Malena

Ne obazirite se. Ovo je post samo za mene.

Zatvorila si se u sobu, zaključala vrata,
sama protiv svijeta, kao ptica bez jata.
Sa tugom ko Werther,
sva zbunjena od života,
tijelo ti je mlado, a duša ko da je stota.

Sjedim pokraj tebe pa ti brišem suze,
ramena ti se tresu dok minute sporo puze.
digni glavu, srećo, znaš li koliko vrijediš?
Snagu nosiš u sebi, a to nikada ne blijedi!
Ne brini se ništa, sve će doći na svoje,
oni što te danas gaze - sutra te se boje!
I gdje god pođem ja, u mislima nosim tebe,
Malena, gledam te, a vidim sebe!!

I to što te muči nije vrijedno pažnje,
upoznati ćeš ljude, iskrene i lažne.
Al vjeruj u sebe i slijedi taj put
koji vode to do sna,
Malena, ista si ja!

Malena, iz kojeg si ti Svemira
i zašto te sve nervira?
sva si puna nemira.
Malena, iz kojeg si ti Svemira
i ne daj da te nervira?
to te Život treniira.

Svoje tajne bi skrila da ih nitko ne dira,
samoća je sigurnost - u njoj tražiš malo mira!
a slobodu sanjaš jer je daleka ko Svemir.
duboko duboko uvuko se nemir...

i kad misliš da pucaš i kad biježiš daleko,
i kad mrziš svakog ko je ikada reko da je sve to igra....
obriši suze, ne daj da itko dostojanstvo ti uzme!

u tebi ima snage mada sumnjaš kad padaš
i doći će jednom sve čemu se nadaš!
ono što želiš je sreća, a pred njom si slijepa!
Kad nisi za sebe - za koga si lijepa!

i to što te boli, zaliječit će vrijeme,
Onaj Ko Te Voli pojavit će se iz sjene.
uzmi lijepu riječ ka srcu, al istrpi udarac!
to što ružne riječi slome, zaliječit će poljubac!

Malena, iz kojeg si ti Svemira
i zašto te sve nervira?
sva si puna nemira.
Malena, iz kojeg si ti Svemira
i ne daj da te nervira?
to te Život treniira.


Elemental, naš najdraži bend. Pjesma pogađa ravno u sridu.

Možda je glupo ovo samotepanje i samoohrabrenje. Ali znan da ne voliš biti drugima na teret i ne želiš žicati komplimente i lijepe riječi. Više si i Bogu i vragu i sama sebi dosadna sa svojim jadikovkama i prigovaranjima. Znam, teško je. Misliš da je ludnica i bojiš se da ti nikad neće biti bolje u životu. Počela si frikirati opet, jel tako? Maloprije te je uhvatila mini panika samo od toga da izađeš do Kauflanda. Znam. Obje smo više umorne od toga.

Ovo ti pišem u slučaju ako bude još gore, ako stvarno budeš u totalnom bedu i ako budeš razmišljala o nekim glupostima. Pisalo je na papiru da je moguće da će se simptomi pogoršati neko vrijeme prije nego počne biti bolje. Definitivno to osjećam trenutno. Cijeli dan imam neko treperenje u prsima i grozno sam nemirna, ne sićan se kad sam ovako katastrofa bila.

Ne znam što ti kažem da ne frikiraš više. Ali sjeti se njega. Vjerojatno će te i na pomisao njega uhvatiti panika. Zanemari to. Znaš da to nije stvarno. Jednostavno, kad si u ovoj fazi, sve će te trenutno uspaničariti. Sve je okej. Evo, prekjučer ste pričali na kameru i prvi put u mjesecima si osjetila leptiriće kad se onako široko nasmiješio i počeo maziti tvoju sliku na ekranu. Pomislila si kako je predivan i kako ga voliš. Sjeti se njega. Sjeti se njegovog zagralja. Sjeti se onog trenutka na Vruljici. Jel te to smiruje? On je predivan. On te voli. I on je samo tvoj. Nije li to fenomenalno?

Ne, ne, ne. Ne razmišljaj tako. Nije istina. Voliš ga. Itekako ga voliš. To su samo misli koje te napadaju kao obrambeni sistem od straha koji imaš. Vidit ćeš, kad ti bude bolje. Znati ćeš da sam u pravu kad ti ovo pričam. Znam da ti se sad čini to nevjerojatno i da je to sad za tebe jedina stvarnost ali također znaš da, kad si dobro, da si svjesna svih dobrih stvari. Tu sam da te podsjetim na njih.

Imaš 23 godine i živa si. Nisi bolesna. Svi su organi i udovi na mjestu. To je više nego mnogo drugih ljudi može reći. Ti si jedna pametna i slatka osoba. Inteligentna i snalažljiva. Super pjevaš i solidno sviraš gitaru. I malo tko govoi engleski bolje od tebe. Čak i Ameri misle da si njihova jer imaš predobar naglasak. Dobra si osoba i dobra prijateljica. Ni Semy, ni Matija, ni Gogi ni Miro, nitko od njih se ne bi družio s tobom i bio tako blizak da nemaš nekih dobrih kvaliteta. Bogata si u životu. Imaš toliko super ljudi oko sebe! Zanemari što onaj pizdun govori. Pravi se javlja. Ima 53 godine i dalje živi na račun svoje mame koja mu kuha i sprema sa 82 godine. Što je on postigao u životu osim što je iscrpio snagu iz svega i svih oko sebe? Bolja si od njega, zašto se onda obazireš na to što ti on kaže? Imaš si predivnog momka koji je odlučio biti baš sa tobom. Jednog dana, ako Bod da, imati ćeš predivnog muža koji je odlučio baš tebe ženiti. I on je TEBE zbario, a ne ti njega. Tebe je izabrao od svih cura u Hrvatskoj. Šta se žališ onda?

Prošla si kroz sito i rešeto, u mnogo situacija si u mladim godinama trebala biti i majka i otac za svog brata. Branila si ga i čuvala i zbog toga si dobra sestra. I uvijek si bila jaka. Uvijek si bila snažna. Imaš svoj karakter, imaš kičmu i ne daš da se tobom zajebava. Zapamti to. Normalno je s vremena na vrijeme osjetiti slabost. Ne možeš ni biti uvijek jaka. Okej je ponekad osjećati se slabo. Kroz što si prošla, i više nego normalno je. Okej je i cmizdriti ponekad, iako znam da to ne voliš. Znam da je jako jako jako jako teško i naporno prolaziti kroz sve. Zato postoje ljudi u tvom životu koji će ti pomoći nositi tvoj teret. I NE, NISI PARAZIT, ma koliko to mislila i ma koliko ti to govorili. To je tvoja majka. Ti NISI tvoja majka. I utuvi si to u svoju ogromnu, slatku glavu. Svjetlana je Svjetlana, ti si Hana. I ne slušaj njega kad ti kaže da si ista mama. Ti nikad nisi bila i nikad nećeš biti kao ona. Preko njenih grešaka si naučila kako se nećeš ponašati. I nemaš se što bojati. Sama stvaraš svoj život, a ne genetika. Zato prekini. Nisi parazit i ne iskorištavaš druge oko sebe. Okej je osloniti se na druge ljude, pa makar i na dulje vrijeme, ako ne možeš drugačije. Jednog dana će se ti ljudi moći osloniti na tebe.

Nemoj si dopustiti da te netko tlači. Imaš kičmu, imaš jezik, upotrijebi oboje. Nemoj postati biljka koja će klimati glavom i govoriti aha, aha. Nikad nisi bila takva, nemoj ni početi. Imaš gard, imaš špirit, to je nešto što si dobila od mame na što JESI ponosna. Čuvaj svoje ja, nemoj ga izgubiti, nemoj se dati i nemoj odustati. Zato te on voli, zar ne? Zato i sebe voliš, zar ne?

Nisi propalitet u životu. Koliko ljudi je završilo faks u kasnim dvadesetima ili čak ranim tridesetima? I što god ti govorili, molim te, MOLIM TE, nemoj odustati od prava. Znaš da je to naš san od malena. Faks je najbitniji. Što god oni govorili. I nemoj frikirati kad ti počnu govoriti o tome kako trebaš promijeniti faks i upilavati oko toga što ga toliko dugo studiraš. Znaš i sama svoje okolnosti. Neka oni probaju živjeti sami u Splitu 3 godine bez da ih apsolutno itko financira i raditi i završiti faks na vrijeme. Da mi ih je vidjeti. Nije neostvarivo, ali je jebeno teško. Nama nije išlo. Tako da, kad oni počnu srati, samo slegni ramenima i nastavi po svom. Ali više učenja, manje Heroesa. Manje animea i manje zabave.

I pokušaj voljeti sebe. Pokušaj si dići malo samopouzdanje. Kažu da ne možeš kvalitetno voljeti druge ako ne voliš sebe. Pokušaj vidjeti sve ove dobre stvari koje sam ti rekla. I ne zaboravi što je doktorica rekla - bit će bolje. Izvući ćeš se ti iz toga. Uvijek smo bile optimisti. Proći će i ova teška faza i bit ćeš sretna. Do tad, sretno.

Tvoja Hana

29.06.2012. u 20:05 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #

Male stvari

Ono kad se probudiš usred noći i tako jako moraš ići na wc, ali ti je preudobno u krevetu i ne želiš se ustajati.
Također, kad napokon odeš na wc nakon što si trpio cijelim putem u busu.
Onaj osjećaj kad pogledaš fenomenalnu seriju do kraja i znaš da više nema epizoda ali se osjećaš ispunjeno jer je serija stvarno bila super.
Onaj fuj osjećaj kad bauljaš po noći i udreš svoj mali prstić na nozi.
Kad čitaš knjigu i kažeš sebi "Samo još jedno poglavlje".. 10 poglavlja zaredom.
Prvi ugriz najdraže hrane nakon što skoro cijeli dan ništa nisi jeo.
Prvi gutljaj vode nakon što si sat vremena bio žedan.
(Ako si žensko) Onaj osjećaj kad se probudiš usred noći i shvatiš da si baš sad dobila mengu. Ili, zapravo, onaj osjećaj bilokad kad shvatiš da si dobila mengu.
Trnci koji prođu tijelom kad slušaš odličnu pjesmu.
Mali dašak hlada nakon tri ulice okupane suncem na +30 stupnjeva.
Leći u krevet nakon dugog dana u svježe i hladne plahte.
Kad pogledaš ljubljenu osobu i pomisliš "Joj, baš je predivan/predivna".
Kad uđeš u kafić i taman počne tvoja najdraža pjesma (dogodilo se meni više puta!).
Kad u kafiću dobiješ kavu koja je baš, ono, taman i sa super pjenom.
(Za žene) Kad na kraju dana skineš grudnjak. Sloboda!
Gutljaj pive kad je već splahnula nakon sat vremena i onda je onako, gorka i neukusna.
Rukovati se s nekim tko ima znojne i mekane ruke.


Čudan osjećaj u trbuhu, al nemoj mi ga kvarit
I danas mi je uspjelo - zaljubit se u male stvari

Neki put krivo je jutro, ili stranac što te pozdravi
neki put je kriv hiphop beat ili rif na gitari

Sunce, hvala ti, što si izašlo za mene
Sunce, obećajem, misli su mi pozitivne

Zakoračim u dan bez suvišnih očekivanja
pitanja, nadanja, sita sam skrivanja.
Ljudi su opet sivi, njihov pogled grebe pod
i šutke gaze ubrzano, ne vide plavi svod.
Prezirno se smiju kad skuže da sam sanjar
jer su svjesni di žive i kako žive - jasna stvar.
I znam da je crnjak i da smo zapeli u sridu
u rukavu nosim osmjeh pa ga imam u vidu.
Dopusti mi... da te razoružam
Otpuhni brige, primi sunce što ti pružam

Dobro skriveni u kockice,
mjesto što zovu dom
s crnim povezom prek očiju
ne žude za slobodom
Zrake udare u njih al otpor je uvijek jak
ljudi izvana obasjani u sebi nose mrak
zbog njih nebo se zatvori
zaplače kao dijete
šalje buru da ošamari,
protrese
da se sjete onih malih stvari
zraka i sunca nad njima
da shvate
još uvijek pozitivnih stvari ima

29.06.2012. u 07:20 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #

Gdje gori?

Tjeskobni ste? Doživjeli ste traumatično iskustvo u životu? Patite od depresije? Silovani ste? Imate fobije? Ne morate ići psihijatru i potrošiti vrijeme i novce na bespotrebno putovanje po prošlosti i lijekove! Možete se izliječiti ODMAH! Ako poslušate naš savjet za SAMO 9,99 USD, to može biti LAKO i BRZO! Odmah! Kliknite OVDJE! Vaš spas i mentalno zdravlje vas ČEKAJU! Samo kliknite OVDJE! (Sitnim sitnim slovima) Primamo sve vrste kreditnih i debitnih kartica.

