Zaboravih vam spomenuti da smo prije odlaska u Manilu išli do Amsterdama kako bi se sutra dan spremili za daljnji put u Manilu KLM kompanijom još uvijek nisam bila svjesna da ću se u avionu voziti 24 sata, odsjeli smo u hotelu paradajz na samoj Amsterdamskoj luci u njem je bilo interesantnih dućana pa je moja mama počela kupovati suvenire (klompe i vjetrenjače) koje su bile i islikane na drvenim roletama prozora hotelske sobe. Moram vam priznati da je taj grad interesantan noću jer smo se ostakljenim brodom vozili kanalom sve do otvorenog mora i nazad i posebno su me se dojmile uske kuće jer su vrata toliko uska da kada unose namještaj u stanove to rade kroz prozor.
Amsterdam je meni tada bio interesantan grad i voljela bih ponovno jednom otići tamo ali...

Put KLM kompanjom bio je interesantan totalno jer su nas svakih nekoliko sati nudili s hranom a ja sam tada kao i sada voljela jesti slatko tako da sam jedina valjda u 24 sata puta pojela sve kekse i čokolade koje su postojale u avionu, gledala sam oblake i nisam imala nikakvog straha pa čak ni onda kada se avion u jednom djelu počeo tresti zbog turbulencije a moja majka me je toliko štipala i stiskala mi ruku da su mi suze tekle niz lice i kada je prošlo nekoliko minuta njenog straha zaglila me čvrsto s osmjehom na licu izgovorila "nismo pali u ocean". Kada smo letjeli iznad Iraka i Irana (u to vrijeme su ratovali) bila je noć tako da je stjuardesa prije prelaska zamolila da zamračimo prozore a ostale stjuardese su vješalicom od reda do reda spuštale vješalicom jer je avion morao biti nevidljiv.

(toliko za sada)