DISCLAIMER : Ako ima među vama onih koji se gade ili plaše na riječi : mjesečnica, menga, menzis, trudnoća i slične (znam da ih ima, znam par takvih ljudi!), nemojte čitati ovaj post. Za sve ostale, samo naprijed :)
Danas sam prvi put koristila test za trudnoću. Bio je negativan, naravno, kao što sam i očekivala. Jedna od posljedica veze na daljinu je ta što nema mnogo prilika za raditi mini Hane ili mini Budale. S obzirom da se sad viđamo rijeđe nego ikad zbog određenih vanjskih okolnosti, te su prilike još manje a svaki put se apsolutno štitimo. No razlog zašto sam morala raditi test je bio taj što sam zadnji put dobila mjesečnicu prije dva mjeseca. Da, dame, dobro ste pročitale. Dva mjeseca. Meni je ciklus inače katastrofalno neredovit (od 30 do 50 dana) ali ovo je maksimalno najdulje vrijeme bez menge. Raspitala sam se okolo po ljekarnicama i mojom doktoricom pa mi je rekla da lijekovi koje pijem mogu napraviti đumbus tamo dolje pa mi zato kasni. I naravno da bi trebala to pogledati ali svi pučki doktori te struke su toliko krcati da nisu upisali nikoga novog već skoro godinu dana. A iz nekog razloga ne mogu ići u bolnicu. No, pretpostavljam da je stvar u ljekovima. Sutra idem kod psihića ionako pa ću je pitati, ali šanse su poprilično velike. I danas sam vadila krv za hormone pa ćemo vidjeti što oni kažu.
Test je trajao svega pet minuta. Vrijeme odluke. Je li došao mali Gotrek ili nije? Naravno da mi je prošlo milijun pitanja kroz glavu, za onih 0,0001 posto da imam stalnog gosta u životu. No ono što me je iznenadilo je da me ta mogućnost nije niti preplašila niti uspaničila. To vrijeme nije proteklo užasno sporo. U tih 5 minuta sam jedva stigla umiti se i napraviti kavu. Kad sam vidila rezultat, slegnula sam ramenima i rekla okej. Naravno, mlada sam i studiram i mada sam u sretnoj vezi, ipak smo samo godinu dana zajedno i nije vrijeme za limače. Ja sam nezaposlena studentica a njemu je plaća redovita koliko i kiša u Dalmaciji zadnjih par mjeseci i jefnostavno nemamo uvjete za takvo nešto.. No, što da je došlo do toga? Shvatila sam da me ta mogućnost nimalo ne smeta. Volim ga, i on voli mene. Znam da bi mi bio podrška u svemu, odrekao se biločega radi mene i bebača, a ja sam se već ionako odlučila da je on moj za vjeke vjekova amen. Tako da, što god se dogodilo, bilo bi okej. Možda dijete ne bi bilo planirano, ali sigurno ne bi bilo neželjeno i učinili bi sve u našoj mogućnosti da bude sretno i da ima sve što mu treba, pa makar morali okrenuti nebesa. Već volim svoje buduće dijete u budućnosti, samo zato jer je moje, odnosno naše. Čak sam samu sebe uhvatila kako sanjaraim kako bi to izgledalo da imamo klinca, da li bi se svađali i bili živčani i umorni ili bi mirno podijelili uloge među sobom i pazili na plod naše ljubavi kao na nešto sveto? Da li bi nas to rastavilo ili samo još više spojilo? Čak sam se u svojoj glavi par puta nasmiješila kad sam zamislila nas dvoje kako gledamo našeg limača (ili limačicu) i držimo se za ruke, sretni. Nakon čega bi se on vjerojatno pokakao ili počeo plakati pa bi netko od nas dvoje morao obaviti prljavi posao pelena :P
Roditeljstvom se život drastično mijenja, ne mora mi to nitko reći. Sam pogled na svijet se mijenja, ponašanje se mijenja, svakodnevnica se mijenja. Znam sve. I znam da je to ogromna ogromna stvar. No, poanta nije bila o roditeljstvu, jer o tome ne znam i ne upuštam se u tu stvar. Zapravo pričam o onom osjećaju kad se pitam "da li sam ili nisam" i kad se ne bojim i ne brinem jer znam da sam sa osobom s kojom to želim i da dovoljno vjerujem u nas i u našu zajedničku snagu i opstanak. Ova situacija me je mnogo toga naučila o meni i nama, tako da zahvaljujem Onom Gore, kako god se zvao, što mi je poslao tu poruku :)
Post je objavljen 22.08.2012. u 09:14 sati.