U polumračnoj sobi, sjedio je pedeset godišnji muškarac zamišljenog pogleda gledao negdje u daljini, tek sada kada je vidio njenu poruku ispisanu drhtavom rukom shvatio je da je izgubio nešto što vrijedi, da je njegovoj laži došao kraj.
"Znam da se mjesecima dopisuješ s njom, da s njom provodiš vrijeme razgovarajući na mobitel kada ja nisam u blizini, znam da ste i jednu noć proveli zajedno jer sam te vidjela, ali nisam imala ni snage ni volje da ti se približim. Gadiš mi se, moram otići od tebe jer ne želim nju u svojoj blizini, ne želim više spavati pored tebe znajući da si bio s njom."
Tupim pogledom, potpuno blijed gledao je u komad papira. Nije se nadao da će ona ikada saznati za njegovu drugu vezu, vezu koja ni nije u njenoj blizini, vezu koja je doputovala samo na jedan jedini dan jer ju je on svojim porukama zaveo, ne razmišljajući da će jednog dana ona s kojom živi u nevjenčanom braku osam godina saznati za vezu koja je započela preko interneta.
Izgubio je svoje blago zbog njemu beznačajne avanture, prevario je ženu koja ga je iskreno voljela sve do spoznaje njegove prijevare, a ona nikada njega prevarila nije.
Mislio je da je muškarcima dozvoljeno sve, ali se sada uvjerio da griješi i da laž i prijevara imaju bolan kraj. Zbog svoje nepromišljenosti ostao je potpuno sam, a bez nje koja ga je pismeno ostavila, uzevši sve svoje stvari, otišla bez pozdrava, bez razgovora on ne zna i ne može živjeti punim plućima.
Hodao je polumračnom ulicom, promatrajući svoju sjenu i razmišljao o prošlim danima, danima sreće. Tek sada kada je otišla bez pozdrava shvatio je da je ona bila ona prava. Uništio je nju, uništio je sebe, tražio u svojoj sjeni povratak na staro, svjestan da povratka više nema. Pored nje živio je kao princ, ali ta lagodnost života nije mu bila dovoljna u jednom trenutku, prevario ju je, a nije bio svjestan što radi i zašto kada je s njom imao sve u jednom, prijateljicu, ženu i ljubavnicu.
Ostao je sam, potpuno sam. Povratka k njoj više nema, prevara košta i nikada mu više neće biti, neće se više nikada osjećati poput princa.
Hodao je polako gledajući u svoju sijenu, osjećajući kako mu suze klize niz obraze, kako mu vjetar svira tihu glazbu, ali on je ne razumije jer sa svojom sjenom traži nju, ali nje nema niti će ikada više nje pored njega biti. Nije joj mogao niti je htio da joj brani sve pogrdne riječi, nije mogao prijevaru objasniti sam sebi, a njoj pogotovo jer podarila mu je svoje najbolje godine života, podarila mu je dušu i srce, on je to znao, a ipak ju je samo iz sebi poznatih razloga prevario.
Kako dalje, kuda, s kim? Zašto sam je prevario? Gdje mi je pamet bila?
Oprosti mi molim te, vrati mi se jer bez tebe živjeti ne znam i ne mogu. - glasno je izgovarao sam sebi, a vjetar i lišće svirali su svoju melodiju koju on nije razumio. Sjena je postojala sve manja i manja, nebo prekrili kišni oblaci, a u njegovim prsima bol postala bolnija jer živjeti bez nje nije znao i ne zna kako da je vrati, gdje da je traži, život za njega više nije imao smisla. Boljelo ga je sve jače i jače. Jeste li ikada vidjeli muškarca da iskreno plače?


još jedna

Snenog pogleda, razbarušene kovrčave kose, ustala je gledajući nesvjesno u daljinu, pipkajući prstima po malom stolu da pronađe kutiju omiljenih cigareta. Zapalivši cigaretu, osjetivši miris dima osjetila je lakoću, smirenost, nakon groznih noćnih mora, približila se kuhinjskom ormariću i primijetila da u maloj staklenci nema ni mrvice mljevene kave koja joj zajedno s cigaretom zamjenjuje doručak. Pospana u kućnom ogrtaču izašla je iz stana kako bi iz obližnjeg kafića uzela šalicu kave, ali umjesto u kafić otišla je u dućan.
-Susjeda draga, vama je čini mi se bila noćas burna noć kada se niste stigli izvući iz kućnog ogrtača. - obratila joj se prodavačica s osmjehom na licu.
Je, je, tako je napravite mi kavu s mlijekom molim vas, ali požurite jer se moram razbuditi i prestati sanjati te grozote.
Ne mogu vam skuhati, ali vam mogu prodati deset deka mljevene kave, pa si je sami doma napravite po vašoj želji u ovom kućnom ogrtaču. - nakon tih riječi prodavačice shvatila je da se nalazi polu gola u trgovini punoj pogleda tek probuđenih susjeda i usputnih prolaznika koji imaju radno mjesto tik uz njezin ulaz.
Na pultu pored blagajne ostavila je deset kuna – zadrži ostatak – izašla je iz dućana praznih ruku, okrenula se naglo shvativši da nije uzela naručenu kavu s mlijekom, naglo se okrenula da ponovno uđe, ali od tog pokreta kućna haljina se rastvorila na nezgodnom mjestu, kada je začula glasan smijeh blagajnice i vapajni uzdah jednog penzionera shvatila je gdje se nalazi polugola.
Oprostite mi ja još uvijek spavam, stvarno mi je potrebna kava.
Sada ću je ja skuhati draga moja susjedice i donijeti vam domeka, vama je potreban topli muški zagrljaj i ja vam stojim na usluzi sada sam sretan jer sam vidio kakvo zanosno tijelo imate. Sada ću stići, čekajte me, nemojte se oblačiti, možete me čekati u papučama bez kućne haljine, bio bih vam zahvalan.
Znala je da mami poglede mnogih, ali sada je tek shvatila da svakog jutra radi istu grešku, te da bi je netko mogao proglasiti ludom, jer dopusti sebi samo kućnu haljinu, bez donjeg rublja može osoba kojoj nisu sve daske u glavi na broju.
- Oprostite susjed ali nije potrebno, uostalom vaša supruga bi me grdila jer sam joj na nekoliko sati oduzela njezino blago. Ugodan dan svima koji se nalazite ovdje, sada ste barem imali besplatno kino, a ja i dalje nemam svoju prvu jutarnju kavu.

napisala Andrea Bosak kada je imala prezime Korbelyi