Neke stvari koje svaka veza mora imati da bi bila uspješna pt. 1

U svojih ne baš jako puno godina, ne mislim da sam najpametnija niti da sam popila svu pamet svijeta, ne smatram se nekom velikom mudricom, ali sam shvatila da, kad su neke stvari u pitanju, sam upućena i pametna. Mislim, ne vjerujem da mi se bezveze ljudi stalno obraćaju za savjete u problemima, a ponajviše ljubavi. Ne smatram se neiskusnom; imam 5 godina iskustva u vezama i istina je da nisu opstale (jer ne bi sad bila sa svojom budalom xD) ali moram reći da sam od svake naučila korisne i vrijedne savjete i svaka je bila kvalitetna na svoj način. Nije bilo ponižavanja, mržnje, ničega negativnog.. jednostavno se nismo slagali dovoljno dobro da ostanemo zauvijek. Naučila sam mnogo pametnoga, a na neki način iz ove trenutne veze najviše učim. I onda, kad gledam sve ostale ljude u njihovim vezama od kojih su neke stvarno po mom mišljenju nezrele, počinjem uviđati kako neki ne znaju neke elementarne stvari koje bi svaka prava i zrela kvalitetna veza trebala imati, bila zauvijek ili privremeno. Neki misle kako su našli odabranicu ili odabranika svog života a ne vide da s tom osobom nikad nisu sto posto iskreni. Ili su sigurni da će ostati zajedno zauvijek, mada jedna osoba želi djecu, a druga je totalno protiv njih. Doduše, svaka osoba ima svoje viđenje dobre veze, nekome je to super ako mogu spavati s kime hoće, neki vjeruju da je okej ako je muško glavni a žena mora slušati, neki parovi misle da je Bog najbitnija stvar u njihovoj vezi.. To each their own, kako kažu. Eto, ovo su neke karakteristike koje bi svaka dobra veza trebala imati da bi se smatrala uspješnom.. Pa makar na neko vrijeme.

1. ISKRENOST
Prvo i osnovno. Najbitnija stvar. Prvi zakon. Prva zapovijed. Primat svega. Alfa i Omega. Ako tog nema, možeš se slikati. Nema laži. Nema tajni. Ako sa svojom izabranom osobom ne možeš biti sto posto iskren, onda ne vidim kako i zašto bi ostali i dalje zajedno. Ne govorim da tu nisu dozvoljene bijele laži tipa "Izgledaš prekrasno/zgodno" makar u tome trenutku ta osoba nosi protezu ili je ružno našminkana ili mu škemba izgleda na sve strane ili one male tajne tipa što ćeš pokloniti svojoj osobi za rođendan ili godišnjicu, niti pak moraš sve dijeliti, pa čak i što si jeo i skim si proveo/la svaki trenutak svog dana.. Ali kad su bitne stvari u pitanju, uvijek, uvijek, UVIJEK treba biti iskren. Neke stvari ti ozbiljno smetaju? Reci, jer ako prešutiš, to će se samo nagomilati u jedan veliki, opasni balon koji može prijetiti vezi, ma kako beznačajan bio u početku. Dosta ti je i želiš otići iz veze? Za sebe i nju/njega, radije odi odmah i iskreno reci da ti je dosta nego ostani još godinu dana, navodeći osobu da ima šanse za opstanak a po tebi je to davno završilo, samo to nisi mogao napraviti.

