedemo sladoled ali znam da uzalud tražim takvog prijatelja jer vremena nema nitko i nikome nije potreban netko tko je sam, potpuno sam i nema snage ni volje to više biti.
Opet me uhvatila fjaka koja će nadam se nestati jer je teška kao olovo, ne želim biti sama, a sama sam sa svojom dosadnom prošlosti koja je bila sretna a ja je želim zaboraviti jer nikome život nije bajka.
Post je objavljen 30.03.2014. u 21:19 sati.