Okej, ovo vjerojatno nikog posebno ne zanima. Pravo je dosadno. Pravnici su totalna ološ. Skoro pa najomraženiji ljudi pored političara i sudaca. No, svejedno, možda nekoga zanima kako to izgleda iz moje perspektive. Uostalom, imam ispit za dva dana tako da je logično da radim sve samo da ne učim!
Kad sam imala 6 godina, pitao me je mamin doktor što želim biti kad odrastem. "Odvjetnica!", rekla sam svojim malim, slatkim, piskutavim glasom. Cijeli život sanjam o tome da se bavim pravom, zamišljala sam sebe kao glavnog lika svih onih pravnih filmova i serija što ste vidjeli na televiziji, gutala sam Johna Grishama, što god je u svom naslovu imalo opis "Pravo" ili "pravno", ja sam skakala kao oparena. Vidjela sam sebe kao zaštitnika siromašnih, jadnih, potlačenih. Hana, nositeljica pravde. Hana, braniteljica nevinih. Onog dana kad sam napokon upisala pravo u Splitu, bila sam najsretnije dijete na svijetu. Napokon mogu živjeti svoj san!
Dijete.
Imam 23 godine i trenutno sam parcijala druge i treće godine prava u Splitu. Evo, sad peta godina.Inače, da vam dam određenu perspektivu sad bi trebala diplomirati da sam sve obavila u roku. Kroz 5 godina kao studentica prava, naučila sam malo više o tome što je zapravo pravo, pravda i kako zapravo studij prava izgleda.
Na prvom satu, nas 300 ak je sjedilo u klupama u velikoj dvorani, slušajući naš prvi sat, Rimsko pravo. Pripremili smo udžbenike, rokovnike, kemijske, spremni slušati i puni želje za novim znanjem. Svi redom nadobudni i spremni za sutra, svi budući državni odvjetnici i pučki pravobranitelji, zastupnici Sabora. Da vidimo što će nam profesorica reći.
"Kolegice i kolege dobar dan, ja sam M.Š. Odmah da vam na početku kažem, 75 posto vas neće diplomirati ovaj faks u roku, a 30 posto vas će otići nakon prve godine. Prosječno vrijeme studiranja na pravnom fakutetu je 7 godina." Čisto da imamo perspektivu. 5 godina kasnije, mislim da je sveukupno desetero ljudi iz moje generacije diplomiralo, od početnih (otprilike) 350. Bravo, profesorice. Koliko god sam je mrzila kad nam je to rekla onaj prvi sat, danas je nekako poštujem najviše od svih profesora. Nije simpatična, ali je barem iskrena. To je nešto što je zapravo jako rijetko, kako sam kasnije naučila. No, zašto je to tako mali broj ljudi koji diplomiraju na vrijeme? Zašto se pravo studira tako dugo? Zašto ljudi na mom faksu ponavljaju drugu godinu po dva ili tri, pa čak i 4 puta? Da vam objasnim.
Pa, kao prvo dolaze očiti odgovori. Pravo nije teško, ali je pravo opsežno. Ima ga jako puno. Tko god vam je rekao da će se puno učiti na pravu, bio je u pravu. Na drugoj godini prosječan udžbenik ima 600 stranica, pluz prateći zakoni. Toga je stvarno jako puno i nije lako sve to pročitati i popamtiti. Sve i da pročitaš, moraš još jednom da vidiš što je bitno a što nije i što moraš zapamtiti a što ne moraš. Samo čitanje JEDNOG predmeta ti može oduzeti mjesec dana vremena. A sad zamislite da imate 6 takvih na drugoj godini. No dobro, postoje ljudi koji jako brzo pamte i jako brzo uče. Uostalom, ako učiš neki predmet godinu dana non stop i znaš ga, normalno da ćeš proći, jel tako? Profesor će te pustiti ako znaš, jelda? Mislim, to je za očekivati.
