Igraju se veselo, uživaju u povjetarcu koji ih miče.
Sunce ih obasjava, stvarajući predivne male svjetlosne točkice.
Žive, plešu, smiju se, pričaju, oglašavaju svoju sreću šumovima.
Mali, veliki, plavi ili zeleni, svi su oni jednaki pod nebeskim nebom.
Trče ususret kamenju i pjesku, razbijajući se o njih, no bez žalosti.
Opet će se oni vratiti na još jednu igru, na još jedan ples.
Nikad nisam bila poeta. Ovo je bio jako očajan pokušaj. No, zadnjih par dana sam jako puno uz more. Stalno se šećem uz morsku obalu i gledam ga. Neki ljudi jednostavno ne vide što je tu tako posebno kod mora i valova. Sve je to veliko plavetnilo. No, ono što ja vidim je ples valova, dinamiku, pokret. Na moru nikad ništa nije isto. Niti jedan val nikad nije jednak. Na privid je tako jednolično, dok zapravo vrvi životom. Kad vidim kako sunce ili mjesec obasjava morsku površinu, vidim na tisuće mallih svjetala i osjećam se kao da imamo nebo puno zvjezda na našoj Zemlji. Sposobna sam satima sjediti i gledati u more ili samo zatvoriti oči i slušati njegov šum, udisati taj slani miris punim plućima. More me smiruje. Hipnotizira. Odvodi u beskrajna prostranstva, daleke misli. Šapuće na svoj predivan način. More je dio mene, dio mog života. Uz njega sam odrasla. Za mene je more ono što je nekom šuma ili livada. To je moj dom. Ovo je samo mala posveta mom domu, mom kraju, mojoj Dalmaciji.
Post je objavljen 10.09.2012. u 19:16 sati.