Moram prestati: se nadati, sanjati, misliti, tražiti, analizirati, pitati.

Ne, ne smijem se nadati sreći jer ona nikada kod mene neće stići ja za sreću ne postojim jer imam grijeh iz prošlosti.
Ne, ne smijem sanjati lijepe snove jer ujutro kada se probudim kao i mnogi ne znam gdje da krenem jer znam da taj dan mi ništa novo ne nosi.
Ne, ne smijem misliti unaprijed jer taj prolaz je dobro zaključan a ja ključeve nikada nisam pronašla ma koliko ih uporno tražim.
Ne, ja ne smijem tražiti, moram samo čekati, sjediti bez riječi, jer ako tražim smetam svima oko sebe.
Ne, ne smijem analizirati sebe ni druge jer kada uvidim prolaz on se zatvara, ne da mi dalje, vraća me nazad, a ja stojim i čekam. Čekam ono što do mene nikada stići ne može i neće.
Ne, ne smijem pitati jer kada postavljam pitanja na njih nema odgovora, jer znam da previše pitam, a za moja pitanja odgovori su daleko kao što je daleko sreća.
Ne, ne smijem vikati, plakati, željeti, voljeti, jer to nije dobro, ja moram samo slušati, potvrdno klimati glavom kada me drugi lažu jer njihova sreća je tada veća, a ja ostajem tu gdje jesam gledajući radost i sreću u njihovim očima jer misle da sam glupa i mogu podnositi njihova lažna obećanja s osmjehom na umornom licu i suzama u očima koje nikako da poteku niz moje obraze.

Moram prestati sanjati jer snovi mi nikada neće postati stvarnost, oni su samo dio moje želje koja se ostvariti neće jer moje želje, radost i sreća daleko su zakopane i zaključane lokotom za koji ja nemam ključ i nikada ga neću pronaći.


Hvala svim mojim dragim prijateljima koji imaju volje da me razvesele, koji imaju volje i snage čitati moje kukanje, a i sami imaju problema i ne znaju što će s njima.
Hvala vam, ali ja znam da iz ovog vrtloga koji me vuče na dno moram imati volje i snage izaći sama jer koliko god bi i neko htio ne može mi pomoći. Stiglo je proljeće, sve je procvalo, pokošena trava kod rotora jutros me vratila nekoliko godina unazad kada smo svi bili djeca i nismo ni shvaćali koliko naše roditelje more brige i problemi, ali njihovo doba bilo je doba zlata jer se nisu morali bojati otkaza i ne primljenih plača svakog prvog u mjesecu, čak su dobivali i trinaestu plaču. Mnogi danas, a tako ni ja nemaju za osnovne životne potrebe, odrekli smo se kina, kazališta, novina, restorana, a sve mi se više čini da moramo prestati disati te bi onda pojedincima bilo bolje i ljepše jer oni sa svojim visokim primanjima i dobrim dodacima ne moraju razbijati glavu kako će hraniti i oblačiti sebe i djecu, a većina i ja to razmišljamo od sekunde kada se probudimo.
Vrištati, skakati i plakati ne mogu jer za ništa nemam snage, a nemam snage ni čekati da budem sretnija, jer za nas "male" sreća sporo dolazi.