2. TOLERANCIJA/PRIHVAĆANJE
Gotovo jednako važna stvar kao i iskrenost. Predivno je kad nađemo osobu s kojom smo tako jako užasno slični, volimo iste filmove, istu muziku, iste knjige, imamo iste snove, sličan karakter.. Čovjek bi rekli da smo brat i sestra (ili sestra i sestra/ brat i brat, kako vam drago xD). Ali može se dogoditi da zavolite osobu s kojom ne dijelite potpuno zajedničke interese, pa možda da i nemate uopće slične interese, ali vas je privuklo nešto drugo (tipa karakter ili duša ili nešto slično tome). Ali sve i da ste skoro pa identični po svemu, dvije osobe u vezi su uvijek dvije RAZLIČITE osobe. Da ste iste, bili bi genetski identični blizanci, a ni tad ne postanete iste osobe. Uvijek će postojati nešto u čemu se nećete složiti, nešto što ne dijelite, nešto u čemu ste užasno različiti. Moj momak i ja slušamo sličnu muziku, čitamo iste knjige, ali on užasno voli sport i nogomet, dok sam ja daaaleko od toga. Ali daaaaaaaaaleko. Ili, ja sam otvorena i optimistična, a on često zna biti dosta ciničan i ogorčen. To mi ponekad zna ići na živce, ali što ću. Nastojim ga prihvatiti kakav je, jer bez toga on ne bi bio moja budala. Čini se očito i jednostavno, ali iznenađujuće je koliko sam parova vidjela koji rade problem oko svake male stvari koja im smeta kod one druge osobe. Stvar je u tome da, kad si u vezi, nije cilj promijeniti drugu osobu da bude sličnija tebi, nego je bit prihvatiti osobu po tome kakva je i zavoliti njenu različitost kao što voliš to što je zajedničko i slično kod vas. A ako nešto jednostavno ne možete prihvatiti? Morate naučiti živjeti s time. Ako ste odlučili ostati sa tom osobom a užasno vam ide na živce to što ona uvijek, ali UVIJEK ostavlja glavu od tuša u kadi umjesto da je vrati na mjesto, a on/a to nikako da nauči, onda jednostavno naučite živiti s time. Puno manje živciranja će te uštediti.

3. KOMPROMIS
Ne znam koliko jako ovo mogu naglasiti. Ovo je jedna od žila kucavica svake veze, i nešto s čime dosta parova zna imati problema, pa i onih (koliko sam vidjela) dugovječnijih. Nikako nije dobro ako uvijek neka osoba vuče na svoju stranu, a druga osoba uvijek to prihvaća. Veza ne bi smjela po meni imati onog koji je dominantan i onog koji je uvijek podložan. Ako stalno govoriš "Kako god ti želiš" ili "Ići ćemo po tvome", gubiš svoju individualnost u vezi, svoje ja, svoju ulogu, svoje postojanje i lagano se stapaš sa "šefom/šeficom" veze i postaješ sjena samog sebe. To je meni ubojstvo svake veze. To nije ni veza ako se mene pita. Kao što sam spomenula ranije, dvije osobe su nužno različite i nužno imaju druga htijenja ili interese. Ti bi živio u kući na selu. Ona bi živjela u stanu u centru grada. Nikako se ne možete složiti niti na jednu niti na drugu stranu. Tko god pristane na tuđu ideju, osuđen je na život u nezadovoljstvu koji se s vremenom pretvara u gorčinu i na kraju u mržnju. Kompromis je ovdje nužno nužno potreban. Sad, mogli bi definirati kompromis milijun godina, ali ukratko to je meni pronalaženje zlatne sredine, zajedničkog riješenja gdje se obje osobe slažu pod uvijetima koji su oboma prihvatljivi. Par bi onda mogao kupiti manju kuću u gradu, ali ne u samome centru. Tako oboje bivaju koliko toliko zadovoljni i ne mogu nakon 20 godina kriviti jedno drugoga što su išli po njegovom/njenom i velika šteta je onda izbjegnuta. Bez kompromisa svaki život može biti užasno težak i pun svađa i nezadovoljstva.

