Kad sam bila mala, gledala sam masu onih pravnih serija i filmova o studentima prava i parnicama. Zaljubila sam se i zarekla sam se da ću ja jednog dana upisati pravo i postati odvjetnica. To mi je bio životni san od možda pete godine života.
Jedna glumica u jednoj od serija je imala cijelo uho puno naušnica. Uvijek kad vidim cure sa hrpu naušnica, to mi je nešto jako lijepo iz nekog razloga. Zamišljala sam kako bi meni bilo da si napravim tako, dvije rupe na svakom uhu.
kad sam prekinula s neposrednim bivšim dečkom, sanjarila sam o tome kako se vraćam u njegovo mjesto da mu napakostim. Ja, u predivnoj dugoj suknji, spuštene kose, sa majicom na špaline (trakice), sunčanim naočalama, dolazim i zapanjujem ga svojim super izgledom i želi me nazad, a ja ga pogledom ispod naočala šaljem u onu stvar..
Provela sam veći dio srednje škole bez dečka i bila jako tužna zbog toga. Nikad se nikom nisam sviđala. Htjela sam imati super divnog momka i sanjala svog savršenog lika,, dobru osobu, koja je zabavna, vesela i jedinstvena.
Jedan od snova mi je bilo imati nešto baš svoje. Odrasla sam u jako siromašnom okružju i često me se ucjenjivalo jer ništa nije bilo moje, čak ni voda koju pijem i hrana koju jedem. Ljuta i ogorčena, čekala sam dan da mogu kupiti nešto svojim novcima, koje sam sama zaradila, nešto što mi nitko neće moći oduzeti jer je to baš moje.
Hodala sam danas gradom. Hana, studentica prava, hodala sam gradom u dugoj predivnoj suknji, spuštene kose, sa majicom na špaline, sunčanim naočalama, sa dvije nove rupice na svakom uhu, razgovarajući sa svojim savršenim likom na mobitel, a kasnije došla doma i provjerila fejsbuk na laptopu koji sam kupila sama, svojim novcima, koje sam sama zaradila. Laptoppu koji je baš moj.
Lijepo je kad se dugogodišnji snovi ostvare.
Post je objavljen 13.08.2012. u 22:09 sati.