Bilo bi smiješno da to stvarno nisam vidjela na jednom sajtu, doduše na engleskom jeziku, ovo je prijevod. To me je ponukalo da razmišljam o tome koliko su zapravo ljudi nestrpljivi da stvari odmah dobiju na pladnju i da sve svoje probleme odmah riješe. Sama imam taj problem, sama brzam i sama sam nervozna ako neki problem nisam riješila odmah. Prekinula sa dečkom, prošla dva mjeseca, rekla sam sebi - prošla sam ja kroz to. Gotovo je, prebolila sam ja to. Evo, već mi se sviđa jedan predivan čovjek, idem biti s njim. To je pokazatelj da sam završila sa tom pričom. E da sam samo znala koliko će mi ta situacija još potrajati. Prošlo je 8 mjeseci nakon što sam opet vidjela bivšeg i ZAPRAVO počela svoj put prema prebolijevanju. Vidjeti njega mi je pomoglo shvatii da jesam dobar dio posla obavila, ali da postoje još neke stvari koje su tu - ljutnja, resentment (majke mi ne mogu se sititi riječi na hrvatskom!), čak i malo nedostajanje za prošlosti za koju znam da nikad nisam imala i nikad neću imati.. Evo, godinu i nešto poslije nakon prekida, sad stvarno mislim da sam prešla preko onog osnovnog dijela prekida - opraštanje, pomirenje, prihvaćanje, shvaćanje nekih stvari.. Kako to već biva. No, lagala bih kad bi rekla da sam skroz naskroz gotova s time. On kao on mi više nije toliko dio mog života. Sretnemo se tu i tamo u našem kafiću, sjednemo si i popijemo cugu, pitamo kako je ovaj i kako je onaj, jel se sjećamo ovog ili onog, što ima novog kod nas, ostali smo u jednom pristojnom prijateljskom odnosu. Sve što ima veze sa time je gotovo. Ali ostala je ona povrijeđenost, ona šteta koja je učinjena prekidom, i komadići su slijepljeni ali i dalje jako, jako, jako krhki..

Imali smo vezu za koju sam mislila da je lijepa. Kad se sad osvrnem, naša veza se svela na gledanje animea uvečer zajedno a po danu svak svoje na laptopu. Ali kako smo bili jako jako uživljeni jedno u drugo i jako jako jako zaluđeni (bar ja), mislili smo da je to to. Nakon dvije godine (u našim mladim očima) vrlo vrlo ozbiljne veze, u našim i svačijim očima mi smo bili već vjenčani. Tako da, kad sam shvatila da ga gubim, ja sam izgubila cijeli svijet. Kad je konačno došao i obavio to, bila sam kompletno van sebe. Kao da sam izgubila sve. Mislim, to je bio čovjek s kojim sam htjela i trebala ostati zauvijek.. Bila sam totalno izgubljena. Tjednima sam plakala po noći, nisam spavala, jela, kako to već biva. No ne trebam objašnjavati. Mislim da se svatko sjeća onog trenutka i osjećaja kad mu/joj je prvi put slomljeno srce u potpunosti. Bila sam glupa kad sam mislila da ću se tako brzo od toga oporavati.

Kao što rekoh, imala sam mjesecima neke strahove oko svog trenutnog dragoga, sumnje, dileme, nesigurnosti. Ni na moment mi nije palo na pamet da to ima veze sa bivšim, dok mi nije jedan prijatelj na kavi rekao da pogledam u tom smijeru. I shvatila sam napokon. Mislila sam da sam bila gotova s tim, da je to pradavna prošlost, ali sam shvatila da je taj bol prekida i to razočaranje u ljubavi ( a kakva je da je, to je bila moja prva "prava" ljubav) ostavilo na meni posljedice trajnije nego sam mislila. Shvatila sam da je ta situacija na mene stavila strah od ljubavi, strah od bliskosti, strah od ponovnog povređivanja. Moram dodati da mi je i psihijatrica kod koje sam bila rekla istu stvar i to je bila jedna od prvih stvari koje mi je rekla nakon što sam ispričala svoju priču. Stoga se zadnjih mjeseci stalno borim protiv tog straha. Ustrajem i radim na tome, pokušavam primati ljubav, pokušavam je dati. Znam da je tu, samo što se sakrila od straha. Znam da je moj mali toga vrijedan, da se zbog njega isplati boriti, da je on jedina mogućnost da stvarno budem sretna. No, to nije sad tema, ma koliko se ja sad tu raspisala o tome. Uistinu, najlakše je pričati o sebi i sad vidim da mi stvarno treba sjesti s nekim ili na papiru i samo govoriti i govoriti dok ne kažem amabaš sve što mislim i osjećam jer se moram prekidati u rantu o prošlosti sad :D

Stvari kao što su strahovi, depresije, bilokakvi duboki i ozbiljni problemi.. Ne mogu se riješiti odmah. Niti za tjedan dana. Ni za mjesec. Bome ni za godinu. Ne postoji taj način da osoba toliki količinu problema riješi odmah. Ne postoji. Taj isti frend kojeg sam spomenula je rekao da je moj najveći problem u tome što brzam. Ako sam u dobroj fazi koja traje dva tjedna, automatski mislim da sam dobro i da sam sve riješila i onda ako me opet uhvati loš trenutak, prepadnem se. Želim da to prođe odmah sada odmah. Ali ne ide to tako. Nikad ne ide. Slomljena kost ne može srasti za tjedan dana. Gips se nosi puno duže od toga (ne znam koliko dugo, nikad ga nisam nosila).

Mogla bi se također osvrnuti i na druge stvari oko kojih ljudi previše brzaju. Brak nakon 6 mjeseci veze. Dijete odmah nakon braka. Najgori i najopasniji su slučajevi te "smršavi odmah 20 kilograma" dijete koje reklamiraju posvuda. Čula sam da u Americi postoje dojoi (trening dvorane za karate i slične stvari) u kojima ti garantiraju crni pojas za samo dvije godine, mada će ti bilokoji pravi master u tome reći da oni treniraju cijeli svoj život a nisu kompletno obuhvatili cijelu vještinu. To je došlo do toliko daleko da sam vidjela ljude kako se živciraju ako čekaju na kasi duže od 3-4 minute na Badnjak ili Veliku Subotu (pred Uskrs). Također, jedna tužna situacija koja me je stvarno razočarala. Jednom sam čekala u FINA-i da platim neke račune i bila je ogromna gužvetina. Jedna stara stara bakica koja se jedva kretala je također stala u red. Čuvarica ju je odmah propustila preko reda i provela je do prvog slobodnog šaltera jer je bakica jedva stajala od umora (mora da joj je bilo preko 90). Kako su svi ljudi u redu reagirali? ljutili su se. Oni su prigovarali i mrmljali kako netko može ići preko reda kad oni čekaju već pola sata na red. Nije ih briga što ta žena jedva stoji i što sam se ja bojala da će kolabirati dok dođe do kuće. Njima je bio problem što je ona prošla preko reda jer bi tako oni trebali duže čekati.

Čemu se žurite ljudi? Život je kratak, znam. Ali strpljenje je vrlina. Neke stvari se jednostavno NE MOGU desiti odmah. Ne možete pravo voljeti neku osobu nakon 3 mjeseca veze, ma koliko to htjeli. Možete jedino biti zaljubljeni. Pravoj ljubavi treba puno, PUNO duže vremena od toga da se razvije. Ako se bojite da ne znate da li nekog volite nakon toliko vremena, ne bojte se. Doći će to. Meni je došlo. I sretna sam što se moja ljubav razvila polako i s vremenom. Na taj način sam puno bolje uspjela objektivno upoznati svoju ljubljenu osobu i to mi je dopustilo da ga kvalitetno volim. I ovim putem zahvaljujem mom predivnom prijatelju koji ovo ne čita i koji mi je to rekao i pomogao mi. Ako imate probleme, također riješite to polako i postupno. Jednostavno ne postoji EKSPRESNI način za rješavanje problema. Ljudska psiha i ljudski duh su previše komplicirani da to bude odmah gotovo.

A što se tiče onih manjih stvari, uštediti ćete puno živciranja ako se malo strpite. Čekate predugo u redu? Sjetite se koliko se ta žena na blagajni trudi da što brže obavi stvar da možete što prije doći na red. Želite smršaviti? E pa najzdraviji način je smršaviti 1 kg u tjedan dana. Sve više od toga i upropaštavate si zdravlje. Želite nešto trenirati? E pa izvolite i vježbajte. Neće se to samo naučiti i nećete postati master u roku odmah.

Pametna je ona koja kaže "Vrijeme liječi sve rane". Drago mi je što sam naučila tu lekciju.

26.06.2012. u 11:35 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #

O prijateljima

Moj tata misli da je prijatelj onaj od kojeg možeš nešto dobiti bez da daš išta natrag. Netko koga možeš musti za usluge. Uglavom, njemu je pojam prijatelja netko koga možeš iskorištavati. Kad ja kažem da je meni osoba XY prijatelj, on se nasmije sa pitanjem "Što je on ikad tebi napravio?" Pod tim ne mislim odlazak na kavu ili razgovor, nego kad je on/a meni ikad nije dao novaca ili sredio posao ili učinio nešto. Nije ni čudo što nema niti jednog prijatelja na svijetu.

Po meni, prava mjera čovjeka su njegovi prijatelji. S kim si, takav si, kažu. Ne mislim na to. Moj najbolji prijatelj ne cijelom svijetu je moja sušta suprotnost. Sluša Dražena Zečića a pojam filma mu je Ace Ventura. Meni je pojam filma Iskupljenje u Shawshanku a Freddie Mercury zaslužuje titulu sveca. Flertuje i ima milijun prijatelja a ja ne bi rekla da sam povučena ali nisam ni svake subote vani. Dičim se s time što su moji prijatelji raznoliki, tj što nisu svi iz istog društvenog kruga i istog stila ili osobnosti. To bi bilo predosadno.

Inače, imam jako dobar radar za ljude. Jako brzo i jako točno mogu procijeniti koliko dobro bi se mogla složiti sa nekom osobom koju upoznam. I, izuzev jedne situacije, uvijek sam bila u pravu.

Ono što mene definira su ljudi oko mene. Moji prijatelji. Bez njih sam ništa. Oni su moja produžetak moje duše i moje osobe. Oni su zapravo zrcalo moje duše. Jer, ako su oni tako krasni i divni i super i zabavni i znam da su pametni i da mogu dobro procjeniti svoj izbor društva, valjda postoje neke dobre kvalitete kod mene koje ih privlače da se druže i dalje sa mnom i pošto se poistovjećujemo u ponašanju i karakteru, onda sam ja više manje sve što su i oni. Kroz njih, definiram i sebe. Zato su oni najbitnija stvar na svijetu. Moj otac misli i kaže kako je bilotko glup da se ikad druži sa mnom pošto sam ja manipulatorica koja ljude obmanjuje da bi mislili dobro o njima. Ja mislim da su moji prijatelji dovoljno pametni da skuže da li je to tako ili nije. Da je tako, davno bi me otperjali iz svog života.

Prijatelji su najveći blagoslov kojeg čovjek može imati, ako su pravi. Što je pravo prijateljstvo? Svatko ima definiciju. Nekome su prijatelji oni s kojima idu vani piti. Nekome su to oni s kojima će putovati zajedno. Za mene, to je osoba koja je tu za tebe u 3 ujutro kad si loše volje i trebaš razgovor. To su oni ljudi koji će ti platiti cugu bez da kasnije traže od tebe da je platiš natrag. Oni koji će ti dati šamar ako masno zajebeš i koji će te zagrliti ako uspiješ u nečemu. Oni su tu da te usmjere u pravom putu ako skreneš i koji će ti reći grubu istinu, makar je ne želiš čuti. Oni dijele tvoju sreću i tvoju tugu, i ti njihovu. Kad jednom osoba uđe u tvoj život i kad se zbližite, to je kao da si dobio novog člana obitelji. A za obitelj ćeš učiniti sve. Dobro, za većinu to vrijedi.

Upravo zato prijatelji se moraju držati i čuvati. Voljela bi kad bi svi ljudi znali koliko je to bitno. Sama sam napravila par ogromnih pogrešaka u kojima sam zaboravila blago koje imam i tako ga izgubila. Par jako, jako, jako dragocjenih ljudi je na taj način nepovratno otišlo iz mog života. Ljudi koji su ga mogli učiniti predivnim. To me je naučilo da sada cijenim svaku osobu koju imam. Prijatelji, kao i dečki i cure i članovi obitelji, tu i tamo zajebu. I naravno, sad je tu najbitnije presuditi koliki je zajeb i da li nastaviti prijateljstvo ili ne. Na jednog frenda sam milijun puta poludila jer mi masovno kasni i jer zna zaspati na dogovore. Na još jednu frendicu se znam naljutiti kad mi se ne javi na mobitel ili ne odgovori na poruku, a znam da može. No, nikad na račun toga ne bi rekla "E, sori, više se ne želim družiti s tobom." Doduše, o načinu zajeba i okolnostima možda shvatimo da li nam je ta osoba stvarno ikad bila pravi prijatelj. Jer pravi prijatelji neke stvari nikad neće napraviti. Ali van takvih neoprostivih stvari, gotovo da i ne vidim razlog zašto bi prekinula prijateljstvo koje imam sa ljudima koje imam sad.

