Svi mi imamo svojih uspona i padova, sretnih i nesretnih dana, svi mi imamo svoju sudbinu, nekada ljepšu nekada ružniju. Svi mi ponekad gubimo snagu i volju za borbu s danom koji živimo, ali moramo sami sebi reći da možemo izdržati jer sutra je novi dan i negdje za sve nas postoji malo sreće i radosti.
Kao malima kada još nismo znali ni slova majka ili baka čitale su nam bajke, stvarali smo si slike u glavi o lijepom princu, životu u dvorcu. Kasnije smo sami birali štivo koje nam je prikazivalo sreću i maštali da i nas tako nešto negdje čeka.
Sada kada sam došla u zrelu dob sjetim se svojih maštanja i još uvijek čekam svojih pet minuta sreće jer meni je život lijep iako je težak.

Hvala što postoje knjige, što postoji blog jer da toga nema čupala bih kose, vrištala jer moj život kao ni život mnogih nikada neće biti bajka, ali ja imam i volje i snage da živim dan za dan pa premda taj dan bio u potpunom mraku, jer jednom će mi se negdje ukazati zraka svjetlosti. S druge strane i ono što je ružno ima svoju ljepotu na određeni način jer život treba voljeti, njega ni smrti ne treba se bojati.

Od tuđih pogleda, od lažnih obećanja, od ulice, od riječi koje mi se motaju po mislima. Umorna sam do boli i tuge, od čekanja boljeg sutra, od laži, od istine. Umorna sam od same sebe, moje bolesti, neimaštine svih meni dragih osoba. Umorna sam od vjetra i kiše, od sjedenja, ležanja.
Umorna sam od traženja samo komadića sreće, od traženja prijatelja koji će me jednom pitati kako si.
Umorna sam od traženja ljubavi, iskrenog osmijeha, toplog pogleda, stvarno sam od svega toga umorna.