Hm. This is gonna be tricky.
Pričaš sa osobom. Ne poznajete se dugo ali pričate na kavi i stvarno se dobro slažete. Pričate o filmovima, glazbi, događanjima u svijetu i Hrvatskoj, imate dosta zajedničkih mišljenja. Nekako dođete na malo privatnije teme. Osoba s kojom pričaš ti kaže da pati od depresije i da ide kod psihijatra radi toga, također pije lijekove. Nastoji se izliječiti.. Bum. Wow.. Depresija? Sad je pitanje kako ćeš kasnije reagirati. Hoćeš li slegnuti ramenima i reći "Pa dobro, što, bit ćeš bolje, glavno da se liječiš, bit ću ti tu ako ti zatreba" ili ćeš odmah napraviti rezervu, nakon pola sata otići doma i dobro dobro razmisliti želiš li ikad više poći na kavu sa tom osobom? Mislim, osoba ipak ima duševnih problema, depresivna je, vjerojatno zato malo neuravnotežena, to je možda samo prvi korak da postane još bolesnija ne znam koliko je pametno s takvom osobom se družiti..
Jučer sam išla prvi put kod psihijatra u svom životu. Bila sam užasno nervozna.Sama činjenica da sam razgovarala sa svojom doktoricom oko toga da uopće pođem kod psihijatra na razgovor je mene natjerala da stavim neku stigmu na sebe. Ja idem kod psihijatra. Ja sam očito bolesna u glavu. Još ako me nakljuka s nekim ljekovima, neću biti ništa bolja od onih teta i barbi što hodaju po gradu razgovarajući sami sa sobom ili sa zrakom. Redikuli, tako ih zovu u Splitu. Ima ih jako puno, inače. Ni u kojem gradu ih nisam toliko vidjela. Ali dobro. Jučer sam bila kod psihijatrice. Inače jako draga teta, specijalizantica prema kojoj me je uputio poznanik, također liječnik. Ako izostavimo ovu stvar sa stigmatizacijom oko toga što uopće idem kod psihijatra, ja sam užasno nepovjerljiva prema psihijatrima općenito. Moja mama je išla kod doktora radi depresije. Rekla mi je da nije ništa drugo radio nego se derao na nju da što samo plače i neka se trgne. Moja vlastita doktorica kod koje idem zadnjih 13 godina mi je rekla da me ne želi slati psihijatru iako bi trebala jednostavno zato jer jednostavno neću naći doktora koji će me saslušati i dati mi savjet što da napravim. Moja frendica koja je također išla doktoru jer rekla da je doživjela isto. Rekla je da su svi doktori danas oni koji će te saslušati 10 minuta preko one stvari, dati ti hrpu ljekarija i više ih nikad neću vidjeti. Meni to ne treba, rekla mi je. Meni treba netko s kim ću razgovarati. Netko tko će me saslušati i moći mi pomoći bez da me fila lijekovima. No, svejedno mi je dala uputnicu, rekavši mi da ako baš vidim da mi nikako nije bolje, da potražim stručnu pomoć. Mislim da sam malo protrnula kad sam na uputnici vidjela da piše "Tražim mišljenje i dijagnozu radi depresije"...
