Draža je meni moja nesreća od sve sreće ovoga svijeta

- Ivana Brlić-Mažuranić, Šuma Striborova

Sjećam se Šume Striborove. Stara baka imala sina koji je oženio predivnu djevojku ne znajući da je to zapravo guja. Došavši u njihov dom, žena-guja se ponašala prema baki što je gore mogla, njezin sin je stao na ženinu stranu, toliko su je maltretirali da je na kraju završila u pepelu gdje je našla Malika Tintilinića i njegove Domaće. Da je usreće, Domaći su je vratili u vrijeme dok je bila još uvijek mlada djevojka i nije imala sina ni sve te probleme. Plesala je kolo, smijala se, veselila.. Ali onda je stala. "Draža je meni moja nesreća od sve sreće ovoga svijeta", rekla je. Radije će preživjeti sve svoje muke sa sinom, svu bol i patnju, nego da se vrati u svoju mladost u kojoj njen sin ne postoji.

To me je zamislilo. Tim više što sam to vidjela sinoć na svoje oči. Ona ga je grlila i držala, dok se je tresao, brinula se za njega, a on ju je odgurivao rukama, govorio joj da se makne od nje i ne dira ga. Plačući, poslušala ga je. Samo da on bude sretan. On ju psuje dok ga ona hoće poljubiti. Maknut će se od njega, neće mu se ni obraćati, sve samo da on bude zadovoljan, pa makar ona plakala u krevetu noćima. Ne točno tim riječima, ali sama je to rekla. Milija joj je njena nesreća nego sva sreća ovoga svijeta. Godine i godine je pretrpila pod njegovim jarmom, čini sve za njega, svaki dan, dok se on ponaša prema njoj gore nego prema govnu. Ali to je u redu. Dokle god je on s njom, dobro je. Ipak je on njen. Plod njene utrobe. Kakav je da je, ne može ga mrziti. Kakav je da je, samo da je sretan.

Gdje to staje? Kako se dogodi da čovjek pretrpi toliko toga zbog ljubavi? Da li je bolje vratiti se u vrijeme kad svega toga nije bilo, ili nas sva ta tuga, svi ti udarci, sve to uči lekciju, gradi nas kao ljude ali uz jednu veliku cijenu? Da li je osoba koja je prošla sito i rešeto bolja, izgrađenija osoba od one kojoj je život tekao kao po loju?

Sve što znam je da me je to boljelo vidjeti i da ne želim nikad biti u takvoj poziciji.

27.12.2012. u 10:53 · Ostavi komentar (4) · Isprintaj · #

O Crkvi

Disclaimer - ovaj post možda ne bude sto posto smislen u svakom trenutku. To se zna dogoditi kad pišem o nečem ono, jako iz srca, pa se ne znam izraziti kako treba.. Ipak nisam pisac, samo brbljavica xD

Na ovom blogu ima par pravila koje sam ja postavila ali nikad nisam eksplicitno rekla - nema politike, nema "teških" tema o kojima se debatira od stoljeća sedmog (pobačaji, eutanazije i te spike), ovdje se ne ranta protiv Milanovića i Josipovića i Sanadera i Vlade, ne spominju se vjere, bogovi ili nedostatak istih.. Ali ovo će biti jedna mala iznimka od pravila.

Odrasla sam u rimokatoličkom duhu. Kad sam bila jako mala i kad su mi tata i mama još uvijek bili skupa, nisam smjela ići u crkvu jer mi je tata ateist, ali me je mama svejedno tu i tamo vodila na misu. Kad se tata odselio (imala sam 7-8) godina, mogla sam otvoreno ići u crkvu. Krstila sam se sa 9 godina, svojom voljom. Moja mama se krstila sa 33 (znate kako je kad ste dijete iz partije gdje se nije smjelo imati vjeru). Od prvog razreda osnovne sam išla na vjeronauk i u crkvi i u školi, jedino sam dijete koje je bilo na dotijednoj misi, pjevala sam u crkvenom zboru do početka fakulteta, zornice, ponoćke, bdijenja, sve sam išla. Bila sam aktivna u svojoj crkvenoj zajednici. Pomagala časnoj. U prosjeku sam provela 4 dana tjedno u crkvi - misa, vjeronauk, proba za zbor, molitvene zajednice. Nitko me nikad nije tjerao. To je bio moj veliki užitak. Imala sam predivnog župnika koji je doslovce othranio mene i mog brata i mamu. Ne želite koliko sam puta stajala ispred njegovih vrata i čekala satima da se vrati iz grada jer me je mama poslala prositi jer nije imala za cigarete.. No to je druga tema. Moja iskustva sa crkvom i vjerom su uglavnom bila jako pozitivna. U petom razredu sam se priključila karizmatskoj molitvenoj zajednici, gdje sam se osjećala kao doma. To je bilo nešto predivno. Hrpa ljudi koji pjevaju, mole se, slave Boga, bez pretjerivanja moram priznati da je poprilično izgledalo kao one baptističke propovjedi koje imaju u Americi xD

