My confession pt. 2

Moram priznati da mi je izuzetno teško pričati o ovome, jer ipak je ovo među mojim najprljavijim rubljem. Stalno se šalim na svoj račun, stalno pričam o tome onako, ali nikad nisam sebi i drugima priznala neke stvari. Ali pišem to za sebe, da sebi pomognem, da možda jednog dana kad želim pokleknuti mogu opet pročitati i natjerati sebe dalje. Znate ono, nikad žene ne smiješ pitati dvije stvari - kile i godine. E, pa svi znate koliko ja imam godina. Za tri tjedna ću imati 24.

Zadnji put kad sam se vagala, što je bilo prije otprilike 5-6 mjeseci, imala sam 112 kila. Do danas se ta brojka vrlo vjerojatno popela na 120 (vaga mi doma ne radi pa ne mogu pogledati). Visoka sam 163cm. Ozljedila sam prošle godine koljeno koje se do danas nije oporavilo upravo zato jer sam preteška i ne može me više držati. Imam strije po cijelom svome tijelu. Sise su mi obješene ko dvije lepinje. Tripe na sve strane. Moja ruka je debljine nečijeg bedra. Hlače koje kupim ne traju duže od par mjeseci zato jer se potrgaju među nogama. Svi doktori kod kojih sam bila vezano uz bilošto mi kažu da moram pod hitno smršaviti. Kad sam tražila magnentu rezonancu koljena radi ranije ozljede, doktorica mi je rekla da mi treba magnetna rezonanca glave, jer normalno da me koljena ne slušaju kad sam toliko teška. Kaže da mi ne može doći do koljena od pustog sala oko njega. Ne mogu trčati uopće radi tog koljena. Niti skakati. Boli me noga kad idem uz i niz stepenice. Doktorica kaže da sam poludila kad sam u 23. godini dovela sebe do te granice da ne mogu stepenicama ići. Kaže da trebam izgubti 2/3 tjelesne mase da bi bila normalna. Sve su jakete premalene i ne mogu ih zakopčati. Većinu svoje sadašnje robe ne mogu obući jer mi je premala. Tražiti grudnjake za mene je tortura jer imam inače velike sise a još ktome jer sam debela pa su mi često uski. Mogu pojesti cijelu pizzu i nakon toga još čips i čokoladu. Za večeru mi je standard dvije velike posude pomfrita. Cijeli lonac juhe? Nema problema! 4 jaja na oko? Zašto ne bi pojela sendvič nakon toga? Cili život mi se prehrana svodila na paštu, tijesto, krumpir. Grickalice. Nisam u životu pojela smokvu ili šljivu ili breksvu. Ništa voće, pogotovo povrće. Ća od mene s time. Zelenu salatu sam prvi put pojela prije 7 miseci. Ne mogu pojesti tanjur graha da mi život ovisi o tome. Svih 23 godine samo jedem prženo, pohano, fast food. Svo ovo vrijeme gledam sebe kako rastem, kako se napuhujem, razmislim da ne bi trebala tako puno jesti dok umačem krumpirić u majonezu.

Nikoga ne krivim osim sebe. Uvijek sam bila deblja cura. Uvijek sam imala više kila nego većina. Tu je i genetika, sklonost debljanju u majčinoj strani obitelji. Uvijek sam bila veća i bucka i čak i deblja, ali nikad nisam bila pretila do prije dvije godine otprilike, a pogotovo u zadnjih godinu dana. Kao prvo, nikad nisam naučila pravilno jesti. Nikad nisam imala raznoliku prehranu. Kao drugo, jednostavno jedem u krivo vrijeme cijeli svoj život. Večera mi je u 9 navečer. I još je k tome pogotovo problem što imam tu naviku da uvijek kad nešto gledam ili čitam, nešto moram grickati uz to. Baš moram. Inače mi nije toliko zanimljivo. Ali uglavnom u zadnjih godinu dana sam se baš počela masovno prejedati. Znala bi napraviti jako puno pomfrita, pojesti ih i nakon toga 4 jaja na oko. NIsam više mogla jesti, bila sam sita, ali i dalje bi jela, jer BAŠ ME BOLI BRIGA, hoću jesti. I to je trajalo skoro godinu dana.

