Mediji kao oružje i manipulatori javnog mnijenja te informacija kao najveći izvor moći

Samo usporedite.

"25-godišnji neidentificirani muškarac jutros je pronađen mrtav u svom stanu. Sumnja se na umorstvo."
"25 - godišnji neidentificirani muškarac, otac dvoje djece i zaposlenik vatrogasne postrojbe jutros je pronađen okrutno umoren u svom stanu."

Nije ni čudo što moj profesor iz Ustavnog prava stalno govori o tome koliko je zapravo jaka moć tiska i njegove sposobnosti manipulacije. Od kad postoji pisana riječ, postoji način njenog korištenja u svoj interes. Nije ni čudo što su Crkva i srednjovni vladari željeli svoje podanike prigodno glupima i nepismenima. Jer, u riječima je moć! Koliko toga se samo može napraviti pomoću riječi? Svrgnuti vlade, promijeniti pravni poredak, spasiti živote.. Ali i obmanuti društvo, okrenuti ga u smjeru u kojem ona hoće? Zar mediji nisu upravo tome služili odkad postoje? Pravilnim korištenjem epiteta, pridjeva i glagola činjenice se mogu tako jako izvgnuti, toliko da mogu značiti nešto skroz drukčije nego što je izvorno trebalo. Uzmite samo ovaj gornji primjer. Čitajući prvu rečenicu, doznajemo glavne činjenice. Čovjek je pronađen mrtav. Sumnja se na umorstvo. Druga rečenica, iako govori isto, stvara potpuno drukčije emocije. Ne samo da činjenice pretvara u zaključak (znači ne sumnja se, on je već umoren), već riječ "okrutno" u nama, čitateljima, primateljima informacija, stvara gnušanje, prijezir, bijes prema eventualnom počinitelju, to što doznajemo da je on pripadnik vatrogasne postrojbe u nama javlja osjećaj poštovanja prema žrtvi, činjenica da je otac u nama stvara suosjećanje i tugu, ta žrtva više nije neki N.N. nego je sad ima i pozadinu, čini ga bliže nama.. I to je zapravo krasno u neku ruku, ta mala smrt više nije tako mala, to je jedno ljudsko biće, i mediji su time napravili dobru stvar.. Ali što je ako to ode predaleko?

Čini mi se da današnji mediji pokušavaju u nama stvoriti sliku stvarnosti onakvom kakvom ih oni vide. Ajmo reći da je urednik novina ateist koji mrzi Crkvu i katolicizam iz dna duše. U njegovim novinama će biti senzacionalistički članci o tome što se dogodilo u Crkvi ili u njenoj organizaciji, bit će objavljene gadosti koje će puk tjerati na gnušanje, bijes, Katolička Crkva će biti centar napada, neprijatelj broj jedan.. No, biti će zanemareni događaji u kojima izvjestan svećenik već 9 godina provodi u Keniji, učeći malu djecu čitati i pisati, pretvarajući svoj život u služenje drugih, hranjenje gladnih.. Ili svećenik koji je doslovce othranio jednu obitelj već 20 godina, dajući im novce, hranu, odjeću.. Uopće ne pitajući da li su pripadnici njegove župe? Takve stvari nikad neće doći na prvu stranicu novina ili internetskih portala. I tako je naš mozak opran. Ne kažem da jedno ili drugo nije točno ili krivo, hoću prikazati način na koji mediji koriste svoju moć informacije kao oružje i sredstvo kojim nas navodi u smjer kojim ONI žele. Davno su mediji prestali biti sredstvo nepristranog informiranja. Prilozi na televiziji su izrezani tako da osobe kažu stvari izvan konteksta, informacije pametnim izborom riječi prikazane ponekad u potpuno drugom svjetlu. Oni su ti koji imaju moć prikazati osobu kao pozitivca ili negativca. Stvar je samo percepcije.

Ateizam je danas in. Vlada je u kurcu (okej, to je istina, ali koja vlada nije? xD). Amerikanci su zapravo praznoglavi idioti koji ne znaju naći Europu na karti i misle da je Pariz država. A gdje smo to saznali? Tko nam je to rekao? Nitko drugi nego novine koje čitamo uz kavu, internetski portali koje gledamo između epizoda serija ili filmova, iformativne vijesti koje gledamo dok smo zavaljeni u kauču.. Neću ići tako daleko i ulaziti u šifre zavjere ali danas mi je palo na pamet koliko smo zapravo naivni, koliko smo zapravo podložni manipulaciji i kako uvijek ali UVIJEK nasjedamo na te iste fore, upijamo svaku riječ kao fakt i cijeli svoj svjetonazor oblikujemo ovisno o tome koji smo članak pročitali ili prilog pogledali, uopće se ne trudeći pogledati drugu stranu medalje..

A informacija? Onaj tko ima informaciju u ruci može učiniti čuda s njom. Informacija je najjače oružje. Jače od atomske bombe. Možda ne može razoriti grad ili raznijeti ljude u komadiće ali može promijeniti svjetski poredak, svrgnuti vlasti, oblikovati misli i probuditi narod, ili ga pak uspavati..

07.01.2013. u 16:47 · Ostavi komentar (4) · Isprintaj · #

Draža je meni moja nesreća od sve sreće ovoga svijeta

- Ivana Brlić-Mažuranić, Šuma Striborova

Sjećam se Šume Striborove. Stara baka imala sina koji je oženio predivnu djevojku ne znajući da je to zapravo guja. Došavši u njihov dom, žena-guja se ponašala prema baki što je gore mogla, njezin sin je stao na ženinu stranu, toliko su je maltretirali da je na kraju završila u pepelu gdje je našla Malika Tintilinića i njegove Domaće. Da je usreće, Domaći su je vratili u vrijeme dok je bila još uvijek mlada djevojka i nije imala sina ni sve te probleme. Plesala je kolo, smijala se, veselila.. Ali onda je stala. "Draža je meni moja nesreća od sve sreće ovoga svijeta", rekla je. Radije će preživjeti sve svoje muke sa sinom, svu bol i patnju, nego da se vrati u svoju mladost u kojoj njen sin ne postoji.