Prijateljstvo je kao vino, s godinama postaje bolje. To je istina. No, pravo prijateljstvo mora biti otporno na godine. Ako ste se masovno družili za vrijeme srednje škole i ako 10 godina kasnije nemate o čemu razgovarati, onda nikad niste ni bili pravi prijatelji. Jer, ljudi se mogu mijenjati kroz godine i to drastično. Ali ona srž, ona bit čovjeka, to se po meni nikad ne mijenja. A pravi pravi prijatelj poznaje tu srž i ako se povezao s njom prije, ta će povezanost uvijek ostati na neki način. Postoji jedna predivna prijateljica koju nisam vidjela ni čula 4 godine. Prije par mjeseci smo se opet počele nalaziti. Bilo je kao da smo jučer pričale na onoj kavi u Splitu. To je to. Po meni je to pravo prijateljstvo.

Valjda ovo pišem jer se želim zahvaliti svojim prijateljima što su tu. Onima koji se s menom nalaze i onima koji su tu samo preko telefona ili interneta, onima koji kasne i koji dolaze ne vrijeme, onima koji su tu bili za mene u najkasnija doba dana ili noći, svima onima koji me nasmijavaju i zabavljaju. Svi ste me trpili na kavama i telefonskim razgovorima, dizali mi raspoloženje i hrabrili me. Bili ste tu s menom kad me je L. ostavio i kad sam bila u rasulu, slušate moje priče i moje jadikovke. Vi ste moji ljudi. Zbog toga što me volite, ja vjerujem da ipak ima nešto dobro i lijepo u meni. Hvala vam!

24.06.2012. u 17:02 · Ostavi komentar (9) · Isprintaj · #

Moja budala

Moja budala ne voli da se previše govori o njemu preko interneta, pošto jako drži do svoje privatnosti. Nastojim to poštovati ali mislim da je ovo okej, pošto nitko od vas po onome što pišem ne može otkriti tko je on niti čime se on bavi niti išta o njegovom privatnom životu.

Moja budala je malkoc starija od mene. Malkoc više. Ali opet ne previše. Ajmo samo reći da mi može biti stariji brat koji je bio u osnovnoj školi kad sam se ja rodila. Moram reći da se ne furam na starije. Jednostavno smo pričali i pričali i pričali i onda sam tek saznala koliko ima godina. Samo je par centimentara viši od mene (a ja sam inače jako niska cura!) i imamo isti broj noge i istu veličinu šake. Ima jako velike lijepe smeđe - zelene oči (fun fact - on je treći dečko sa istom bojom očiju, i to saasvim slučajno!) i kad se nasmiješi, dogode se one borice sa strane očiju, što inače jako obožavam. Jako volim njegove oči jer se po njima može reći jako puno, kakvog je raspoloženja i što misli. I ima jako lijep poseban pogled koji mi zna dati nakon kojeg se ja rastopim u malu lokvicu osjećaja i znam da mi više nikad ne mora reći da me voli. Ima veliki nos koji je i grbav. To ja zovem svojim nosekom i volim ga ljubiti u nos. Ima mala usta i mali jezik. S tim malim ustima mi daje mini kisses po cijelom licu i ona se ja hihoćem i smijem jer mi je grebavo i slatko u isto vrijeme. I ima vrlo jaku bradu, što može biti greb - greb. Čak i nakon što se friško obrije zna biti malo grebavo. Ali ja najviše volim kad prođe dva - tri dana nakon što se obrijao. Nekako mi izgleda super muževno onda. Ne znam reći da li ima zgodno lice. Nikad mi to nije bilo bitno pa nisam o tome ni razmišljala. Sigurno nije ružan. Ali to lice tako lako i tako jasno pokazuje osjećaje. A najviše se smije i smješka. Ima jedan tik koji se događa ponekad kad je jako skoncentriran u priču, da počne naglašeno treptati očima, kao da žmiga. To mi je baš fora.

Nažalost, dobio je prokletstvo ćelavih. Ima on još dosta kose, ali je isto i dosta ćelav. Ajmo reći da je omjer fifti fifti. Kosa mu je tamne boje, a odkad se znamo, dobio je još malo sijedih (vjerojatno zbog mene!) što je meni iz nekog razloga ful kul. Zapravo, vidjela sam slike kad je imao puno više kose i moram priznati da je zapravo zgodniji ovako! Inače on jako super stari. Bolje izgleda nego na slikama kad je bio ajmo reći mojih godina ili pinku stariji.

Moja budala ima super ruke i super noge. I super guzu. Ali ima škembu. Zovem to the power of škemba i stalno ga pitamo kad će dijete. Smanjila se malo škemba u zadnje vrijeme. A i škemba ima neke posebne čari jer je zbog toga on moj medo. Super je kad me zagrli jer je onda cijeli oko mene. Nije on debeli, da se razumijemo. Samo ima tu škembicu. Ostalo je skroz normalno. Toliko sam se navikla na to da mi je neobično zagrliti neku mršavu osobu jer se onda pitam gdje je škemba. Fino je uvečer zagrliti moju škembu. I ima svoje praktične koristi, odličan je jastuk kad gledam nešto na televiziji!

Šaljivđija vam je on, taj mali kreten. Obožava se zezati sa svima, pogotovo sa našim frendovima. Obožava se "rugati" i "vrijeđati". Trebate jednom vidjeti nas par kako se međusobno zafrkavamo, pomislili bi da smo totalno poludili i da se mrzimo. Ali mi zapravo umiremo od zabave. I voli raditi spačke. Jednom je frendicu zafrkavao usred prekrcatog tramvaja o tome kako ima menzis, namjerno to govoreći na sav glas da je zafrkava. Ne znam, to nekima nije smiješno, ali ja sam crkla. Za njegov smisao za humor ne smiješ biti lako uvredljiv. I moraš znati da se on uvije, ali uvijek zeza. Obožava mene podjebavati, ali obožavam i ja njega. It's our thing. Kad ljudi vide kako mi on zna govoriti da sam glupača i kako je nadrapao što je završio sa mnom, misle da je grub i nije u redu a kad vide da se ja smijem i kažem mu nešto natrag, shvate da to uopće ne mislimo. Tko se tuče, taj se voli, el?

Ono što je kod njega fora je to što se svima svidi iz prve. Dosad nisam upoznala osobu kojoj moj dragi nije bio drag nakon pola sata razgovora. Odmah zna procijeniti pred kojim ljudima se smije zezati kao što je sa mnom i frendovima a pred kojima to ne bi smjeo. Užasno je ljubazan i kulturan sa svima. Makar ne poznao osobu, pomoći će joj ako nešto treba. Jednom smo nas dvoje u 1 ujutro dvjema Britankama služili kao prevoditelji na željezničkom kolodvoru i kasnije im pomogli kako da nađu smještaj za preko noći. Zato i uspjeva izvesti neke nemoguće stvari koje mu šef na poslu zada - da dobije neke službene papire za sat vremena umjesto za 24 sata. Ne daje on kuverte ne kupuje čokolade, čisto je jako ljubazan i iz nekog razloga žene mu uvijek naprave tu uslugu, a i jer znaju da će nadrapati od šefa ako to ne uspije napraviti. Čak i ako je netko grub prema njemu, on će nastaviti biti ljubazan prema njemu čisto jer ne želi pasti na nivo te osobe.

Jako voli životinje, moj mali. Imao je psa za kojeg je bio užasno vezan. Imao ga je 13 godina i nedavno je uginuo. Jako je bio tužan zbog toga. Sad ima novog psa koji je zakon iako je još mali bebač. Strahovito voli životinje i uvijek kad vidi nekog psa ili macu na ulici ili u kafiću nasmiješi se i tepa mu/joj. Također, jako suosjeća sa životinjama. Kad god vidi životinju koju je netko pregazio na cesti (a u Zagrebu je to žalosno puno, o tome neki drugi put), uvijek se trudi zaobići da je on ne pregazi sa svojim autom dodatno i napravi tužnu grimasu i kaže ili "Bogec mali" ili nešto slično.

Moja ljube je svoja osoba. Ima svoj karakter i svoje ja i ne da da se netko zajebava s tim. Pristat će na kompromis, ali se ne da podređivati i čvrst je u tome. Taj čovjek jednostavno viče "karaker".

Ono što je možda najbitnije u našoj vezi je to što je užasno tolerantan. Ja sam vjernica (doduše ne ortodoksna i sama sam u dilemi oko nekih stvari), dok je on gorljivi ateist i u većini slučajeva to bi bila jako loša kombinacija. Ali on prihvaća moja uvjerenja bez pokušaja da ih promijeni ili utječe na njih. Također ja prihvaćam i toleriram njegova. Zbog toga skoro niti jednom nismo ušli u svađu oko naših uvjerenja, jer smo oboje to prihvatili kao izbor i dio onog drugoga. A ako smo uzeli jednu osobu, uzeli smo i ono što nam se sviđa i ono što nam se ne sviđa. Također, iako slušamo istu glazbu i čitamo iste knjige i volimo slične filmove, u nekim stvarima se jednostavno ne slažemo. I to je okej. To nisu ona fundamentala pitanja tipa brak i djeca ili ne i slično, nego, ne znam, stavovi o politici i generalno pogled na neke stvari. On je blagi skeptik u nekim stvarima dok sam ja vječiti optimist. I tu se također toleriramo. Nekad nam ide bolje, nekad lošije, ali u globalu uspjevamo.

Kao i ja, uživljen je u fantasy knjige i fantasy spike. Soba mu je obljepljena posterima zmajeva i vješticama. Ima ogromnu kartu Tolkienovog Međuzemlja na zidu. Jako voli patuljke i bavi se bojanjem fantasy figurica. Jednom je u Kaufladnu našao patuljačke sjekire od spužve i počeo mahati s njima, dok sam se ja pravila da ga ne poznajem. Također voli kartati Magic The Gatherin i igrati DnD i ostale fantasy igre. Kreten me je navukao na te karte. Sad imam još jednu stvar na koju mogu gubiti sate i sate vremena.

Mada vam se čini malo djetinjast, to je samo jedna strana njega. To što on voli djetinje stvari kao stripove i fantasy knjige i igre na kompjuteru, ne znači da on nije odgovorna i pouzdana osoba. Na njega se uvijek može računati. Vrlo je odgovoran u svemu što radi. Kad treba biti ozbiljan, zna biti ozbiljan. Jako je dobar radnik na poslu, puno se trudi, odgovoran je u ispunjavanju svih obaveza i na njega se čovjek uvijek može osloniti. Preći će preko trnja i kamenja da napravi nešto ako zna da toj osobi to stvarno treba.

No, nije lako postati jedan od tih ljudi za koje bi on napravio sve. Uvijek je pristojan i prijateljski nastrojen, ali nije lako postati njegov bliski prijatelj. Iskreno, ne znam što je točno potrebno da uđeš u njegov krug, ja sam s njim skoro godinu dana a u svo to vrijeme nije našao ni jednog novog prijatelja. Većina njegovih prijatelja je tu odavna, a što je interesantno, većina tih prijatelja su ljudi mojih godina ili malo stariji. Ni sama ne znam što je to bilo da me je pustio u svoj život. Jako je puno propatio u životu i sam je rekao da ima zidove i da sam ne zna kako sam ih ja uspjela probiti.

Strahovito je jaka osoba. Prošao je kroz sito i rešeto u svojim godinama, ljudi su iskorištavali njegovu dobrotu više no jednom, povrijedili su ga i kroz sve to je uspio ostati i dalje osoba koja vjeruje ljudima. No, ne bezgranično. Užasno je jak i po tome što trpi sva moja sranja i sve moje situacije od doma i niti jednom se nije požalio na to. A ima toga dosta.

Ono što sam najviše zavolila je njegova duša. To je ono što me je oduševilo odmah na početku našeg razgovora i druženja. Njegova predivna, predivna, bijela i neokaljana duša. Nije lako doći do njegove biti, ali jednom kad si postao stanar njegove kuće, dobivaš sve beneficije. Predat će se u potpunosti, staviti se na tvoju milost ili nemilost i zbog toga me je tako jako jako jako jako jako strah da ga ne povrijedim. To je predivna, bijela, topla duša. Kad te ta duša zagrli i obuhvati, nema mjesta mraku. Teško je pronaći ovakvu dobrotu na svijetu. Nešto tako dobro i darežljivo i požrtvovno. To je razlog zašto sam rekla da kad sam radila odluku hoću li ulaziti u vezu s njim ili neću. Znala sam da je ovako nešto neponovljivo. Da sad mogu opet birati izabrala bi opet i opet i opet i opet.. To je jednostavno predivno da bi se od toga odustalo. I ja, baš JA sam dobila tu sreću da to doživim. Možda to ne vidim i ne doživljavam svaki dan, ali sam jako dobro svjesna toga svega.

On je moja snaga, potpora, utvrda, utočište. Utočište. Mislim da ta riječ to najbolje opisuje. Svaki dan prolazim sve i svašta, teško mi je i kad dođem kod njega doma, osjećam se kao da sam došla doma, u svoj dom, moje utočišće od svega zlog i lošeg. Moje najcjenjenije blago. Nastojim biti tu za njega također. Želim mu pomoći kad god mogu i kad god on to želi. Želim biti tu za njega kao što je i on tu za mene. Želim ga čuvati kao što on to zaslužuje, paziti na njega, mada mi to ne ide uvijek..

