Drama

Ne volimo li je svi? If it bleads, it leads. Svi ljudi kao da imamo tu neutaživu glad za krvi i dramom. Zašto se  onda i protiv svoje volje zabuljimo u sapunicu, pitajući se čije je zapravo to dijete ili tko je zapravo spavao s kime, tko je u koga zaljubljen? Stojeći u malim hrpicama, šapućemo o onoj ženi koju je istukao muž nekidan. Govorimo "Tu treba nešto napraviti" ali i dalje nastavljamo pričati o toj jadnoj ženi i njenoj djeci i o tome kako joj je muž ovakav ili onakav.Uvijek se zanimamo čim čujemo da je bila prometna nesreća ili da je netko umro. "Tragedija", govorimo i sućutno klimamo glavom, uistinu žaleći obitelji poginulih, ali oči nam sjaje i kao da govore "Tell me more!" Na Indexu i drugim portalima samo naslovi "umro ovaj" ili "prometna nesreća ovamo", "monstrum ovaj". Uuuu, čim čujemo riječ monstrum, kao mahniti pohvatamo sve što možemo o tome. Zato mediji dobro znaju kako da nas privuku. Točno znaju koje naslove staviti, koje činjenice reći da nas privuku za taj televizor ili ekran kompjutera. Kao da imamo neku čudnu opaku radoznalost o tuđoj nesreći, ili da sami sebe uvjerimo da nama nije tako loše, ili ne znam što drugo. Volimo čitati o tuđoj patnji, igrati se suosjećajnog heroja koji će im svojom utješnom i pametnom rječju reći baš ono što toj osobi treba da se osjeća bolje, tako da on/a može biti zadovoljan/na sa sobom. Sigurna sam da tu ima i iskrene empatije i suosjećanja i stvarna želja da se drugome pomogne u njegovom problemu. Nemalo puta sam se ja puno bolje osjećala kad bi napisala nešto i dobila nekoliko utješnih i lijepih ohrabrujućih komentara od vas, mojih malobrojnih čitatelja. Ali nekako se ne mogu oteti dojmu da tu ima i neke sirovo ljudske gladi za dramom, da se ljudi osjećaju posebno čudno zadovoljeno ulaskom u tuđu intimu, u tuđu patnju i tuđi život. Možda nije istina, ali tako mi se doima - napišem neki emo-ish depresivni post, 10 komentara. Napišem (po meni puno bitniji) post o mom viđenju ljudi i njohovog života, želeći podijeliti neke ljepote da se drugi ljudi bolje osjećaju i prodube svoje spoznaje o nečemu, ništa. Tako da me to tjera da se pitam zašto mene zapravo ljudi čitaju. Ne znam, možda ne sipam neke velike mudrosti. Tko će znati. No, želite drame? Evo vam malo drame.

Moj biološki stvoritelj je trenutno u zatvoru već treći dan. Također, ovo nije prvi put da se to dogodilo. U zadnja dva dana policija je na mojim vratima bila već drugi put. Prvi put su ga odveli i vratili, drugi put su opet došli po njega. Zašto? Pa, dovoljno je reći da je uzeo veliki kuhinjski nož i "pokušao" se ubiti tako da sam mu ja morala taj nož oduzeti iz ruke. Nije se previše opirao, inače. Radio je predstavu u kojoj pokušava dobiti pozornost. A zašto je to napravio? Moja 82 godišnja baka dijabetičarka mu nije htjela dati novce za cigarete i vino. Inače je liječeni alkoholičar. Morala sam stajati na vratima i ne dati mu da izađem vani, a bila sam tako blizu šake u glavu zbog toga. To mi je rekao, ako me udari, da neću više biti sposobna braniti se. Hvala Bogu, još me nikad nije udario, jer Hana ima ruke i noge koje se ne boji upotrijebiti u svrhu obrane. Također je prijetio nasiljem svima nama, vrijeđao nas sve redom, govoreći da ga mi izazivamo. To je samo jedan od tih dana.

Inače si je umislio da sam ja manipulacijom iskoristila bakin položaj što je bolesna da bi zavladala kućom i kontrolirala našim životima. Odkad sam ja došla na vlast, sve je pošlo u pičku materinu. Svima se živima ulizujem, govorim im "Dobar dan" na ulici (kojeg li ulizivanja!), i čim zinem lažem. Baka je na našoj strani jer smo joj ja i brat isprali mozak. Moja baka ga nikad nije volila i nikad ga neće voljeti i najgora je majka na svijetu. Ona, koja se u 6 sati diže da bi mu otišla kupiti marendu prije posla. Ona koja pere na ruke njegove gaćice i radi mu krevet kad ode na posao. Ona, koja samo misli na to kad će i što on jesti. Ona, koja je, nakon što ga je policija odvela zbog toga što ju neprestano psihički zlostavlja i govori joj da je odvratna, vikala za njim da pojede nešto jer ne može u pritvor praznog stomaka.

Dakle, moj otac od 53 godine ide moju baku pitavati novce za cigarete i vino. Vrišti i dere se na nju, nazivajući je svakakvim imenima. Ako mu ona i ne da, sam će joj kopati po stvarima tražeći njene novce i uzeti koliko god se njemu svidi. Ta igra se ponavlja svaki dan. On dolazi na vrata i traži novce, ona kaže da nema, on je zove škrtom, nakon čega odlazi sa novčanicom od 200 kn u ruci. Nije da mu baka daje toliko novaca da ga pusti na miru - stvar je u tome što on neće otići dok ne dobije dovoljno novaca. 20 kn? Još. 50kn? Još. 100kn? Još? 200kn? E, to već može. Baka i on su oboje već naučili da može dobiti sve što želi, samo ako dovoljno jako i dovoljno dugo viče.Sutra dolazi opet. Na što troši sve te novce pitate se? Pa, pije tablete koje prima na recept. Antidepresive, antipsihotike, ljekove za smirenje, lijekove za glavu. Za dobro jutro prožvače kutiju Plivadona (nešto kao Neofen). Svako jutro. Cijelu kutiju. No problem je u tome što njemu doktor propisuje tablete za mjesec dana, koje on popije u 3 dana, tako da ostatak mora sam kupovati, pošto mu doktor nije ovlašten napisati više recepata u određenom vremenskom razdoblju. To se radi o pet ili šest različitih lijekova o kojima je on ovisan.
On inače radi u općini i ima dobru plaću, samo što ta plaća od u roku od desetak dana, kupujući cigarete i tablete i marendu. Nakon toga dolazi joker - mama, koja ima malu penziju od jedva 1000kn, s kojima ONA plaća sve režije i spizu svako jutro. Jedini način da preživi je da joj moje tete svako malo šalju novce. I ona nema, jednostavno NEMA, ali to njega ne zanima. On hoće novac i dobit će ga, makar ona dala zadnju kunu. I nakon što dobije novac, izviče se na nju. Dok traži novac, viče na nju. Ma da ona krivu riječ kaže,izviče se na nju.
Svaki dan on je traži novce, svaki dan ona plače i ne da mu, svaki dan on je naziva škrtom i svakavom, svaki dan se on dere na nju i svaki put mu ona popusti. To je njen problem, previše je popustljiva. Previše je popustljiva jer ga se boji. I jer je odrasla u onom "muško je glava kuće" mentalitetu. Stoji po cijele dane u kući, boji se izaći na dulje od sat vremena jer zna da će moj ćaća poluditi i početi opet vikati na nju ako ode duže od toga. Ima kćer u drugom dijelu grada, ima još jednu na obližnjem otoku. Ni jednu ni drugu nije već jako dugo posjetila. Ne može, jer kako će Marin bez hrane? Tko će mu skuhati ručak? On će poluditi. Ona ga se BOJI. Na samu pomisao godišnjeg odmora svi drhtimo, ona od straha, a ja i brat od frustriranosti. Mi ga se ne bojimo.

