Ne radi se o tome što ponekad, kad idem spavati, grlim jastuk pored sebe preveći se da je to moja škemba. Ne radi se o tome što mi fali ponekad, što bi zatvorila oči i zamislila kako me grli i dodir njegovog tijela pod svojim rukama. To su one površne stvri. Nije to samo ljubav. To je nešto duboko, dublje nego ikad. Svijet mi se nije preokrenuo. Upravo suprotno - sve je sjelo na svoje mjesto. Ne osjećam ushit - jer kako možete osjećati ushit oko toga što imate ruku ili što dišete? Ne moramo razgovarati - dovoljno je što znamo da smo tu. To je nešto što kola mojim tijelom. Nešto što ne osjećam, ali znam da je tu i da je sastavni dio mene, a ponekad me iznenadi kad to zapravo i spoznam. To je nešto za što se želim boriti rukama i nogama. Nešto što je živo i što raste. Kao da je malo dijete, jedva čekam vidjeti u što će izrasti jednog dana. Isto kao i prema malom djetetu, već sam ponosna na to, ma što se dogodilo.
Post je objavljen 05.11.2012. u 12:55 sati.