Kad sam živčana uopće me nije briga što radim. A kod mene je živčanost više manje normalno stanje svijesti. Pušit ću više cigara nego inače, jesti ću više nego inače, psovat ću, whatever, impulzivna sam tad. Mislim da to ne pomaže situaciji debljanja. Također mislim da je tu najveći problem to što ja jednostavno jako volim tu hranu koju jedem. Guštam u njoj. Veliki sam gurman. Jedem radi ukusnosti jela samoga i onda nemam granicu. Pojesti ću 3 tanjura juhe jer ja jednostavno jako volim juhu!

Bila sam na mnogo dijeta, pokušavala puno puta smršaviti, uvijek što zdravije mogu, redukcijom količine hrane koju uzimam i čak bi mi počelo ići, ali problem je u tome što svaki put kad ja vidim da sam smršavila malo, osjećam se super i onda idem sebe nagraditi s nečim što volim.. I onda se opet vratim na staro i opet me počne boliti briga. Najvolje mi je išlo sad prije pola godine kad sam po uzoru na brata, koji je prešao na režim sirove prehrane i izgubio preko 25 kila, išla na akciju voća i povrća. Radila sam sokove, brojala kalorije, imala dnevnik prehrane, kretala se i osjećala predivno kad su mi svi počeli govoriti kako sam smršavila. Onda sam se nešto strahovito naživcirala (sranja doma i to) i rekla fak it i napravila si nešto naj nezdravije što sam mogla. I onda sam se opet počela nažderavati i udebljati. Inače, smišno mi je kad netko kaže da je izgubio ili dobio 2-3 kile. Kod mene je to ništa. Kod mene se ne bi vidio progres osim ako je to 10 ili 20 kila.

Bilo bi super kad bi mene izjedala neka ogromna grižnja savjesti radi svog ponašanja i svog tijela. Ali jednostavno nije. Ja sam sposobna sebe izjesti dok ne budem nadeblja žena u Hrvata. Mogu kupovati sve veću i veću odjeću i samo sjediti i klopati. Ali s druge strane, svjesna sam da sam mlada i da si uništavam tijelo. I da želim biti sposobna kupiti odjeću da ne moram gledati po cijelom gradu i ne osjećam se ružno kad sam na plaži i da me ljudi ne pogledavaju čudno. I slatka sam, imam lijepo lice, lijepu kosu, mogu biti lijepa. Moj brat mi kaže da mogu biti pička ako smršavim. I znam da se osjećam bolje kad mršavim. Samo je stvar, naravno, volje.

Ne znam, vadila sam krv i pisalo mi je da mi je kolesterol i glukoza blago (ali jako blago) povišeno. Plus što sam počela sa svim tim samo uzdizanjima i oketanjima na sebi i razgovorima sa stručnjacima, osjećam da bi trebal nešto napraviti.

Mislim da ovo pišem jer se osjećam jako posramljeno kad sve ovo vidim i čitam i predočavam ovako drugima. Želim biti normalna i nadam se da ću imati dovoljno snage i volje da to napravim. Ništa, idemo opet probati smršaviti. Ima šljiva u frižideru. Mislim da bi ih mogla probati. A za ručak je blitva. A da krenemo malo popraviti svoje zdravlje? Ajmo ća. Drž'te fige!

31.08.2012. u 10:30 · Ostavi komentar (6) · Isprintaj · #

My confession

Znate ono kad imate neki osjećaj za koji znate da je pogrešan, znate zašto je pogrešan, znate da nije u redu tako razmišljati ali opet tako razmišljate? E pa ovo je jedna od tih situacija, i moram to reći van, moram to izbaciti, jer me to proždire kao crv, guši me, moram to priznati, makar je pogrešno, pa što bude bit će, možda se budem bolje osjećala a možda ne, ali bar sam to priznala.

Priznajem da sam ljuta. Priznajem da sam bjesna na bivšeg. Pomirila sam se s nekim stvarima, probala sam prijateljskim putem, kao fol sam oprostila sve, spremna preći preko svega što je bilo, neka, sve okej, ajmo na kavu. Ma koga ja zavaravam. Nisam ljuta što smo prekinuli. Da nismo, ne bi upoznala svog anđela. Nisam ljuta što je propalo. Ionako nije bilo nešto posebno, sad to vidim.