Ne. Glavni problem nije u predmetu, već je u profesorima. Znam, reći ćete mi da je najlakše kriviti druge, kad smo mi studenti jako lijeni i samo bi išli vani i pili i da ne učimo dovoljno i da će nas profesori sigurno pustiti ako znamo. To je inače vrlo realno i normalno razmišljanje, ne znam kako je u Zagrebu, ali ovdje ta formula ne vrijedi. Pitajte desetke studenata koje znam da izlaze jedan te isti predmet već godinama. Pitajte mene, koja izlazim kazneno već TRI godine i ne uspjevam proći. Pa nakon nekog vremena bi čovjek znao tu knjigu pjevati! Što je zapravo i istina. Većina ljudi koja dolazi na ispite dolazi uistinu pripremljena, znaju knjige napamet, međusobno se ispituju prije ispita i sve znaju, da bi ih profesor bacio na račun jedne riječi ili lapsusa, ili jednostavno jer je loše volje. (Ja sam jednom dobila 4 jer je lijepi dan i sunce sja, profesor mi je doslovce to rekao!) Ljudi uče po 10 sati na dan, rade stalno, jedva ostaju živi, ali im ništa ne koristi. Na kolegiju Kaznenog prava se mora pisati pismeni i usmeni ispit i da bi izašao ne usmeni, moraš proći pismeni. To bi bilo super da od 250 ljudi na pismenenom prođe njih petero na usmeni. I tako svaki rok. I shit you not. Ovo nije pasivno agresivni rant post o mom faksu, jednostavno predočavam istinu. Ja izlazim kazneno pravo od 2009. godine. Bila sam na skoro svakom roku i mogu vam reći statistike prolaznosti unazad sve tri godine. Profesori znaju biti toliki cjepidlake i zafrkanti da nije bitno koliko si znao neki predmet, ma koliko si ga učio, jednostavno ZNAŠ da ga nećeš proći prvih par puta. Profesori su od tog napravili pravilo. Tu su svakakve situacije, bacanje iz razloga što si napisao "kd" umjesto "kazneno djelo", jer kako će profesorica znati na što misliš na kolegiju KAZNENOG PRAVA, bacanje iz razloga što se profesor ne slaže sa tvojim horoskopskim znakom, do bacanja na račun trik pitanja za koje je jedini mogući odgovor "ne znam". To studente svaki dan baca u očaj i iz nadobudnih i ambicioznih studenata postaju zgužvane, umorne kese koje se klatare ispred kabineta profesora čekajući da opet padnu. Kompletno im je opao duh. Pali su toliko puta da im je nemoguća ideja da bi taj predmet mogli na kraju uspiti i proći. Zato se prebacuju u Zagreb, upisuju višu, prebacuju se na druge fakultete, pišu vanredni studij jer jednostavno nemaju novaca toliko dugo stajati u drugom gradu. Nemate pojma kako to izgleda nakon par godina. Kod nas je druga godina jednostavno takva. Doduše, nakon toga sam čula naznake da je bolje, da su profesori popustljiviji i da stvari nisu tako loše. Nisam čula da je netko ponavljao puno treću a uopće nisam čula za ponavljanja četvrte i pete godine.
Naravno, netko tko je totalno u zavjerama bi mogao argumentirati kako je profesorima u prilogu što više bacati ljude, tjerati ih da što više puta ponavljaju predmet ili godinu. Više puta ponavljaš godinu, više školarina plaćaš i tako se puni proračun škole. Naše popadane godine su platile novu ogradu faksa i dvi nove dvorane.
Ono što me najviše ljuti i rastužuje je što roditelji to često ne razumiju. Mislim, naravno da neće razumjeti, čudno im je što osoba već 10 puta polaže kazneno i ne prolazi. Ali opet, mnogi roditelji to jednostavno ne kuže i ne toleriraju. Ne krivim ih, ipak troše velike novce na faks i smještaj i sve vezano uz to i žele vidjeti neke rezultate ali ne dobivaju ih. I onda dobijete reakcije kakve ja dobivam. Pa što radiš više sa sobom, tratiš dane, ništa ne radiš, kad ćeš više nešto položiti, pa dokad ti misliš studirati, ajde upiši nešto drugo, promijeni faks, vidiš da te ne ide.. I nikako im objasniti što se stvarno događa. Jer mi se stalno nešto izgovaramo.