A opet ne može bez njega. Da ga nema, svisnula bi od tuge. Evo, danas je malo bolje ali već dva dana plače za svojim sinom. Kad se to sve dogodilo, kad su ga prvi puta priveli, govorila je da ode u pm i da je govnar i loš sin i sve.. Do sutra je već sve zaboravila. Ne može ona bez svog sina. "On ponekad zna biti grub, ali dobar je on. Bolestan je. On je moje dijete." Njegovu eskapadu je već u svojoj glavi pretvorila u blaži ispad. Kad joj ja i brat i tetka govorimo da ovo više ne može tako, da mi njega moramo isključiti iz našeg života, zatvara oči i hvata se za glavu, jednostavno ne može podnijeti istinu. Ona je najbolja majka na svijetu, ali iz nekih razloga i najgora. Vjerojatno to neću shvatiti dok ne budem imala svoje dijete, ali ja znam da je ova ljubav koju ona ima prema njemu nezdrava i bolesna. Sve i da on udre nekoga ispred njenih očiju, ona će to namjerno zaboraviti i potisnuti, kao što je to već mnogo, mnogo puta napravila.

A ja i brat? Mi smo tu u unakrsnoj vatri. Uvijek smo bili u sredini. Kad smo bili manji, naši mama i tata su se borili i mrzili preko nas, a sad sudjelujemo u drami koja se događa oko njega. Ja se igram bakinog viteza zaštitnika. Jednostavno ne dopuštam da onaj kreten viče i dere se i tjera jednoj slaboj starici strah u kosti. Često zbog toga i nadrapam, ali ne odustajem. Ja sam još mlada i znam se braniti. Ona ne zna, nije naučila. Netko mora. Brat se samo nastoji izvući zdravog razuma. Mi samo nastojimo ovo sve preživiti i snaći se. Ona je stara i već na rubu života, on je davno pošao k vragu. Mi imamo neku šansu da ispadnemo dobri i normalni.

Moj brat i ja smo se potrudili danas da obiđemo sve nadležne ljude da ga pošaljemo na prisilno liječenje u neku zatvorenu bolnicu na što duže vrijeme. Istina jeste da je on bolestan i paranoičan. Samo što je sad kompletno van kontrole, opasan za sebe i druge. No, eto, samo vam prikazujem što se događalo zadnjih par dana. Da malo okusite drame.

Je li vam sada jasno zašto moram ići kod psihijatra?

30.07.2012. u 14:46 · Ostavi komentar (5) · Isprintaj · #

Over the hills and far away

Za našu prvu godišnjicu, ja i dragi smo pošli u moje rodno selo, Dobropoljce. Dobropoljci su maaalo, malo selo duboko u dalmatinskoj Zagori, na pola puta između Benkovca i Knina. Pripizdina Gornja, kako ja  to volim reći. Odlučila sam ga povesti jer znam koliko voli prirodu, a i to je jedan znak moje predanosti njemu za godišnjicu jer moja obitelj mnogo drži do tog mjesta i naše kuće i držimo to kao vrlo privatnu obiteljsku stvar. Ne može bilotko doći tamo, samo naj, naj, najbliži ljudi. Morala sam dobiti blagoslov svoje bake i tetaka da bi ga mogla dovesti tamo i on je znao koliko to mnogo znači.

To zapravo nije moje selo, nego selo mojih djeda i bake, mjesto gdje su mi tetke i tata odrasli i proveli veći dio svog života. Bila sam tamo ravnih 3-4 puta u svom životu i nisam mu pridavala mnogo pažnje. Ipak, tamo danas ne živi niti desetero ljudi, nema tekuće vode, sve je puno ovaca i balege, nitko nije mlađi od 50 godina, jedva da ima signala na mobitelu. Zadnji put sam tamo bila prije više od 5-6 godina, zašto bi mene, klinku, zanimalo takvo zabačeno mjesto i zašto bi danas htjela poći tamo?

Godinama sam pokušavala pobjeći od moje obitelji i svega što ima veze s njome, pa i njena prošlost. Naravno, s majčine strane također imam korijene iz Zagorja i Srbije, ali tatina strana obitelji je ta koja masovno drži do obitelji i tradicije. Kao maloj su mi stalno pokazivali slike sela, slike mojih pradjeda i prabake, kako je sve izgledalo nekad i što se radilo.. Moja baka i dalje s guštom sluša one iju-iju-ju žene na radiju i, mada živi u gradu, ponekad zna nositi onu seljačku suknju (hvala bogu, ne nosi maramu na glavi i to sve), Danas se u mojoj kući i se dalje neke stvari rade kao što su onda, i dalje vrijedi (na žalost) onaj sustav vrijednosti koji je vrijedio prije više od 50 godina (patrijarhat i "žena mora šutjeti i slušati" način života). Mnogo ponosa polažu u svoje selo, svoju obitelj i svoje kulturno i obiteljsko naslijeđe. Dugo vremena sam izbjegavala cijelu tu spiku, gledajući je kao zastarjelu i nepotrebnu, nisam htjela imati nikakve veze s time. No, dolazeći živjeti sa svojom bakom i tatom, polako sam počela ponovno prihvaćati svoju obitelj. Uspostavila sam ponovno komunikaciju sa svojom rodbinom i pridavati pažnju starim, arhaičnim pričama svoje bake. Zato i jesam ponovno htjela posjetiti svoje selo.

Pošli smo u nedjelju popodne i putovali preko sat vremena, preko Benkovca i malog mjesta Lisičića dok nismo tamo došli. Tek su nedavno na glavnoj cesti stavili tabelu za Dobropoljce, inače bi morao moliti Boga da pogodiš skretanje. Nakon što skreneš sa glavne ceste, moraš voziti još 15 minuta po uskoj, uskoj cestici koju su tek nedavno zacementirali (inače je to bio kozji put), slijedeći zid od starog kamena kraj kojeg je jako puno stabala oraha i badema i trešanja (masline ne rastu tamo, previše je unutra), pored velike lokve, puno porušenih kuća iz rata da bi došao do tih desetak kućica koje čine moje staro selo.

Došli smo do moje kućice. Nema vodovoda nego samo vodu iz bunara. Nema wc-a u sklopu kuće, nego poljski wc koji nitko nije koristio godinama. Osim glavne kućice i wc-a, tu je i staja, kuća moje prabake i pradida i ostava. Sve je ograđeno visokim kamenim zidom. Nažalost, sve je jako zapušteno. Moja baka je prestara da bi dolazila to uređivati, a moje tete su po cijeloj Hrvatskoj. Moj tata je ništkorist i ionako nema auto da dođe do tamo. Ali je sve skupa jako simpatično i praktično. Ima struje, ima mali štednjak na plin i mala starinska televizija, koja doduše, nema prijem jer nema digitalni prijemnik i te stvari. Mali boravak sa blagovaonicom, hodnik i jedna spavaća soba, zbog čega sam se upitala gdje su mi tetke i tata spavali kad su bili mali. Također je bilo to drugih pitanja. Kako su se tamo kupali? Što su radili kad im je bilo dosadno? Nisam imala priliku sve proučiti, nije bilo vremena. Došli smo samo na jedan dan prespavati.

Ima neke čari u tome što si daleko od sve civilizacije. Ne moraš se misliti hoće li te tko vidjeti ili čuti. Ne čuješ ništa osim cvrčaka ili koje koze koje zableji dok je na pašnjaku. Nemaš signala na mobitelu pa se ne moraš misliti hoće li te netko sazvati i zasmetati. Nikakva buka, nikakav žamor, ništa. Mir, potpuni mir.  A krajolik.. Isuse, krajolik. Tako mi je žao što su sve slike i dalje na njegovom mobitelu i nema kabel da se spoji na kompjuter i pošalje mi ih da ih mogu podijeliti sa svijetom. Gledajući sa prozora moje kuće, vidjela sam najljepši zalazak sunca u svom životu. Tu gdje se ja nalazim je više manje krš i kamen, ali nekih desetak kilometara jugoistočno, prostire se ogromna ledina sa pašnjacima i livadama, gdje seljaci gone stoku na pašu ili sade povrće. Tamo i moja obitelj ima neka polja. Šetajući uz tu malu cesticu i gledajući sve te kućice u kamenu i sva ta polja, iznenada me je obuzela velika ljubav prema mom rodnom kraju. Tu su moji dido i baka živjeli, radili, odgajali svoju djecu. Pekli su kruh svaki dan, gonili stoku i kopali. Moje tete i tata su morali hodati 45 minuta do škole i natrag. Moja baka nije ni išla u školu jer je tad nije bilo. To je bilo vrijeme kad nije bilo računala i interneta ni mobitela, kad je rad bio na prvom mjestu a zabava na drugom. Sad razumijem zašto moja baka mora svaki sekund raditi i ne voli sjediti. Nisu imali tamo što drugo raditi nego posao. Ionako ga je bilo previše, da se digneš u zoru i legneš po mraku, ne bi sve stigao obaviti.

Život u gradu i generalno u civilizaciji je pun stvari koje ti odvlače pozornost. Televizija, računala, reklame, dućani, kafići. Svi smo navikli, kad smo u kući, da radimo nešto ili gledamo nešto ili čitamo nešto i tako možemo živjeti sa osobom u stanu bez da smo prozborili možda dvije rečenice jedno sa drugim u cijelom danu. Toliko je toga što nas odvlači od drugih ljudi. Sva tehnologija, sve što je stvoreno za zabavu, je usmjereno na samoprezervaciju ili samostalno zabavljanje. Sjedeći za onim starinskim stolom, bez televizije, bez knjige, bez ičega što će nas ometati, ja i dragi smo razgovarali. Posvetili smo jedno drugome maksimalnu pažnju. Mjesta i situacije poput takvih su prave male rijetkosti, mala blaga. Danas smo svi zajedno u malom prostoru, ali tako udaljeni. Svatko je u svome điru, radi nešto svoje i premalo vremena posvećujemo jedno drugome. U takvim mjestima kao mome selu nemaš prilike tako nešto napraviti. Ili razgovaraj s nekim, ili radi, ili umri od dosade. U takvim mjestima, zajedništvo je nešto najbitnije. Sam je jako teško preživjeti. Takva mjesta su pravi mali primjeri onog primarnog zajedništva iz kamenog doba.
Također, svi smo živčani u velikim gradovima jer nas je toliko mnogo na toliko malo prostora. Skučeni smo, natrpani, nagužvani, puno nas se. Odlaskom u prirodu, u pustoš, osjećaš se slobodnije, odmah si manje živčan. Nismo stvoreni da živomo zgužvani na 50 kvadrata u malom stanu. Kao konji, kao sve ostale životinje, volimo slobodu. Volimo prostor. Naravno da smo onda živčani, neprijateljski nastrojeni, nervozni, sve nam ide na živce.

Ići spavati je bilo nešto najbolje. Star 80 godina i više, mislim da je to bio najudobniji krevet na kojem sam ikad spavala. Spavala sam kao beba sve do jutra. Stisnuli smo se ja i dragi na taj mali krevet, priljubili se i tako zaspali.Također, fenomenalan je osjećaj kad ugasiš svijetlo i osjećaš se kao da si u tunelu jer nema nikakve javne rasvjete vani. I vani je mrkla, mrkla tišina. I zvijezde se tako dobro i jasno vide, vjerojatno. Ja nisam mogla vidjeti, bilo je oblačno. Probudila sam se svježe i odmoreno kao malo kad.

Ujutro smo se pospremili i vratili u Zadar. Malo je reći da mi se dragi oduševio sa svime ovime. Već je isplanirao kako dovesti ekipu iz Zagreba i moju familiju da sve to uredimo i napravimo pogodno za življenje i da nam to bude improvizirana vikendica usred ničega. Imala sam predivna dva dana na selu, ali ipak moram priznati da sam gradsko dijete i da, koliko god mi se tamo svidjelo, nisam stvorena za takav život. Ne mogu ja bez tehnologije, da mogu poći na kavu u kafić ili u kupovinu u Kaufland. Naivkla sam da mi je sve u krugu par koraka. Volim svoju jutarnju kavu uz internet session i odlazak u grad na rivu. Ali moram reći da mi je ovaj odlazak u selo, osim velikog odmora i guštanja sa svojim dragim na godišnjicu, bio i jedna velika lekcija. Naučila sam kako je sve to nekoć izgledalo. Također sam naučila da treba poštovati i njegovati stare stvari i imati ponosa na svoje korjene, jer oni su dio nas. Moji dido i baka su radili godinama, trudili se, mučili i znojili da bi moj tata došao živjeti u grad i napravio mene, da bi ja naučila na svoj lijeni gradski život pun malih udobnosti. Naučila sam cjeniti tišinu, razgovor i komunikaciju. Probudila mi se ljubav prema kraju, ljubav prema prirodi, na kraju i ljubav prema sebi, jer ja sam također odatle potekla. Mislim da, kad bi svatko otišao na par dana u takvu osaminu, da bi se vratio osvježen i odmoren, manje živčan i možda bi naučio više približiti se drugim ljudima.  