Naša ljubav je lagana. Mirna. Tiha. No opet jaka. Naša ljubav se očituje u zajedničkom igranju Magica, pjevanja u autu i zafrkancijom pred drugim ljudima. U zagrljajima i poljupcima kad on dođe odma s posla i kad legnemo spavati. U tome što mi on uvijek kupi kavu kad ja dolazim u Zagreb (jer sam ja kavomanijak a on je ne pije jako često) i u tome što ja njemu pošaljem u torbi palačinke ili kolače i malo pisamce. Nije nešto spektakularno. Ne frcaju iskre na sve strane, ne želimo svaki slobodni trenutak provesti seksajući se i ne umiremo jedno za drugim kad smo odvojeni. Nemamo potrebu biti svaki sekund zajedno, mada kad sam u Zg to najčešće biva tako. Iako smo zajedno, imamo naš prostor i možemo biti svoji bez da imamo osjećaj da nas onaj drugi guši. Ponekad mi se čini da se ponašamo kao stari bračni par, mada ne znam hoćemo li se ikada vjenčati. Mislim da smo mi sposobni ostati cijeli život zajedno bez da se ikad vjenčamo. I to je sasvim okej. Po meni je prava ljubav upravo to.

Mirna voda brege dere, zar ne ide tako nekako poslovica?

She didn't make me miserable, or anxious, or ill at ease. You know, it sounds boring, but it wasn't. It wasn't spectacular either. It was just good. But really good.
- Nick Hornby, High Fidelity


Drago mi je da sam napisala ovaj post. Još jednom sam sama sebi odgovorila na neka pitanja. Ponekad ne znam neke stvari dok ne pišem o njima. Imam neki strah, inače. Nešto što me ponekad zna blokirati u osjećajima, neki strah koji mi stavi poklopac na sve moje osjećaje i onda se zapitam da li su oni stvarno tu ili nisu. Katastrofa je to. Ovakvo pisanje mi pomaže otvoriti um, srce i dušu, i primiti i shvatiti ljubav za koju znam da je tu. Neće odmah uspijeti, znam. I dalje imam toliko toga što moram riješiti. Ali, čitajući ovo za mjesec, dva, tri, će me podsjetiti da ga volim i da ima smisla i dalje boriti se sa sobom, jer znam koja me nagrada čeka kad sva ova muka bude napokon gotova!

22.06.2012. u 14:33 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #

I'm not crazy, I'm just a little unwell..

Hm. This is gonna be tricky.

Pričaš sa osobom. Ne poznajete se dugo ali pričate na kavi i stvarno se dobro slažete. Pričate o filmovima, glazbi, događanjima u svijetu i Hrvatskoj, imate dosta zajedničkih mišljenja. Nekako dođete na malo privatnije teme. Osoba s kojom pričaš ti kaže da pati od depresije i da ide kod psihijatra radi toga, također pije lijekove. Nastoji se izliječiti.. Bum. Wow.. Depresija? Sad je pitanje kako ćeš kasnije reagirati. Hoćeš li slegnuti ramenima i reći "Pa dobro, što, bit ćeš bolje, glavno da se liječiš, bit ću ti tu ako ti zatreba" ili ćeš odmah napraviti rezervu, nakon pola sata otići doma i dobro dobro razmisliti želiš li ikad više poći na kavu sa tom osobom? Mislim, osoba ipak ima duševnih problema, depresivna je, vjerojatno zato malo neuravnotežena, to je možda samo prvi korak da postane još bolesnija ne znam koliko je pametno s takvom osobom se družiti..

Jučer sam išla prvi put kod psihijatra u svom životu. Bila sam užasno nervozna.Sama činjenica da sam razgovarala sa svojom doktoricom oko toga da uopće pođem kod psihijatra na razgovor je mene natjerala da stavim neku stigmu na sebe. Ja idem kod psihijatra. Ja sam očito bolesna u glavu. Još ako me nakljuka s nekim ljekovima, neću biti ništa bolja od onih teta i barbi što hodaju po gradu razgovarajući sami sa sobom ili sa zrakom. Redikuli, tako ih zovu u Splitu. Ima ih jako puno, inače. Ni u kojem gradu ih nisam toliko vidjela. Ali dobro. Jučer sam bila kod psihijatrice. Inače jako draga teta, specijalizantica prema kojoj me je uputio poznanik, također liječnik. Ako izostavimo ovu stvar sa stigmatizacijom oko toga što uopće idem kod psihijatra, ja sam užasno nepovjerljiva prema psihijatrima općenito. Moja mama je išla kod doktora radi depresije. Rekla mi je da nije ništa drugo radio nego se derao na nju da što samo plače i neka se trgne. Moja vlastita doktorica kod koje idem zadnjih 13 godina mi je rekla da me ne želi slati psihijatru iako bi trebala jednostavno zato jer jednostavno neću naći doktora koji će me saslušati i dati mi savjet što da napravim. Moja frendica koja je također išla doktoru jer rekla da je doživjela isto. Rekla je da su svi doktori danas oni koji će te saslušati 10 minuta preko one stvari, dati ti hrpu ljekarija i više ih nikad neću vidjeti. Meni to ne treba, rekla mi je. Meni treba netko s kim ću razgovarati. Netko tko će me saslušati i moći mi pomoći bez da me fila lijekovima. No, svejedno mi je dala uputnicu, rekavši mi da ako baš vidim da mi nikako nije bolje, da potražim stručnu pomoć. Mislim da sam malo protrnula kad sam na uputnici vidjela da piše "Tražim mišljenje i dijagnozu radi depresije"...

Stvarno jako nisam htjela ići doktoru. Mjesec dana je prošlo od uputnice do tog jučerašnjego odlaska. Prvo, samu sam sebe obilježila kao bolesnu osobu. Kao nekog čudaka. Ono, ako kažem ljudima da idem psihijatru, znam kako će biti. Znam kako ljudi razmišljaju. Odmah će te gledati drukčije, ponašati se prema tebi sa rezervom. Rekla sam da idem doktoru samo dvoma ili troma najbližih prijatelja. Stvarno jako nisam htjela ići doktoru. Ali znala sam da sam na rubu snaga, da više ne znam što da napravim, da moje ponašanje dovodi u pitanje moj odnos sa svima, moju vezu (htjela ne htjela, koliko god znam da će on ostati uz mene no matter what, ne mogu mu to raditi zauvijek, preispitivati našu vezu i sumnjati u nas, iskaljivati svoje frustracije na njega..) i morala sam nešto učiniti. Sve ostalo nije upalilo, ostalo je samo to. Došla sam u Zagreb u četvrtak, poznanik mi je rekao da dođem idući četvrtak kod nje na razgovor. U Zagrebu se inače uvijek osjećam bolje. Mislim, logično je, odvojena sam od familije, nema toliko pristika na mene, nema toliko živciranja, nema toliko brige, automatski sam bolje. Mislim, samo da mogu zaspati kraj njega.. To je lijek za dušu. Tako da, kad je došao četvrtak, bila sam sva u čvoru. Rekla sam sebi "Ma ne, ne treba meni doktor. Pa dobro sam. Eto, sad sam okej, sad mi ne treba." Koje samozavaravanje. Znam da kad sam u dobroj fazi da se osjećam kao da mi ne treba nikakva pomoć, da će sve biti okej i ću za tjedan dana opet biti u low fazi i nimalo dobro, da ću opet biti time bomb i da ću proklinjati sebe što nisam pošla. Znala sam da moram ići. Tako da sam se popela na bus, zatim na tramvaj, pa na Rebro.. Bila sam strahovito preplašena. Bojala sam se da će mi ili reći da mi zapravo nije ništa i da je to sve zato jer sam preosjetljiva a da je to s momkom zapravo pokazatelj da ga zapravo ne volim i da moram prekinuti s njim (moram objasniti, kroz sve ove mjesece sam stalno imala preispitivanja i tjeskobu oko toga da li ja njega volim ili ne, imala bi low faze u kojima bi mislila da ga ne volim i high faze u kojima bi ga obožavala i to je sve jako jako jako JAKO JAKO zbunujuće i vrlo naporno i iscrpljujuće) ili da će mi reći da patim od pet vrsta duševnih bolesti i da ću morati piti toliko lijekova da zauzimaju cijelu kredencu (što moj tata pije). Nije mi na kraj pameti palo da će to biti najobičniji razgovor sa osobom kao da sam na kavi sa frendicom. I tako, došla ja na Rebro, srela svoga tetka (koji slučajno radi na odjelu psihijatrije kao muška medicinska sestra) i on me je proveo kroz odjel (jer sam tu prvi puta) i do doktorice. Malo sam čekala, ona je našla vremena za mene i tako je počeo moj prvi razgovor sa pravim pravcatim psihijatrom.

Žena je inače predivna. Jako draga, jako jako ljubazna jako susretljiva. Primila me je preko reda, vratila mi je uputnicu tako da je ispalo kao da nikad nisam ni bila službeno kod nje, razgovarale smo sat I POL vremena! Toliko mi je bila simpatična da sam usred razgovora i nesvjesno prešla s njom na "ti" ( a i nije starija od mene nego možda 6,7 godina i to ako) i jednostavno sam se razvezala. Povijest sa obitelji, što se trenutno događa, moj faks, frustracije i pritisci sa svih strana, dileme i tjeskobe oko dečka, sve sve sve sve sve sam joj ispričala i samo je slušala i šutjela. Učinila sam to. Rekla sam joj sve. Izbacila sam sve iz sebe. Na kraju priče sam čak imala suze u grlu i malo mi je falilo da se ne rasplačem. Samim time sam se osjećala nekako bolje. Ali sad je bio trenutak istine. Što će mi ona reći nazad? Jesam li luđakinja? Ili stvarno imam osnove za svoje ponašanje? Ili mi pak nije ništa? Ovo su bile njene riječi.

"Hana, tako mi je drago da si došla. Dobro si učinila kad si pošla psihijatru. Tebi stvarno treba stručna pomoć. Tvoja doktorica je dobro rekla kad ti je rekla da, s obzirom na što si prošla, još si dobro ispala. Stvarno mi je drago da si mi došla". Da skratim priču, lijepo i polagano mi je objasnila što se s menom događa. Ne, nisam luda. Ne, ne patim od pet različitih psihičkih bolesti (vidi vraga!). Vidi da sam strahovito napeta i rastrojena, da sam stvarno na rubu živaca (i to s razlogom!), ali ne vjeruje da sam depresivna. No, ono što je istina, je to da sam dosta anksiozna. Da sam radi te anksioznosti stalno napeta i uzrujana i imam nemir u prsima, a i da je to razlog svega što se događa oko mog dečka. Što se njega tiče, kaže da misli da imam veliki strah od bliskosti jer nisam imala ljubavi u životu ranije i da me je zadnji prekid toliko povrijedio da se sad jako bojim bliskosti da ne bi opet bila povrijeđena. Da je moje pusto preispitivanje jednostavno načini na koje pokušavam pobjeći od te bliskosti. Također, rekla mi je da mi je doktorica još jednu stvar jako dobro rekla : Da mi je cijeli život proveden u kaosu i da sam toliko navikla na kaos da mi je sad nešto normalno (tj momak i stabilna zdrava veza) postalo toliko neprirodno da zbog toga frikiram. I rekla mi je da sam jako tužna vrlo često iz razloga što sam jako ljuta. Što je istina. Objašnjava mi da će ljudi radije biti tužni nego ljuti čisto zato jer ljutnja jako umara a i to im jedino preostaje kad nemaju gdje tu ljutnju izbaciti. A ljutnja i tuga su u ljudskom mozgu jako jako blizu.

Ljudi, nisam luda! Samo sam malo u problemu. Život me je malo dohvatio. Doktorica je rekla da misli da mi ne treba terapija ljekovima, nego psihoterapija. Dogovorile smo se oko toga kako ćemo to napraviti. Dala mi je svoj mail ako mi što treba (nešto što inače ne radi pacijentima!), preporučila mi je svoju prijeteljicu isto specijalizanticu koja će uskoro doći u Zadar za tu psihoterapiju i rekla mi je da ću biti bolje. Obećala mi je da ovo neće trajati zauvijek. Biti ću bolje! Ljudi, čujete li to? Nemate pojma koliko mi to znači. Jer ja stvarno, ali stvarno, nekako ne mogu zamisliti da mi je bolje. Toliko sam se navikla na ovo stanje polu beznađa - polu normale da si ne mogu zamisliti drugačije stanje.

POINT : Ne znam koliko sam vratila povjerenje psihijatrima, ali ona mi je stvarno dala nadu da nisu svi doktori tako retardirani. Također, naučila sam da odlazak psihijatru i liječenje nije toliko loša i čudna stvar (like, duh!), to je ista stvar kao kad ideš ginekologu ili kardiologu ako imaš problema sa tim dijelom tijela. Ali i dalje sam razočarana načinom na koji ljudi razmišljaju kad im netko kaže da je bolestan. Žao mi je kako lako ljudi okreću leđa kad to čuju, kako lako bježe od toga, ne znajući o čemu se točno radi ili ne želeći znati. Doduše, ja samo govorim o ovim, takoreći blažim, bolestima. Ne znam kako bi reagirala kad bi mi netko došao i rekao ej, znaš, ja patim od paranodne šizofrenije i mislim da u tebi čući đavo. To je možda totalno drugi par opanaka. Ali stvarno ne znam u to.