Znači, Hana, spasiteljica duša je došla studirati pravo. Nadala sam se profesorima koji će mi pomoći u tome, profesorima kojima ću moći pokucati na vrata kabineta i pitati ih o dodatnoj literaturi, oštrim pravnim umovima, ljudima koji se bore za pravo i pravdu. Ono čemu se nisam nadala je da gledam hrpu vrlo, ali VRLO egositičnih ljudi koji misle da su najpametniji na svijetu i koji su toliko visoko u nebesima da te doslovce potjeraju iz kabineta ako ih nešto želiš pitati jer, tko si ti da ih smetaš (da, to sam dobila u facu od jednog vrlo uvaženog čovjeka u RH koji je prije predavao, sad je u mirovini). Njihov ego je prije svega. Škola VONJA na njega. Nedaj Bože da u indexu zaboraviš izostaviti propisnu titullu. Nije dr.sc. nego je PROF. dr. sc. Naravno, razumijem da si se ti godinama naradio i potrudio da dobiješ tu titulu i to radno mjesto, ali opet si samo čovjek. Ne možeš mi biti tako napuhan. Naravno, skoro sva literatura koju imaš je napisana od strane njih. Učimo po njihovim knjigama, koje dođu minimalno 300 kn i NEDAJ BOŽE da imaš kopiranu knjigu na njihovom satu, jer će te odmah tužiti za povredu autorskih prava na tvoju imovinu i imovinu tvoje buduće djece u tri generacije. Također, svi znamo da ima par predmetima na koje uopće ne smiješ pristupiti ispitu ako nemaš njihove originalne knjige u vlasništvu sa tvojim imenom i prezimenom na koricama. Evo, taman sad za 10 dana imam takav jedan ispit u kojem su potrebne DVIJE takve knjige (svaka 350 kn u našem ekonomatu) i dosad nisam mogla izlaziti na taj ispit jer nisam imala drugu knjigu u originalu. Na početku ispita te knjige moraju stajati pored nas da profesor može gledati te knjige i u glavi si zbrajati koliko je kuna dobio na račun prodaje. Tako da nas je sve oduševio jedan profesor koji je rekao da njegovu knjigu možemo skinuti na internetu i isprintati bez ikakvih problema. Naravno, mi većinom imamo kopirane knjige, pa onda si posuđujemo originale kad idemo na ispit. Nemamo mi 2000 kn godišnje za knjige, ma kako bogati ili siromašni bili.
Okej, možda su profesori kreteni kao ljudi, ali bar nas uče korisnim stvarima, jel tako? Naravno, ako ne čitaju iz udžbenika. Ili ne pričaju o onom putu kad su bili u Luxemburgu i upoznali bend s kojim su pili piće. Ili jednostavno sjedili za katedrom, pili kavu i čitali novine dok ste vi tamo sjedili i čekali. Okej, možda sad pretjerujem malo. Ali samo malo. Većina profesora koje sam slušala na satu su vrsni pravni umovi i slušajući ih, točno shvatiš zašto su došli gdje jesu i koliko su oni zapravo sposobni. Poštujem ih zbog toga. Ali ono što mi se ne sviđa je ono što oni mene uče. Pustite zakone i pravne odredbe i načela koja pišu u knjizi. To je sve teorija. Ono što mene zanima je praksa. Kako to stvarno izgleda kad se ti baviš s time. Kako tvoj mozak treba razmišljati i kako pomoći ljudima. Ono što me oni uče, s druge strane, je kako smuljati ljude. Kako izvući što više novaca i kako napraviti najveću koristi iz svog klijenta. Uče me prljavim trikovima. Rupama u zakonu. Da, znam da je to prljav posao, ali opet, ne volim to što profesori pokušavaju. Jednostavno ne znam kako da to objasnim. Samo me je zgadio njihov materijalistički i kompletno egoistični stav prema ovoj profesiji. Jednom me je profesor ispred pune dvorane izrešetao jer sam jedina u dvorani digla ruku kad je pitao tko bi radio u struci za manje od 5000 kn. Onako, ne mislim samo na zaradu, očito sam nekav čudak onda.
Ne znam kako da vam to objasnim, samo hoću nekako objasniti zašto i kako studenti koji dođu na početku kao otvoreni i susretljivi klinci nakon prve i druge godine postanu zatvoreni, udaljeni, kompetetativni, nekako kao da su postali ljigaviji nego na početku. Kao da vidim male bljakave trolove kako druge gledaju procjenjivački, gledajući tko je bolji od njih a tko je gori, tko je imao bolje ocjene i više bodova. Gledaju, upoznavaju se s onima za koje misle da će im jednog dana donijeti korist, laktare se i pokušavaju umiliti profesorima da bi dobili bolje ocjene ili bolju prolaznost. Naravno, tu su i kuverte. Točno znamo na mom faksu tko prima kuverte a tko ne. Naravno, ako njih pitate, nitko. Ali mi znamo. I znamo također točno koja je procedura ako želiš dati kuvertu profesoru. Kome se obratiti i što napraviti. Nije to našim studentima problem. Okružena sam ljudima za koje molim da mi se ne jave jer mi se jednostavno ne sviđaju. Imam negdje 5 prijatelja koji su mi kolege s faksa. Jedni od rijetkih koji su normalni, koji su očuali pozitivan duh, koji ne gledaju samo kako naprijed, kojima faks nije sve na svijetu i koji ne misle samo na karijeru. Te ljude čuvam ko oči u glavi. Oni me čuvaju zdravom.
Davno sam naučila da pravo i pravda nisu iste stvari. Ružna lekcija koja mi se ne sviđa. Čitajući slučajeve iz prakse i gledavši kako su završili neki ljudi me je duboko razočaralo. No, tu sam vjerojatno otkrila toplu vodu.
I također sam otkrila da odvjetništvo nije ni upola tako zanimljivo kako sam mislila. Tu je zapravo 90 posto papirologije, a ostalih 10 posto je ono što mi vidimo na televiziji. Možda čak i pet. Biti odvjetnik je zapravo dosadan posao. Puno papira, tipkanja, pisanja, istraživanja.
No, unatoč svemu tome, držim se svog prava kao pijana plota. Ma koliko mi ljudi govorili da prestanem se više truditi, da promijenim faks, ja i dalje guram svoje. I dalje volim to čime ću se jednom baviti. Ne znam, jednostavno mi se sviđa to što učim. Ne mogu se vidjeti ni u jednoj drugoj profesiji. I dalje imam gorljivu strast da to završim, da se time bavim jednom u životu. Meni su zakoni zapravo zanimljivi, ovo što učim me interesira. I dalje se želim baviti pravom iz nekih viših razloga, da pomognem ljudima. Moja osobna preferencija je obiteljsko i socijalno pravo. Voljela bi raditi sa obiteljima ili pri Centru za socijalnu skrb, bilo što vezano uz to. Nekako mi je to jedina grana prava koja ima dušu. Želim se baviti pravom jednako gorljivo kao na prvoj godini. I želim svojim primjerom pokazati da nisu svi tako ogavni kako ja to vidim okolo.
Možda je ova slika malo subjektivna i obojena. Možda zvučim ogorčeno i ljuto i frustrirano, ali jebiga, što želite, studiram drugu godinu već isusebože koliko, nikako se pomaknuti naprijed, učim i učim i učim i učim i učim i nikako proći te neke glupe predmete i znam da ih ima mnogo kao ja. Frustrira te i ljuti kad vidim kako oni lagodno sjede u svojim foteljama i zafrkavaju nas koji gubimo živce i zdrav razum zbog njih. Plaćju školarine i dižu kredite i njihovi mame i tate rade da bi im dali stan u Splitu ili put do Splita, a ako ne oni ona studenti sami rade i zarađuju da bi mogli upisivati godinu koju bi samo pali zbog par ljudi kojima je, čini se, jako zabavno zagorčavati njima život.
Kad se sve zbroji i oduzme, pravo kao takvo je super, samo što je faks totalna koma. Ako se netko želi baviti pravom, neka dobro razmisli zašto to želi i ima li zapravo nerve za to. Nemojte da upisujete pravo samo zato jer ne znate što bi. Nije ovo faks za takve. Za završiti ovo sranje, pored puno vremena i učenja, potrebno je puno volje i snage i strpljenja, i prije svega, para. Bolje vam je odmah dignuti veeeliki kredit da se ne mislite kako ćete sve to poplaćati. I nadam se da nećete izgubiti dušu i ono što vas čini ljudima. Puno ljudi se to dogodilo a da to nisu ni primjetili.
Uostalom, pored ekonomista, pravnici su trenutno najbrojnija profesija i zato je nama dvoma najteže naći posao jednog dana. Ajte u doktore. Tamo možete bar pomoći nekome a da te neće mrziti zbog toga.
EDIT : I naravno, nakon tri godine učenja i pjevanja knjige, OPET nisam uspjela proći na pismenom iz Kaznenog.
Post je objavljen 04.07.2012. u 11:55 sati.