4. INDIVIDUALNOST/SAMOSTALNOST
Ljudi često vole govoriti kako ih druga osoba potpunjuje ili usavšrava, da je ona njegova/njena druga polovica, da bez te osobe ta osoba ne može postojati. Nakon 20 godina to skroz mogu razumjeti. Kad ostanete toliko dugo zajedno, vi se stopite, prilagodite jedno drugome, uz gornje tri stavke se uspijete toliko približiti i sastaviti zajedno da ne možete vidjeti gdje jedan završava a drugi počinje. Kad jedna osoba ode, stvarno se čovjek osjeća kao da nema ruku ili nogu. No, kad parovi tako nešto počnu govoriti nakon par mjeseci ili godinu dana veze, onda se već smijem u sebi i odbrojavam dane do prekida. Ok, ovo je malo ogorčeno. I sama sam bila takva. Luka je meni bio druga polovica, srodna duša, bez njega nisam ista, bla bla bla bla bla. Ali naučila sam sa budalom ali i prije njega da je u vezi užasno jako imati samoga sebe. Potrebno je da svaka osoba bude samostalna individua i formirana osoba da bi veza funkcionirala jer u suprotnom opet bi došlo do stapanja sa drugom osobom toliko da izgubiš samoga sebe. Veza za mene nije spajanje dvije polovice u jednu cjelinu, jer osoba kroz život (ne nužno ali često) ima puno drugih "polovica". Po meni je veza zajedništo dviju CIJELIH formiranih osoba koji dijele svojeu osobnost sa drugom osobom. Tvoj partner ili partnerica je samo šlag na kraju tvoje osobe koja ju obogaćuje, uljepšava, ali nipošto ne nadopunjava. Ako si nepotpuna ličnost i previše se stopiš sa drugom osobom, ako prekinete (ne daj bože), nakon toga ćeš se osjećati izgubljeno, ošamućeno, nećeš znati tko si ni što si jer si toliko vremena proveo u toj vezi da više ne znaš što si bio i što jesi sad. Po meni je užasno bitno ostati svoj i sačuvati svoju osobu.

Samostalnost sam stavila pod istu stavku jer je jako vezan uz individualnost. Provoditi sve svoje vrijeme sa svojom boljom polovicom je predivno i lijepo i zabavno i osjećaš se super. Ali tebi treba, jednostavno TREBA malo mjesta i vremena za tebe. Previše vremena zajedno može biti ponekad jednako pogubno kao i premalo vremena. Evo ja živim u vezi na daljinu i koliko god bi voljela vidjeti svog dragoga češće i više, opet mi ova situacija trenutno poprilično odgovara. Zašto? Provela sam dvije godine u vezi sa čovjekom s kojim sam živjela i ja sam skoro svaki svoj trenutak provela s njime. To je bilo super i sve ali mi smo svugdje išli i sve radili skupa. Ali kad smo prekinuli, nakon početne agonije i izgubljenosti, našla sam se oduševljenom što imam toliko puno vremena za SEBE. Mogu gledati anime po cijele dane, igrati igrice, učiti, ići na kave, živjeti, svašta. I to mi je bilo novo otkriće. I tako kad sam prohodala sa budalom, opet sam provela mjesec dana skoro stalno s njime, ali sam shvatila da ja to više ne mogu. Meni treba mojih par dana gdje ja mogu raditi svoje, čitati knjige, igrati igre, učiti, gledati na laptopu stvari, onda se par dana izguštam s njime, šetamo se, ljubakamo, gledamo filmove zajedno.. I koliko god mi je super s njime, opet s jedne strane isto jedva čekam doći doma i raditi svoje stvari i biti malo sama, posvetiti vremena sebi. Također on ima neke svoje interese koje voli raditi i sigurno je i njemu tako. Kad mene nema, on može farbati svoje figurice, gledati serije, nalaziti se sa frendovima. Ta samostalnost i odvojenost u zajedništvu pomaže meni da se samostalno izgradim u bolju i odrasliju osobu a i nama u vezi da se osjećamo slobodno i neopterećeno i da nam veza cvjeta djeleći naše individue jedno s drugime. Razumijem kad je par stalno zajedno kad prohoda i u prvo vrijeme, ali ako se to nastavi predugo, već se počinjem brinuti. Doduše ne govorim da je to tako u svakoj situaciji i svakoj vezi. Neke veze savršeno funkcioniraju tako.Samo hoću reći da je samostalnost jako bitna stavka svake uspješne veze.