Neću ulaziti u pitanja postojanja Boga, Isusa, Alaha i svih tih stvari. Svak neka ima svoje mišljenje o tome. Iskreno, i sama sam u dilemi oko nekih dogmi (i ne treba mi ničije "razjašnjenje" ni "objašnjenje"). Ne znam kako objasniti kad nešto osjećaš, nešto znaš, nešto spoznaš i doživiš i tako je neopisivo da to jednostavno ne znaš objasniti nikome. Rekla bih da sam se tako osjećala kad sam u svom srcu spoznala onog Gore. (Molim, nastavite čitati. Ovo nije onako kako vam se čini xD) Jednostavno znam da je tamo, da postoji i da me voli. Više od ičega znam da me voli. Tako da, to vam je moje viđenje stvari. Netko bi rekao da sam ispranog mozga, manipulirana, da je to stvar odgoja i okoline. Možda, ne znam. Nije bitno iskreno. Što se tiče toga da li je to Allah, Buddha, Kozmos, Q ili zapravo ništa, ne znam i, iskreno, ne zanima me. Moje je mišljenje da je moj Bog sve to zajedno. Da ne postoje ograničenja i razlike, jer to su samo različita viđenja iste stvari. Ne bi htjela staviti težinu posta na ovaj dio, jer to nije glavna stvar.

Bit je u tome da sam odrasla kao dijete Crkve, dijete koje je plakalo kad je bio papa Ivan u Zadru, dijete koje je išlo u Koeln u Njemačku 2005 također na susret s papom, bila najbolja krizmanica godine, išla sam na svaki održani molitveni susret u mom gradu, nikad se nisam sramila reći da vjerujem u Boga i dignuti ruke u zrak u molitvi. Pa svejedno, ja se ne smatram katolikom više. Zašto je to?

Kao prvo, tužna sam i razočarana onime što vidim. Ja i Onaj Gore nikad nećemo imati probleme u komunikaciji i ljubavi ali njegovi posrednici na zemlji su oni koji me smetaju. Mada poznajem neke predivne primjere vjernika u kleru i van njega, oni su, na kraju, kako vidim, samo iznimke. Vidim previše toga, čujem previše toga. Istina, mediji često znaju biti senzacionalistički i jednostrani (npr ateizam je danas "in", kršćani su postali novi talibani), ali žao mi je svega što vidim danas. Pedofilija u svećenstvu koja se skriva je nešto što ne moram ni spominjati. Svećenici koji naplaćuju svoje usluge kao robu u dućanu. Bez 200 kuna nema blagoslova kuće. Slijepo se vode svojih srednjovjekovnih sustava u svijetu prosvjećenosti i znanosti. Djevojčicu od 9 godina su ekskomunicirali jer je silovana i ostala trudna. Zapeli u srednjem vijeku, svakodnevno se blamiraju svojim izjavam o "krćanofobiji" i "razaranju društva" spoznajama o ljudskoj seksualnosti.. Razočarala sam se u instituciju. Crkva je kao pravna osoba jedna od najbogatijih u svijetu, a i dalje navodno žive samo od milodara. Ljude izbacuju iz stanova jer su to njihove nekretnine. Razočarana sam zato jer ne provode ono što propovijedaju. Govore o ljubavi, zajedništvu, tolerancij.. A ponašaju se sasvim suprotno.

Razočarana sam u ljude koji se zovu katolicima. Mnogi oni tvrde da slijede Kristov put, busaju se u prsa odlazeći na misu sjedeći u prvom redu u njihovoj najboljoj robici a osim toga, ni na koji način ne slijede riječi koje im navodno preko svećenika govori Bog. Zar niste učeni poniznosti, da budete najniži od svoje braće? Kad sam bila mala u osnovnoj školi, i nisam bila još krštena, moja vjeroučiteljica mi je pred cijelim razredom rekla da ja nisam Božje dijete i da mene Bog ne voli jer nisam krštena. Što mislite, kako sam se osjećala? Plakala sam danima zbog toga. Ljudi koje poznajem da su katolici, s mržnjom govore o homoseksualcima, da ih treba sve pretući, da su odvratni. Gdje vam je ljubav koju vas Krist uči? Pozlilo mi je čitajući komentare na portalima o kurvama koje spavaju prije braka, govoreći dabogda im dijete crknulo.. I vi se nazivate čovjekom od vjere? Često puta mi se dogodilo da je pet puta bolja osoba jedan ateist nego desetero okorjelih vjernika.

Žao mi je kad sve to vidim. Kad čitam članke u novinama, komentare, kolumne, postove na forumima, statuse na fejsbuku, s jedne strane se naljutim kad vidim sva vrijeđanja i šale na račun kršćana i boga i pape.. Ali s druge strane budem tužna i ljuta i ogorčena kad vidim da zapravo nisu rekli ništa što nije istina. Kako da se onda osjećam nego razočarano? Boli me. Osjećam se kao odmetnuti sin koji se nema gdje vratiti kući. S jedne strane, fali mi sve to što sam proživjela kao dijete, veselje mise, moć molitve, dobri svećenici, ali s druge strane, kad vidim svećenika dođe mi muka sjećajući se svega što znam, dođe mi da ga udrem, da se izderem na njega. Nema meni što kardinal govoriti o izborima i predmetima u školama. Kad dođem u crkvu, ne želim čuti ništa o svijetu izvan nje. Ne želim znati ništa o generalnima, izborima, hrvatstvu ili gej prosvjedima. Kako ne vide da su se kompletno okrenuli od svega što predstavljaju? Kako mogu tako čistog obraza doći i reći mi da sam ja ta koja sam u krivu zbog svog ponašanja?

Kako je rekao jedan lik u jednoj seriji - You lost the mission, man.. Kroz stoljeća su zaboravili zašto je katolička Crkva osnovana i koje su njene funkcije. Umjesto toga, u nju je ušao korov, rak, tumor, koji se širi, ne primjećujući, Crkva je postala samo još jedna pravna osoba, vrlo vrlo VRLO moćna pravna osoba, meni osobno izvor bijesa i gađenja.. Meni, koja sam svojevremeno toliko voljela i branila tu instituciju godinama..


Postoji još par, osobnijih razloga zašto sam se odvojila od Majke Crkve. No to je nešto što moram rasčistiti sama sa sobom, ili ne. Samo mi je došlo da napišem ovaj post jer sam trenutno opet u tom stanju ljutnje i tuge oko idiotizma koje moji nekadašnji životni uzori vrte iz dana u dan..

21.12.2012. u 15:20 · Ostavi komentar (8) · Isprintaj · #

The Rant

Ponekad, kao sad, dosta mi je pomaganja i slušanja, dosta mi je savjetovanja, dosta mi je toga da budem dežurna prijateljica. Ionako ljudi naprave na kraju po starom. Sve ide dobro, napokon je ljudima bolje, onda se vrate starim stvarima, starim ljudima, nazad u svoju mizeriju i nazad u svoje probleme i staru kolotečinu za koju su me zvali da im pomognem izvući se. E pa brate ne znam zašto sam se uopće trudila. Čovjek se napokon ponada, poćne se ponositi na napretku te osobe, i onda na kraju jebiga. Bude mi toliko žao što se osoba vratila starim porocima ne samo zato jer sam se potrudila oko njih, nego i zato jer mi je stalo do te osobe (ili više njih) i želim joj dobro tako da mi je tužno i razočaravajuće gledati ih kako opet srljaju u ista sranja. Iako nisam za to odgovorna, ponekad to ipak doživljavam kao osobni propust.

Dosta mi je biti Hana the patronažna sestra, dosta mi je inzulina, dizanja u pola noći radi šećerne kome, dosta mi je lijekova, dosta mi je odlaska kod doktora i slušanja nalaze i čišćenja po kući, trganja i mijenjanja rasporeda dana da bi se tome svemu prilagodila, dosta mi je odgađanja kava i odgađanja učenja, samo da mi se na kraju kaže da je to ono što se od mene i očekuje, da nakon svega toga se sve to zanemaruje i pretvara u ništa i da dobivam prigovore zbog svake male stvari koju NE napravim. Najradije bi sve bacila u dim, stala sa strane i samo gledala kako bi nekom drugome išlo radeći sve ovo što ja radim. Ali volim svoju baku, učinila je toliko toga za mene u mom životu, jednostavno je ne mogu gledati kako se muči sama, teško mi ju je viditi tako izgubljenu i zaboravljivu i staru ..

Ljuta sam, dosta mi je svega toga. Dosta mi je slušanja prigovora, dosta mi je slušanja problema, dosta mi je ljudi, dosta mi je razgovora, dosta mi je svega. I znam da zvučim kao malo emo razmaženo dijete ali kad mi je tako DOSTA svega! Nisam još ni počela živjeti a već sam tako jako užasno umorna...

13.12.2012. u 18:42 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #

Zamela ih bijela govna

Hehe, tako ih mnogi zovu. Pada snijeeeeeg! Ne, nisam trenutno pod pola metra snijega, kod mene buri i kiši iako te bijele padaline nisu isključene ovaj vikend. Ali svejedno me je uhvatila sniježna euforija, koliko slušam o tom snijegu po vijestima, fejsbuku, mobitelu.. Pada snijeeeg! Nekima je drago, nekima je krivo, neki su sretni, neki se živciraju.Kako vam drago. Promet je otežan, cijela Hrvatska se zaledila, sve se ukočilo, ali ljudi i dalje moraju raditi, na posao, i dalje imaju obaveze, nitko ih ne pita da li pada ili ne. Istina, nikad nisam živjela duže od tjedan dana u sniježnom blagostanju/prokletstvu, i što je smiješno, za sve ovo vrijeme koliko putujem u Zagreb, još ga nisam vidjela bijeloga xD Uglavnom, pada, padalo je, padat će, idemo raditi snjegoviće i sanjkati se i grudati i igrati.. Ček, ček, ček malo.

Što je sa beskućnicima koji nemaju gdje spavati i biti u toplome? Postoje prenoćišta, naravno, ali omjer je takav da će tek deseti biti u toplome danas i noćas. Ti ljudi se moraju smrzavati na -5,6, tražiti neko toplo i sigurno mjesto, boreći se za tanjur juhe u pučkoj kuhinji. Znate, ja i moja familija smo jedno vrijeme jeli u pučkoj kuhinji. Nije veselo. Kad se umotavate u svoje dekice i pijete svoj kakao gledajući mećavu vani, da li se sjetite njih? Ne želim raditi krivnju i uništavati vam veselje ali ono, bilo bi lijepo biti malo osvješten. Što je sa svima onima koji moraju raditi na otvorenom danas bez obzira na to što je pola metra vani? Sjetite se njih malo.

Također, kad sjedate u auto, da li razmišljate o tome koliko je velika šansa da dođe do prometne nesreće? Sjetite se one nesreće u Sveticama od nekidan. Ne bi voljeli biti oni jednog dana, zar ne? Niti bi koji pješak voljeo hodati okolo bojeći se za svoj život. Promet je u kaosu, sve je grozno, znam. Samo bi voljela zamoliti ono par njih koji ovo čitaju da, kad sjedaju u auto, pripaze malo kako voze. Makar 20 na sat po ovoj mećavi, gledajte ispred sebe i budite oprezni.

Kad smo već kod snijega, smiješno mi je što vijesti i mediji prave toliku pompu oko njega. Gle, pao je snijeg. Gle, još snijega! Gle! Snijeg i DALJE PADA! Ako niste znali, snijeg pada svake godine, i nema se više što govoriti o njemu. Snijeg - zamrznuta voda koja pada na površinu zemlje. Bijele je boje. Posljedice : Otežan ili nikakav promet, hladnoća. Ne znam što je tu novo i senzacionalno. Ah, valjda mediji traže svaki razlog da o nečemu piše (kaže ona dok piše o - gle - snijegu xD)

Ah, ta bijela govna. Možda se i kod mene pojave danas ili sutra. Kod mene je ova nesretna bura. Vjerujte mi, kad bura zapuše, nije bitno koja je temperatura, svejedno se pretvoriš u santu leda. Umotajte se, ako ne morate, nemojte vani, a ako baš morate, PAZITE KAKO VOZITE. I kad prođe sve ovo, odnesite koju deku viška Caritasu ili Crvenom križu. Možda koje rukavice viška. Sjetite se onih kojima će to stvarno trebati kad opet zamete, onih koji nemaju krov nad glavom.

08.12.2012. u 11:17 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #

Uffff

Šmrcavica, začepljen nos, čajevi i slabost, toplomjer ispod pazuha. Pregaženo govno. Svi znate kako je to. I naravno da me je opet lupilo tjedan dana prije ispita.
Nikakva posebna tema. Jučer bio Budali rođendan. Napravila mu kul fantasy plakat za staviti na zid i bio je mnogo zadovoljan. Ispekla i kolače. Prva večer zajedno u krevetu nakon 4 mjeseca. Naravno da su mi se posrećili oni dani u mjesecu baš tad xD Opraštanje i pusice na kolodvoru. Nikad nismo tužni kad se rastajemo jer ćemo se ionako vidjeti opet relativno uskoro, a i uvijek nađemo neku temu s kojojm se možemo zafrkavati. Jučer su me on i šofer kolektivno zafrkavali na račun toga što sam jednom morala stajati svakih 30 kilometara na wc jer sam pojela pokvareni jogurt xD (inače stalno putujem tom linijom pa sam se skompala sa šoferima). Ja sam se ljutila, a oni su kidali od smijeha. Ali nekako je fuj tih zadnjih sat vremena pred put.

Meh. Ne da mi se tipkati. Ovo je post čisto onako. Pozdrav svima dok ne budem malo koherentnija i pametnija xD

03.12.2012. u 19:25 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #