Trogodišnja djevojčica, kovrčave plave kosice, nebesko plavih očica sa gustim dugim trepavicam nemirno je skakutala kraj svoje majke držeći svoju malenu čizmicu- digi me da tavim izmicu na pozo, bila sam doba i SVETI NIKOKO da mi bona i lade, buzo mami evo- digla je čizmicu iznad glavice i nije ni primijetila da mami teku suze niz obraze, suze radosti jer je njena kćer bila njen mali anđeo, a u sebi je vidjela nju i sjetila se svoje majke kada je ona kao mala pružala majci svoje lakaste cipelice za poklone Svetog Nikole, sjetila se mirisnih mandarina, gumenih bombona i čokolade s lješnjacima, te lutkice koja se smijala kada ju je netko lagano bacio u zrak.
Podigla je svoju kćerkicu u naručje, odvela je do prozora kako bi sama čizmicu stavila na određeno mjesto koje je prije godinu dana napravio njihov anđeo jer je znao da će ga se njegova princezica sjećati po tom izrezbarenom postolju za poklone koje donosi Sveti Nikola i Djedica bijele brade sa velikim trbuhom i bijelom bradom.
-Tata me geda tamo goje i on će eći Nikoki da sam doba sojoj mami, jeda- okrenula se prema majčinom obrazu i poljubila je u oko.
Najljepši dani u godini za nju su bili teški, ali bila je sretna zbog njegove i svoje princeze za koju cijelu godinu prvoga u mjesecu na listu papira piše po jedan poklon koji će joj dio staviti u čizmicu pripremljenu za Svetog Nikolu, a drugi dio pod mali lijepo okićeni bor.
Za nju su predblagdanski dani i dani najljepšeg blagdana bili najgori dani, ali to nije smjela pokazivati pred svojom kćerkicom jer mu je to obećala u bolesničkoj postelji nekoliko dana prije no što je podlegao ranama koje je zadobio u prometnoj nesreći koju on nije uzrokovao jer je bio suvozač prije godinu dana. Bila je svjesna da ne smije i ne može optuživati zbog toga ni vjenčanog kuma koji je vozio jer uvjeti na cesti nisu bili normalni, vozili su se kući po mećavi da bi proveli blagdane pored svojih najmilijih, jer zbog posla neprestano su bili vezani za cestu. Bili su super vozači obojica, ali ne pažnja vozača iz njih koštala ih je njihovih života.
Ona i kuma ostale su same, ali bile su sretne zato što su imale male njihove anđele zbog kojih će cijeli život morati biti sretne i s osmjehom na licu baš onda kada je njima dvjema najteže i najbolnije.
Podigla je u naručje njegovu i svoju princezicu, njenu glavicu prislonila uz svoju i nije je mogla pustiti od sebe, ne jer je osjetila njegov dodir, njegovu blizinu, a znala je da je on negdje dalje samo što to nije još uvijek prihvatiti, za nju će uvijek on biti pored nje i njihovog anđela koji se raduje poklonima Svetoga Nikole i Djedice s crvenom kapom, velikim trbuhom i bijelom bradom.
Najljepši blagdani za nju će biti najtužniji, ali to nikada neće pokazati svojoj kćer koja se raduje anđelima i iako je još mala zna da je njen tata jedan od najljepših anđela negdje među zvijezdama, te da zvijezda jedna zbog nje i mame najljepše sja jer tata pokazuje da je s njima.
još jedna
Imala je samo šesnaest godina kada su joj umrle majka i baka, ostala je potpuno sama jer otac se nije želio brinuti o njoj. Ubrzo nakon smrti supruge doveo je drugu ženu, a kćer izbacio na ulicu. Lutala je tako danima, ne zaboravljajući ići u školu na nastavu, ne govoreći nikome od prijatelja i profesora da danju sjedi u jednom malenom lokalu i uči, a noću šeće bez cilja pustim ulicama uspavanog grada. Nikome nije govorila da ne jede danima, da ne spava noćima, da joj je slabo od iscrpljenosti, da nema novaca za ništa drugo osim za jednu kavu dnevno i kutiju cigareta koju je razdijelila da ima po dva dana. Svima koji su je gledali izgledala je tužno, ali su to svi pripisivali događajima kojima su i sami bili prisutni.
Sretna je bila što njena školska prijateljica nije ili se možda pravila da nije primijetila kako se ona tuširala u njenoj kupaoni, i kako mokri donji veš oblači na sebe nakon svakog tuširanja. Bila je svjesna da mora pronaći posao jer ovako nikako ne može i ne želi dalje. Hoće li je itko igdje primiti sa šesnaest godina? Mora probati tražiti, pitati, mora konačno normalno spavati, ne smije sama sebe tjerati u propast, lutati pustim ulicama grada, mora početi živjeti normalno. Zaliha novaca se polako topi, a njoj je potrebna jutarnja kava i miris dima cigarete.
Umorna od noćnog hodanja sjela je na drvenu klupicu preko puta malog kafića i odjednom joj je glava klonula i utonula je u san.
Nakon otprilike pola sata se probudila i zbunjena sa osjećajem nelagode, ali umor je bio jači od nje same.
Treba mi posao hitno, ne mogu i ne smijem spavati na ulici- odlučila je da će pitati vlasnika kafića gdje svakodnevno sjedi i ući kako bi završila razred.
Hoćeš li raditi kod mene poslije škole?- upitao ju je vlasnik kada je ušla unutra i ona je nijemo potvrdno klimnula glavom sretna što ga ne mora ništa pitati. - Možeš kod mene i moje supruge koristiti sobu i nus prostorije, a jelo ćeš imati ovdje dok radiš. - od sreće bi ga zagrlila, ali se suzdržala jer su gosti počeli stizati na svoja prvo jutarnja pića.
Od sutra počinješ raditi, sada odi u ulaz do kafića i vidi sobicu, dobro se odmori, malo uči, pa se u školi pohvali da radiš uz učenje. Žena će ti dati ključ od stana.
Sretno je otrčala do njegovog stana i kada joj je gazdina supruga otvorila ulazna vrata stana zagrlila ju je kao da grli svoju majku. Trudit će se raditi, biti će zahvalna ljudima koji su je iznenadno spasili njen bijedan život.
napisala Andrea Bosak kada se prezivala Korbelyi
Post je objavljen 12.03.2014. u 10:16 sati.