To me je zamislilo. Tim više što sam to vidjela sinoć na svoje oči. Ona ga je grlila i držala, dok se je tresao, brinula se za njega, a on ju je odgurivao rukama, govorio joj da se makne od nje i ne dira ga. Plačući, poslušala ga je. Samo da on bude sretan. On ju psuje dok ga ona hoće poljubiti. Maknut će se od njega, neće mu se ni obraćati, sve samo da on bude zadovoljan, pa makar ona plakala u krevetu noćima. Ne točno tim riječima, ali sama je to rekla. Milija joj je njena nesreća nego sva sreća ovoga svijeta. Godine i godine je pretrpila pod njegovim jarmom, čini sve za njega, svaki dan, dok se on ponaša prema njoj gore nego prema govnu. Ali to je u redu. Dokle god je on s njom, dobro je. Ipak je on njen. Plod njene utrobe. Kakav je da je, ne može ga mrziti. Kakav je da je, samo da je sretan.

Gdje to staje? Kako se dogodi da čovjek pretrpi toliko toga zbog ljubavi? Da li je bolje vratiti se u vrijeme kad svega toga nije bilo, ili nas sva ta tuga, svi ti udarci, sve to uči lekciju, gradi nas kao ljude ali uz jednu veliku cijenu? Da li je osoba koja je prošla sito i rešeto bolja, izgrađenija osoba od one kojoj je život tekao kao po loju?

Sve što znam je da me je to boljelo vidjeti i da ne želim nikad biti u takvoj poziciji.

27.12.2012. u 10:53 · Ostavi komentar (4) · Isprintaj · #

O Crkvi

Disclaimer - ovaj post možda ne bude sto posto smislen u svakom trenutku. To se zna dogoditi kad pišem o nečem ono, jako iz srca, pa se ne znam izraziti kako treba.. Ipak nisam pisac, samo brbljavica xD

Na ovom blogu ima par pravila koje sam ja postavila ali nikad nisam eksplicitno rekla - nema politike, nema "teških" tema o kojima se debatira od stoljeća sedmog (pobačaji, eutanazije i te spike), ovdje se ne ranta protiv Milanovića i Josipovića i Sanadera i Vlade, ne spominju se vjere, bogovi ili nedostatak istih.. Ali ovo će biti jedna mala iznimka od pravila.

Odrasla sam u rimokatoličkom duhu. Kad sam bila jako mala i kad su mi tata i mama još uvijek bili skupa, nisam smjela ići u crkvu jer mi je tata ateist, ali me je mama svejedno tu i tamo vodila na misu. Kad se tata odselio (imala sam 7-8) godina, mogla sam otvoreno ići u crkvu. Krstila sam se sa 9 godina, svojom voljom. Moja mama se krstila sa 33 (znate kako je kad ste dijete iz partije gdje se nije smjelo imati vjeru). Od prvog razreda osnovne sam išla na vjeronauk i u crkvi i u školi, jedino sam dijete koje je bilo na dotijednoj misi, pjevala sam u crkvenom zboru do početka fakulteta, zornice, ponoćke, bdijenja, sve sam išla. Bila sam aktivna u svojoj crkvenoj zajednici. Pomagala časnoj. U prosjeku sam provela 4 dana tjedno u crkvi - misa, vjeronauk, proba za zbor, molitvene zajednice. Nitko me nikad nije tjerao. To je bio moj veliki užitak. Imala sam predivnog župnika koji je doslovce othranio mene i mog brata i mamu. Ne želite koliko sam puta stajala ispred njegovih vrata i čekala satima da se vrati iz grada jer me je mama poslala prositi jer nije imala za cigarete.. No to je druga tema. Moja iskustva sa crkvom i vjerom su uglavnom bila jako pozitivna. U petom razredu sam se priključila karizmatskoj molitvenoj zajednici, gdje sam se osjećala kao doma. To je bilo nešto predivno. Hrpa ljudi koji pjevaju, mole se, slave Boga, bez pretjerivanja moram priznati da je poprilično izgledalo kao one baptističke propovjedi koje imaju u Americi xD

Neću ulaziti u pitanja postojanja Boga, Isusa, Alaha i svih tih stvari. Svak neka ima svoje mišljenje o tome. Iskreno, i sama sam u dilemi oko nekih dogmi (i ne treba mi ničije "razjašnjenje" ni "objašnjenje"). Ne znam kako objasniti kad nešto osjećaš, nešto znaš, nešto spoznaš i doživiš i tako je neopisivo da to jednostavno ne znaš objasniti nikome. Rekla bih da sam se tako osjećala kad sam u svom srcu spoznala onog Gore. (Molim, nastavite čitati. Ovo nije onako kako vam se čini xD) Jednostavno znam da je tamo, da postoji i da me voli. Više od ičega znam da me voli. Tako da, to vam je moje viđenje stvari. Netko bi rekao da sam ispranog mozga, manipulirana, da je to stvar odgoja i okoline. Možda, ne znam. Nije bitno iskreno. Što se tiče toga da li je to Allah, Buddha, Kozmos, Q ili zapravo ništa, ne znam i, iskreno, ne zanima me. Moje je mišljenje da je moj Bog sve to zajedno. Da ne postoje ograničenja i razlike, jer to su samo različita viđenja iste stvari. Ne bi htjela staviti težinu posta na ovaj dio, jer to nije glavna stvar.

Bit je u tome da sam odrasla kao dijete Crkve, dijete koje je plakalo kad je bio papa Ivan u Zadru, dijete koje je išlo u Koeln u Njemačku 2005 također na susret s papom, bila najbolja krizmanica godine, išla sam na svaki održani molitveni susret u mom gradu, nikad se nisam sramila reći da vjerujem u Boga i dignuti ruke u zrak u molitvi. Pa svejedno, ja se ne smatram katolikom više. Zašto je to?

