Marketing
Napisano davno
Koliko god se trudim da pobijedim sebe, da pobijedim svoje osjećaje prema prošlosti, moja prošlost se uporno vraća i nikako mi ne da mira, uporno me zaustavlja na pola puta i tjera me da se vratim, da se vratim u dane koji su daleko, koji su predaleko.
Sanjam, ali moji snovi su bez početka i kraja, oni su u sredini i tako počinju i završavaju. Želim ići naprijed okrenuti se oko sebe i vidjeti svjetlost, osjetiti radost, ali jedina radost i stvarnost je moj Kristijan koji me dobro poznaje i pokušava mi uporno pomoći da se nasmijem, da budem sretna, ali ja ne znam i ne mogu glumiti, ne želim ni sebi ni njemu stvarati lažnu sliku o sebi. Koliko god se trudim, stalno nalazim krive osobe, a onaj tko mi se sviđa ima suprugu i znam da s njim nikako ne mogu biti, s druge strane postavljam si pitanje Tko bi htio stupiti u vezu sa samohranom majkom koja je usto i osoba s invaliditetom, čiji mlađi sin isto ima invaliditet. Stalno u posljednje vrijeme spominjem svoj i sinovljev invaliditet, ali moram sama sebe podsjećati na to jer naše se zdravstveno stanje neće i ne može poboljšati . Zašto se sudbina igra sa mnom? Iz kojih se razloga sudbina igra sa životima ljudi? Gdje li smo pogriješili?
Kao dijete me učila baka da ljudi koji žive ovdje i sada ispaštaju grijehe svojih predaka, da smo ovdje kako bi shvatili sebe i druge Jednostavno mi još uvijek to nije jasno i trudim se shvatiti, trudim se naučiti živjeti u skladu sa svojom sudbinom. Svatko je od nas kovač svoje sreće, nikome nije jednostavno i lako. Nikome na ovoj kugli zemaljskoj ne cvatu ruže, svi imaju uspona i padova, jer život je raskršće, ali negdje u daljini ima ravna cesta popločena srećom i radošću.
Sretna sam pored djece, njihove ne iskvarenosti, njihovog iskrenog osmjeha, nježnog zagrljaja, i mi smo svi djeca, samo što ne znamo probuditi to dijete u sebi, kada ga i probudimo ono brzo zaspi jer tempo života nam je ubrzan ne možemo stići odraditi ni polovicu onoga što smo zamislili u svojoj umornoj glavi. Pored mene svakodnevno prolaze umorni i zamišljeni ljudi, pokušavam ih s pozdravom vratiti u stvarnost, pogledom u umorne oči probuditi u njima volju da uzdignu glavu, da na umorno lice stave osmijeh ali...... Ima li za nas radosti i sreće? Hoćemo li shvatiti da smo mi djeca?
Pitala sam jednom dragog mi doktora jesam li ja genetikom određena da zavolim oženjene muškarce, čudom se čudio na to moje pitanje, ali smo se oboje nasmijali od srca i duše, te mi je rekao da imam zdravi smijeh koji bi često trebala koristiti jer bi njime pomogla mnogima oko sebe.
Post je objavljen 18.03.2014. u 21:52 sati.