Ali ono, što je najbolje, NISAM LUDA! :)

Pozdrav iz Zagreba, ostavite vaš input u komentarima ako želite.. (Ma koga ja zavaravam, ionako ovo skoro nitko više ne čita, al nema veze :D)


EDIT : Ne mijenjam više dizajn bloga, boli me briga koliko je naporno čitati, meni se ovako sviđa i ne želim se više prilagođavati! :)

15.06.2012. u 10:54 · Ostavi komentar (7) · Isprintaj · #

Glazba

Glazba je život. To je ovdje početna i završna misao. Inače jako teška za izraziti. Za početak, skupljam riječi. Nekako mi ih fali. Kako opisati nešto što je tako predivno, savršeno, neopisivo? Kako objasniti utjecaj koji glazba ima na moj život? Nikad nisam imala potrebu to objasniti i denfinirati. Uvijek smo glazba i ja bili jedno. 23 godine života, sigurno sve 23 ispunjene glazbom svaki dan. Niti jedan dan mog života još nije prošao bez melodije, note, pjesme. Preko 15 godina pjevanja u zboru (doduše crkvenom, ali moja voditeljica zbora je inače voditeljica mnogo klapa i drugih zborova i profesorica glazbenog), 10 godina sviranja gitare (ne brinite, nisam ni upola tako dobra kako bi htjela biti! Nisam bila aktivna u sviranju svih 10, nažalost), odrasla sa majkom koja je prenijela ljubav prema glazbi na mene (jedna od rijetkih dobrih stvari koje mi je dala) i bratom kojem je glazba još više uobličila život (mali je pravi virtuoz na gitari i inače sklada i piše pjesme i ima(o) bend), jednostavno ne mogu zamisliti svoj život da nije bilo glazbe. Svako jutro u školi i iz škole walkman/discman/mobitel za dobro jutro, na putu prema i sa faksa, u gradu, u busu/tramvaju dok putujem, dok učim, odmaram, smirujem se, ljutim se i živciram, ona je tu u svakom smislu. Moj prijatelj i suputnik.

Mislim da bi bio grijeh i sramota da pišem o biločemu a da ne pišem o glazbi. O toj predivnoj umjetnosti koja nas diže i spušta, o tim tonovima koji mogu prodrijeti u samu bit naše osobe i ostaviti žmarce po našem tijelu. Nisam poeta, neću pokušavati epitetima i slikovitim riječima opisati glazbu jer za to nisam sposobna. Ali moram nekako pokušati objasniti koliko je bitna i predivna i značajna glazba za nečiji a pogotovo moj život.

Doduše, vjerojatno to nije svakome. Možda se netko divi skulpturi ili knjizi ili filmu i to ga oduševljava i uznosi jednako kao što je to meni za glazbu. Postoji užasno mnogo ljudi koji osjećaju ekstazu dok slikaju, čitaju knjigu, gledaju ili čak stvaraju filmove. Meni je to jednako sa glazbom. Svirala je ili pjevala, ili samo slušala, to je melem za dušu. Kad sam ljuta, ona je moj filter za izbacivanje agresija. Kad sam nervozna, slušam je da se smirim. Kad sam znala češće i više moliti, pjevala sam uz gitaru, jer "Pjevanje je dupla molitva". Ima nešto u tome. Uvijek bi mi duh bio viši kad bi pjevala nego kad bi samo "obično" molila. Danas to više ne radim. Zašto? E, ti razlozi su samo moji i nije ih lako objasniti. No, nije o tome tema.

Sad, kad si mlad ili kad upoznaješ neku osobu i onako pričate, često zna doći ono pitanje "Što slušaš?". Iskreno, na to pitanje najviše pošizim jer nikad ne znam dati odgovor. Metal? Rock? Pop? Ne znam. Također ne volim odgovarati na takva pitanja jer automatski vidim onu promjenu u pogledu. Ona promjena koja znači "Ahaaa, sad kad si mi rekao da slušaš to i to, znači da si takva i takva osoba. Kategorizirala sam te u određenu grupu prema tvom odgovoru i sad ću se ponašati prema tebi u skladu sa tom kategorizacijom." Taj pogled mi ne more pobići. Mrzim te kategorizacije. Kao da činjenica što ja slušam metal govori nešto o meni kao osobi. Da, zapravo i govori neke stvari. Govori o meni da neću ići u narodnjačke klubove obučena u suknjice nego ću obućui traperice i starke i uzeti gitaru i sjesti na travu sa bocom Karlovačkog. Ali to ne govori ništa o meni kao osobi, o tome kakva sam cura, kakva ću biti žena i majka jednog dana.

Sad je bio Metalfest u Zadru i možda ste čuli o tome što se događalo na zadnji dan festivala. Ja nisam bila jer, iskreno, ne volim niti jedan bend koji je nastupao (O tome dalje u tekstu). Ali osvrnut ću se na članke koji su bili na internet portalima i na komentare ljudi na te članke. "Prljavi metalci odvratni huligani majku im jebem neposlušnu, samo bi porazbijali sve oko sebe i radili probleme. Jednako su odvratni kao oni pederčine." Molim? Molim!?! Znači, ja slušam metal i automatski po tome sam ja odvratna huliganka koja radi probleme. Studentica pravnog fakulteta, kako bi rekli law abiding citizen, kad bi me vidio na cesti ne bi pomislio da bi mrava zgazila a ti meni govoriš da bi sam ja prljava gamad? Moj kum, inače predivna osoba, danas svećenik, me je naučio white metalu ilitiga kršćanskom metalu i, preko toga, kršćanskom rocku. Kad bi čovjek vidio njegovu kosu do struka bi pobjegao na drugi kraj sobe ali čim bi progovorio najradije bi ga zagrlio. Svi moji prijatelji i poznanici u tim krugovima - sve do i jedan normalni ljudi. Moj jedan dragi prijatelj, inače teški panker, ima irokezu, ali osoba pristupačna do bola. Duša od čovjeka. Zašto onda sudite? Glazba opisuje čovjeka, slažem se, ali ona ga ne pretvara u određenu osobu. Ljudi kažu "nemoj slušati ovo, postati ćeš takav i takav." Ma je li? Nakon 20 godina slušanja rokije i metala izrasla sam u jednu sasvim okej osobu. To što se dogodilo na metalfestu je posljedica hrpe pijanih budala, ali pijanih budala ima svugdje, a ne samo među metalcima.Zato molim te.

Također, to što slušam ajmo reći metal ne mora značiti da ja ne slušam ama baš ništa drugo osim toga. To je također jedna vrsta stavljanja u kalup. Ako ja inače slušam [Umetni metal bend ovdje], automatski na neki način "varam" svoj žanr ako slušam Jamesa Blunta ili Dido. Da, slušam ih! I to sa jako velikim guštom! Također ih znam svirati na gitari! Da vas sad vidim, fanovi Metallice! Što kažete na to? Kad sam bila manja, plesala sam na "If you had my love" od Jennifer Lopez. Gorjet ću u metalskom paklu radi toga! Come one, please.

Ne znam kako je u drugim krugovima, ali u mojim, "alternativnim" krugovima (naravno, samo među budalama, hvala Bogu) također postoji nova vrsta kategorizacije. Znači imamo "Što slušaš", a ja kažem "Metal, grunge, rock, punk-rock". Onda slijedi točno ovaj slijed razgovora :

Osoba : "A tako dakle. Što kažeš na ovaj album Blind Gurdiana? (nebitno koji je bend, samo da pokažem point)"
Ja : "A ne slušam ti ja to."
Osoba : "A ti kažeš da slušaš metal.. Ajde nemoj mi srati, pa što slušaš ako ne slušaš klasiku?"

Nije bitan žanr sad. Ako slušam klasičnu glazbu, bilo bi zašto ne slušam Beethovena, za punk Ramonese, za pop Beyonce. Ne slušam baš te tipične bendove koji su "klasika" za taj žanr. Okej, postoje izvođači i glazbenici koji su zaslužili svoju titulu klasike na temelju svog izvanrednog dara u pisanju i izvođenju glazbe. To slušam, ali ne zato jer je to ta i ta vrsta muzike nego jer je taj izvođač jednostavno RASTURA. Ali sad će mene netko doći osuđivati jer ne slušam "klasike" metala ili rocka ili što ja znam. Jebiga, stari, to nije moja preferencija. Šta sam ja sad ovdje manje bitna i nevažna jer ne slušam onu glazbu koju TI odobravaš? Ono što je posebno kod glazbe je to što je umjetnost, a umjetnost je divna zbog toga što je takva da nekome nešto može biti predivno a nekome gadno. Ako ja volim Cranberriese a ti misliš da su smeće, da li to znači da sam ja niže biće ili ti? Valjda nitko. Sve je stvar izbora.

Jako mi je žao što nisam nadarena za skladanje glazbe. Slušam mog brata kako doslovce se zafrkava po gitari i proizvodi tako super zvukove da bi ja od toga napravila hit za radio. Sluša pjesmu koju ja slušam po prvi put i odmah radi solo improvizacije. Kad je bio manji imao je 3-4 kajdanke pune ali PUNE nota i skladbi za sintisajzer, čak je skladao i za violinu i gitaru bez da ih zna svirati (tj nije znao svirati tad gitaru). Inače, da spomenem, ni ja ni on nismo nikad išli u glazbenu. On stalno nešto novo sklada i nešto novo izmišlja. A ja? Ja sam samo sposobne za srednje dobru reprodukciju poslušanog. Imam dobar sluh, jako dobar smisao za muziku, ali nimalo kreativnog dara. Zato se divim svima koji to mogu i vole raditi. Skidam kapu ljudi!

Ali kad već govorim o glazbi i vrsti glazbe koju najviše volim, za mene je to grunge devedesetih. Prošla sam svoju metal fazu, svoju rock fazu i mislim da sam se tu najbolje našla. Izvođači kao Pearl Jam, Nirvana, Alice in Chains, Soundgarden i Audioslave.. To je ona vrsta glazba s kojom se poistovjećujem najbolje. Najbliža mi je i najugodnija uhu. Ali opet ne slušam samo to. Volim i malo hip hopa, pogotovo ove naše intelektualne repere koji obožavaju gaditi državu i sve je u krivu s njom. Ne, ne mislim ovdje niti na Bolesnu braću ni General Wooa, nego više na Edu Maajku ili Elemental. Njih jako poštujem jer imaju nešto za reći što se neće svidjeti nekim ljudima i zato ih čisto boli neka stvar. A kad sam živčana ili se moram skoncentrirati, jako volim slušati intstrumentalnu gitaru, najviše fingerpicking style gitaru. To je nešto predivno. Nisam znala da se toliko emocija može staviti u 6 žica gitare i da se sa njima može napraviti toliko. Nadasve sam zapanjena.

Uglavnom, pomislila sam da bi bio grijeh da ne pišem o glazbi i o tome kako mi je bitna u životu. Jer je ona stvarno neizostavna. Napravila sam svoj mini rant o licemjerima koji obožavaju suditi druge prema vrsti glazbe i bendovima. Moj duh je miran. I kao zadnje riječi, citirat ću riječi jedne meni jako drage pjesme. Mislim da ona dosta opisuje ono što želim reći.
I tako.. Što slušate? :D


Rima, ritam, muzika
tri elementa pjesnika
glazbenika
tri k’o jedan uvijek jednaka

INK:

Ona decidira, vibrira, tijelom mi prolazi
kad znam da nadolazi crvene mi se obrazi.
Svi odrazi su mutni dok me ona ne uputi
njenu vrijednost nemrem' pripisat' ni jednoj valuti.
Ništa nema moć njenu, al' sve ovisi o trenu
da'l će proć' neopažena il' će natjerati sve da se okrenu,
prenu, dal' će zadobit' sve poglede ? Ja volim ju
jer voli me, jer ona uvijek ostaje.
I pravi mi društvo, zauzmem neki stav
pa konzumiram zdušno il' ju oblikujem ručno.
Dozvoljava mi sve da radim s njom što hoću
po danu mi se samo vrti pa ju tajno brijem noću.
Da mi do znanja kad joj ne paše kada nije spremna
da'l treba brže il' lakše il' joj je šema trema.
Kad je snena osatavljam ju da se odmori
pa ju uzimam nakon vremena dok totalno ne izgori
dok me ne izmori. U njoj su pitanja u njoj su odgovori
kosa mi strši kad čujem kak' pametno zbori.
Kada mi vjeruje jer zna da je u rukama
tj. u ustima pravoga pjesnika.
I ne bio to ja da moja titula
nije titula emsija, a moja brija rima.