Kao prvo, tužna sam i razočarana onime što vidim. Ja i Onaj Gore nikad nećemo imati probleme u komunikaciji i ljubavi ali njegovi posrednici na zemlji su oni koji me smetaju. Mada poznajem neke predivne primjere vjernika u kleru i van njega, oni su, na kraju, kako vidim, samo iznimke. Vidim previše toga, čujem previše toga. Istina, mediji često znaju biti senzacionalistički i jednostrani (npr ateizam je danas "in", kršćani su postali novi talibani), ali žao mi je svega što vidim danas. Pedofilija u svećenstvu koja se skriva je nešto što ne moram ni spominjati. Svećenici koji naplaćuju svoje usluge kao robu u dućanu. Bez 200 kuna nema blagoslova kuće. Slijepo se vode svojih srednjovjekovnih sustava u svijetu prosvjećenosti i znanosti. Djevojčicu od 9 godina su ekskomunicirali jer je silovana i ostala trudna. Zapeli u srednjem vijeku, svakodnevno se blamiraju svojim izjavam o "krćanofobiji" i "razaranju društva" spoznajama o ljudskoj seksualnosti.. Razočarala sam se u instituciju. Crkva je kao pravna osoba jedna od najbogatijih u svijetu, a i dalje navodno žive samo od milodara. Ljude izbacuju iz stanova jer su to njihove nekretnine. Razočarana sam zato jer ne provode ono što propovijedaju. Govore o ljubavi, zajedništvu, tolerancij.. A ponašaju se sasvim suprotno.

Razočarana sam u ljude koji se zovu katolicima. Mnogi oni tvrde da slijede Kristov put, busaju se u prsa odlazeći na misu sjedeći u prvom redu u njihovoj najboljoj robici a osim toga, ni na koji način ne slijede riječi koje im navodno preko svećenika govori Bog. Zar niste učeni poniznosti, da budete najniži od svoje braće? Kad sam bila mala u osnovnoj školi, i nisam bila još krštena, moja vjeroučiteljica mi je pred cijelim razredom rekla da ja nisam Božje dijete i da mene Bog ne voli jer nisam krštena. Što mislite, kako sam se osjećala? Plakala sam danima zbog toga. Ljudi koje poznajem da su katolici, s mržnjom govore o homoseksualcima, da ih treba sve pretući, da su odvratni. Gdje vam je ljubav koju vas Krist uči? Pozlilo mi je čitajući komentare na portalima o kurvama koje spavaju prije braka, govoreći dabogda im dijete crknulo.. I vi se nazivate čovjekom od vjere? Često puta mi se dogodilo da je pet puta bolja osoba jedan ateist nego desetero okorjelih vjernika.

Žao mi je kad sve to vidim. Kad čitam članke u novinama, komentare, kolumne, postove na forumima, statuse na fejsbuku, s jedne strane se naljutim kad vidim sva vrijeđanja i šale na račun kršćana i boga i pape.. Ali s druge strane budem tužna i ljuta i ogorčena kad vidim da zapravo nisu rekli ništa što nije istina. Kako da se onda osjećam nego razočarano? Boli me. Osjećam se kao odmetnuti sin koji se nema gdje vratiti kući. S jedne strane, fali mi sve to što sam proživjela kao dijete, veselje mise, moć molitve, dobri svećenici, ali s druge strane, kad vidim svećenika dođe mi muka sjećajući se svega što znam, dođe mi da ga udrem, da se izderem na njega. Nema meni što kardinal govoriti o izborima i predmetima u školama. Kad dođem u crkvu, ne želim čuti ništa o svijetu izvan nje. Ne želim znati ništa o generalnima, izborima, hrvatstvu ili gej prosvjedima. Kako ne vide da su se kompletno okrenuli od svega što predstavljaju? Kako mogu tako čistog obraza doći i reći mi da sam ja ta koja sam u krivu zbog svog ponašanja?

Kako je rekao jedan lik u jednoj seriji - You lost the mission, man.. Kroz stoljeća su zaboravili zašto je katolička Crkva osnovana i koje su njene funkcije. Umjesto toga, u nju je ušao korov, rak, tumor, koji se širi, ne primjećujući, Crkva je postala samo još jedna pravna osoba, vrlo vrlo VRLO moćna pravna osoba, meni osobno izvor bijesa i gađenja.. Meni, koja sam svojevremeno toliko voljela i branila tu instituciju godinama..


Postoji još par, osobnijih razloga zašto sam se odvojila od Majke Crkve. No to je nešto što moram rasčistiti sama sa sobom, ili ne. Samo mi je došlo da napišem ovaj post jer sam trenutno opet u tom stanju ljutnje i tuge oko idiotizma koje moji nekadašnji životni uzori vrte iz dana u dan..

21.12.2012. u 15:20 · Ostavi komentar (8) · Isprintaj · #

The Rant

Ponekad, kao sad, dosta mi je pomaganja i slušanja, dosta mi je savjetovanja, dosta mi je toga da budem dežurna prijateljica. Ionako ljudi naprave na kraju po starom. Sve ide dobro, napokon je ljudima bolje, onda se vrate starim stvarima, starim ljudima, nazad u svoju mizeriju i nazad u svoje probleme i staru kolotečinu za koju su me zvali da im pomognem izvući se. E pa brate ne znam zašto sam se uopće trudila. Čovjek se napokon ponada, poćne se ponositi na napretku te osobe, i onda na kraju jebiga. Bude mi toliko žao što se osoba vratila starim porocima ne samo zato jer sam se potrudila oko njih, nego i zato jer mi je stalo do te osobe (ili više njih) i želim joj dobro tako da mi je tužno i razočaravajuće gledati ih kako opet srljaju u ista sranja. Iako nisam za to odgovorna, ponekad to ipak doživljavam kao osobni propust.