Ljuta sam jer sam svoju prvu ljubav, tu nevinost, što sam cijelu sebe potratila na njega, što sam mu dala sve svoje, što sam mu se kompletno predala, što mi je sve uzeo i zdrobio u jednu malu bočicu praha, što sam mislila da je on taj što sam gorjela za njim i što me je iznevjerio, odbacio kad je bilo najgore u mom životu. I nakon godinu i nešto dana i dalje me boli, ne to što me je ostavio, ne to što ga nema, jer me za to nije više briga, nego jer me je pretvorio u emocionalnog kripla, u nekog tko se boji voljeti opet, u nekog tko se boji bliskosti, boji se obveze. Povrijedio me je tako jako i duboko i ja ne znam kako to popraviti. On, moj anđeo, on je taj koji zaslužuje sve moje, on je taj kojem želim dati sve, on je taj kojeg volim više nego ikoga, ali opet me nešto koči, opet ne mogu dati sebe kompletno, ne mogu se skroz prepustiti, opet je tu taj poklopac, taj strah, taj prokleti oprez, uvijek sam na 99 posto, uvijek sam kao plašljiva mačka koja je tu a opet nije se koleba jer ako ovaj put ne uspije neću više nikad moći ikome vjerovati. I zato samo čekam da prestane, samo gledam hoće li se nešto dogoditi, jer ništa nije uspilo, zašto bi ovo.. I to je ono što me ljuti, što me čini bjesnom, ta nemoć da nešto napravim, ta želja da se prepustim a opet nemogućnost da to i učinim.. Nije stvar u mome anđelu. Da je bilotko drugi naišao imala bi isti problem, istu stvar, stvar je u tome da sam sjebana i da ne znam kako da to popravim.

Ljuta sam jer sam mislila da me voli kao što sam ja voljela njega, a zapravo je samo zaljubljen u taj osjećaj zajubljenosti i odlazi čim ga taj osjećaj prođe, što je pokazao 10 cura nakon mene.

Zašto taj osjećaj nije ispravan? Zašto se osjećam krivo zbog toga svega? Jer zapravo ne mogu njega kriviti. Ja sam ta koja mu se dala, ja sam ta koja je napravila tu odluku, ja sam ta koja se obvezala, nitko me na to nije silio niti me je tražio. Istovremeno se ljutim na svoju glupost. Ljutim se na sebe što sam se dala krivome. No, znam da je on dobar dečko i dobar čovjek i da nikad ne bi nekog svjesno i namjerno povrijedio. Znam da je učinio ono što je najbolje za nas oboje i zato mu hvala. Nije očekivao niti znao da će napraviti toliku ranu, toliki ožiljak na meni. Žao mi je što se tako osjećam, što mu to zamjeram, jer se stvarno nadam da možemo nekad biti prijatelji, ili barem razgovarati..

Kako da se izlječim? Kako da prijeđem preko te boli koja me i danas proganja i kako da se potpuno otvorim? Ne želim cijeli svoj život biti na 99 posto samo radi jednog čovjeka koji je bio jedna prava, ali opet tako dječja i neostvariva ljubav. Kažu da vrijeme liječi sve rane.. Zar godinu i nešto dana nije dovoljno vremena? Zna li mi itko reći?

_________________________________________________________________________________________

On a sidenote, htjela sam reći da sam, osim ove ogromne frustracije, relativno dobro. Danas sam prvi put pošla kod psihologa u udrugu Duga. Ako netko ne zna, to je udruga posvećena žrtvama obiteljskog nasilja, psihičkog ili fizičkog. Predivna je žena. U sat vremena sam s njom naučila, spoznala i dobila toliko pomoći koliko nisam uspjela u tri mjeseca sa psihijatrima. Idem na bolje, generalno. Osjećam se bolje. Tjeskoba je gotovo pa nestala. Nastojim se usredotočiti na sebe i svoje zdravlje i svoj život, a ovaj košmar oko sebe minimalizirati. I odlučila sam da želim da moj put u životu bude pomoći ljudima poput mene, zlostavljanim ljudima, ljudima sa kretenskim očevima ili majkama, kretenskim dečkima ili muževima, onima kojima je teško i žele naprijed kao i ja. Želim dati sve svoje snage u borbu protiv gore spomenutih kretena, i nakon što sebe, dovedem u red, namjeravam volontirati u udruzi kako god mogu, a kad završim faks potražiti ako je ikako moguće posao u takvoj struci. To me ispunjava i usrećuje.

29.08.2012. u 15:19 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #

What's (not) cooking in the oven?