27.07.2012. u 13:21 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #

Prva

"Samo disclaimer - moj msn nema puno ljudi. Do not, I repeat, do not pass it on without approval."
To mi je prva stvar što mi je ikad rekao u životu. Isto kao što je "Stoko" prva stvar što sam ikad čula da mi je rekao na msnu. Divno, zar ne?

Već smo se neko vrijeme dopisivali na forumu u temi "Now playing" i skužila sam da imamo puno zajedničkih bendova. Pitala sam ga da li zna još neke grunge bendove za slušati pored standarnih Alice in Chainsa i Nirvane. Dodao me je na msn bez pitanja ali nisam se bunila. Činio mi se fora dečko. Zafrkant, šaljivđija, imamo puno toga zajedničkog - hello, našli smo se na fantasy forumu xD
Taj prvi dan se nismo puno dopisivali, čekala sam drugu osobu koja mi se trenutno malo sviđala da dođe na msn. No, nastavili smo se dopisivati svaki dan i svaki put smo se više i sve duže pričali. To se jako brzo razvilo. Prvo smo se dopisivali od 6 pa do nekih 10 sati, onda do 1, onda je znalo doći 5 ujutro da se nama još uvijek nije dalo ići u krevet. Ali što je najbolje bilo, on se meni uopće nije sviđao na taj način. Shvatila sam jako brzo da se ja njemu sviđam i to je stalno pokazivao, ali sam se cijelo vrijeme nadala da to neće reći ili previše pokazivati jer ga nisam htjela povrijediti, ipak mi je on samo frend. To sam mu i govorila, da se smiri i da ne pretjeruje i ne skače pred rudo. Mislim, jednostavno se nisam mogla zamisliti sa osobom od toliko godina. Bilo mi je to malo prečudno.

Ali razgovor je tekao tako lako! Od glazbe pa do književnosti i serija i filmova pa do osobnog života i nekih privatnih stvari, ubrzo smo se jako zbližili. Počeli smo se otvarati jedno drugome i pričati neke vrlo privatne stvari. Upoznati pravog njega je bilo nešto predivno. Taj čovjek me je počeo oduševljavati. Nikad dosad nisam upoznala tako dobru i divnu osobu. Prvo, nasmijavao me je, nešto što dugo nisam radila, jer sam još uvijek bila bolna od prošlog prekida. Drugo, užasno je suoosjećajan i jako osjetljiva duša. Prošao je kroz toliko toga i toliko boli. Točno sam mogla osjetiti njegovu bol u nekim stvarima. No uz sve to ostao je vedar i optimističan i prije svega, snažan. Jednostavno mi se dojmilo kako je predivna osoba. Tako bijela, savršena duša. Voljela sam pažnju koju mi je pridavao i koliko je cjenio sve što radim i govorim. Svaka moja riječ je njemu bila najvrednije zlato. Osjećala sam se prvi put da sam upoznala nekoga kome je zaista, zaista stalo kako mi je i koji me razumije. Dao mi je svoje srce na pladnju jako brzo, povjerio mi se, dao mi je svoje povjerenje, prepustio mi se i shvatila sam koliko je to divan dar od takve osobe. Ubrzo smo izmijenili brojeve telefona. Počeli smo se stalno dopisivati preko poruka jer sam ja bila sramežljiva oko poziva. Uhvatila sam samu sebe kako jedva čekam da se čujemo navečer i kako se stalno budalasto smješkam dok se dopisujemo preko mobitela i msna. Bila sam fascinirana s njime. I nisam mogla vjerovati da ima toliko godina. Tako mlada duša, čovik nikad nikad ne bi rekao, osim kad bi ga zapravo vidio. Polako sam se zaljubljivala.

"Stoko", rekao mi je kad sam ga prvi put nazvala u tri ujutro da mu kažem laku noć za iznenađenje. I iznenadio se. Bila sam tako nervozna da mi se ruka tresla toliko da sam mislila da će mi mobitel pasti iz ruke 4 kata dolje od balkona na kojem sam stajala. Onda smo smanjili msn i počeli sve više pričati na mobitel uz upaljenu kameru na msnu.

Dogovorili smo se za sastanak u Zadru, 23.7. u subotu. Tad smo već znali da ćemo tamo i tada završiti zajedno. Imali smo jedan mali dogovor da ćemo sve naše velike privatne stvari reći oči u oči, jer su to ipak stvari koje se ne govore baš preko interneta.

Bila sam jako nervozna. Užasno jako nervozna. Skoro pa nisam spavala cijelu noć radi toga. Oko 10 ujutro je napokon došao. Tresla sam se od nervoze i leptirića i svega i svačega. No, kad sam ga konačno vidjela ispred sebe.. Moram reći da sam bila malo neugodno iznenađena. Mislim, vidjela sam ga na kameri dosad milijun puta i znala sam što očekivati i sve skupa. No, opet, nekako kao da nisam mogla povezati osobu s kojom sam provela toliko vremena i u koju sam zaljubljena i osobu koja stoji pred menom. Vidjela sam osobu malo višu od mene (a ja sam niska cura) sa ćelavom glavom i škembom sa purgerskim naglaskom, u kratkim hlačama. Onako nizak, zdepast.. I što me je najviše prestrašilo, prvi put sam shvatila da se ja hvatam u koštac sa osobom koja je toliko starija od mene jer on zaista izgleda onako staro kako je star. Ne mogu reći da je to moj fizički ideal muškarca. It was a LOT to take in.  Uspaničila sam se dodatno uz moju nervozu, lagano sam si već u glavu rekla da nisam sigurna hoće li išta biti od toga. No, ipak smo otišli u grad na sladoled i lagano si pričali. Bilo je stvarno smiješno, oboje užasno nervozni, smišljamo glupe teme za razgovor, pa se grlimo pa nećemo, pa se diramo pa nećemo, ne znamo kako da se ponašamo, ne znamo što da kažemo i o čemu da pričamo. Na kraju smo sjeli na sladoled i tamo se malo smirili i počeli opet pričati onako kako smo navikli. Lagano sam se počela opuštati i vraćati na naš stari ritam razgovora i poćela sam se opet dobro osjećati. Bilo je super, jako zabavno, razgovor je samo tekao.