Dosta mi je biti Hana the patronažna sestra, dosta mi je inzulina, dizanja u pola noći radi šećerne kome, dosta mi je lijekova, dosta mi je odlaska kod doktora i slušanja nalaze i čišćenja po kući, trganja i mijenjanja rasporeda dana da bi se tome svemu prilagodila, dosta mi je odgađanja kava i odgađanja učenja, samo da mi se na kraju kaže da je to ono što se od mene i očekuje, da nakon svega toga se sve to zanemaruje i pretvara u ništa i da dobivam prigovore zbog svake male stvari koju NE napravim. Najradije bi sve bacila u dim, stala sa strane i samo gledala kako bi nekom drugome išlo radeći sve ovo što ja radim. Ali volim svoju baku, učinila je toliko toga za mene u mom životu, jednostavno je ne mogu gledati kako se muči sama, teško mi ju je viditi tako izgubljenu i zaboravljivu i staru ..

Ljuta sam, dosta mi je svega toga. Dosta mi je slušanja prigovora, dosta mi je slušanja problema, dosta mi je ljudi, dosta mi je razgovora, dosta mi je svega. I znam da zvučim kao malo emo razmaženo dijete ali kad mi je tako DOSTA svega! Nisam još ni počela živjeti a već sam tako jako užasno umorna...

13.12.2012. u 18:42 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #

Zamela ih bijela govna

Hehe, tako ih mnogi zovu. Pada snijeeeeeg! Ne, nisam trenutno pod pola metra snijega, kod mene buri i kiši iako te bijele padaline nisu isključene ovaj vikend. Ali svejedno me je uhvatila sniježna euforija, koliko slušam o tom snijegu po vijestima, fejsbuku, mobitelu.. Pada snijeeeg! Nekima je drago, nekima je krivo, neki su sretni, neki se živciraju.Kako vam drago. Promet je otežan, cijela Hrvatska se zaledila, sve se ukočilo, ali ljudi i dalje moraju raditi, na posao, i dalje imaju obaveze, nitko ih ne pita da li pada ili ne. Istina, nikad nisam živjela duže od tjedan dana u sniježnom blagostanju/prokletstvu, i što je smiješno, za sve ovo vrijeme koliko putujem u Zagreb, još ga nisam vidjela bijeloga xD Uglavnom, pada, padalo je, padat će, idemo raditi snjegoviće i sanjkati se i grudati i igrati.. Ček, ček, ček malo.

Što je sa beskućnicima koji nemaju gdje spavati i biti u toplome? Postoje prenoćišta, naravno, ali omjer je takav da će tek deseti biti u toplome danas i noćas. Ti ljudi se moraju smrzavati na -5,6, tražiti neko toplo i sigurno mjesto, boreći se za tanjur juhe u pučkoj kuhinji. Znate, ja i moja familija smo jedno vrijeme jeli u pučkoj kuhinji. Nije veselo. Kad se umotavate u svoje dekice i pijete svoj kakao gledajući mećavu vani, da li se sjetite njih? Ne želim raditi krivnju i uništavati vam veselje ali ono, bilo bi lijepo biti malo osvješten. Što je sa svima onima koji moraju raditi na otvorenom danas bez obzira na to što je pola metra vani? Sjetite se njih malo.

Također, kad sjedate u auto, da li razmišljate o tome koliko je velika šansa da dođe do prometne nesreće? Sjetite se one nesreće u Sveticama od nekidan. Ne bi voljeli biti oni jednog dana, zar ne? Niti bi koji pješak voljeo hodati okolo bojeći se za svoj život. Promet je u kaosu, sve je grozno, znam. Samo bi voljela zamoliti ono par njih koji ovo čitaju da, kad sjedaju u auto, pripaze malo kako voze. Makar 20 na sat po ovoj mećavi, gledajte ispred sebe i budite oprezni.

Kad smo već kod snijega, smiješno mi je što vijesti i mediji prave toliku pompu oko njega. Gle, pao je snijeg. Gle, još snijega! Gle! Snijeg i DALJE PADA! Ako niste znali, snijeg pada svake godine, i nema se više što govoriti o njemu. Snijeg - zamrznuta voda koja pada na površinu zemlje. Bijele je boje. Posljedice : Otežan ili nikakav promet, hladnoća. Ne znam što je tu novo i senzacionalno. Ah, valjda mediji traže svaki razlog da o nečemu piše (kaže ona dok piše o - gle - snijegu xD)

Ah, ta bijela govna. Možda se i kod mene pojave danas ili sutra. Kod mene je ova nesretna bura. Vjerujte mi, kad bura zapuše, nije bitno koja je temperatura, svejedno se pretvoriš u santu leda. Umotajte se, ako ne morate, nemojte vani, a ako baš morate, PAZITE KAKO VOZITE. I kad prođe sve ovo, odnesite koju deku viška Caritasu ili Crvenom križu. Možda koje rukavice viška. Sjetite se onih kojima će to stvarno trebati kad opet zamete, onih koji nemaju krov nad glavom.

08.12.2012. u 11:17 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #

Uffff

Šmrcavica, začepljen nos, čajevi i slabost, toplomjer ispod pazuha. Pregaženo govno. Svi znate kako je to. I naravno da me je opet lupilo tjedan dana prije ispita.
Nikakva posebna tema. Jučer bio Budali rođendan. Napravila mu kul fantasy plakat za staviti na zid i bio je mnogo zadovoljan. Ispekla i kolače. Prva večer zajedno u krevetu nakon 4 mjeseca. Naravno da su mi se posrećili oni dani u mjesecu baš tad xD Opraštanje i pusice na kolodvoru. Nikad nismo tužni kad se rastajemo jer ćemo se ionako vidjeti opet relativno uskoro, a i uvijek nađemo neku temu s kojojm se možemo zafrkavati. Jučer su me on i šofer kolektivno zafrkavali na račun toga što sam jednom morala stajati svakih 30 kilometara na wc jer sam pojela pokvareni jogurt xD (inače stalno putujem tom linijom pa sam se skompala sa šoferima). Ja sam se ljutila, a oni su kidali od smijeha. Ali nekako je fuj tih zadnjih sat vremena pred put.