REMÍ:

Dobar je dok traje, uvijek mi se podaje
također i ja njemu, znam ga, kužim mu shemu.
može biti savršen, al nikada svršen
u ustima s njim najbolje barataju Phlaggma i Gospon Stršljen.
Zbog njega se miču guzice, pale se curice,
tijelo ga osjeća, i svetice i bludnice
njemu bi se odale, jer nikad neznaš odakle
on dolazi, on uzima te, on osjeća te, o jebo te…

On uvijek me dira u intimne dijelove
mog mozga, a tijelo dolazi poslije…
On je vrhunski zavodnik, gospodin narednik
one prave stvari predvodnik, ak ne paziš, i začetnik
Na njemu sve se zasniva, sama bit počiva
zbog njega se tresu gaće, vičeš: “Više, jače!!”
Ne volim kad je jednostavan, ne volim kad je sitan
volim ga dobit kada hoću, njegovo ime je gospodin Ritam…


SHOT:

Uš’o sam u nju još kad sam im’o trinaest godina,
Od tada smo povezani, bliski ko bliža rodbina
druge sam samo povremeno, nju sam der’o stalno
uvijek nekak’ drukčije, uvijek originalno

Sazrijevali smo mijenjali se zajedno sve to vrijeme
tolko da sam u njoj ostavio svoje sjeme,
od mene znala je da uvijek može dobit više,
pratio sam njezin ritam osjeć’o ju kako diše,
glasnije il tiše mjenjat joj raspoloženje, krenut
lagano uć’ žestoko ne dat joj za to obrazloženje
dok ona stenje u velikom finalu mnogi od nje su probavali napraviti budalu,
ja nisam uvijek iskreno prema njoj se postavljam,
nakon burne noći nikad ju samu ja ne ostavljam
sedam-osam godina tolko brijem na nju, ja
obožavam nju, ti znaš nju - hip hop muziku




12.06.2012. u 19:54 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

Pisanje kao lijek i put prema samospoznaji

Kao prvo, pozdrav iz Zagreba :) Ovdje je trenutno ugodnih 22, nalazim se 10 metara od šume, čuju se ptice kako pjevaju, lagani je povjetarac, nula prometa. I ja ne mogu vjerovati da sam u hrvatskoj metropoli :D Igram se sa dečkom, ljubakam se sa psom.. Ups, hoću reći ljubakam se sa dečkom a igram sa psom :D Ali dobro, vratimo se na temu.

Shvatila sam koliko mi u zadnje vrijeme pisanje pomaže da otkrijem neke aspekte kod same sebe. Neke stvari me počnu mučiti i ja počnem pisati o njima, i shvatim da sam u tekstu odgovorila na neka pitanja koja nisam ni znala da sam ih podsvjesno postavila a također samoj sebi pomognem da prijeđem preko onoga što me muči.. Tek kad ih vidim oblikovane u riječi, prepoznajem svoje strahove. Ne shvaćam koliko volim ili mrzim nekoga dok ne počnem riječima opisivati koje osjećaje imam prema toj osobi. Tako je dobro prepustiti se rijeci riječi. One oslobađaju. Uče. Otkrivaju nepoznato. Također i liječe.

Dok nisam počela pisati opet, imala sam ogromne napade tjeskobe i nervoze. Jednostavno bi se previše toga nakupilo i preklopi me tako da postanem nefunkcionalna. Zapravo, ne shvaćajući to, poslušala sam savjet moje doktorice. Pretvorila sam svoju nervozu i stres u nešto produktivno. Pretvorila sam ih u riječi, materijalizirala sam ih, i time ih umanjila, ako ne kompletno uništila. Lakše mi je kad sve izbacim vani, kad kompletno otvorim dušu i počnem pisati svaku svoju misao, bez suzdržavanja i bez oklijevanja. Riječi su blagoslov. Više to nisu samo misli, nekontrolirana masovna bujica koja će me odnijeti zajedno sa mojim zdravim razumom. Uspjela sam ih kontrolirati, stvorila sam branu, napravila potok oko kojeg mogu obrađivati plodno tlo.. Ne mogu biti bez inspiracije. O svemu što mi pada na pamet mogu pisati. Život, smrt, ljubav, mržnja, osjećaji, događanja, ima zapravo toliko toga u meni što želim izbaciti vani. Nisam od onih kreativnih pisaca koji stvaraju umjetničko djelo, koji žele stvoriti nešto novo, koji žele pridonijeti svijetu svojim slikama u riječima. Takvima se uistinu divim. Meni riječi nisu cilj nego sredstvo za postizanje cilja. Moje riječi služe za oslobađanje, oslobađanje svega što je u meni, za oslobađanje i mir moje duše. Nije mi bitno ako netko čita ili ne čita. Moje riječi su samo za mene i zato služe.

Riječi su neprocjenjive.


Ovo je jedan malo kraći post jer, bar na par kratkih dana, život je opet lijep i želim ga živjeti :)

08.06.2012. u 21:01 · Ostavi komentar (4) · Isprintaj · #

Tebi bi dala sredinu palačinke i zadnji komad čevapa

Danas idem u Zagreb, danas idem u Zagreb, danas idem u Zaagreeeb :D

Idem viditi svoju ljubi, ljubiti ga i grliti i zezati se s njim i igrati Magic karte. Večeras ću napokon leći pored njega u krevet i milo zaspati. Zovu me šume sljemenske, Dubrava, moj najdraži kafić na Maksimiru, tramvaji (meh) i baš sam hepi hepi hepi hepi hepi o/
Smiješno što ja Dalmošica po najvećoj vrućini idem gore u sjeverne krajeve ali super mi je to što mi dragi živi metar od šume tako da je kod njega uvijek koji stupanj dolje! Ali inače ne volim Zagreb. Osim šume i Medvednice. To je nešto predivno.

Danas neću dopustiti da mi išta loše pokvari dan i znan da je ovaj post potpuno besmislen ali meni je drago jer
danas idem u Zaaaagreeeb :D

Samo za njega :




:Vraća ozbiljnu facu: No, ako još koga zanima o bullyingu, molim da pročitate ovaj post i komentirate na njega.

Bullying


07.06.2012. u 10:33 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #

Bullying

Prije nego što počnem, da kažem da je ovo po meni najbitniji post koji sam ikad napisala, ili ću ikad napisati. Na stranu depresive, kontemplative i romanse. Ovo je jako bitno.

Nisam sama u ovome.Sad to znam.Bilo je vrijeme kad sam mislila da sam jedina,da me nitko ne razumije,ali to je bilo davno,davno..


Uvijek sam bila veselo i pričljivo dijete.Ljudima je bilo neshvatljivo kako netko mojih godina uopće može toliko govoriti..A govorila sam što god mi je palo na pamet,svaku glupost,nasmijavala odrasle svojim balinima i brzo stjecala prijatelje među vršnjacima.Ili sam bar ja mislila da su mi prijatelji.Jedan od tih mojih "prijatelja" je bio i ovaj čovjek o kojem sad pišem. Čovjek kojeg danas mrzim.Nikad nisam mrzila,nikad nisam bila neprijateljski raspoložena prema ikome,mrzila sam samu mržnju,ali on je iznad svakog slučaja.Iznad svih mojih standarda.Upropastio mi je život na 6 godina.Učinio me strašljivim duhom i depresivnom.No idemo polako.Ipak,moran objasniti što se događalo prije da bi objasnila što je bilo poslije.

Prvih 4 razreda osnovne škole su bili savršeni.Imala sam hrpetinu prijatelja,vodila radijsku emisiju,bila popularna u školi i u gradu,poznata kao brbljavica u razredu,odlikašica koju je učitelj obožavao..Sve super.Taj dečko,nazvat ću ga Mirko(iako se tako ne zove),je bio dečko s kojim sam sjedila u razredu i svaki dan bi nas opominjali zbog pričanja.S njim sam se stalno zezala,igrala posli škole,mislila sam da mi je najbolji prijatelj.No,nisam primjetila tu promjenu.To vrijeme kad se moj prijatelj pretvorio u zlobnog genija,čovjeka koji me maltretirao idućih 7 godina.
Mirko je napravio leksikon(znate one gluposti koje se ispunjavaju kao mala djeca),i nije mi ga dao da ga ispunim.Nema veze,ja ću ga sama uzeti iz torbe,nije bed.I uzmem ja njega i ispunim.Primjetio je.Naljutio se.I tako je sve počelo.
Taj dan sam letila niz stepenice ispred škole (dosta dugačke) i dobila nogom u trbuh.Plačući sam došla doma i sve rekla mami,koja je to rekla mom razredniku.On je Mirka pozvao,izrefulao ga i kaznio.Pametni Mirko se zato dosjetio nečeg puno fizički bezbolnijeg i psihički puno štetnijeg.Pošto sam živila u stanu bez vode i ponekad struje (zbog majke koja je radije kupila dvije kutije cigareta dnevno nego plaćala račune),a imala sam taj problem zbog kojeg sam ispuštala jak miris dok se znojim,to mi je bio veliki problem.Mirko je to primjetio,i smislio plan.Vidite,ovo nije bilo puko zafrkavanje,koje je došlo tek tako,ovo je bio dugo promišljan i razrađen inteligentan plan.Taman su u to vrijeme bili u điru pokemoni,i tako me je dragi Mirko prozvao Kofingom.Znate tko je Kofing,onaj koji baca otrovne plinove i ubija svojim mirisom.Da je to bio samo on,ne bi bilo tako strašno,ali on,inteligentan kakav je,i s groznim razredom kakav je to bio,ubrzo je cijeli razred nagovorio da me tako zovu,a oni cijelu školu.I tako sam postala poznata u školi kao Kofing,Weezing,Smrad ili Kofinjara.Kako god hoćete.Nisam mogla proći dva metra u školi,pa i u kvartu a da ne čujem "Bjeežiii!!Evo Smrada!!Ajme majko,bježite!"..To nije bilo samo nazivanje imenima.Ponašali su se prema meni kao prema gubavcu.Doslovce me nisu htjeli ni dotaknuti.
"Ajme,dotaknuo sam Kofinga,sad se moran oprati!Bljak!" Čak su se izazivali da me dotaknu,a nitko ne bi htio.Kad bi prolazili pored mene namjerno bi zadržali dah,da ne bi udahnuli isti zrak koji ja udišem.Nitko se nije htio družiti s menom jer bi onda i te zafrkavali,govorili da su jadni jer se druže sa Kofinjarom...Bilo je grozno..Naprosto odvratno..Svaki dan sam dolazila kući plačući,nisam pričala ni sa kim,postala sam mučaljiva,imala sam lošije ocjene..Molila sam ih da prestanu,da su grozni,da mi je dosta,ali oni su se samo smijali na to i nastavili.Nisam to više mogla podniti.Bojala sam se uopće dirati ljude,što će mi ostati još godinama u navici..Bojala sam govoriti slobodno,da me ne bi ušutkali i rekli "muči kofing,tko je tebe što pitao"..Bilo mi je tako grozno,a moj razrednik nije znao što učiniti..Htjela sam se premjestiti u drugu školu,bila sam luda više..No u zadnji tren sam ostala u ovom razredu i školi,nadajući se da će kraj osmog razreda doći što prije..I tako je prošlo prve 4 godine tuge i patnje.

Molila sam Boga da Mirko ne ide u moju srednju.Moje molbe nisu bile uslišane.Zamolila sam pedagoginju i ona nas je smjestila u različite razrede.Zadarski mioc je mala škola,ima 4 razreda u generaciji,dva matematička i dva opća.Ja i on smo matematička.Malo nas je,tako da se svi znamo.Kad sam saznala da će ići u istu srednju,zamolila sam ga,preklinjala da ne radi istu stvar i ovdje,na što je on rekao da neće.Ja sam mu budala vjerovala..Nakon svega,ja sam mu vjerovala..No,nije održao obećanje.

Evo,sad sam četvrti razred srednje i još nije prestao.Još uvijek moran prolaziti hodnikom i gledati učenike njegovog razreda (hvala bogu,sad je problem samo s njegovim razredom,moj razred zna za to ali se pravi kao da ne zna..) kako bježe od mene kao od kuge i deru se "Koofing!"..I dalje prolazim starim kvartom i slušam deranja za sobom..I dalje ponekad mislim kako ne mogu više,kako ću jednog dana jednog od njih zviznuti ili čak i ubiti.Po dolasku u srednju bila sam mučaljiva,tiha,nesigurna u sebe,doslovce sam se bojala dirati ljude,pa su oni mislili zbog toga da sam malo čudna,bojala sam sd govoriti slobodno u razredu,i zbog njega sam se bojala muškog spola općenito,jer sam naučila da me dečki samo vrijeđaju i tuku a ne da se ponašaju pristojno prema meni..Ali..Upoznala sam nove ljude,shvatila da postoje i dobri ljudi,da život može biti lijep i unatoč tome,da su oni kreteni samo manjina,hrpa nezrele djece koja nemaju što raditi pa mene sprdaju..imam ljude koji me vole,ljudi koji su mi podrška i koji znaju za moje probleme i unatoč njih me vole,ljudi koji su me naučili vjerovati..Ponovno sam stekla reputaciju velike brbljavice i vesele i drage osobe..No vjerujem da sam ja još dobro prošla i da sam jedna od sretnih..

