Molim te prošlosti ostani u skrivenom djelu moje ranjene duše jer koliko god trebam tu svoju divnu prošlost, tako isto moram živjeti sa sadašnjošću ne očekujući, da će mi se jedan samo mali dio moje lijepe prošlosti vratiti. Da, on mi se nikada više neće vratiti, neće više nikada da me dotakne, da mi kaže nešto lijepo, nikada mi neće donijeti više pupoljak žute ruže, jer putovi su se naši razišli, nikada se više spojiti neće osim u mojim snovima koji bi htjela da potraju što dulje, jer tada je pored mene, tada je moj kao što je bio onda.
Molim sadašnjost da bude drugačija jer imam snage ići dalje, samo što više ne znam voljeti, jer duša i srce pripadaju njemu i nikada neće i ne može pripadati dalje jer njegov lik, glas, nitko zamijeniti ne može ma koliko se ja trudila da u nikome ne tražim njega, njegov dodir, pogled, on je dio mene, i znam da će to i ostati iako se trudim da se okrenem na suprotnu stranu kada je u mojoj sadašnjosti prošlost jača i uvijek kada se osjetim sretnom njegov lik i glas pred mene vrača.

Znam kriva sam što sam mu podarila cijelu sebe, što sam mu vjerovala, što sam ga dušom i srcem zavoljela, što se nisam borila da ostane moj, da mu budem ljubavnica cijelog života, ali sudbina je htjela da napravim pogrešan korak, da ga otjeram od sebe ne rekavši mi da ću zbog toga neprestano patiti, da ga nikada više neću moći vratiti. Kriva sam što ga ne želim zaboraviti, što dozvoljavam prošlosti da izbije na površinu, što ga tražim, što ga volim, što sam mu predala misli i dušu, što on sanja lijepe snove, a moji su lijepi samo kada je on u njima.

Umorna od sinoćnjeg lutanja nasipom pored rijeke Save, bezvoljno je sjedila u kutu kreveta, rukama pripitim u razbarušenu dugu kosu, niz rumene obraze klizile su suze iako plakati nije mogla. Pred svojim uplakanim očima imala je nejasne slike svega što ju je vezalo ovdje za mali skučeni stan. Shvatila je da želi otići negdje daleko, što dalje od prošlosti, što dalje od sadašnjosti jer ovdje je izgubila sve. Izgubila je sebe.
Gradska vreva, ljudi tužnih, umornih pogleda, bez imalo radosti, gušili su je jer ne može pomoći sebi, a ostalo ...
Gdje je nestala prošlost, gdje se sakrila sadašnjost? Gdje li se nalazim ja?
Ne, ne mogu i ne znam biti sama u ovoj surovoj stvarnosti, jer osjećam da polako nestajem, da se gubim, a život je divan i volim ga. Volim plavo nebo, toplo sunce, kišu, vjetar, ali to sve nestaje i ja ostajem sama u ovoj groznoj tišini. Bježim od sebe, bježim od drugih, a ipak sam tu...