Pod samostalnost također mislim i NEOVISNOST. Pod time mislim na sposobnost osobe da ostane "svoja" i "normalna" čak i kad nije s tom osobom s kojom se nalazi u vezi. Dosta ljudi nakon prekida osjećaju da život nema smisla ili da su izgubili sve na svijetu ili da više nikad neće naći nekog drugoga. Ili postanu toliko ovisni o svom dečku ili curi da više ništa ne mogu bez nje ili njega. Ja sam bila takva. Bila sam kompletno ovisna o svom momku. Nisam išla vani ako on nije išao vani. Nisam išla na kave bez njega. Nisam htjela ni ručati ako on nije ručao sa mnom. Kad smo prekinuli, imala sam razdoblje kad sam mislila da nitko nikad neće biti kao on i da je on jedina osoba za mene na zemaljskoj kugli.. Možda je to i istina za neke i u nekom razdoblju života.. Ali morate ostati svoji čak i ako ne uspije. Mora se naučiti osloniti prvo i osnovno na SEBE. Drugi ljudi su samo (mislim ne samo ali ono, "samo") dodatak. Vi ste gazde svog života i nemojte nekome drugom davati uzda. Valjda to ima veze sa onim što sam spominjala da osoba mora biti formirana kad uđe u vezu. Morate znati živiti sami sa sobom a tek onda zajedno sa nekim drugim, jer se može dogoditi da vam vaša voljena osoba u biti postane samo zaštitni omotač, oslonac.. A posljedično time možete ugušiti voljenu osobu, daviti je sobom i svojim nesigurnostima i problemima. Osoba u vezi dijeli vaše probleme i pokuša vam pomoći da ih riješite i ogromna je podrška za imati i mene je osobno moja budala spasila, preobrazila, ali bitno je da probleme riješavate VI a ne oni. Ja imam puno problema i puno poteškoća i često se jadam svome dragome i on zna da mi je teško, ali prvo i osnovno on pušta da JA riješavam svoje probleme, koliko god bi on najradije učinio to za mene. Ali tako neće mene pustiti da rastem, razvijam se i osamostaljujem. Dobro, ako baš treba, tu i tamo će mi uskočiti, ali najviše volim sama se za sebe brinuti koliko god mogu. Užasno je bitno biti neovisan o svom partneru. Jer jedino tako oboje možete rasti. Ja zamišljam njega kao neku zaštitnu ovojnicu koja je jako rastezljiva - uvijek je tu da me zaštiti, ali mi uvijek daje dovoljno prostora da se razvijem, da rastem, da radim. Ja nastojim također biti isto i za njega.


Evo, ovo je toliko od mene, bit će još ovakvih postova. Slobodno u komentarima podijelite svoje razmišljanje o svemu što sam napisala! :)

___________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Samo sam htjela nadopisati da sam imala predivan rođendan i predivan vikend sa dragim i htjela sam podijeliti jednu lijepu našu slikicu :)))

21.09.2012. u 19:45 · Ostavi komentar (4) · Isprintaj · #

Meh

Nisam pisala neko vrijeme, morala sam u međuvremenu opet pasti ispit i poći malo do Zagreba nakon tri mjeseca nebivanja tamo. Plus otišao mi je punjač od laptopa pa nemam računalo osim ako sjednem malo na bratovo dok on ne radi (inače je programer).

Imala sam puno tematskih ideja za postove, ali sad mi se ne da o tome pisati. I dalje sam u uzlaznoj putanji što se same mene tiče, smršavila sam još dvije kilice i na dobrom sam putu da budem prava mačka :D No moram reći da sam trenutno u trenutku jako slabe volje as in "will". Vidim da je ova stvar sa faksom kao brak. Želiš ostati s nekim, voliš to, ali opet, s druge strane toliko toga dolazi što te baca u nesigurnost da se pitaš ima li smisla.. A onda par dana nakon toga odlučiš da ćeš se izboriti, srediti stvari, riješiti to i da će sve biti okej. Barem tako ja doživljavam brak. Život s nekim koga voliš i ima dobrih i loših trenutaka i što god bilo, kakve god slabe trenutke imaš, uvijek ćeš dati sve od sebe da to spasiš i ostaneš sa osobom koju voliš. Ovo je jednostrana verzija. Naravno da je brak dvostran inače. Ali faks nije osoba nego institucija i nema što raditi sa svoje strane nego postojati i zagorčavati meni život.