Meh. Ne da mi se tipkati. Ovo je post čisto onako. Pozdrav svima dok ne budem malo koherentnija i pametnija xD

03.12.2012. u 19:25 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #

Little Wonders

Sjećam se.. Kad sam imala 3 ili 4 godine, na radiju se stalno vrtila neka pjesma koju sam obožavala. In your heaaad, in your heeeead.. Au, au, au, au (tu bi trebalo biti uzdisanje/jodlanje/whatever). Totalno sam bila luda za tom pjesmom, kad sam bila dovoljno stara da znam što je kazeta i kako se snimaju stvari na kazeti sam je snimila i stalno je slušala i nikad nisam znala tko to izvodi, tko to pjeva.. U to vrijeme nije bilo Google-a da nam odmah kaže ime izvođača i cijelu tu diskografiju. To je bila neka moja pjesma koju sam obožavala ali nikako nisam znala odakle je. U osmom razredu je za školski festival cura koju znam trebala pjevati pjesmu "Just my imagination" od benda koji se zvao The Cranberries. Kad sam čula pjesmu odmah sam shvatila da tu pjesmu pjeva ista teta koja je pjevala moju "In your head" pjesmu! Saznala sam da se pjesma zove Zombie i tako su Cranberriesi postali moj The Bend, sve do dana današnjeg. Ali to nije bit posta, samo mali uvod, kao što ja to znam raditi :)

Evo, već desetu godinu slušam Cranberriese bez da su mi ikad dosadili, znam sve njihove pjesme napamet, pjevati, svirati, imitirati, znam broj noge glavne pjevačice Dolores, kad je rođena, kad se udala, znam imena njene djece, poslušala sam sve albume koje su svi članovi benda ikad objavili.. Nisam totalni frik ali sam veliki obožavatelj tog benda. Preslušala sam sve njihove albume x+y puta, i sve su mi pjesme savršene. Ali, iako je Zombie totalni i apsolutni hit Cranberriesa koji svi pamte, slušajući sam zavolila, puno više i puni strastvenije neke druge pjesme, koje nitko nema pojma, osim onih koji ih stvarno aktivno slušaju. Moja the pjesma od Cranberriesa je najmanje poznata pjesma najmanje poznatog albuma "To the faithful departed", a zove se Electric Blue. Svaki put kad je čujem osjećam trnce po tijelu, obožavam je pjevati, obožavam je svirati.. Obožavam kako ide polako, lagano, da bi došla do creshenda (ili maksimum snage) na refrenu pa da se opet vrati na laganicu.. Obožavam riječi pjesme, koje opisuju koliko njoj znači neka osoba, koliko je želi uza sebe.. Za mene je to najljepša pjesma na svijetu, i svojedobno sam je posvetila jednoj meni jako posebnoj osobi sa predivno plavim očima..




Kroz godine sam se zaljubila u mnogo drugih bendova, kao što su Pearl Jam (zahvaljujući mojoj Budali <3), Audioslave, Alice in Chains, Disturbed.. Nije bitno. Ali u svim tim bendovima, koji se promoviraju singlovima koji svi znaju, meni se uvijek najviše svide one, za druge ne posebne, pjesme. Neke pjesme koje nitko drugi ne bi dva puta poslušao. Uz te pjesme se nevjerojatno jako povežem, one su za mene posebne. Ili kad čitam knjigu mi je ista stvar. Svidi mi se knjiga pisca koju nitko drugi nije pročitao, ili mi je najdraža izvedba najdražeg glumca u filmu gdje nije imao glavnu ulogu ili je imao ulogu u nekom bezveze filmu.

Valjda hoću povući paralelu između onog što se svima sviđa, objektivno dobrog i poznatog,i onih stvari koje se svide pojedincu. Volim kad nađem te neke ljubičice u livadi tulipana, male sitnice koje su meni predivne, male stvari koje nitko ne primjećuje.. To su po meni najveća bogatstva, i čovjek se osjeća posebno sretan što ih je našao i ponosan što ih je baš ON našao.. To su za mene te moje pjesme, a svi znate da je za mene glazba život. To je za mene moja budala. Moje malo čudo.

Treba otvoriti oči svijetu koji je okrutan, težak, ozbiljan. Tužni smo, imamo problema. Teško nam je. Bog zna da nam je svima teško. Treba ići iznad toga, preko toga svega sivila, pronaći svoje malo čudo, svoje svjetlo, onu malu stvar koja nas čini sretnima, zahvaliti Bogu (ili kome god želite) što ste to našli sretni i čuvati, čuvati, čuvati to što imate, čuvati i njegovati i voljeti..

24.11.2012. u 16:05 · Ostavi komentar (5) · Isprintaj · #

Usamljena..

Baš sam o tome pričala sa frendom na kavi. O tome kako sam usamljena. Teško mi je to objasniti. Imam budalu. On je super i divan i volimo i sve je to jako divno. I sutra idem k njemu i grlit ćemo se i ljubakati i maziti i jedva čekam i presretna sam zbog toga. Ali u zadnje vrijeme se to događa prerijetko. Zbog određenih okolnosti ne mogu u Zagreb više od jednom u mjesec, mjesec i pol, a on ne može nikako k meni. Čujemo se mobitelom i to poprilično često - ali što više reći? Kad ste zajedno u društvu, uvijek možeš malo šutiti, grliti se, komentirati nešto što vidiš i tako se samo od sebe stvori neka tema i nikad nije dosadno. A ovako, stalno na telefon, više se nema što pričati. Oboma su nam dani dosadni, radni, puni obaveza, ništa se ne događa, čujemo se poslije posla, umorni smo, bezvoljni, šta ima - šta ima - kakav ti je dan i tako. Netko od nas dvoje uvijek ima nešto. I to je okej, ne žalim se, sve je to dio priče, jednog dana ćemo moći biti zajedno i tako. Ali, zafrkano je ovako. Vidimo se jako rijetko, čujemo se relativno često ali opet nije to to, i to je dio moje usamljenosti. Ali samo dio.

