O Crkvi

Disclaimer - ovaj post možda ne bude sto posto smislen u svakom trenutku. To se zna dogoditi kad pišem o nečem ono, jako iz srca, pa se ne znam izraziti kako treba.. Ipak nisam pisac, samo brbljavica xD

Na ovom blogu ima par pravila koje sam ja postavila ali nikad nisam eksplicitno rekla - nema politike, nema "teških" tema o kojima se debatira od stoljeća sedmog (pobačaji, eutanazije i te spike), ovdje se ne ranta protiv Milanovića i Josipovića i Sanadera i Vlade, ne spominju se vjere, bogovi ili nedostatak istih.. Ali ovo će biti jedna mala iznimka od pravila.

Odrasla sam u rimokatoličkom duhu. Kad sam bila jako mala i kad su mi tata i mama još uvijek bili skupa, nisam smjela ići u crkvu jer mi je tata ateist, ali me je mama svejedno tu i tamo vodila na misu. Kad se tata odselio (imala sam 7-8) godina, mogla sam otvoreno ići u crkvu. Krstila sam se sa 9 godina, svojom voljom. Moja mama se krstila sa 33 (znate kako je kad ste dijete iz partije gdje se nije smjelo imati vjeru). Od prvog razreda osnovne sam išla na vjeronauk i u crkvi i u školi, jedino sam dijete koje je bilo na dotijednoj misi, pjevala sam u crkvenom zboru do početka fakulteta, zornice, ponoćke, bdijenja, sve sam išla. Bila sam aktivna u svojoj crkvenoj zajednici. Pomagala časnoj. U prosjeku sam provela 4 dana tjedno u crkvi - misa, vjeronauk, proba za zbor, molitvene zajednice. Nitko me nikad nije tjerao. To je bio moj veliki užitak. Imala sam predivnog župnika koji je doslovce othranio mene i mog brata i mamu. Ne želite koliko sam puta stajala ispred njegovih vrata i čekala satima da se vrati iz grada jer me je mama poslala prositi jer nije imala za cigarete.. No to je druga tema. Moja iskustva sa crkvom i vjerom su uglavnom bila jako pozitivna. U petom razredu sam se priključila karizmatskoj molitvenoj zajednici, gdje sam se osjećala kao doma. To je bilo nešto predivno. Hrpa ljudi koji pjevaju, mole se, slave Boga, bez pretjerivanja moram priznati da je poprilično izgledalo kao one baptističke propovjedi koje imaju u Americi xD

Neću ulaziti u pitanja postojanja Boga, Isusa, Alaha i svih tih stvari. Svak neka ima svoje mišljenje o tome. Iskreno, i sama sam u dilemi oko nekih dogmi (i ne treba mi ničije "razjašnjenje" ni "objašnjenje"). Ne znam kako objasniti kad nešto osjećaš, nešto znaš, nešto spoznaš i doživiš i tako je neopisivo da to jednostavno ne znaš objasniti nikome. Rekla bih da sam se tako osjećala kad sam u svom srcu spoznala onog Gore. (Molim, nastavite čitati. Ovo nije onako kako vam se čini xD) Jednostavno znam da je tamo, da postoji i da me voli. Više od ičega znam da me voli. Tako da, to vam je moje viđenje stvari. Netko bi rekao da sam ispranog mozga, manipulirana, da je to stvar odgoja i okoline. Možda, ne znam. Nije bitno iskreno. Što se tiče toga da li je to Allah, Buddha, Kozmos, Q ili zapravo ništa, ne znam i, iskreno, ne zanima me. Moje je mišljenje da je moj Bog sve to zajedno. Da ne postoje ograničenja i razlike, jer to su samo različita viđenja iste stvari. Ne bi htjela staviti težinu posta na ovaj dio, jer to nije glavna stvar.

Bit je u tome da sam odrasla kao dijete Crkve, dijete koje je plakalo kad je bio papa Ivan u Zadru, dijete koje je išlo u Koeln u Njemačku 2005 također na susret s papom, bila najbolja krizmanica godine, išla sam na svaki održani molitveni susret u mom gradu, nikad se nisam sramila reći da vjerujem u Boga i dignuti ruke u zrak u molitvi. Pa svejedno, ja se ne smatram katolikom više. Zašto je to?