I opet sam pala ispit. Mislila sam da nikad nisam bolje napisala a dobila sam najmanje bodova u povijesti svog polaganja. Nakon toliko puta, nakon toliko padova, počneš se pitati. Jesam ja možda retardirana? Što to s menom nije u redu? Više bi i konj položio ispit! A dolaze i pitanja tipa : Ima li smisla više nastaviti? Možda to nije za mene? Čak sam imala jednu fazu u kojoj sam ozbiljno razmišljala o promjeni faksa, da upišem socijalni rad u Zagrebu. No, to je još novih 5 godina faksa (ako ne padnem koju) i sigurna selidba u Zagreb (što bi zapravo jako htjela jer mi je dragi gore ali nemam para ni uvjeta za to). Tako da bla. Stalno se pokušavam sjetiti zašto sam ja na ovom faksu, podsjećam samu sebe da ja volim ovaj faks, volim ono sa čime ću se baviti, volim sve to, i mogu ja to, samo je stvar u ovom jednom ispitu, i nisam ja kriva, dala sam sve od sebe, samo oni cjepidlače. I tako se vrtim u krug u ovom love-hate stanju u koje sam zapala. I eto me, kraj je devetog mjeseca, ja 12 mjeseci nisam položila nijedan ispit, i, ako skupim novce za školarinu, opet upisujem sve iste predmete koje sam dosad upitala. Na mrtvoj sam točki. I gledam kolege vršnjake koji su na trećoj, četvrtoj, petoj godini.. I samo govorim "Ne pitaj" kad me pitaju kako ide faks. Koliko mi je drago zbog njih, toliko sam ljubomorna na njih i ljuta na sebe. Što nije s menom u redu? Zašto to ne mogu više položiti? Ta znam knjigu napamet! Kako su oni uspili?

Nimalo mi ne pomaže činjenica da su svi digli ruke od mene. Kad sam krenula, bila sam dobra učenica i svi su vjerovali u mene, slali mi novce kad mi je trebalo, navijali, i prvu sam godinu dala u roku. Danas, apsolutno nitko u obitelji ne vjeruje u mene. Kad sam pala ispit, baka je samo rekla "I mislila sam" i danas mi cijelo jutro govori kako sam lijena i kako mogu toliko puta pasti ispit. Cijela familija već godinama govori da upišem nešto drugo jer mi ovo očito ne ide. Borim se protiv struje. Više mi nitko ne želi financijski pomoći, jer me smatraju propalim projektom, crnom rupom, neće od mene tu ništa ispasti.

Onda sam se razmišljala o tome hoću li pauzirati godinu ili nastaviti. Puno je tu faktora s jedne i druge strane. S jedne strane ako ostanem redovna, dobivam alimentaciju i stipendiju koji zajedno odgovaraju jednoj minimalnoj plaći zaposlenice u dućanu, zdravstveno i putne olakšice za zagreb i split. S druge strane, ne znam kako ću se osjećati ako prođe još 12 mjeseci bez da sam dala ispit. Mislim da ću biti toliko down da ne znam. I ne znam imam li ja force za učenje i polaganje pored svega što se događa oko mene. Baka bolesna, tata kreten, situacija ajme majko. Stalni pushing, visenje nad glavom, činjenica da je moja baka odlučila staviti sve na mene ne uzimajući u obzir koliko ja drugih stvari ima..

Kužim ako je netko kućanica onda ima vremena za sve. Može oprati suđe, štednjak, usisati, oprati podove, prašinu, brinuti se za djecu, otići u trgovinu, skuhati ručak i dođe večer pa može odmoriti. Ali kako je sa ženama koje rade? One dođu s posla, onda naprave ono što mogu a i tu su (ako je dobar brak) i muževi koji će im pomoći u obavezama. Moja baka je cijeli život bila kućanica i njen život je rad. Sad ona od mene očekuje da budem ista takva. I uopće ne priznaje odgovornost nikome drugome osim meni. Moj brat se inače uvijek nudi pomoći, uvijek napravi, ali ona neće njega, ona hoće mene. Muško se ne bi trebao s time zamarati. Ako mene nema doma, nema joj tko pomoći s inzulinom. Moj brat se nudi i doma je, ali nema šanse, ona hoće mene. Super je to što ima veliko povjerenje u mene ali s druge strane previše stavlja na mene i to uopće ne shvaća niti želi shvatiti. I uopće ne želi shvatiti niti uzeti u obzir da ja moram imati bar 5-6 sati dnevno za učenje, da moram i do knjižnice i vani s prijateljicama i prošetati. Ona ništa od toga nikad nije radila pa joj je to strano. I onda mi je sa svime time jako teško učiti i zato sam se pitala (i iskreno još uvijek se pitam) da li nastaviti faks ili pauzirati godinu dana i odmoriti se bar od toga kad od ostalih stvari ne mogu. Svi mi kažu da mi je faks "ticket way out". Je li zaista? Koliko ljudi sa tim komadom papira i dalje radi po kafićima i trgovinama? S druge strane želim taj komad papira, želim se odvojiti od obitelji i osamostaliti, srediti sebe i svoje zdravlje i život.. I kad se sve to sklopit zajedno, normalno da sam u fazi loše snage volje. Ali bude bolje. Mora biti. Eto, toliko od mene.

19.09.2012. u 17:24 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #

Valovi

Igraju se veselo, uživaju u povjetarcu koji ih miče.
Sunce ih obasjava, stvarajući predivne male svjetlosne točkice.
Žive, plešu, smiju se, pričaju, oglašavaju svoju sreću šumovima.
Mali, veliki, plavi ili zeleni, svi su oni jednaki pod nebeskim nebom.
Trče ususret kamenju i pjesku, razbijajući se o njih, no bez žalosti.
Opet će se oni vratiti na još jednu igru, na još jedan ples.


Nikad nisam bila poeta. Ovo je bio jako očajan pokušaj. No, zadnjih par dana sam jako puno uz more. Stalno se šećem uz morsku obalu i gledam ga. Neki ljudi jednostavno ne vide što je tu tako posebno kod mora i valova. Sve je to veliko plavetnilo. No, ono što ja vidim je ples valova, dinamiku, pokret. Na moru nikad ništa nije isto. Niti jedan val nikad nije jednak. Na privid je tako jednolično, dok zapravo vrvi životom. Kad vidim kako sunce ili mjesec obasjava morsku površinu, vidim na tisuće mallih svjetala i osjećam se kao da imamo nebo puno zvjezda na našoj Zemlji. Sposobna sam satima sjediti i gledati u more ili samo zatvoriti oči i slušati njegov šum, udisati taj slani miris punim plućima. More me smiruje. Hipnotizira. Odvodi u beskrajna prostranstva, daleke misli. Šapuće na svoj predivan način. More je dio mene, dio mog života. Uz njega sam odrasla. Za mene je more ono što je nekom šuma ili livada. To je moj dom. Ovo je samo mala posveta mom domu, mom kraju, mojoj Dalmaciji.

10.09.2012. u 19:16 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #

Conquering the world.. One baby step at a time.

Danas sam šetala dva sata uz more. Obukla sam svoju bijelu (sad kratku) suknjicu, bijele sandale, bijelu majicu, nove naušnice i pokazala se svijetu. Slušala sam Andy Mckeea (inače jako talentiranog fingerpicking style gitarista) dok sam gledala more, sunce i otoke. Mir. Vjetar u licu. Gitara u pozadini.

Gledala sam djecu kako se smiju dok pričaju. Prije mi je to išlo na živce. Danas se smiješim zajedno s njima.

Prva kila je pala dolje!

Našla sam se sa prijateljicom koju nisam vidjela cijelo ljeto. 4 sata smo šetale i pričale i izmjenjivale iskustva ovog ljeta. Kaže mi da sam se preporodila, da sam totalno druga osoba od prije ljeta. Još jedan prijatelj mi kaže istu stvar.

Volim ga. On je moj kamen temeljac. Predivan je. Čini me boljom osobom. Zamišljala sam da ga grlim i ljubim i budim se pored njega sa osmjehom na licu. On je moj svijet i ništa nikad nije bilo i nikad neće biti kao on.

Ah, kako je lijepo opet biti dobro.

Svima vam od srca hvala na čitanju i podršci, pogotovo mojoj najdražoj Marini i Simple minds. Ovdje sam našla utočište, malu kliniku psihoterapije, stvorila moje malo gnijezdo. Nadam se da će ovo potrajati. Nekako vjerujem da hoće :)

06.09.2012. u 22:28 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #

Vaga je vražja naprava.

Danas sam se vagala. Evo koliko imam kila :



Upisala sam u gugl svoju kilažu i tražila stvari koje imaju toliko kila. Ali skinem ja to. YES, I CAN!

Pozdrav svima od cure koja je izrazito dobre volje danas!

04.09.2012. u 14:20 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #