Zovi me, zovi me, zovi me u svojim snovima kao što ja zovem tebe u nekoliko posljednjih dana. Zovi me jer život mi je bio bajka kada sam te spremila duboko u srce ranjeno svoje. Sama sebe korim što sam dozvolila da izbiješ na površinu, što sam dozvolila sebi da te ponovno sanjam i dozivam, što sam si dozvolila da ponovno zastanem na pola puta u trenutku kada sam htjela biti sretna, biti nasmijana kao kada sam bila pored tebe.
Potraži me, nazovi me reci mi da krenem dalje, da život može biti bajka jer on me čeka gleda me iz prikrajka tužnog pogleda, on mi može i želi pružiti sreću,ali ja mu ne dopuštam zbog tebe, jer se uzaludno nadam da ću te sresti, da ću te zagrliti i na glas izgovoriti tvoje ime.
Zovi me, pojavi se na javi samo na jedan jedini tren da si priznam pred tobom da si ti dio moje prošlosti koji moram prestati kopati, o kojoj moram prestati sanjati, o kojoj moram prestati maštati jer 17 godina ponovnog susreta je daleko i nikada se više pojaviti neće. Tražim tebe da mi se javiš, da te sretnem, ali sama sebi moram priznati da je moj život lijep i da će biti ljepši ako prihvatim sadašnjost. Moram se pomaknuti s mjesta, krenuti dalje jer život je jedan, moram iskoristiti svaki novi dan bez tebe i tvojeg lika, bez tvojeg imena, bez tvojih nježnih dodira u mojim snovima.
Volim te svim srcem i dušom svojom, ali ne mogu te čekati, ne mogu te tražiti jer moja životna bajka mora krenuti dalje, moram početi disati, moram se okrenuti oko sebe jer jedino tako mogu dalje.
Sasvim slučajno, to nisam ni slutila da će se ponovo dogoditi izašao si iz dobro skrivene dubine ponovno na površinu, vratio si se u moje misli, ne to nisi smio jer krenula sam dalje. Krenula sam s mjesta, prestala te čekati na putu nadajući se da ćeš doći. Ne nisi trebao izaći iz dubine, trebao si ostati tamo jer ti si prošlost koju sam snagom volje zaboravljala.
Molim te vrati se u dubinu, pusti me da dišem, da živim bez rana, bez boli, ne ulazi mi u snove molim te, neka prošlost tvoja i moja ostane prošlost, jer ja moram živjeti dalje, jer moram pronaći sreću na drugoj strani.
Priznala sam ti već u prijašnjim pismima da te volim, da ću te voljeti stalno, da nitko drugi nije niti će te ikada zamijeniti.
Sama sebi postajem naporna s tim priznanjem, ali moram ti to ponovno priznati jer ne mogu više podnositi tvoj lik u svojim snovima, miris crnog Azzara u nosnicama, tvoje ime u mislima koje nikako da izgovorim na glas jer kada big ga izgovorila bilo bi mi teže no sada.
Molim te vrati se u dubinu tamo gdje pripada prošlost, jer bol za tobom postaje ne podnošljiva ja moram krenuti dalje.
Moram shvatiti da si ti list starog papira na kojem se ni slova više ne vide, moram shvatiti da sam te vratila njoj kojoj sam te uzimala ne znajući onda ni da postoji.
Ljuta sam na sebe, ljuta sam na Natašu (da nije bilo nje, ne bi u mom životu bilo ni tebe, ni ove grozne boli).
Svaki dan je novi dan i s tom spoznajom moram ići dalje.
Post je objavljen 05.03.2014. u 09:21 sati.