Kao prvo, tužna sam i razočarana onime što vidim. Ja i Onaj Gore nikad nećemo imati probleme u komunikaciji i ljubavi ali njegovi posrednici na zemlji su oni koji me smetaju. Mada poznajem neke predivne primjere vjernika u kleru i van njega, oni su, na kraju, kako vidim, samo iznimke. Vidim previše toga, čujem previše toga. Istina, mediji često znaju biti senzacionalistički i jednostrani (npr ateizam je danas "in", kršćani su postali novi talibani), ali žao mi je svega što vidim danas. Pedofilija u svećenstvu koja se skriva je nešto što ne moram ni spominjati. Svećenici koji naplaćuju svoje usluge kao robu u dućanu. Bez 200 kuna nema blagoslova kuće. Slijepo se vode svojih srednjovjekovnih sustava u svijetu prosvjećenosti i znanosti. Djevojčicu od 9 godina su ekskomunicirali jer je silovana i ostala trudna. Zapeli u srednjem vijeku, svakodnevno se blamiraju svojim izjavam o "krćanofobiji" i "razaranju društva" spoznajama o ljudskoj seksualnosti.. Razočarala sam se u instituciju. Crkva je kao pravna osoba jedna od najbogatijih u svijetu, a i dalje navodno žive samo od milodara. Ljude izbacuju iz stanova jer su to njihove nekretnine. Razočarana sam zato jer ne provode ono što propovijedaju. Govore o ljubavi, zajedništvu, tolerancij.. A ponašaju se sasvim suprotno.

Razočarana sam u ljude koji se zovu katolicima. Mnogi oni tvrde da slijede Kristov put, busaju se u prsa odlazeći na misu sjedeći u prvom redu u njihovoj najboljoj robici a osim toga, ni na koji način ne slijede riječi koje im navodno preko svećenika govori Bog. Zar niste učeni poniznosti, da budete najniži od svoje braće? Kad sam bila mala u osnovnoj školi, i nisam bila još krštena, moja vjeroučiteljica mi je pred cijelim razredom rekla da ja nisam Božje dijete i da mene Bog ne voli jer nisam krštena. Što mislite, kako sam se osjećala? Plakala sam danima zbog toga. Ljudi koje poznajem da su katolici, s mržnjom govore o homoseksualcima, da ih treba sve pretući, da su odvratni. Gdje vam je ljubav koju vas Krist uči? Pozlilo mi je čitajući komentare na portalima o kurvama koje spavaju prije braka, govoreći dabogda im dijete crknulo.. I vi se nazivate čovjekom od vjere? Često puta mi se dogodilo da je pet puta bolja osoba jedan ateist nego desetero okorjelih vjernika.

Žao mi je kad sve to vidim. Kad čitam članke u novinama, komentare, kolumne, postove na forumima, statuse na fejsbuku, s jedne strane se naljutim kad vidim sva vrijeđanja i šale na račun kršćana i boga i pape.. Ali s druge strane budem tužna i ljuta i ogorčena kad vidim da zapravo nisu rekli ništa što nije istina. Kako da se onda osjećam nego razočarano? Boli me. Osjećam se kao odmetnuti sin koji se nema gdje vratiti kući. S jedne strane, fali mi sve to što sam proživjela kao dijete, veselje mise, moć molitve, dobri svećenici, ali s druge strane, kad vidim svećenika dođe mi muka sjećajući se svega što znam, dođe mi da ga udrem, da se izderem na njega. Nema meni što kardinal govoriti o izborima i predmetima u školama. Kad dođem u crkvu, ne želim čuti ništa o svijetu izvan nje. Ne želim znati ništa o generalnima, izborima, hrvatstvu ili gej prosvjedima. Kako ne vide da su se kompletno okrenuli od svega što predstavljaju? Kako mogu tako čistog obraza doći i reći mi da sam ja ta koja sam u krivu zbog svog ponašanja?

Kako je rekao jedan lik u jednoj seriji - You lost the mission, man.. Kroz stoljeća su zaboravili zašto je katolička Crkva osnovana i koje su njene funkcije. Umjesto toga, u nju je ušao korov, rak, tumor, koji se širi, ne primjećujući, Crkva je postala samo još jedna pravna osoba, vrlo vrlo VRLO moćna pravna osoba, meni osobno izvor bijesa i gađenja.. Meni, koja sam svojevremeno toliko voljela i branila tu instituciju godinama..


Postoji još par, osobnijih razloga zašto sam se odvojila od Majke Crkve. No to je nešto što moram rasčistiti sama sa sobom, ili ne. Samo mi je došlo da napišem ovaj post jer sam trenutno opet u tom stanju ljutnje i tuge oko idiotizma koje moji nekadašnji životni uzori vrte iz dana u dan..

21.12.2012. u 15:20 · Ostavi komentar (8) · Isprintaj · #