DISCLAIMER : Ako ima među vama onih koji se gade ili plaše na riječi : mjesečnica, menga, menzis, trudnoća i slične (znam da ih ima, znam par takvih ljudi!), nemojte čitati ovaj post. Za sve ostale, samo naprijed :)

Danas sam prvi put koristila test za trudnoću. Bio je negativan, naravno, kao što sam i očekivala. Jedna od posljedica veze na daljinu je ta što nema mnogo prilika za raditi mini Hane ili mini Budale. S obzirom da se sad viđamo rijeđe nego ikad zbog određenih vanjskih okolnosti, te su prilike još manje a svaki put se apsolutno štitimo. No razlog zašto sam morala raditi test je bio taj što sam zadnji put dobila mjesečnicu prije dva mjeseca. Da, dame, dobro ste pročitale. Dva mjeseca. Meni je ciklus inače katastrofalno neredovit (od 30 do 50 dana) ali ovo je maksimalno najdulje vrijeme bez menge. Raspitala sam se okolo po ljekarnicama i mojom doktoricom pa mi je rekla da lijekovi koje pijem mogu napraviti đumbus tamo dolje pa mi zato kasni. I naravno da bi trebala to pogledati ali svi pučki doktori te struke su toliko krcati da nisu upisali nikoga novog već skoro godinu dana. A iz nekog razloga ne mogu ići u bolnicu. No, pretpostavljam da je stvar u ljekovima. Sutra idem kod psihića ionako pa ću je pitati, ali šanse su poprilično velike. I danas sam vadila krv za hormone pa ćemo vidjeti što oni kažu.

Test je trajao svega pet minuta. Vrijeme odluke. Je li došao mali Gotrek ili nije? Naravno da mi je prošlo milijun pitanja kroz glavu, za onih 0,0001 posto da imam stalnog gosta u životu. No ono što me je iznenadilo je da me ta mogućnost nije niti preplašila niti uspaničila. To vrijeme nije proteklo užasno sporo. U tih 5 minuta sam jedva stigla umiti se i napraviti kavu. Kad sam vidila rezultat, slegnula sam ramenima i rekla okej. Naravno, mlada sam i studiram i mada sam u sretnoj vezi, ipak smo samo godinu dana zajedno i nije vrijeme za limače. Ja sam nezaposlena studentica a njemu je plaća redovita koliko i kiša u Dalmaciji zadnjih par mjeseci i jefnostavno nemamo uvjete za takvo nešto.. No, što da je došlo do toga? Shvatila sam da me ta mogućnost nimalo ne smeta. Volim ga, i on voli mene. Znam da bi mi bio podrška u svemu, odrekao se biločega radi mene i bebača, a ja sam se već ionako odlučila da je on moj za vjeke vjekova amen. Tako da, što god se dogodilo, bilo bi okej. Možda dijete ne bi bilo planirano, ali sigurno ne bi bilo neželjeno i učinili bi sve u našoj mogućnosti da bude sretno i da ima sve što mu treba, pa makar morali okrenuti nebesa. Već volim svoje buduće dijete u budućnosti, samo zato jer je moje, odnosno naše. Čak sam samu sebe uhvatila kako sanjaraim kako bi to izgledalo da imamo klinca, da li bi se svađali i bili živčani i umorni ili bi mirno podijelili uloge među sobom i pazili na plod naše ljubavi kao na nešto sveto? Da li bi nas to rastavilo ili samo još više spojilo? Čak sam se u svojoj glavi par puta nasmiješila kad sam zamislila nas dvoje kako gledamo našeg limača (ili limačicu) i držimo se za ruke, sretni. Nakon čega bi se on vjerojatno pokakao ili počeo plakati pa bi netko od nas dvoje morao obaviti prljavi posao pelena :P

Roditeljstvom se život drastično mijenja, ne mora mi to nitko reći. Sam pogled na svijet se mijenja, ponašanje se mijenja, svakodnevnica se mijenja. Znam sve. I znam da je to ogromna ogromna stvar. No, poanta nije bila o roditeljstvu, jer o tome ne znam i ne upuštam se u tu stvar. Zapravo pričam o onom osjećaju kad se pitam "da li sam ili nisam" i kad se ne bojim i ne brinem jer znam da sam sa osobom s kojom to želim i da dovoljno vjerujem u nas i u našu zajedničku snagu i opstanak. Ova situacija me je mnogo toga naučila o meni i nama, tako da zahvaljujem Onom Gore, kako god se zvao, što mi je poslao tu poruku :)

22.08.2012. u 09:14 · Ostavi komentar (4) · Isprintaj · #

Ghosts of friends past

Bili smo nerazdvojni. Braco i seka, praktički. Svi su mislili da hodamo ili da sam ja potajno zacopana u njega, ali oni nisu kužili. Ja sam ga oponašala u skoro svemu, nosila sam istu kapu kao i on, pušila sam cigarete kao i on, ponašala se isto kao i on. Bila sam njegova sjena gdje god je išao. Išli smo stalno vani zajedno, na kave zajedno, picavali smo satove zajedno. Dala sam mu svoju narukvicu prijateljstva a na moj 18. rođendan je on meni poklonio prsten koji je u njegovoj obitelji jako dugo i koji sam ja godinama nosila oko vrata kao spomen našeg prijateljstva, dugo dugo nakon što smo se udaljili i prestali komunicirati. Zajedno smo se jednom napili na moj rođendan u sred bijelog dana, ja sam ponijela dvi boce vina u svojoj torbi što mi je ostalo od rođendana, pobijegli smo zadnja dva sata škole i sjeli u obližnji park i cugali i pričali.
Užasno je pametan i zračio nekom posebnom snagom i inteligencijom. Osobe kao on su neponovljive. Zbog toga je bio među popularnijima u školi. Preko njega sam naučila vjerovati dečkima i stekla mnogo muških prijatleja i poznanika. On me je otvorio i od povučene cure sam opet postala ona vesela i druželjubiva koju sam poznavala. Znala sam ga bolje od ikoga i on mene. Satima smo razgovarali na telefon nedjeljom kad nam je bilo besplatno. Ja sam se njemu divila, gledala u njemu uzor, htjela sam biti kao on. Voljela sam ga na jedan način koji je bio neopisivo snažan i intenzivan, a opet apsolutno platonski. Mislim da nikad nisam i nikad neću voljeti nikoga na način na koji sam njega voljela. Kako u to vrijeme nisam nikako imala dečka, mislim da sam u njemu vidjela dečka kojeg sam oduvjek htjela imati, ali opet ga nisam gledala romantično. Ne znam kako da to objasnim. Radili smo sve što i dečko i cura rade, samo bez onih intimnih stvari. I dalje ga volim. I dalje ga sanjam. Sanjam kako smo još uvijek bliski, kako se nalazimo na kave, kako jedno drugome dijelimo tajne kao što smo nekad stalno radili.

_____________________

Poznavale smo se još od petog razreda osnovne škole. Išle smo skupa na njemački i vjeronauk u crkvi. Bila je odlikašica ali jako sramežljiva. Visoka i nezgrapna za svoje godine, nije bila među popularnijima u školi. NIsam ni ja. Počele smo razgovarati, družiti i uskoro smo postale jako bliske prijateljice. Tu je bila za mene, družila se samnom mada je znala da će biti obilježena zbog toga. Bila je tu za mene, prijateljica kad me nitko nije htio. Često smo šetale po kvartu, išle jedna kod druge kod kuće. Upisale smo se skupa u srednju školu i zamolile pedagoginju da nas stavi u isti razred. Svih 4 godine razreda smo sjedile ili jedna do druge, ili jedna iza druge. Stalno smo išle vani zajedno. Kako je bila odlikašica a ja lijena i ogromni kampanjac, često mi je dopuštala da prepisujem njenu lektiru ili domaći iz matematike, a i šaptala bi mi odgovore iz kemije ili povijesti na ispitima. Proveli smo mnoge i mnoge sate zajedno ili vani ili ispred škole ili u crkvi. Sramežljvi cvijet je u srednjoj školi propupao. Napokon se oslobodila i otvorila se ljudima. Čak sam bila malo ljubomorna na nju. Ja sam izopćena ali nju su počeli voljeti. Nije fer. Nas dvoje smo bile izopćene zajedno. Baš sam neka prijateljica, nema što.

_______________________

Bila mi je najbolja prijateljica na zemaljskoj kugli. Obožavala sam je. Sjedile smo na satu često zajedno kad ne bi sjedila sa prijateljicom opisanom gore, smijale se i profesori su nas stalno morali opominjati zbog naših pričica na satu, mada je ona inače uzorna i pametna učenica uvijek bila. Također mi je često pomagala na ispitima i dopuštala da prepisujem od nje. Ja sam jedina u cijelom razredu koja je znala čitati njen doktorski rukopis. Bila je jako mršava i uvijek patila zbog toga ali inače jako lijepa cura i uvijek je imala stila. Obožavala je Pearl Jam i Pepperse, zajedno smo slušali tu muziku na moj discman na fizici i pjevušili pjesme. Toliko sam sati provela u šetnjama i pričama s njom. Pričale smo satima o dečkima i koji nam je zgodan a koji ružan. Nakon što sam je praktički kompletno zapostavila družeći se sa njime, i dalje je pokušavala biti moja prijateljica, ali i ona je imala ponosa i nije htjela za menom trčati zauvijek. To je posve razumljivo.

Ti ljudi su bili moja najveća bogatstva, ljudi koji su bili pravi prijatelji, koji su me poznavali i trpili u najgorem a voljeli u najboljem. Godine su prošle, ta prijateljstva nestala nedostatkom truda. Dopustila sam im da propadnu nepovratno. Vrijeme ide dalje, ljudi nastavljaju živjeti svojim životom, upoznaju nove ljude.. Ali ovi ljudi će mi zauvijek biti nešto što nikad neću prežaliti što sam izgubila.

19.08.2012. u 11:28 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #

Dreams

Kad sam bila mala, gledala sam masu onih pravnih serija i filmova o studentima prava i parnicama. Zaljubila sam se i zarekla sam se da ću ja jednog dana upisati pravo i postati odvjetnica. To mi je bio životni san od možda pete godine života.
Jedna glumica u jednoj od serija je imala cijelo uho puno naušnica. Uvijek kad vidim cure sa hrpu naušnica, to mi je nešto jako lijepo iz nekog razloga. Zamišljala sam kako bi meni bilo da si napravim tako, dvije rupe na svakom uhu.
kad sam prekinula s neposrednim bivšim dečkom, sanjarila sam o tome kako se vraćam u njegovo mjesto da mu napakostim. Ja, u predivnoj dugoj suknji, spuštene kose, sa majicom na špaline (trakice), sunčanim naočalama, dolazim i zapanjujem ga svojim super izgledom i želi me nazad, a ja ga pogledom ispod naočala šaljem u onu stvar..
Provela sam veći dio srednje škole bez dečka i bila jako tužna zbog toga. Nikad se nikom nisam sviđala. Htjela sam imati super divnog momka i sanjala svog savršenog lika,, dobru osobu, koja je zabavna, vesela i jedinstvena.
Jedan od snova mi je bilo imati nešto baš svoje. Odrasla sam u jako siromašnom okružju i često me se ucjenjivalo jer ništa nije bilo moje, čak ni voda koju pijem i hrana koju jedem. Ljuta i ogorčena, čekala sam dan da mogu kupiti nešto svojim novcima, koje sam sama zaradila, nešto što mi nitko neće moći oduzeti jer je to baš moje.

Hodala sam danas gradom. Hana, studentica prava, hodala sam gradom u dugoj predivnoj suknji, spuštene kose, sa majicom na špaline, sunčanim naočalama, sa dvije nove rupice na svakom uhu, razgovarajući sa svojim savršenim likom na mobitel, a kasnije došla doma i provjerila fejsbuk na laptopu koji sam kupila sama, svojim novcima, koje sam sama zaradila. Laptoppu koji je baš moj.

Lijepo je kad se dugogodišnji snovi ostvare.

13.08.2012. u 22:09 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #

Imam mnogo toga za pisati. No, ono o čemu želim pisati nemam hrabrosti pisati. Postoje pitanja koja se bojim postaviti jer se bojim odgovora na njih. Bojim se izreći, jer to onda postaje stvarno. Moji strahovi postaju stvarni. Imam još puno posla ispred sebe. Možda se bojim da će mi netko reći da sam u krivu i da su neka moja razmišljanja zapravo pogrešna, da se zavaravam u nekim stvarima. No doći će dan kad ću se usuditi. Samo ne još.
S druge strane, druge teme o kojima želim pričati su prebolne da izađu vani. Ili ih ne znam izraziti. Ili su se dogodile previše davno. Stoga nedostatak pisanja zadnjih dana. Borim se sama sa sobom, valjda.