Stvarno jako nisam htjela ići doktoru. Mjesec dana je prošlo od uputnice do tog jučerašnjego odlaska. Prvo, samu sam sebe obilježila kao bolesnu osobu. Kao nekog čudaka. Ono, ako kažem ljudima da idem psihijatru, znam kako će biti. Znam kako ljudi razmišljaju. Odmah će te gledati drukčije, ponašati se prema tebi sa rezervom. Rekla sam da idem doktoru samo dvoma ili troma najbližih prijatelja. Stvarno jako nisam htjela ići doktoru. Ali znala sam da sam na rubu snaga, da više ne znam što da napravim, da moje ponašanje dovodi u pitanje moj odnos sa svima, moju vezu (htjela ne htjela, koliko god znam da će on ostati uz mene no matter what, ne mogu mu to raditi zauvijek, preispitivati našu vezu i sumnjati u nas, iskaljivati svoje frustracije na njega..) i morala sam nešto učiniti. Sve ostalo nije upalilo, ostalo je samo to. Došla sam u Zagreb u četvrtak, poznanik mi je rekao da dođem idući četvrtak kod nje na razgovor. U Zagrebu se inače uvijek osjećam bolje. Mislim, logično je, odvojena sam od familije, nema toliko pristika na mene, nema toliko živciranja, nema toliko brige, automatski sam bolje. Mislim, samo da mogu zaspati kraj njega.. To je lijek za dušu. Tako da, kad je došao četvrtak, bila sam sva u čvoru. Rekla sam sebi "Ma ne, ne treba meni doktor. Pa dobro sam. Eto, sad sam okej, sad mi ne treba." Koje samozavaravanje. Znam da kad sam u dobroj fazi da se osjećam kao da mi ne treba nikakva pomoć, da će sve biti okej i ću za tjedan dana opet biti u low fazi i nimalo dobro, da ću opet biti time bomb i da ću proklinjati sebe što nisam pošla. Znala sam da moram ići. Tako da sam se popela na bus, zatim na tramvaj, pa na Rebro.. Bila sam strahovito preplašena. Bojala sam se da će mi ili reći da mi zapravo nije ništa i da je to sve zato jer sam preosjetljiva a da je to s momkom zapravo pokazatelj da ga zapravo ne volim i da moram prekinuti s njim (moram objasniti, kroz sve ove mjesece sam stalno imala preispitivanja i tjeskobu oko toga da li ja njega volim ili ne, imala bi low faze u kojima bi mislila da ga ne volim i high faze u kojima bi ga obožavala i to je sve jako jako jako JAKO JAKO zbunujuće i vrlo naporno i iscrpljujuće) ili da će mi reći da patim od pet vrsta duševnih bolesti i da ću morati piti toliko lijekova da zauzimaju cijelu kredencu (što moj tata pije). Nije mi na kraj pameti palo da će to biti najobičniji razgovor sa osobom kao da sam na kavi sa frendicom. I tako, došla ja na Rebro, srela svoga tetka (koji slučajno radi na odjelu psihijatrije kao muška medicinska sestra) i on me je proveo kroz odjel (jer sam tu prvi puta) i do doktorice. Malo sam čekala, ona je našla vremena za mene i tako je počeo moj prvi razgovor sa pravim pravcatim psihijatrom.
Žena je inače predivna. Jako draga, jako jako ljubazna jako susretljiva. Primila me je preko reda, vratila mi je uputnicu tako da je ispalo kao da nikad nisam ni bila službeno kod nje, razgovarale smo sat I POL vremena! Toliko mi je bila simpatična da sam usred razgovora i nesvjesno prešla s njom na "ti" ( a i nije starija od mene nego možda 6,7 godina i to ako) i jednostavno sam se razvezala. Povijest sa obitelji, što se trenutno događa, moj faks, frustracije i pritisci sa svih strana, dileme i tjeskobe oko dečka, sve sve sve sve sve sam joj ispričala i samo je slušala i šutjela. Učinila sam to. Rekla sam joj sve. Izbacila sam sve iz sebe. Na kraju priče sam čak imala suze u grlu i malo mi je falilo da se ne rasplačem. Samim time sam se osjećala nekako bolje. Ali sad je bio trenutak istine. Što će mi ona reći nazad? Jesam li luđakinja? Ili stvarno imam osnove za svoje ponašanje? Ili mi pak nije ništa? Ovo su bile njene riječi.
