Baš sam o tome pričala sa frendom na kavi. O tome kako sam usamljena. Teško mi je to objasniti. Imam budalu. On je super i divan i volimo i sve je to jako divno. I sutra idem k njemu i grlit ćemo se i ljubakati i maziti i jedva čekam i presretna sam zbog toga. Ali u zadnje vrijeme se to događa prerijetko. Zbog određenih okolnosti ne mogu u Zagreb više od jednom u mjesec, mjesec i pol, a on ne može nikako k meni. Čujemo se mobitelom i to poprilično često - ali što više reći? Kad ste zajedno u društvu, uvijek možeš malo šutiti, grliti se, komentirati nešto što vidiš i tako se samo od sebe stvori neka tema i nikad nije dosadno. A ovako, stalno na telefon, više se nema što pričati. Oboma su nam dani dosadni, radni, puni obaveza, ništa se ne događa, čujemo se poslije posla, umorni smo, bezvoljni, šta ima - šta ima - kakav ti je dan i tako. Netko od nas dvoje uvijek ima nešto. I to je okej, ne žalim se, sve je to dio priče, jednog dana ćemo moći biti zajedno i tako. Ali, zafrkano je ovako. Vidimo se jako rijetko, čujemo se relativno često ali opet nije to to, i to je dio moje usamljenosti. Ali samo dio.
Dan mi se svodi na dizanje, doručak, učenje, spremanje po kući (ako), kuhanje ručka, poslijeručkovna kava, još malo učenja, oko 5 sa dragim, ako ne učim više dolaze na red one zabavne stvari - anime, serije, igre na laptopu, pričanje i zafrkancija s bratom. Jednom ili dva puta tjednom odem na kavu sa frendicom (Marinom xD) i frendom. Dosadno. Mislim da mi fali društvo u Zadru. Izađi van, upoznaj ljude, to bi mi svi rekli, i to definitivno stoji. Ali mislim da nije tako jednostavno. Više je razloga. Prvo, jedna stvar koju morate znati o meni je to da sam cijelu srednju školu i adolescenciju provela izlazeći vani u one rokerske bircove, vani sa gitarom i bocom pive, karirane košulje, starke i traperice, taj đir. Ima jedan kafić u kojem sam skoro svaki dan, gdje svira Janis Joplin i Jimi Hendrix, gdje me konobar zna već godinama i zna što pijem. Moj dnevni boravak gdje dođem sa knjigom, pijem kavu za šankom i pušim duvane i zezan se sa gazdom. Tamo sam upoznala hrpu ljudi koje danas znam. To je bio moj đir, i još uvijek je. Ali u zadnje vrijeme imam osjećaj kao da mi to više nije tako zanimljivo. Većina ljudi koji dolaze tamo su srednjoškolci i brucoši studenti i slušam njihove razgovore i.. Ne znam. Nekako mi to više nije zanimljivo. Dosadno mi je slušati o tome kako se netko ubio ko svinja i radio pizdarije, koliko je tko popio i s kim brijao ili koje je gluposti radio. U takvoj sredini se više ne nalazim i koliko god pričam s ljudima i smijem se i zabavno mi je, to nisu ljudi koje bi jednog dana povela na kavu i pričala im o stvarima koje mi se događaju u životu i dijelila svoje tajne s njima. Tako da mi je tamo teško upoznati nove prijatelje. Poznanike i zabavne ljude, da, ali baš prijatelje, ne. Stvarno izbjegavam reći da sam ih nadrasla, ali nekako mi se misli uvijek vraćaju na to. Nekako, fali mi drugačije društvo. Malo starije, zrelije.
Imam tu Marinu i tog drugog frenda s kojima se nalazim tu i tamo. Ali to je teško izvesti više od jednom tjedno za svakog. Za razliku od mene, koja ne moram na faks i predavanja nego sam samo doma i učim (a stvarno moram, pritislo me je), oni imaju faks, predavanja, seminare za pisati, i, što je najbitnije, druge prijatelje s kojima se moraju vidjeti. Oni su moji jedini prijatelji ovdje, ja njima nisam. Ja sam bila dosta godina van grada (Split, Preko), dok su oni stalno ovdje (okej, ovaj frend nije iz Zadra ali tu je već par godina na studiju) i malo sam izgubljena. Svi ljudi s kojima sam prije bila dobra su se ili previše udaljili od mene s vremenom ili su u nekom drugom gradu na studiju pa sam došla doma nakon sveg tog vremena i postala sama. U Splitu sam imala (i imam) svog najboljeg prijatelja s kojim sam se skoro svaki dan vidjela poslije faksa ili prije/poslije ručka, drugog frenda s kojim sam se isto jako često viđala, frendice, uvijek se nešto događalo, uvijek sam nešto radila, negdje bila, s nekim se družila. Ona sam došla ovdje i stala. Onda dođem u Zagreb i tamo idem na kave i družim se sa drugim super ljudima. Ali, da li te ljude nazvati svojim prijateljima? Oni su prvenstveno prijatelji mog momka. To stavlja kompletno drugu sliku na taj odnos. Za neke ne znam da li se uopće druže sa mnom jer sam im draga ili samo zato jer sam njegova cura. Zapravo, kad malo razmislim, za većinu to stoji. Uglavnom, njih dvoje (pogotovo Marina) su mi predivno bogatstvo mog života, obožavam ih, predivni su prijatelji, stavila bi svoj život u njihove ruke ali...
I zapravo, ponajviše mi fali imati neku osobu s kojom se mogu u potpunosti povezati. Dragi je totalno druga dimenzija, kao što sam rekla jučer na kavi. To je skroz druga kategorija. Htjela bi imati nekog posebnog prijatelja, kao što sam imala nekoć, nekog s kim se mogu stalno družiti, s kim mogu biti prst i nokat, lonac i poklopac.. Fali mi biti nekome najbolja prijateljica. Fali mi nekom drugome biti ona posebna osoba. Fali mi znati da netko računa na mene, da me netko treba, da..Voljela bi imati prijatelja koji me skroz na skroz razumije i ja njega, kao što smo ja i moj Miro jednom samo pomoću pogleda znali što želi onaj drugi reći nekom drugom. Nekako je super kad se dvoje ljudi tako dobro poznaju i tako im je dobra komunikacijda da i ne treba više od pogleda. Ljudi će mi reći da bi mi moj dečko trebao biti najbolji prijatelj. I slažem se, on je nešto fenomenalno i super, i razumije me i ja njega i sve to stoji, ali to je neodvojivo od činjenice da mi je on dečko, jer mi nismo bili prijatelji prije nego smo prohodali i ne mogu objasniti koliko je to drugačija dimenzija. Uostalom, on nije tu većinu vremena.. Ne, ne uspjevam. Nikako ne uspjevam objasniti što je to što meni fali. A opet sam tako usamljena ponekad..
Post je objavljen 16.11.2012. u 09:14 sati.