Pošli smo do famoznih zadarskih morskih orgulja. Sjeli smo na stepenice i odlučili početi sa našim razgovorom koji je čekao osobni susret. Prvo je on počeo sa svojom pričom. Pričao mi je o svome životu, bolnim stvarima koje je proživio i kako se osjećao kroz svo to vrijeme i sve što me je zanimalo a što nismo htjeli reći preko interneta ili telefona. Slušajući ga, obgrlila sam ga i razmišljala o tome hoću li na kraju biti s njime ili ne. Smiješno. To nije bila neka impulzivna stvar. Nisam sama sebi rekla "Moram biti s njime pošto poto, inaće ću umrijeti". Nije to bila takva stvar. Ovo je bilo racionalno razmišljanje pomiješano s emocijama i ozbiljno donošenje odluke. Dok je on pričao, slušajući ga, prisjećala sam se svih razgovora i svega što sam osjećala za to vrijeme. Prisjećala sam se kako sam se sretno osjećala. Kako me usrećuje, nasmijava, kako je divna osoba. Nakon što je završio svoju priču (koja je trajala preko sat vremena!) znala sam da želim biti s njime. Gledala sam tu škembu, tu ćelu, taj dermatitis koji povremeno izlazi na kožu, njegove godine, i shvatila da me nije briga za to. Pred menom stoji čovjek koji me usrećuje, koji me voli, koji me oduševljava, jedna predivna duša i nešto neponovljivo. Rekla sam, idem probati. Uzela sam prsten koji sam imala na ruci od bivšeg dečka (neka vrsta zadnje istance čekanja njega da se vrati nakon prekida), bacila ga u more i poljubila njega. Nije bio neki veliki poljubac (iskreno, bio je dosta loš jer je on neiskustan, ima je 3 godine od kad se zadnji put poljubio s nekim), ali je bio ugodan. Nema veze, ispraksirali smo se s vremenom :)  Ugovor je bio zaključen. Sad smo krenuli skupa.

Godinu dana poslije, razmišljam o svemu tome, kao što sam mnogo puta razmišljala. Drago mi je da sam napravila tu odluku. Drago mi je jer sam otvorila vrata u jedan predivni novi svijet koji se zove Anđelko. Bilo je puno strahova, tjeskobe i dilema, i ne mogu reći da ih dan danas i dalje povremeno nema, ali prošli smo prvu godinu. Upoznala sam nešto predivno, nešto tako lijepo, i dobila sam najljepši dar koji sam mogla zamisliti. Zavolila sam i moju škembu i moju ćelavu glavu i moj dermatitis. Kompletno sam zanemarila stvar sa godinama. Zavolila sam svoju budalu, moje predivno, moje prekrasno. I dalje me usrećuje, i dalje me nasmijava, i dalje ga obožavam grliti i dodirivati i ljubiti i maziti i paziti. Volim našu vezu i naš odnos koji imamo. Volim način na koji se razumijemo i kako funkcioniramo i kako se nigdje ne žurimo nego uživamo u onome što imamo. Imamo zdravu i zrelu vezu punu razumijevanja i sa puno slobode. Sviđa mi se kako naša ljubav raste, kako oboje rastemo na svoj način bez da gubimo nas. Sviđaju mi se male stvari na koje pokazujemo našu ljubav. Sve je moguće, ništa nije vječno, ali ja se najiskrenije nadam se da ćemo doživjeti još mnogo, mnogo godišnjica.

Sretna godišnjica, najdraži. Volim te :*

          



24.07.2012. u 08:45 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #

Tako je lako pisati kad ništa nije u redu...

... A tako teško kad su stvari relativno normalne. Barem meni. Kad sam u bedu, kad sam pod pritiskom i loše volje, riječi izlaze kao bujica. A sad.. Nula. Baš ništa. Nemam o čemu pisati. Ne da mi se pisati.

Valjda je dobro to što se osjećam bolje. Ljekarija je počela raditi svoje. Prvih tjedan dana sam bila živa koma, sva nervoza i strah i strašna tjeskoba, ali nakon nekog vremena sam se počela osjećati bolje. Digla sam se malo. Kupila dvije suknje i haljinu i to u bojama. Ja, koja u životu nisam obukla nešto osim traperica ili trenerke. Ja, koja nisam izašla iz crne boje od najranijeg puberteta. Kažu mi frendovi da mi dobro stoji, da je novi look osvježavajući. Zabezeknuti su promjenom. No, iako je odjeća u bojama i drukčije je od onog što inače nosim, nisam izgubila svoj stil, đir, ajmo reći. I dalje sam to ja. I što je najbolje, osjećam se lijepo. Osjećam se zgodno i privlačno, bez obzira na svoju ogromnu kilažu. Sviđa mi se hodati gradom dok mi duga bijela suknja leprša okolo sa svojim novim sunčanim naočalama i moja duga spuštena kosa vijori na vjetru. I primjećujem kako mi se ljudi osmjehuju i pogledavaju, ali ne onako kritično. Ljubazniji su. Moje samopouzdanje se odražava na njih nekako, možda. Ne znam. Možda zračim nečim.

Počela sam manje papati. To je isto jako dobro. Oduvijek sam bila velika cura, ali zadnjih godinu i po, dvije sam stvarno pretjerala, zbog toga i imama toliko puno kila sad. Većinu svoje stare odjeće mogu nositi samo ako je dobro nategnem na sebe, a jakete ne mogu zakopčati jer sam postala prevelika za njih :/  Nisam ni shvatila da je moje prejedanje po cijele dane bilo radi stresa i problema, na to mi je tek doktorica ukazala kad sam razgovarala s njom. Sad sam počela manje papati, i počela sam plivati, još jedna aktivnost koju nisam godinama radila. Svaki dan nastojim poći do plaže i otplivati par stotina metara sa pauzama od sat vremena između. Isplati se živiti na moru! :) Samo što sam budala jednom prilikom išla malo prerano i izgorila na putu tako da zadnjih par dana ne idem nigdje, precrvena sam :(

Dugo sam razmišljala prije nego sam se odvažila na uzimanje propisanih ljekova od psihijatra. Ali pomažu, zaista pomažu. I znam da to nije rješenje problema, nego samo gašenje požara. Dogovorila sam se za daljnje razgovore idući tjedan, tako da radim na rješenju svojih problema. Stvari su uglavnom više manje iste posvuda, ali sam ja malo drukčija i to čini moju percepciju stvari malo šarenijom nego inače.. Ali, kvragu, teško je pisati kad se nemam na što požaliti!

Ovo je bio mali bezvezni post za onih par stvorova koji me ponekad čitaju, da vide kako mi je i što se događa. Pošto je u idući ponedjeljak moja prva godišnjica sa Budalom, mislim da će biti par redaka i o tome uskoro. Do čitanja :)

19.07.2012. u 14:09 · Ostavi komentar (5) · Isprintaj · #

For better, for worse and for catastrophe

Jučer smo se ja i dragi nešto porječkali. Ja sam se nafrnjila jer mi on nije odgovorio na poruku, kaže da mu se nije dalo jer je gledao seriju. Poruka i nije bila važna. On smatra da to nije nikakav problem, dok sam ja osoba koja uvijek odgovara na poruke i meni je to čisto stvar opće pristojnosti. Oko toga smo (okej, ja) se raspravljali punih 20 minuta. Uglavnom, ja sam se trudila ne ljutiti se na njega, nego shvatiti njegovo ponašanje i zašto misli to što misli i ponaša se kako se ponaša. Rekla sam mu da se ne želim ljutiti na njega, već ga želim shvatiti. Na to je on rekao da je okej da se ljutim na njega. Napizdi se na mene, rekao je. Moraš se tu i tamo napizditi. Otpizdit ćeš se i to je to. Tako to biva. Ja sam ga pitala "I onda ću se ja na tebe napizditi svaki put kad ne odgovoriš na poruku. I ti ćeš to svaki put trpiti?" On je na to odgovorio "Pa da. I ti ćeš se svaki put odljutiti. Tu smo for better, for worse and for catastrophe."