No, odgovorite mi na jedno pitanje koje ću ipak postaviti - da li je po vama prava ljubav ona vatrena ne-mogu-minutu-bez-tebe i tužan sam svaki put kad se rastajemo sveprožimajuća ljubav u kojoj svaki pogled na voljenu osobu budi ogromne emocije, ili je to ona takoreći dosadna toplina-udobno-mirno ne moramo se vidjeti svakih pet minuta i pričati pet sati na telefon ne da mi se sad družiti se s tobom jer mi se gleda seriju ali inače volim ljubav? Nekako mi se čini da je ona druga. Stvarnija je. Manje glamurozna, ali nekako stvarnija.

Stvar je u tome, imala sam onu prvu ljubav, a sada imam ovu drugu. I ne znam koja je zapravo prava. Ona u kojoj volim svim bićem vatrom koja može zapaliti pola Dalmacije, plačem nakon što se odvojimo, dala-bi-sve-za-tebe ljubav, leptirići u trbuhu ajme majko savršen si ljubav čak i nakon dvije godine ili ova u kojoj je plamen umjeren, ako se rastanemo nakon tri dana nonstop druženja neću biti tužna jer sam se naguštala, čitanje novina uz kavu, kupovina u kauflandu, kuhanje ručka, everyday life ljubav. Ova druga možda zvuči dosadna, ali meni je nekako realnija. Ono je bila bajka, ovo je život. I moram priznati, koliko god je ona vatra bila super i emocije jake, ovo mi se više sviđa.

Vjerujete li da je prva ljubav neponovljiva i jedinstvena ili mislite da se svaku osobu može voliti na taj način, tom i žestinom i apsolutnim predavanjem? Ili mislite da nakon nekog vremena u čovjekovom životu (dobi) ljubav koje dolazi bude laganija, toplija, udobnija, manje intenzivna, više kao topli čaj nego kao kipuća voda? Iskreno, ja sam se jednom apsolutno predala, potpuno i svim srcem i dušom, doživjela sam prvu ljubav nevinim srcem i tako nešto se po meni više ne može ponoviti, samo jednom gubiš djevičanstvo, u vođenju ljubavi pa tako i u ljubavi samoj. Po meni, prvi put je poseban i neponovljiv. Ali ono što dolazi kasnije nije ništa manje bitno, makar se drukčije doživljava.

Share your thoughts.

10.08.2012. u 22:37 · Ostavi komentar (4) · Isprintaj · #

Opet

Jeste li se ikad osjećali da vaš um nije vaš?
Da li ste ikad dobili neku pomisao vama potpuno stranu i onda se pitali koji vam je vrag?
Imate li vi te trenutke slabosti u kojima sumnjate svaki vaš potez, svaku vašu odluku?

03.08.2012. u 14:32 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #

Druga strana ljetne medalje

Mnogo me živciraju ovi brojni turisti koji šeću gradom. Brate, previše ih je. Ko mravi. Nema mjesta za proći od njih, doslovce. Više gotovo i ne čujem svoj materinji jezik. Sve što je oko mene je prilagođeno njima. Cijene su duplo veće gdje god okreneš - turistička tarifa. 100kn samo za obilazak poluotoka brodom. 300 kn za put na Kornate a da gosti uopće nemaju pojma da na tom putovanju uopće ne prismrde Kornatima na bliže od par kilometara. 8 štandova za Kornate u 50 metara kvadratnih Ne mogu prijeći preko mosta da nekome ne upadnem u kadar dok se slikaju. Hodaju brzinom puža pa ih moram svaki sekund ili zaobilaziti ili usporiti hod na njihov.  Svi su sretni i bezbrižni, jedu u restorančićima, uživaju u plodovima mora, ne razmišljaući o tome kako se mi domaći trgamo i borimo za taj koji euro viška koji nam daju kao napojnicu. Ne mogu otići na svoju najdražu plažu jer moram platiti 20 kn upada da se okupam. Ja, koja sam živjela u tom kvartu 15 godina, u gradu u kojem sam se rodila, moram plaćati da se okupam u svome moru, na svojoj plaži.

Fali mi Zadar zimi. Fali mi da odem na morske orgulje bez tisuću drugih ljudi koji tamo sjede. Fale mi prazne ulice i hladan zrak. Ah, ljeto..

02.08.2012. u 12:09 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #