Kao prvo, pozdrav iz Zagreba :) Ovdje je trenutno ugodnih 22, nalazim se 10 metara od šume, čuju se ptice kako pjevaju, lagani je povjetarac, nula prometa. I ja ne mogu vjerovati da sam u hrvatskoj metropoli :D Igram se sa dečkom, ljubakam se sa psom.. Ups, hoću reći ljubakam se sa dečkom a igram sa psom :D Ali dobro, vratimo se na temu.
Shvatila sam koliko mi u zadnje vrijeme pisanje pomaže da otkrijem neke aspekte kod same sebe. Neke stvari me počnu mučiti i ja počnem pisati o njima, i shvatim da sam u tekstu odgovorila na neka pitanja koja nisam ni znala da sam ih podsvjesno postavila a također samoj sebi pomognem da prijeđem preko onoga što me muči.. Tek kad ih vidim oblikovane u riječi, prepoznajem svoje strahove. Ne shvaćam koliko volim ili mrzim nekoga dok ne počnem riječima opisivati koje osjećaje imam prema toj osobi. Tako je dobro prepustiti se rijeci riječi. One oslobađaju. Uče. Otkrivaju nepoznato. Također i liječe.
Dok nisam počela pisati opet, imala sam ogromne napade tjeskobe i nervoze. Jednostavno bi se previše toga nakupilo i preklopi me tako da postanem nefunkcionalna. Zapravo, ne shvaćajući to, poslušala sam savjet moje doktorice. Pretvorila sam svoju nervozu i stres u nešto produktivno. Pretvorila sam ih u riječi, materijalizirala sam ih, i time ih umanjila, ako ne kompletno uništila. Lakše mi je kad sve izbacim vani, kad kompletno otvorim dušu i počnem pisati svaku svoju misao, bez suzdržavanja i bez oklijevanja. Riječi su blagoslov. Više to nisu samo misli, nekontrolirana masovna bujica koja će me odnijeti zajedno sa mojim zdravim razumom. Uspjela sam ih kontrolirati, stvorila sam branu, napravila potok oko kojeg mogu obrađivati plodno tlo.. Ne mogu biti bez inspiracije. O svemu što mi pada na pamet mogu pisati. Život, smrt, ljubav, mržnja, osjećaji, događanja, ima zapravo toliko toga u meni što želim izbaciti vani. Nisam od onih kreativnih pisaca koji stvaraju umjetničko djelo, koji žele stvoriti nešto novo, koji žele pridonijeti svijetu svojim slikama u riječima. Takvima se uistinu divim. Meni riječi nisu cilj nego sredstvo za postizanje cilja. Moje riječi služe za oslobađanje, oslobađanje svega što je u meni, za oslobađanje i mir moje duše. Nije mi bitno ako netko čita ili ne čita. Moje riječi su samo za mene i zato služe.
Riječi su neprocjenjive.
Ovo je jedan malo kraći post jer, bar na par kratkih dana, život je opet lijep i želim ga živjeti :)
Post je objavljen 08.06.2012. u 21:01 sati.