Dan mi se svodi na dizanje, doručak, učenje, spremanje po kući (ako), kuhanje ručka, poslijeručkovna kava, još malo učenja, oko 5 sa dragim, ako ne učim više dolaze na red one zabavne stvari - anime, serije, igre na laptopu, pričanje i zafrkancija s bratom. Jednom ili dva puta tjednom odem na kavu sa frendicom (Marinom xD) i frendom. Dosadno. Mislim da mi fali društvo u Zadru. Izađi van, upoznaj ljude, to bi mi svi rekli, i to definitivno stoji. Ali mislim da nije tako jednostavno. Više je razloga. Prvo, jedna stvar koju morate znati o meni je to da sam cijelu srednju školu i adolescenciju provela izlazeći vani u one rokerske bircove, vani sa gitarom i bocom pive, karirane košulje, starke i traperice, taj đir. Ima jedan kafić u kojem sam skoro svaki dan, gdje svira Janis Joplin i Jimi Hendrix, gdje me konobar zna već godinama i zna što pijem. Moj dnevni boravak gdje dođem sa knjigom, pijem kavu za šankom i pušim duvane i zezan se sa gazdom. Tamo sam upoznala hrpu ljudi koje danas znam. To je bio moj đir, i još uvijek je. Ali u zadnje vrijeme imam osjećaj kao da mi to više nije tako zanimljivo. Većina ljudi koji dolaze tamo su srednjoškolci i brucoši studenti i slušam njihove razgovore i.. Ne znam. Nekako mi to više nije zanimljivo. Dosadno mi je slušati o tome kako se netko ubio ko svinja i radio pizdarije, koliko je tko popio i s kim brijao ili koje je gluposti radio. U takvoj sredini se više ne nalazim i koliko god pričam s ljudima i smijem se i zabavno mi je, to nisu ljudi koje bi jednog dana povela na kavu i pričala im o stvarima koje mi se događaju u životu i dijelila svoje tajne s njima. Tako da mi je tamo teško upoznati nove prijatelje. Poznanike i zabavne ljude, da, ali baš prijatelje, ne. Stvarno izbjegavam reći da sam ih nadrasla, ali nekako mi se misli uvijek vraćaju na to. Nekako, fali mi drugačije društvo. Malo starije, zrelije.

Imam tu Marinu i tog drugog frenda s kojima se nalazim tu i tamo. Ali to je teško izvesti više od jednom tjedno za svakog. Za razliku od mene, koja ne moram na faks i predavanja nego sam samo doma i učim (a stvarno moram, pritislo me je), oni imaju faks, predavanja, seminare za pisati, i, što je najbitnije, druge prijatelje s kojima se moraju vidjeti. Oni su moji jedini prijatelji ovdje, ja njima nisam. Ja sam bila dosta godina van grada (Split, Preko), dok su oni stalno ovdje (okej, ovaj frend nije iz Zadra ali tu je već par godina na studiju) i malo sam izgubljena. Svi ljudi s kojima sam prije bila dobra su se ili previše udaljili od mene s vremenom ili su u nekom drugom gradu na studiju pa sam došla doma nakon sveg tog vremena i postala sama. U Splitu sam imala (i imam) svog najboljeg prijatelja s kojim sam se skoro svaki dan vidjela poslije faksa ili prije/poslije ručka, drugog frenda s kojim sam se isto jako često viđala, frendice, uvijek se nešto događalo, uvijek sam nešto radila, negdje bila, s nekim se družila. Ona sam došla ovdje i stala. Onda dođem u Zagreb i tamo idem na kave i družim se sa drugim super ljudima. Ali, da li te ljude nazvati svojim prijateljima? Oni su prvenstveno prijatelji mog momka. To stavlja kompletno drugu sliku na taj odnos. Za neke ne znam da li se uopće druže sa mnom jer sam im draga ili samo zato jer sam njegova cura. Zapravo, kad malo razmislim, za većinu to stoji. Uglavnom, njih dvoje (pogotovo Marina) su mi predivno bogatstvo mog života, obožavam ih, predivni su prijatelji, stavila bi svoj život u njihove ruke ali...

I zapravo, ponajviše mi fali imati neku osobu s kojom se mogu u potpunosti povezati. Dragi je totalno druga dimenzija, kao što sam rekla jučer na kavi. To je skroz druga kategorija. Htjela bi imati nekog posebnog prijatelja, kao što sam imala nekoć, nekog s kim se mogu stalno družiti, s kim mogu biti prst i nokat, lonac i poklopac.. Fali mi biti nekome najbolja prijateljica. Fali mi nekom drugome biti ona posebna osoba. Fali mi znati da netko računa na mene, da me netko treba, da..Voljela bi imati prijatelja koji me skroz na skroz razumije i ja njega, kao što smo ja i moj Miro jednom samo pomoću pogleda znali što želi onaj drugi reći nekom drugom. Nekako je super kad se dvoje ljudi tako dobro poznaju i tako im je dobra komunikacijda da i ne treba više od pogleda. Ljudi će mi reći da bi mi moj dečko trebao biti najbolji prijatelj. I slažem se, on je nešto fenomenalno i super, i razumije me i ja njega i sve to stoji, ali to je neodvojivo od činjenice da mi je on dečko, jer mi nismo bili prijatelji prije nego smo prohodali i ne mogu objasniti koliko je to drugačija dimenzija. Uostalom, on nije tu većinu vremena.. Ne, ne uspjevam. Nikako ne uspjevam objasniti što je to što meni fali. A opet sam tako usamljena ponekad..

16.11.2012. u 09:14 · Ostavi komentar (6) · Isprintaj · #

Nije to samo ljubav.