"Hana, tako mi je drago da si došla. Dobro si učinila kad si pošla psihijatru. Tebi stvarno treba stručna pomoć. Tvoja doktorica je dobro rekla kad ti je rekla da, s obzirom na što si prošla, još si dobro ispala. Stvarno mi je drago da si mi došla". Da skratim priču, lijepo i polagano mi je objasnila što se s menom događa. Ne, nisam luda. Ne, ne patim od pet različitih psihičkih bolesti (vidi vraga!). Vidi da sam strahovito napeta i rastrojena, da sam stvarno na rubu živaca (i to s razlogom!), ali ne vjeruje da sam depresivna. No, ono što je istina, je to da sam dosta anksiozna. Da sam radi te anksioznosti stalno napeta i uzrujana i imam nemir u prsima, a i da je to razlog svega što se događa oko mog dečka. Što se njega tiče, kaže da misli da imam veliki strah od bliskosti jer nisam imala ljubavi u životu ranije i da me je zadnji prekid toliko povrijedio da se sad jako bojim bliskosti da ne bi opet bila povrijeđena. Da je moje pusto preispitivanje jednostavno načini na koje pokušavam pobjeći od te bliskosti. Također, rekla mi je da mi je doktorica još jednu stvar jako dobro rekla : Da mi je cijeli život proveden u kaosu i da sam toliko navikla na kaos da mi je sad nešto normalno (tj momak i stabilna zdrava veza) postalo toliko neprirodno da zbog toga frikiram. I rekla mi je da sam jako tužna vrlo često iz razloga što sam jako ljuta. Što je istina. Objašnjava mi da će ljudi radije biti tužni nego ljuti čisto zato jer ljutnja jako umara a i to im jedino preostaje kad nemaju gdje tu ljutnju izbaciti. A ljutnja i tuga su u ljudskom mozgu jako jako blizu.
Ljudi, nisam luda! Samo sam malo u problemu. Život me je malo dohvatio. Doktorica je rekla da misli da mi ne treba terapija ljekovima, nego psihoterapija. Dogovorile smo se oko toga kako ćemo to napraviti. Dala mi je svoj mail ako mi što treba (nešto što inače ne radi pacijentima!), preporučila mi je svoju prijeteljicu isto specijalizanticu koja će uskoro doći u Zadar za tu psihoterapiju i rekla mi je da ću biti bolje. Obećala mi je da ovo neće trajati zauvijek. Biti ću bolje! Ljudi, čujete li to? Nemate pojma koliko mi to znači. Jer ja stvarno, ali stvarno, nekako ne mogu zamisliti da mi je bolje. Toliko sam se navikla na ovo stanje polu beznađa - polu normale da si ne mogu zamisliti drugačije stanje.
POINT : Ne znam koliko sam vratila povjerenje psihijatrima, ali ona mi je stvarno dala nadu da nisu svi doktori tako retardirani. Također, naučila sam da odlazak psihijatru i liječenje nije toliko loša i čudna stvar (like, duh!), to je ista stvar kao kad ideš ginekologu ili kardiologu ako imaš problema sa tim dijelom tijela. Ali i dalje sam razočarana načinom na koji ljudi razmišljaju kad im netko kaže da je bolestan. Žao mi je kako lako ljudi okreću leđa kad to čuju, kako lako bježe od toga, ne znajući o čemu se točno radi ili ne želeći znati. Doduše, ja samo govorim o ovim, takoreći blažim, bolestima. Ne znam kako bi reagirala kad bi mi netko došao i rekao ej, znaš, ja patim od paranodne šizofrenije i mislim da u tebi čući đavo. To je možda totalno drugi par opanaka. Ali stvarno ne znam u to.
Ali ono, što je najbolje, NISAM LUDA! :)
Pozdrav iz Zagreba, ostavite vaš input u komentarima ako želite.. (Ma koga ja zavaravam, ionako ovo skoro nitko više ne čita, al nema veze :D)
EDIT : Ne mijenjam više dizajn bloga, boli me briga koliko je naporno čitati, meni se ovako sviđa i ne želim se više prilagođavati! :)
Post je objavljen 15.06.2012. u 10:54 sati.