To što ljudi rade drugima može ih upropastiti za cijeli život.Za vas koji ste to proživjeli,znajte da može biti bolje,možda ne sad ali hoće,da nisu svi ljudi takvi,da postoji dobrota i ljubav na ovom svijetu..Za vas koji stojite postrani,nemojte!Poduzmite nešto,spasite tu osobu od emocionalnog i psihičkog uništenja,vjerujte da se isplati...


Ovaj sam mail napisala prije 5 godina za jedan blog koji je posvećen bullyingu, odnosno o zlostavljanju među mladima i djecom. Pokrenuo ga je moj prvi bivši a ja sam postala suurednica bloga. Uglavnom, mislim da je to tema o kojoj se stvarno premalo govori, i ja bi htjela napisati par redaka o tome, pa tko pročita, pročita. Mojih pet minuta blogovske slave je davno prošlo xD

Ovaj gore tekst nisam napisala za privlačenje pozornosti i da primam suosjećajne komentare. To mi ne treba. Ovo je bilo prije 5 godina, srednja je završila, tog budalu više nikad nisam vidjela, iako sam čula da nije ni završio faks nego se oženio jer mu je cura zatrudnila. Pošla sam na faks, oslobodila se svojih kompleksa i začudo, imam daleko puno više muških prijatelja nego ženskih, ako uzmemo što mi se događalo u osnovnoj i srednjoj. Naučila sam da je moj problem sa mirisom zapravo genetsko nasljedni od moga oca i da je bio izraženo jak jer sam bila u pubertetu a tad sve žlijezde jače rade, pa tako i one znojne.. Nisam bila bez vode svih tih godina. To je trajalo godinu dana, i kupala sam se kako sam znala i umjela što češće. Jednostavno je to bio taj genetski problem. Danas to riješavam kremama i redovitim tuširanjem, tako da sam okej. Ne smrdim više xD No, silazim s teme.

Ovo sam napisala kao svjedočanstvo primjera jedne prethodno zlostavljane osobe ali nažalost nisam ni blizu toliko zlostavljana koliko danas vidim i čujem da se događa. Djeca su super. Svi ih volimo. Slatka su, lijepa, volimo se za njih brinuti. Ali djeca znaju biti prava mala gamad. U tim godinama, vjerujem da ne znaju toliko izraženo što je dobro a što loše i što zapravo njihove radnje imaju za posljedicu. Najlakše bi bilo kriviti roditelje koji ih odgajaju. Vjerujem da ima klinaca koji će činiti sranja jer se roditelji ili ne brinu za njih ili su im ugradili loše vrijednosti, ili se previše brinu za njih pa su ih razmazili. Ne znam, nisam roditelj. No može biti da roditelji stvarno ne znaju da su im djeca takva kakva jesu jer ne vide ili ne žele vidjeti, a oni se trude da ga dobro odgoje. Ipak, koliko je tu odgoja, djeca pokupe ružne navike i stavove i od drugih odraslih ljudi i druge djece. Ne znam objasniti zašto dolazi do bullyinga među djecom i mladima.

Nažalost, toga je sve više. Ja sam imala problema u školi, ali kod nas to nije bila normalna stvar. Ja sam bila možda jedina u školi koju su zafrkavali. Ni u srednjoj nisam vidjela puno ruganja ni omalovažavanja. Sad sve više slušam o tome. Baš govorim dečku kad pričamo o tome. Kod mene toga nikad nije bilo. Kod mene toga nema. Ja to nisam vidjela. Bar ne u Zadru. Možda ne vidim.
U Zagrebu sam često, momak mi je odatle. Vozim se busom prema njegovoj kući i vidim troje djece kako sprda četvrto jer je stranac. Zvao se Paulo. Dijete je jadno pobjeglo na prvu stanicu koje je moglo. Dok se bus nastavio, te tri djevojčice (hello, djevojčice sprdaju dječaka!) su se smijale svojoj pameti i umijeću, i dvije od njih su nastavile sprdati treću oko toga što ne ide na vjeronauk ili nešto tako. Zaboravila sam. Do maloprije suučesnici u zločinu, sad su se okrenule jedna protiv druge. Djeca su uvrh glave treći razred osnovne. Pun bus, ljudi moji. Nitko im nije napravio ništa. Mislim da je možda u tome problem. Što ljudi vide a ne čine ništa oko toga. Iskreno, malo mi je falilo da curama redom opalim šamar pa makar i nastradala od njihovih roditelja.
Uglavnom, to me šokira. Djeca postaju sve gora i gora sve mlađa i mlađa. Može li mi netko objasniti zašto je tome tkao? Govorim dečku, ako ikad budemo živjeli u Zagrebu (a vjerojatno hoćemo), mene će biti strah naše dijete jednog dana slati u školu. Ja vjerujem da ćemo se mi potruditi svim silama da bude dobro dijeti i naučiti ga dobrim vrijednostima, ali što će nam to vrijediti ako jednog dana ono nauči da je dobro nekoga sprdati zbog visine ili dobrih ili loših ocjena. Još gore, što ako njega ili nju napadnu zbog nečeg banalnog tipa govorna mana sa slovom r? Toga me je iskreno i stvarno strah. Ovo postaje problem oko kojega se malo čini. Živimo u svijetu gdje je pedagogija glavna odgojna mjera, gdje se djeci po meni i malo previše popušta. Ne znam da li je to dobra taktika ili nije, ali ja vidim sve više i više okrutne i opake djece kako druge zlostavljaju. Djecu, pa i odrasle! A znam što to čini djetetu kad ga se zlostavlja.

Meni je trebalo 4-5 godina da zaboravim stare boljke. Iz veselog dijeteta sam postala ozbiljni i depresivni tinejdžer da bi se, zahvaljujući ljudima oko sebe, opet postala vesela cura. Ali ljudi kao taj Mirko.. Ima ih. Pitam se što on danas misli o svom ponašanju. Srami li ga se? Ponosi li se? Kako će on svoje dijete jednog dana odgojiti? Hoće li biti sve više takvih ljudi na svijetu? Ili će se ljudi opametiti i pripaziti malo više na svoju djecu? Previše je tu faktora. Dijelom školstvo, dijelom roditelji, dijelom druga dijeca.. No lako je upirati prste. Treba riješiti problem. I to BRZO.

Ako netko čita, stvarno me zanimaju vaša mišljenja o ovoj temi. Ima li u vašem gradu bullyinga i koliko? Ako imate djecu, kako bi vi reagirali kad bi saznali da je vaše dijete zlostavljač ili zlostavljan? Koji je vaš pogled iz roditeljske perspektive? Za sve, da li ste ikad bili zlostavljani ili svjedok zlostavljanja? Što bi učinili kad bi vidjeli tako nešto da se događa pred vama?

I ovim postom radim ogroman apel : Nemojte zatvarati oči. Nemojte ostati po strani. Ne podcjenjujte problem. Učinite nešto. Bolje ćete se vi i drugi osjećati.

Hvala na vremenu.

06.06.2012. u 10:00 · Ostavi komentar (9) · Isprintaj · #

Marina

Marina je moja prijateljica.

Naravno da joj ime nije Marina. Mislim da bi me ubila da spominjem njezino ime okolo po internet prostranstvima. Pitam što će reći kad vidi da pišem o njoj ( da, draga, post je ipak o tebi na kraju xD) Zašto baš Marina kao alias? Ne znam, prvo ime koje mi je palo na pamet. A i možda zato jer je skroz naskroz različito od njjenog imena. Marina nije tako jako ružno ime. Ima čak lijepe korijene i mislim da znači nešto lijepo kad se prevede, ne znam, ne bavim se imenima u životu xD Uglavnom, Marina.

Marina je moja prijateljica već 6 godina. Jedna od mojih najdužih prijatelja.

Sve je započelo jednog velikog odmora ispred škole, kad me je pitala za cigaretu. Ne brinite, kad kažem škola, mislim na skoro pa kraj srednje. Počela sam pušiti tek kad sam imala blizu 18 godina, a i to mi se činilo nekako rano. Plavi Walter, od prvog dana. Nisam ja od onih koji će početi pušiti prije nego što znaju tablicu množenja. Doduše, ja jesam pala matematiku 2 puta u srednjoj.. Ali dobro, ja sam bila matematički smjer a i tablica množenja je tu tako da je okej. Uglavnom, Marina je bila u razredu do mene, isti razred, opći smjer. Pitala me duvan, ja dala. Nešto smo pričale, iskreno ne sjećam se. To se ponovilo idući dan, i dan poslije toga. Uskoro se počeo pridruživati njen kolega iz razreda, Stipe (naravno, ni to nije pravo ime), pa smo svi troje visili svaki odmor pred školom i ćakulali. Tu se rodilo naše prijateljstvo. Da nije duvana, ne bi poznavala Marinu!

Svidjela mi se. Zabavna je, voli pričati, obje smo imale dečka u drugom gradu o kojem smo obožavale pričati. Voljela sam jako to što je bila jako iskrena, vesela, nekako nevina. Jako je romantično pričala o svom dečku i bilo mi je milo slušati je (šteta što onda nije znala koliki je šupčina on zapravo). Često smo se družile između satova, a i kad bi odlučile da nemamo sat, kao i na velikom odmoru zajedno sa Stipom, pričajući o našim dragima, kako su divni, izmjenjivale iskustva i pričajući o ostalim temama o kojima pričaju klinci. Tako mi je žao što su ti nevini dani iza nas. To je bio prije nego smo išta znali o životu kao takvom. Jako je pametna inače. Imala je sve petice u školi, bila na natjecanjima i mogla je birati između 4 faksa kad je završila školu, jer je prošla na svim prijemnima na kojima je bila.

Iako mi se svidila i jako smo se slagale, ne bi baš rekla da sam bila jako bliska sa Marinom. Ona inače uopće nije moj đir. Ja sam die-hard alternativka koja je mislila da je Kurt Cobain utjelovljenje Isusa, koja pijem na rivi i sviram gitaru. U životu nisam nabacila komad šminke, a dva puta sam u životu nalakirala nokte. Ona je "šminkerica", voli se šminkati, biti pristojno sređena, ide po klubovima iako se ne može za nju reći da neće sisti na zid ispred DHM-a i piti vino ravno iz boce. Ne, ne. Nije naša Marina fina guzica. Jednostavno ima stila. Ne mogu reći da mi je bila među top prijateljima, ipak sam ja imala svoju ekipu s kojom sam stalno visila, a i ona valjda svoju, ne sićan se sad iskreno. Uglavnom, znate kako je to kad si u školi i imaš svoj prvi krug prijatelja i onaj drugi krug. Ona je bila u tom drugom. No, imale smo sasvim solidno prijateljstvo.

Srednja je završila, počeo je fakultet. Ja sam upisala pravo u Splitu, ona je ostala u Zadru na svom faksu. Priznajem, od tad do prije 2 godine gotovo da se nismo ni vidile ni čule. Tu i tamo bi se našle na kavi ako sam ja doma za vikend, kad sam prohodala sa bivšim malo češće, ali to su bile više casual kave tipa što ima čime se baviš u životu i bla. Ništa posebno. Prekinula je sa prvim dečkom koji je bio šupak, našla je drugog dečka za kojeg se ispostavilo da je također šupak. Nije ona kriva, ne bira on krivo, ti dečki su jednostavno bili carevi u obmani. Ja sam prekinula sa prvim dečkom, završila u vezi sa drugim. Kako smo svi troje iz iste škole, voljeli smo se nalaziti i pričati o starim danima i starim profesorima pa smo se malo više viđali s njom nego inače. No duljim. Svo to vrijeme naše prijateljstvo se nije pomaklo za korak. To nije tako loše ni čudno, ali eto, spominjem.
Tek kad sam ja došla živjeti natrag u Zadar sa svojima smo se počele malo više družiti i naše prijateljstvo je tek tad počelo rasti. U međuvremenu smo obje prekinule sa našim drugim dečkima i našle trećeg. Mogu reći da smo oboje poprilično sretne u našim vezama. Obje imamo zdravu, kvalitetnu vezu sa dobrim potencijalom za nešto više. No o tome poslije.

Uglavnom, malo više o Marini. Ovo je sve bio čisto povijesni uvod o prijateljstvu s njom, čisto da se stvori neka slika o našem odnosu kroz povijest. Sad, kako da opišem Marinu?

Kao prvo, Marina je zgodna. Jako zgodna. Bombastično zgodna. Možda pinku mršava (hvala Bogu da nisam tu da me udari jer sam to rekla na glas!), ali savršenih oblina. Lipo sam joj rekla nekidan, postala bi lezba samo radi nje. Nema prokletstvo mršavih ljudi da je ravna ko daska. No way. Ima ona čime se dičiti. Ima jako lijepu dugu kosu. Egzotične (da, egzotične) crte lica. Tako mi je žao što ne vidi koliko je prokleto lijepa. Isto kao što ona mene lupa kad ja kažem nešto o sebi a da nije pohvalno tako bi i ja nju lupila ako ikad spomene nešto ružno oko svog tijela. Ženo, znam da čitaš ovo. Prekrasna si. Što je najbolje, ona ne nosi onu odjeću koja to pokazuje na sve strane. Ima stila, doduše. Ne srami se pokazati svoju kožu. Ali nećeš nju vidjeti kako izbacuje svoje sise okolo i nosi, da prostite, dopičnjake kojima želi pokazati svijetu koliko je zapravo ona "tražena roba u gradu".