Ne radi se o tome što ponekad, kad idem spavati, grlim jastuk pored sebe preveći se da je to moja škemba. Ne radi se o tome što mi fali ponekad, što bi zatvorila oči i zamislila kako me grli i dodir njegovog tijela pod svojim rukama. To su one površne stvri. Nije to samo ljubav. To je nešto duboko, dublje nego ikad. Svijet mi se nije preokrenuo. Upravo suprotno - sve je sjelo na svoje mjesto. Ne osjećam ushit - jer kako možete osjećati ushit oko toga što imate ruku ili što dišete? Ne moramo razgovarati - dovoljno je što znamo da smo tu. To je nešto što kola mojim tijelom. Nešto što ne osjećam, ali znam da je tu i da je sastavni dio mene, a ponekad me iznenadi kad to zapravo i spoznam. To je nešto za što se želim boriti rukama i nogama. Nešto što je živo i što raste. Kao da je malo dijete, jedva čekam vidjeti u što će izrasti jednog dana. Isto kao i prema malom djetetu, već sam ponosna na to, ma što se dogodilo.

05.11.2012. u 12:55 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #

Stvari koje možete očekivati ako krenete na dijetu

Evo, skoro će dva mjeseca odkad sam počela sa svojom prehrambenom revolucijom. Ovaj mjesec nisam puno izgubila (kil i po,dva), ali to je vjerojatno jer sam imala mengu pa sam imala grozne porive za hranom koje jednostavno nisam mogla utažiti, a i skoro se nikako nisam kretala. Pripremala sam se za faks i ispite i upise, učim po cijele dane, doma sam oko bake i jednostavno nisam skoro nikako iz kuće izlazila, osim za povremene kave sa frendovima. Previše puta sam si dala oduška i pojela nešto fino što volim tako da ono.. Ali sad sam se vratila nazad u tok. Prestala sam se vagati tako često, samo sam se stalno živcirala oko svakog dobivenog/izgubljenog dekagrama. No dobro. Uglavnom, ovo nije o meni. Ovo je post za sve one koji odluče na mršavljenje ili su tek novi u tome kao ja.

Dakle, odlučili ste napokon skinuti sve one masne naslage i smršaviti da budete super fit do ljeta. Nije važno koliko kila morete skinuti, ovo je par stvari koje gotovo sigurno možete očekivati dok ste na dijeti.

1. Hrpa savjeta koje niste tražili od skoro svake osobe koju poznajete

Počeli ste! Odvažili ste se u put mršavljenja, želite živjeti zdravo i sigurno, hvalite se prijateljima i poznanicima.. Odjednom su svi doktori nutricionizma. Ama baš svaka osoba ima neki savjet za dati, neku preporuku dijete. "Jesi znala da riža deblja? Ne! Ne! Tko ti govori gluposti, riža je jako zdrava. Ima jedna dijeta, gdje jedeš samo rižu tjedan dana i skinut ćeš 5 kila.. E da, moraš svaki dan jesti u isto vrijeme, tako će ti se želudac naviknuti na to i tražit će manje hrane ostatak vremena... Izbaci kruh, kruh je jako štetan.. Ne, kruh je zapravo bitan jer ima ugljikohidrata koji ti daju energiju.." I tako unedogled. Naravno, ako želim smršaviti, želim se raspitati malo i pitati ću ako me zanima što, ali većina ovih savjeta su došli potpuno nepozvano i neželjeno. Ljudi sami od sebe počnu sa savjetima i informacijama i preporukama, navodeći svoja iskustva ili iskustva svojih prijateljica rodice majke sestre u petom koljenu. Odjednom svi znaju sve. Znam da imaju dobre namjere, žele pomoći, ali ako ću mršaviti, mršavit ću na svoj način, držeći se nekih glavnih crta i prilagoditi svoju prehranu svojim željama i preferencijama, modificirajući hranu u korist sve zdravije i zdravije. Svaki smisleni savjet ću uzeti k srcu ali od previše kontradiktornih informacijama više nemam pojma što je dobro a što nije, što je zdravo a što štetno.. Uostalom, svaka je osoba svoja biljka, sa svojom krvnom slikom i potrebama. Nekoj osobi treba više ugljikohidrata, a manje masti, nekoj drugoj više masti, manje željeza, trećoj više željeza manje ugljikohidrata..

Radeći s prvim problemom gotovo sigurno dolazite do drugog..

2. Sati i sati provedeni na internetu sa vrlo malo učinka

Svi savjeti gore su vas toliko zbunili i izneredili da više nemate pojma kako krenuti sa mršavljenjem. Naravno, Google je vaš prijatelj. Iskreno, iz svog iskustva, to može biti još gore nego stvar pod 1. Problem je u tome što na 1 koristan članak ili site o hrani i zdravom mršavljenju, dolazi 20 beskorisnih i glupih članaka sa portala kojima je cilj privuči čitatelje, sa klišejima i čokoladnim i rižinim i brzim i svakakvim sranjskim i glupim dijetama. Pa neke vježbe, pa programi mršavljenja koji se plaćaju. Našla sam par siteova koji su mi stvarno korisni i dobri i na koje redovno idem ako me zanima o zdravom mršavnjenju, unosu kalorija i tim nekim bitnim stvarim, kao što je Livestrong, gdje mogu saznati puno o zdravoj prehrani, vježbama, brojanju kalorija, potrebnom unosu kalorija i potrošnji..

Onda želite znati o kalorijama. Gledate koja hrana ima koliko kalorija. Opet guglate. Opet ćete naići na 40 različitih tablica sa različitim brojevima (ponekad i drastično različitim!) pa ste opet zbunjeni o tome što i kako.. Pa su te tablice često vrlo nepotpune (koliko kalorija ima goveđi gulaš sa krumpirima?) i šture, pa gledaju kalorije samo po porcijama (koliko je jedna porcija špageta?).. Poludila sam, a vjerojatno ste vi. Spasio me je ovaj site - Nutrition Data, sa OGROMNIM dijapazonom hrane, sirove i pripremljene, sa rasčlanbom u kalorije, pa koliki je udio određenih vitamina, minerala i masti, savjetima u kojim količinama jesti određenu hranu, koliko je dobra za mršavljenje ili održavanje zdrave prehrane.. Tako da sve ovo preporučam svima koji žele mršaviti.