Rekla sam mu na kraju da će mi vjerojatno trebati neko vrijeme da se naviknem na neke stvari. Na to je rekao da je to okej, neki se ljudi navikavaju tjedan dana, neki 20 godina. Ukratko, moj je dragi pravi mali mudrac.

Ljudi misle da, ako se na neke stvari nisu navikli u godinu dana, da ta veza očito ne ide i daje vrijeme krenuti dalje. Misle da, ako se nešto posvađaju, da je to ozbiljan indikator da nešto nije u redu. Ono što ne kuže je da je veza dinamična. Kad bi se svaki dan samo cmakali i tepali, bilo bi dosadno. Mora se malo promijeniti ploča. To je sasvim u redu. Za ostanak u vezi je bitna najviše volja i stpljenje. Nakon toga dolaze ljubav i ostale stvari, jer onda bi stope razvoda bile još tri puta više. Nisam baš čula da se netko razveo zbog toga što se nikad nisu navikli na to što on ne spušta zahodsku školjku. Ako se nisi navikla na njegovo hrkanje u godinu dana, daj još godinu. Nakon toga još godinu. I tako sve dok se ne navikneš. Ipak ste vas dvoje dvije različite osobe, ma koliko slični bili, i uvijek će postojati nešto u čemu niste ni malo slični. Za neke stvari su stvarno potrebne godine da se navikneš. Brak (ili dulja veza) koje vidimo kao podmazani stroj nisu bili takvi od prvog dana. Od bivšeg majka mi je pričala da je njoj trebalo nekih desetak godina da provari svog muža, nauči se na neke stvari i prilagodi se njemu i njegovim mušicama. Nedavno su proslavili srebrni pir i oni su moj uzor braka i dobre, sretne, kvalitetne veze.

Zato kad mi netko kaže da je sa svojom boljom polovicom godinu dana ili dvije, sretna sam zbog njih ali također znam da su oni zapravo još na početku početaka svoje avanture. Godina dana je zapravo tako malo da se potpuno upozna neka osoba, da je kompletno obujmiš i naučiš i pravo, pravo zavoliš.. Ljubav, prava ljubav, raste malim koracima svaki dan i nikad nije ista. Te ljude, ako ostanu zajedno, čeka još toliko toga. I ne moraju sve stvari biti lijepe. Možda oni mogu biti u ozbiljnom problemu nakon nekog vremena. Ali ako je osoba prava, ne treba odustati, nego se svim silama truditi preći preko toga i izaći bolji i snažniji.

Sad se i meni bliži prva godišnjica. I sretna sam jer znam da je ispred nas još toliko toga, da smo tek počeli naše putovanje u životu i da će biti još puno rječkanja, mirenja, smijanja, plakanja, ljubljenja, grljenja, boli, muke i truda i sreće. Ipak smo tu for better, for worse and for catastrophe. Našla sam si baš dobrog čovika.

06.07.2012. u 09:27 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #

Pravo gledano sa perspektive studentice/veteranke Pravnog fakulteta

Okej, ovo vjerojatno nikog posebno ne zanima. Pravo je dosadno. Pravnici su totalna ološ. Skoro pa najomraženiji ljudi pored političara i sudaca. No, svejedno, možda nekoga zanima kako to izgleda iz moje perspektive. Uostalom, imam ispit za dva dana tako da je logično da radim sve samo da ne učim!

Kad sam imala 6 godina, pitao me je mamin doktor što želim biti kad odrastem. "Odvjetnica!", rekla sam svojim malim, slatkim, piskutavim glasom. Cijeli život sanjam o tome da se bavim pravom, zamišljala sam sebe kao glavnog lika svih onih pravnih filmova i serija što ste vidjeli na televiziji, gutala sam Johna Grishama, što god je u svom naslovu imalo opis "Pravo" ili "pravno", ja sam skakala kao oparena. Vidjela sam sebe kao zaštitnika siromašnih, jadnih, potlačenih. Hana, nositeljica pravde. Hana, braniteljica nevinih. Onog dana kad sam napokon upisala pravo u Splitu, bila sam najsretnije dijete na svijetu. Napokon mogu živjeti svoj san!

Dijete.

Imam 23 godine i trenutno sam parcijala druge i treće godine prava u Splitu. Evo, sad peta godina.Inače, da vam dam određenu perspektivu sad bi trebala diplomirati da sam sve obavila u roku. Kroz 5 godina kao studentica prava, naučila sam malo više o tome što je zapravo pravo, pravda i kako zapravo studij prava izgleda.

Na prvom satu, nas 300 ak je sjedilo u klupama u velikoj dvorani, slušajući naš prvi sat, Rimsko pravo. Pripremili smo udžbenike, rokovnike, kemijske, spremni slušati i puni želje za novim znanjem. Svi redom nadobudni i spremni za sutra, svi budući državni odvjetnici i pučki pravobranitelji, zastupnici Sabora. Da vidimo što će nam profesorica reći.

"Kolegice i kolege dobar dan, ja sam M.Š. Odmah da vam na početku kažem, 75 posto vas neće diplomirati ovaj faks u roku, a 30 posto vas će otići nakon prve godine. Prosječno vrijeme studiranja na pravnom fakutetu je 7 godina." Čisto da imamo perspektivu. 5 godina kasnije, mislim da je sveukupno desetero ljudi iz moje generacije diplomiralo, od početnih (otprilike) 350. Bravo, profesorice. Koliko god sam je mrzila kad nam je to rekla onaj prvi sat, danas je nekako poštujem najviše od svih profesora. Nije simpatična, ali je barem iskrena. To je nešto što je zapravo jako rijetko, kako sam kasnije naučila. No, zašto je to tako mali broj ljudi koji diplomiraju na vrijeme? Zašto se pravo studira tako dugo? Zašto ljudi na mom faksu ponavljaju drugu godinu po dva ili tri, pa čak i 4 puta? Da vam objasnim.

Pa, kao prvo dolaze očiti odgovori. Pravo nije teško, ali je pravo opsežno. Ima ga jako puno. Tko god vam je rekao da će se puno učiti na pravu, bio je u pravu. Na drugoj godini prosječan udžbenik ima 600 stranica, pluz prateći zakoni. Toga je stvarno jako puno i nije lako sve to pročitati i popamtiti. Sve i da pročitaš, moraš još jednom da vidiš što je bitno a što nije i što moraš zapamtiti a što ne moraš. Samo čitanje JEDNOG predmeta ti može oduzeti mjesec dana vremena. A sad zamislite da imate 6 takvih na drugoj godini. No dobro, postoje ljudi koji jako brzo pamte i jako brzo uče. Uostalom, ako učiš neki predmet godinu dana non stop i znaš ga, normalno da ćeš proći, jel tako? Profesor će te pustiti ako znaš, jelda? Mislim, to je za očekivati.

Ne. Glavni problem nije u predmetu, već je u profesorima. Znam, reći ćete mi da je najlakše kriviti druge, kad smo mi studenti jako lijeni i samo bi išli vani i pili i da ne učimo dovoljno i da će nas profesori sigurno pustiti ako znamo. To je inače vrlo realno i normalno razmišljanje, ne znam kako je u Zagrebu, ali ovdje ta formula ne vrijedi. Pitajte desetke studenata koje znam da izlaze jedan te isti predmet već godinama. Pitajte mene, koja izlazim kazneno već TRI godine i ne uspjevam proći. Pa nakon nekog vremena bi čovjek znao tu knjigu pjevati! Što je zapravo i istina. Većina ljudi koja dolazi na ispite dolazi uistinu pripremljena, znaju knjige napamet, međusobno se ispituju prije ispita i sve znaju, da bi ih profesor bacio na račun jedne riječi ili lapsusa, ili jednostavno jer je loše volje. (Ja sam jednom dobila 4 jer je lijepi dan i sunce sja, profesor mi je doslovce to rekao!) Ljudi uče po 10 sati na dan, rade stalno, jedva ostaju živi, ali im ništa ne koristi. Na kolegiju Kaznenog prava se mora pisati pismeni i usmeni ispit i da bi izašao ne usmeni, moraš proći pismeni. To bi bilo super da od 250 ljudi na pismenenom prođe njih petero na usmeni. I tako svaki rok. I shit you not. Ovo nije pasivno agresivni rant post o mom faksu, jednostavno predočavam istinu. Ja izlazim kazneno pravo od 2009. godine. Bila sam na skoro svakom roku i mogu vam reći statistike prolaznosti unazad sve tri godine. Profesori znaju biti toliki cjepidlake i zafrkanti da nije bitno koliko si znao neki predmet, ma koliko si ga učio, jednostavno ZNAŠ da ga nećeš proći prvih par puta. Profesori su od tog napravili pravilo. Tu su svakakve situacije, bacanje iz razloga što si napisao "kd" umjesto "kazneno djelo", jer kako će profesorica znati na što misliš na kolegiju KAZNENOG PRAVA, bacanje iz razloga što se profesor ne slaže sa tvojim horoskopskim znakom, do bacanja na račun trik pitanja za koje je jedini mogući odgovor "ne znam". To studente svaki dan baca u očaj i iz nadobudnih i ambicioznih studenata postaju zgužvane, umorne kese koje se klatare ispred kabineta profesora čekajući da opet padnu. Kompletno im je opao duh. Pali su toliko puta da im je nemoguća ideja da bi taj predmet mogli na kraju uspiti i proći. Zato se prebacuju u Zagreb, upisuju višu, prebacuju se na druge fakultete, pišu vanredni studij jer jednostavno nemaju novaca toliko dugo stajati u drugom gradu. Nemate pojma kako to izgleda nakon par godina. Kod nas je druga godina jednostavno takva. Doduše, nakon toga sam čula naznake da je bolje, da su profesori popustljiviji i da stvari nisu tako loše. Nisam čula da je netko ponavljao puno treću a uopće nisam čula za ponavljanja četvrte i pete godine.
Naravno, netko tko je totalno u zavjerama bi mogao argumentirati kako je profesorima u prilogu što više bacati ljude, tjerati ih da što više puta ponavljaju predmet ili godinu. Više puta ponavljaš godinu, više školarina plaćaš i tako se puni proračun škole. Naše popadane godine su platile novu ogradu faksa i dvi nove dvorane.

Ono što me najviše ljuti i rastužuje je što roditelji to često ne razumiju. Mislim, naravno da neće razumjeti, čudno im je što osoba već 10 puta polaže kazneno i ne prolazi. Ali opet, mnogi roditelji to jednostavno ne kuže i ne toleriraju. Ne krivim ih, ipak troše velike novce na faks i smještaj i sve vezano uz to i žele vidjeti neke rezultate ali ne dobivaju ih. I onda dobijete reakcije kakve ja dobivam. Pa što radiš više sa sobom, tratiš dane, ništa ne radiš, kad ćeš više nešto položiti, pa dokad ti misliš studirati, ajde upiši nešto drugo, promijeni faks, vidiš da te ne ide.. I nikako im objasniti što se stvarno događa. Jer mi se stalno nešto izgovaramo.

Znači, Hana, spasiteljica duša je došla studirati pravo. Nadala sam se profesorima koji će mi pomoći u tome, profesorima kojima ću moći pokucati na vrata kabineta i pitati ih o dodatnoj literaturi, oštrim pravnim umovima, ljudima koji se bore za pravo i pravdu. Ono čemu se nisam nadala je da gledam hrpu vrlo, ali VRLO egositičnih ljudi koji misle da su najpametniji na svijetu i koji su toliko visoko u nebesima da te doslovce potjeraju iz kabineta ako ih nešto želiš pitati jer, tko si ti da ih smetaš (da, to sam dobila u facu od jednog vrlo uvaženog čovjeka u RH koji je prije predavao, sad je u mirovini). Njihov ego je prije svega. Škola VONJA na njega. Nedaj Bože da u indexu zaboraviš izostaviti propisnu titullu. Nije dr.sc. nego je PROF. dr. sc. Naravno, razumijem da si se ti godinama naradio i potrudio da dobiješ tu titulu i to radno mjesto, ali opet si samo čovjek. Ne možeš mi biti tako napuhan. Naravno, skoro sva literatura koju imaš je napisana od strane njih. Učimo po njihovim knjigama, koje dođu minimalno 300 kn i NEDAJ BOŽE da imaš kopiranu knjigu na njihovom satu, jer će te odmah tužiti za povredu autorskih prava na tvoju imovinu i imovinu tvoje buduće djece u tri generacije. Također, svi znamo da ima par predmetima na koje uopće ne smiješ pristupiti ispitu ako nemaš njihove originalne knjige u vlasništvu sa tvojim imenom i prezimenom na koricama. Evo, taman sad za 10 dana imam takav jedan ispit u kojem su potrebne DVIJE takve knjige (svaka 350 kn u našem ekonomatu) i dosad nisam mogla izlaziti na taj ispit jer nisam imala drugu knjigu u originalu. Na početku ispita te knjige moraju stajati pored nas da profesor može gledati te knjige i u glavi si zbrajati koliko je kuna dobio na račun prodaje. Tako da nas je sve oduševio jedan profesor koji je rekao da njegovu knjigu možemo skinuti na internetu i isprintati bez ikakvih problema. Naravno, mi većinom imamo kopirane knjige, pa onda si posuđujemo originale kad idemo na ispit. Nemamo mi 2000 kn godišnje za knjige, ma kako bogati ili siromašni bili.

Okej, možda su profesori kreteni kao ljudi, ali bar nas uče korisnim stvarima, jel tako? Naravno, ako ne čitaju iz udžbenika. Ili ne pričaju o onom putu kad su bili u Luxemburgu i upoznali bend s kojim su pili piće. Ili jednostavno sjedili za katedrom, pili kavu i čitali novine dok ste vi tamo sjedili i čekali. Okej, možda sad pretjerujem malo. Ali samo malo. Većina profesora koje sam slušala na satu su vrsni pravni umovi i slušajući ih, točno shvatiš zašto su došli gdje jesu i koliko su oni zapravo sposobni. Poštujem ih zbog toga. Ali ono što mi se ne sviđa je ono što oni mene uče. Pustite zakone i pravne odredbe i načela koja pišu u knjizi. To je sve teorija. Ono što mene zanima je praksa. Kako to stvarno izgleda kad se ti baviš s time. Kako tvoj mozak treba razmišljati i kako pomoći ljudima. Ono što me oni uče, s druge strane, je kako smuljati ljude. Kako izvući što više novaca i kako napraviti najveću koristi iz svog klijenta. Uče me prljavim trikovima. Rupama u zakonu. Da, znam da je to prljav posao, ali opet, ne volim to što profesori pokušavaju. Jednostavno ne znam kako da to objasnim. Samo me je zgadio njihov materijalistički i kompletno egoistični stav prema ovoj profesiji. Jednom me je profesor ispred pune dvorane izrešetao jer sam jedina u dvorani digla ruku kad je pitao tko bi radio u struci za manje od 5000 kn. Onako, ne mislim samo na zaradu, očito sam nekav čudak onda.

Ne znam kako da vam to objasnim, samo hoću nekako objasniti zašto i kako studenti koji dođu na početku kao otvoreni i susretljivi klinci nakon prve i druge godine postanu zatvoreni, udaljeni, kompetetativni, nekako kao da su postali ljigaviji nego na početku. Kao da vidim male bljakave trolove kako druge gledaju procjenjivački, gledajući tko je bolji od njih a tko je gori, tko je imao bolje ocjene i više bodova. Gledaju, upoznavaju se s onima za koje misle da će im jednog dana donijeti korist, laktare se i pokušavaju umiliti profesorima da bi dobili bolje ocjene ili bolju prolaznost. Naravno, tu su i kuverte. Točno znamo na mom faksu tko prima kuverte a tko ne. Naravno, ako njih pitate, nitko. Ali mi znamo. I znamo također točno koja je procedura ako želiš dati kuvertu profesoru. Kome se obratiti i što napraviti. Nije to našim studentima problem. Okružena sam ljudima za koje molim da mi se ne jave jer mi se jednostavno ne sviđaju. Imam negdje 5 prijatelja koji su mi kolege s faksa. Jedni od rijetkih koji su normalni, koji su očuali pozitivan duh, koji ne gledaju samo kako naprijed, kojima faks nije sve na svijetu i koji ne misle samo na karijeru. Te ljude čuvam ko oči u glavi. Oni me čuvaju zdravom.

Davno sam naučila da pravo i pravda nisu iste stvari. Ružna lekcija koja mi se ne sviđa. Čitajući slučajeve iz prakse i gledavši kako su završili neki ljudi me je duboko razočaralo. No, tu sam vjerojatno otkrila toplu vodu.
I također sam otkrila da odvjetništvo nije ni upola tako zanimljivo kako sam mislila. Tu je zapravo 90 posto papirologije, a ostalih 10 posto je ono što mi vidimo na televiziji. Možda čak i pet. Biti odvjetnik je zapravo dosadan posao. Puno papira, tipkanja, pisanja, istraživanja.

No, unatoč svemu tome, držim se svog prava kao pijana plota. Ma koliko mi ljudi govorili da prestanem se više truditi, da promijenim faks, ja i dalje guram svoje. I dalje volim to čime ću se jednom baviti. Ne znam, jednostavno mi se sviđa to što učim. Ne mogu se vidjeti ni u jednoj drugoj profesiji. I dalje imam gorljivu strast da to završim, da se time bavim jednom u životu. Meni su zakoni zapravo zanimljivi, ovo što učim me interesira. I dalje se želim baviti pravom iz nekih viših razloga, da pomognem ljudima. Moja osobna preferencija je obiteljsko i socijalno pravo. Voljela bi raditi sa obiteljima ili pri Centru za socijalnu skrb, bilo što vezano uz to. Nekako mi je to jedina grana prava koja ima dušu. Želim se baviti pravom jednako gorljivo kao na prvoj godini. I želim svojim primjerom pokazati da nisu svi tako ogavni kako ja to vidim okolo.

Možda je ova slika malo subjektivna i obojena. Možda zvučim ogorčeno i ljuto i frustrirano, ali jebiga, što želite, studiram drugu godinu već isusebože koliko, nikako se pomaknuti naprijed, učim i učim i učim i učim i učim i nikako proći te neke glupe predmete i znam da ih ima mnogo kao ja. Frustrira te i ljuti kad vidim kako oni lagodno sjede u svojim foteljama i zafrkavaju nas koji gubimo živce i zdrav razum zbog njih. Plaćju školarine i dižu kredite i njihovi mame i tate rade da bi im dali stan u Splitu ili put do Splita, a ako ne oni ona studenti sami rade i zarađuju da bi mogli upisivati godinu koju bi samo pali zbog par ljudi kojima je, čini se, jako zabavno zagorčavati njima život.

Kad se sve zbroji i oduzme, pravo kao takvo je super, samo što je faks totalna koma. Ako se netko želi baviti pravom, neka dobro razmisli zašto to želi i ima li zapravo nerve za to. Nemojte da upisujete pravo samo zato jer ne znate što bi. Nije ovo faks za takve. Za završiti ovo sranje, pored puno vremena i učenja, potrebno je puno volje i snage i strpljenja, i prije svega, para. Bolje vam je odmah dignuti veeeliki kredit da se ne mislite kako ćete sve to poplaćati. I nadam se da nećete izgubiti dušu i ono što vas čini ljudima. Puno ljudi se to dogodilo a da to nisu ni primjetili.

Uostalom, pored ekonomista, pravnici su trenutno najbrojnija profesija i zato je nama dvoma najteže naći posao jednog dana. Ajte u doktore. Tamo možete bar pomoći nekome a da te neće mrziti zbog toga.


EDIT : I naravno, nakon tri godine učenja i pjevanja knjige, OPET nisam uspjela proći na pismenom iz Kaznenog.

04.07.2012. u 11:55 · Ostavi komentar (6) · Isprintaj · #