Kao drugo, Marina je jako pametna. Već sam spomenula kako je imala petice i išla na natjecanja. Ali to nije sve. Jako je inteligentna. Ima svoje definirano mišljenje o nečemu i sposobna ga je racionalno i smisleno argumentirati. Nije od onih koji će samo tupiti svoje o nečemu na bazi "Ja vjerujem da je to tako jer mi je netko rekao da je to tako!", žena će objasniti lijepo zašto i kako misli to što misli. Ima svoju glavu i ne boji se s njom razmišljati. Razgovor s njom je pravi užitak za mozak.

Zašto uopće pišem o njoj? Pišem zato jer joj se divim i mislim da bi cijeli svijet trebao znati kako je ona divna osoba. Marina nije imala lak život i proživjela je dosta sranja. I kroz što je sve prošla, divim joj se kako je uspjela ostati i postati ona cura koju znam. Na njenom mjestu ja bi odavno ispizdila. Divim se tome koliko je monstuozno snažna. Jednako toliko me užasno živcira to što ona to ne vidi. Kao što je čovjek sam svoj najveći kritičar, tako je to i snjom. Tako mi je žao što ne vidi koliko je ona jaka i koliko je velika stvar što je uspila postati ovo što je danas kad bi mnogi na njenom mjestu davno izgubili svoju glavu.
Također se divim snazi njenog karaktera. Žena ima svoj karakter. Ima svoje ja i ne da ga. Brani svoje mišljenje rukama i nogama, a opet će popustiti ako vidi da netko drugi ima point.

Naravno da je najviše volim zbog toga što je predivna prijateljica. Nebrojeno puta u zadnjih godinu dana se našla sa mnom samo da bi slušala moje priče, moje probleme i moje jadikovke. Nikad nije rekla da prestanem, nikad mi nije rekla da sam dosadna i jadna, da su moje teme neozbiljne. Uvijek bi me saslušala i nastojala svojim riječima pomoći kako god zna. Ali to nisu spike ono "Ajde, bit će sve u redu, bit će bolje" spike, nego bi mi došla i rekla "Hana, znan da je sranje, znan da je teško i virujen da ti misliš da su stvari tako odvratne kako misliš. Iskreno, i jesu. U kurcu si. Treba ti psihička pomoć." Možda, ako ja napravim sranje, bi mi došla i rekla "Hana, glupa si. To ti je stvarno u kurcu.", i onda bi me odalamila po glavi čekićem :D Sad, ne znam puno drugih prijatelja koji bi to isto napravili. Volim to kod nje. To što je iskrena, to što će reći točno u rebra istinu, ma kako bolna bila. Koliko ljudi u svom životu znate da su takvi?
Marina je pouzdana. Ako ti kaže da će doći u 7, dođe u 7. Ako će kasniti, javi da će kasniti. Uvijek mogu na nju računati ako mi nešto treba. Mislim da je ona jedna od možda troje ljudi koje mogu nazvati u 3 ujutro samo ako mi treba s nekim razgovarati. To je današnjih dana pravo bogatstvo.

Racionalna je osoba koliko god je emotivna. To je možda nešto što mi je žao da se promijenilo. Više nije onako nevina koliko mi se činila kad sam je tek upoznala. Nažalost, život ju je takvom izgradio. Vjerujem da je i nju, kao i mene, previše toga pogodilo da ostane nevina i naivna kakva je bila nekoć. Ne povodi se toliko za emocijama. No ipak, nije žena srca kamenog :D Ima ljubav i daje je na svoj način.

Ona je moja podrška. Njena skromnost i njena dobrota me oduševljavaju. U trenutcima mojih slabosti, ona je moja superžena i pomoć kad kompletno gubim kontrolu nad sobom. Tako mi je drago da smo obnovile naše prijateljstvo, da smo prešle preko naših razlika u ukusima ili čemu li (ne bi da nam je to ikad toliko smetalo :D) i da smo stvorile jedno dobro, zdravo, dugotrajno prijateljstvo. Ona je jedna od mojih dragulja, jedna od mojih najcjenjenijih blaga i pišem ovo da joj dam do znanja koliko mi zapravo znači u životu. Možda dođe vrijeme u životu kad se nećemo vidjeti godinu dana, dvije, pa čak i pet, ali znam kad bi se opet našle da bi razgovarale kao da nije prošlo tjedan dana. Tako uvijek biva kod nas. To je jedan od onih odnosa koji traju, to su čelične veze koje griju i daju snagu, uljepšaju nečiji život. Možda nećemo razgovarati o najdražim bendovima ili filmovima, ali ćemo imati milijun i jednu drugu stvar o kojima možemo pričati i koje će nam uljepšati dan.

Mala, nemoj se ljutiti što ovo pišem. Jednostavno mislim da ti treba izgraditi spomenik. Jednog dana ćeš postati jednako snažna i predivna žena kakva si sada djevojka. Uvik ćeš mi biti bliska u srcu. Uvik. Sad mi se možeš javiti na fejsbuk i psovati sve po spisku xD


05.06.2012. u 17:43 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #

Prije sna..

Kiša pada. Zatvaram oči.

Nalazim se u tvojoj sobi. Ležim na tvom kauču na rasklapanje. Desno od mene su vrata od sobe. Lijevo od mene je otvoren prozor kroz koje se čuje zvuk padajuće kiše. To me smiruje i uspavljuje.Kroz prozor vidim šumu. Desno od mene se nalazi stol na kojem je tvoj kompjuter. Na mozgu od kompjutera je čestitka za Valentinovo koju sam ti ja poslala. Iznad stola su police sa DVD-ima i stripovima. Točno znam napamet svaki dvd po redu. Ispred mene je regal sa knjigama. Imamo sličan ukus u knjigama. Bit će smiješno kad jednom budemo živjeli zajedno. Imamo iste knjige, kako ćemo onda napraviti zajedničku knjižnicu sa istim knjigama? Desno od regala je linija a iza linije tvoja kolekcija originalnih cedea. Najviše imaš Pearl Jama. Gade, navukao si i mene na njih. Tu se nalazi i televizija. Iznad televizije je policama sa već ofarbanim figuricama. Tvoj skeleton army. I ja isto volim undeadove. Desno je prozor sa radijatorom ispod. Na radijatoru je ručnik koji si koristio kad si se kupao. I obrijao si se. Ne volim kad si friško obrijan. Bolje ti stoji ona dvodnevna bradica. Tada imaš onaj George Clooney zreliji zgodni muškarac look.
Do prozora je tvoj radni stol. Na njemu se nalaze tvoje nepofarbane figurice, boje, kistovi i čašice u koje stavljaš vodu kad radiš.Tu je i tvoj mobitel da ti zvoni za posao ujutro. Mobitel stoji na knjigama koje sam spremila za učiti ujutro u knjižnici. U ladici se nalaze sva pisma koja sam ti ja ikad pisala i sve što ima veze sa mnom. Ima toga dosta. Kao i ja, voliš uspomene.

Dodirujem mjesto do sebe u krevetu. Tražim te. Volim spavati s tobom. Zapravo, to je moj najomiljeniji dio dana. Volim leći pored tebe i ušutiti. Osjećam ti leđa. Samo te želim dotaknuti. To je dokaz da si tu, pored mene. Osjećam se sigurnije. Moj mali medo. Držim ruku na tvojim leđima neko vrijeme. Premjestio si se, legao si na leđa. Tražim ti ruku. Stavljam svoju ruku u tvoju. U tom trenutku te volim više od života samoga. Svaki dan odlažem kad ću ići doma u Zadar samo da mogu provesti još jednu noć s tobom. Ležim tako neko vrijeme. Ne mogu zaspati u tom položaju i nevoljko puštam ruku od tebe i okrećem se tako da mogu lakše zaspati. Ti se meškoljiš i obgrliš me u snu.

Otvaram oči. Moja soba. Uzdah. Mjesto do mene je prazno. Kiša i dalje pada. Prelazim rukom po plahti tamo gdje si prije samo minutu bio ti. Obuzima me sjeta. Mjesec dana je prošlo. Još malo, ljubavi.Još malo. Okrećem se i tonem u san. Volin te.



Osjetiš li prije sna...

Dah ti lebdi iznad usne.
Preko obraza ti klizne
sve do tvoje kose guste.
Pa se zaigra u trenu.
Labirintom tjemena
i kad pokupi tvoj miris
odleprša tad u mrak...

To sam ja...
To te moje ruke grle iz daljine
Prije sna...
ja ti dođem tek onako
da te dirnem.
I prevarim...
sam sebe
da sam tu, kraj tebe
da ti gledam oči
sklopljene
za Nas...


- Luky, Prije sna

05.06.2012. u 00:02 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #

"Nemam ništa protiv [unesi protiv čega/koga] ali.." ilitiga rant protiv ljudskog licemjerja

Okej, dosta depresive. Idemo malo u kontemplativu. No ne predugu, jer je kasno i spava mi se xD

I sama sam ponekad kriva za ove četri riječi. "Nemam ništa protiv te cure ali mislim da je malo umišljena". Razmislite malo. Koliko ste puta čuli to "Nemam ništa protiv, ali.:" spiku? Nemam ništa protiv gej ljudi ali mislim da bi svi trebali pocrkati. Nemam ništa protiv otvorene veze, ali bi odma prekinula sa momkom ako uopće pogleda drugu curu. (navodim samo banalne primjere, ne svoje stavove o gornjim temama)

Čemu to služi to "Nemam ništa protiv, ali"? Da bi sami pred sobom ispali bolji ljudi? Ili neka vrsta samoobrane od eventualne uvrede? Jer, ako gledamo ovaj drugi dio rečenice, ispadnemo jednako odvratni kao da nismo stavili te četiri riječi ispred. Kao da će to "nemam ništa provit ali" pretvoriti u rečenicu u nešto dobro i pristojno. E, nemam ništa protiv Amerikanaca, ali oni su ružni, debeli, lijeni, stalno vise po internetu i ne znaju da je Francuska država u Europi, a ne grad u Italiji. Ako nemamo ništa protiv nečega ili nekoga, ne bi onda spominjali te stvari koje nam smetaju ili antipatiju prema nekome ili nečemu.

Isto vrijedi i za one situacije u kojima ljudi tvrde da su totalno za nešto ili protiv nečega, ali kad se ta situacija njih izravno tiče, onda kompletno promjene ploču. "Ja sam skroz za gej ljude! Gej je okej! Širimo ljubav!" To ćeš reći kad te drugi pitaju, to ćeš možda i misliti, ali jednog dana, kad ti sin ili kćerka obznani da je homoseksualac/homoseksualka, odmah ćeš je izbaciti iz kuće, poslati doktorima i izbaciti njeno/njegovo ime iz oporuke. "Nemojte protiv Roma, oni imaju jednaka prava kao i svi drugi!" - a kad vidiš Roma na ulici kako prosi ili one koji prodaju katoličke kalendare na zagrebačkom kolodvoru, proći ćeš pored njega i psovati govna koja kradu Bogu dane umjesto da rade neki posao. Govoriš svima kako mrziš đikane i šminkere i cajkaše, a doma ti trešti Ceca. Govoriš kako si katolik do srži, a nisi bio na misi 10 godina. To ide do banalnost tipa vegetarijanac koji jede hamburger. Čemu? Čemu to ponašanje? Zašto bi pred drugima ispao drukčiji nego što zapravo jesi? Što dobivaš s time? Dobivaš to da ljudi imaju iskrivljenu sliku o tebi i jednog dana, ako im dopustiš da te upoznaju, shvatit će tko si zapravo i time nećeš ništa pametnog dobiti. Pokaži svijetu odmah tko si i što si zapravo, uštedit ćeš i sebi i drugima vremena.

No ono što je meni najčudnije je zašto ljudi sami pred sobom stvaraju neku sliku koja nije istinita? Zašto sami pred sobom opravdavaju neke akcije samo da bi makli tu bljakavu stvar koja se zove tvoja savjest? "Da, znam da sam tog lika šutnuo nogom, ali on je prljavi skitnica i nema posao i spava na ulici, pa gamad jedna, vjerojatno se drogirao, pa mogao me je i napasti, dobro sam i napravio prije nego što mi se nešto dogodilo?". To sve ide do onog trenutka dok ne počneš sebe HVALITI zbog neke loše stvari koje si napravio. Čudna je ljudska psiha. Sve ćemo učiniti da sebe opravdamo umjesto da jednostavno priznamo svoje greške.

Čudan svijet. Post bez zaključka. Jednostavno wtf. Nemam ništa protiv toga da pišem dalje, ali me dragi čeka da ga nazovem a mislim da mi je draže provoditi vrijeme u pravom svijetu nego tipkajući bedastoće koje ionako skoro nitko neće pročitati :D

P.S. Koja je ovo glupa kategorizacija postova na blogu? Šta ja znam koja je ovo kategorija? Povraćotine jedne Dalmošice? Pobogu o.O

03.06.2012. u 22:56 · Ostavi komentar (9) · Isprintaj · #