... A tako teško kad su stvari relativno normalne. Barem meni. Kad sam u bedu, kad sam pod pritiskom i loše volje, riječi izlaze kao bujica. A sad.. Nula. Baš ništa. Nemam o čemu pisati. Ne da mi se pisati.
Valjda je dobro to što se osjećam bolje. Ljekarija je počela raditi svoje. Prvih tjedan dana sam bila živa koma, sva nervoza i strah i strašna tjeskoba, ali nakon nekog vremena sam se počela osjećati bolje. Digla sam se malo. Kupila dvije suknje i haljinu i to u bojama. Ja, koja u životu nisam obukla nešto osim traperica ili trenerke. Ja, koja nisam izašla iz crne boje od najranijeg puberteta. Kažu mi frendovi da mi dobro stoji, da je novi look osvježavajući. Zabezeknuti su promjenom. No, iako je odjeća u bojama i drukčije je od onog što inače nosim, nisam izgubila svoj stil, đir, ajmo reći. I dalje sam to ja. I što je najbolje, osjećam se lijepo. Osjećam se zgodno i privlačno, bez obzira na svoju ogromnu kilažu. Sviđa mi se hodati gradom dok mi duga bijela suknja leprša okolo sa svojim novim sunčanim naočalama i moja duga spuštena kosa vijori na vjetru. I primjećujem kako mi se ljudi osmjehuju i pogledavaju, ali ne onako kritično. Ljubazniji su. Moje samopouzdanje se odražava na njih nekako, možda. Ne znam. Možda zračim nečim.
Počela sam manje papati. To je isto jako dobro. Oduvijek sam bila velika cura, ali zadnjih godinu i po, dvije sam stvarno pretjerala, zbog toga i imama toliko puno kila sad. Većinu svoje stare odjeće mogu nositi samo ako je dobro nategnem na sebe, a jakete ne mogu zakopčati jer sam postala prevelika za njih :/ Nisam ni shvatila da je moje prejedanje po cijele dane bilo radi stresa i problema, na to mi je tek doktorica ukazala kad sam razgovarala s njom. Sad sam počela manje papati, i počela sam plivati, još jedna aktivnost koju nisam godinama radila. Svaki dan nastojim poći do plaže i otplivati par stotina metara sa pauzama od sat vremena između. Isplati se živiti na moru! :) Samo što sam budala jednom prilikom išla malo prerano i izgorila na putu tako da zadnjih par dana ne idem nigdje, precrvena sam :(
Dugo sam razmišljala prije nego sam se odvažila na uzimanje propisanih ljekova od psihijatra. Ali pomažu, zaista pomažu. I znam da to nije rješenje problema, nego samo gašenje požara. Dogovorila sam se za daljnje razgovore idući tjedan, tako da radim na rješenju svojih problema. Stvari su uglavnom više manje iste posvuda, ali sam ja malo drukčija i to čini moju percepciju stvari malo šarenijom nego inače.. Ali, kvragu, teško je pisati kad se nemam na što požaliti!
Ovo je bio mali bezvezni post za onih par stvorova koji me ponekad čitaju, da vide kako mi je i što se događa. Pošto je u idući ponedjeljak moja prva godišnjica sa Budalom, mislim da će biti par redaka i o tome uskoro. Do čitanja :)
Post je objavljen 19.07.2012. u 14:09 sati.