Uostalom, svi ti sati na interentu su zapravo kontraproduktivni jer te drže na mjestu, sjediš za kompjuterom i ne radiš ništa pametnog umjesto da se krećeš i aktiviraš. Dobro je, sjetio si se pokrenuti, sad idemo u aktivnost! Tu može doći do trećeg problema..

3. Pretjerivanje

Sad kad smo prikupili sve željene informacije o načinu zdravog mršavljenja i kalorijama i fizičkoj aktivnosti, nerijetko se dogodi da ljudi u želji da što prije dođu do rezultata i u oduševljenju što rade nešto korisno, pretjeraju? Mislite da se ne može pretjerati u zdravom mršavljenju? Ja sam prvi primjer da može. Ajmo reći da ste osoba koja nikad ne ide vani i ne voli fizičku aktivnost. I sad ta ista osoba sebi zada da će svaki dan prehodati 5 kilometara. Prvi dan ide nekako jedva. Drugi dan ima upalu mišića od prvog ali ste odlučni u svojim pothvatima i jedva prehodate tih 5 km. Treći dan ste toliko umorni da ne možete nigdje pa ostanete doma. Četvrti dan uspijete prehodati samo 3. Peti dan vam je toliko puna kapa toga da vam se više ne da, jer je to, umjesto zanimljivo i zabavno, postane mrsko. Na taj način radite protu-efekt željenog. Zadajući sebi previsoke kriterije odmah na početku, pretvarate nešto što bi trebalo biti zabavno i dobro u mrsko i u dužnost, a svi znamo koliko volimo raditi nešto kad moramo. I kad vidite da vam nešto teško ide, lakše ćete odustati. Primjenite ovo na bilokoji apsekt mršavljenja. Ja sam imala taj problem sa hranom. To je bilo prije nekih 8 mjeseci, kad sam se uhvatila zdrave dijete. Mjesec dana sam svaki dan jela zdravo, voće i povrće, sve te stvari, bez da sam ijednom popustila u kojem pogledu.. I nakon mjesec dana salate i kuhane mrkve i sokova mi se više gadila pomisao na to. Htjela sam malo MESA. Htjela sam čips. Hamburger. Pomfri. Nisam mogla izdržati. Rekla sam fak it i vratila se na staro. Umjesto toga, trebala sam postupno smanjiti prehranu, ne mijenjajući što jedem, a onda malo po malo uvoditi zdravu hranu i izbacivati nezdravu. To i sad radim. Svakih tjedan ili dva si napravim nešto fino fino i s guštam to, a onda se vratim nazad na zdravu papicu. Također, prestala sam gledati na mršavljenje kao dužnost, koliko kao dovođenje sebe u red. Tako da sam počela guštati u blitvi i mahunama, pogotovo zelenoj salati. Time mi je lakše nastaviti sa svime ovim. UMJERENOST je blago.

4. Food cravings iliti porivi za hranom (momci, preskočite)

Ok, ovo ima veze samo sa ženskim stvarima, a i to nije kod svih, sve ovisi o hormonskom balansu određene žene i kako se ponaša u PMS-u i u MS-u. Ali čitala sam da dosta žena u tim danima ima porive za hranom koji su tako jaki da im se jaako jako teško oduprijeti. Ja sam baš imala situaciju prije tjedan i po (prvi put u životu) kad sam imala takav poriv za slatkim da sam pojela cijelu kutiju Krašuljaka i Mikado čokoladu od 200g u jednom mahu. A ja sam inače osoba koja voli slanu hranu puuno više nego slatku (čips FTW!). Izgleda da tu ima i biloških razloga. Stvar je u balansu hormona u žena, tako da, radi balansa, tijelo traži određenu hranu, slatko radi serotonina (ili hormona sreće) koji izlučuje ili mliječne proizvode i druge slične stvari. Iskreno, još uvijek nisam našla način kako da se tome oduprem. Ako netko zna, neka kaže! Jer ako ovakva budem svaki mjesec, teško da ću imati 60 kila do idućeg božića :/

5. Noćne krize gladi

Večera je bila u 7 sati. Čitali ste o tome kako se iza te ure ne smije više jesti jer se metabolizam usporava. Ali vi ste osoba koja je budna do 3 ujutro i spavate do podne idući dan. I tako ste gladni! Najradije bi pojeli konja! Ova štruca kruha se čini tako jako primamljivo. Ili ona jaja u frižideru. Taxi pizza dostava papir na stolu. Joooj..

Imala sam milijun takvih situacija. Ja nisam od onih koji idu spavati u 2 ujutro, ali sam stekla tu jako ružnu naviku da kad god nešto gledam na laptopu ili čitam, nešto za papati mora biti uz mene. Znala sam potrošiti oko 50 - 100 kn na čipseve, čokolade, perece i bake rollse i krokije da imam materijala za par dana. A najčešće čitam ili gledam navečer, tako da sam i najviše jela navečer, iza 9 sati. Tako da mi je prvih par tjedana bila agonija gledati anime ili film da nemam što jesti. A i kako mi je želudac još uvijek bio naviknut na puno papice, već sam opet gladna. Ponekad bi znala jednostavno uzeti taj kruh u kuhinji i pojesti ga samo tako (jer ako nešto namažem više deblje, LOL), privremeno puneći želudac samo da me ne gnjavi više. To vrijedi za bilokoju situaciju kad uhvati glad a još nije vrijeme obroka. Post nije rješenje. Tako se samo usporava metabolizam još više i tijelo, umjesto da troši, čuva energiju i kalorije jer tvoju glad prepoznaje kao opasnost za svoj rad. Šalica čaja, jogurt, banana, tu je spas. Pogotovo navečer. Čaj je pogotovo fini (ako je bez šečera) za navečer, lijepo uspava i zagrije tijelo, pogotovo sad kad nas čeka zima.

Eto, tako, to je par stvari koje vas čekaju ako odlučite mršaviti. Ako stvarno trebate onda vas u potpunosti podržavam i nadam se da će ove moje gluposti koje piskaram pomoći! Pozdrav svima, ostavite komentar!

26.10.2012. u 14:20 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #