Prva

"Samo disclaimer - moj msn nema puno ljudi. Do not, I repeat, do not pass it on without approval."
To mi je prva stvar što mi je ikad rekao u životu. Isto kao što je "Stoko" prva stvar što sam ikad čula da mi je rekao na msnu. Divno, zar ne?

Već smo se neko vrijeme dopisivali na forumu u temi "Now playing" i skužila sam da imamo puno zajedničkih bendova. Pitala sam ga da li zna još neke grunge bendove za slušati pored standarnih Alice in Chainsa i Nirvane. Dodao me je na msn bez pitanja ali nisam se bunila. Činio mi se fora dečko. Zafrkant, šaljivđija, imamo puno toga zajedničkog - hello, našli smo se na fantasy forumu xD
Taj prvi dan se nismo puno dopisivali, čekala sam drugu osobu koja mi se trenutno malo sviđala da dođe na msn. No, nastavili smo se dopisivati svaki dan i svaki put smo se više i sve duže pričali. To se jako brzo razvilo. Prvo smo se dopisivali od 6 pa do nekih 10 sati, onda do 1, onda je znalo doći 5 ujutro da se nama još uvijek nije dalo ići u krevet. Ali što je najbolje bilo, on se meni uopće nije sviđao na taj način. Shvatila sam jako brzo da se ja njemu sviđam i to je stalno pokazivao, ali sam se cijelo vrijeme nadala da to neće reći ili previše pokazivati jer ga nisam htjela povrijediti, ipak mi je on samo frend. To sam mu i govorila, da se smiri i da ne pretjeruje i ne skače pred rudo. Mislim, jednostavno se nisam mogla zamisliti sa osobom od toliko godina. Bilo mi je to malo prečudno.

Ali razgovor je tekao tako lako! Od glazbe pa do književnosti i serija i filmova pa do osobnog života i nekih privatnih stvari, ubrzo smo se jako zbližili. Počeli smo se otvarati jedno drugome i pričati neke vrlo privatne stvari. Upoznati pravog njega je bilo nešto predivno. Taj čovjek me je počeo oduševljavati. Nikad dosad nisam upoznala tako dobru i divnu osobu. Prvo, nasmijavao me je, nešto što dugo nisam radila, jer sam još uvijek bila bolna od prošlog prekida. Drugo, užasno je suoosjećajan i jako osjetljiva duša. Prošao je kroz toliko toga i toliko boli. Točno sam mogla osjetiti njegovu bol u nekim stvarima. No uz sve to ostao je vedar i optimističan i prije svega, snažan. Jednostavno mi se dojmilo kako je predivna osoba. Tako bijela, savršena duša. Voljela sam pažnju koju mi je pridavao i koliko je cjenio sve što radim i govorim. Svaka moja riječ je njemu bila najvrednije zlato. Osjećala sam se prvi put da sam upoznala nekoga kome je zaista, zaista stalo kako mi je i koji me razumije. Dao mi je svoje srce na pladnju jako brzo, povjerio mi se, dao mi je svoje povjerenje, prepustio mi se i shvatila sam koliko je to divan dar od takve osobe. Ubrzo smo izmijenili brojeve telefona. Počeli smo se stalno dopisivati preko poruka jer sam ja bila sramežljiva oko poziva. Uhvatila sam samu sebe kako jedva čekam da se čujemo navečer i kako se stalno budalasto smješkam dok se dopisujemo preko mobitela i msna. Bila sam fascinirana s njime. I nisam mogla vjerovati da ima toliko godina. Tako mlada duša, čovik nikad nikad ne bi rekao, osim kad bi ga zapravo vidio. Polako sam se zaljubljivala.

"Stoko", rekao mi je kad sam ga prvi put nazvala u tri ujutro da mu kažem laku noć za iznenađenje. I iznenadio se. Bila sam tako nervozna da mi se ruka tresla toliko da sam mislila da će mi mobitel pasti iz ruke 4 kata dolje od balkona na kojem sam stajala. Onda smo smanjili msn i počeli sve više pričati na mobitel uz upaljenu kameru na msnu.

Dogovorili smo se za sastanak u Zadru, 23.7. u subotu. Tad smo već znali da ćemo tamo i tada završiti zajedno. Imali smo jedan mali dogovor da ćemo sve naše velike privatne stvari reći oči u oči, jer su to ipak stvari koje se ne govore baš preko interneta.

Bila sam jako nervozna. Užasno jako nervozna. Skoro pa nisam spavala cijelu noć radi toga. Oko 10 ujutro je napokon došao. Tresla sam se od nervoze i leptirića i svega i svačega. No, kad sam ga konačno vidjela ispred sebe.. Moram reći da sam bila malo neugodno iznenađena. Mislim, vidjela sam ga na kameri dosad milijun puta i znala sam što očekivati i sve skupa. No, opet, nekako kao da nisam mogla povezati osobu s kojom sam provela toliko vremena i u koju sam zaljubljena i osobu koja stoji pred menom. Vidjela sam osobu malo višu od mene (a ja sam niska cura) sa ćelavom glavom i škembom sa purgerskim naglaskom, u kratkim hlačama. Onako nizak, zdepast.. I što me je najviše prestrašilo, prvi put sam shvatila da se ja hvatam u koštac sa osobom koja je toliko starija od mene jer on zaista izgleda onako staro kako je star. Ne mogu reći da je to moj fizički ideal muškarca. It was a LOT to take in.  Uspaničila sam se dodatno uz moju nervozu, lagano sam si već u glavu rekla da nisam sigurna hoće li išta biti od toga. No, ipak smo otišli u grad na sladoled i lagano si pričali. Bilo je stvarno smiješno, oboje užasno nervozni, smišljamo glupe teme za razgovor, pa se grlimo pa nećemo, pa se diramo pa nećemo, ne znamo kako da se ponašamo, ne znamo što da kažemo i o čemu da pričamo. Na kraju smo sjeli na sladoled i tamo se malo smirili i počeli opet pričati onako kako smo navikli. Lagano sam se počela opuštati i vraćati na naš stari ritam razgovora i poćela sam se opet dobro osjećati. Bilo je super, jako zabavno, razgovor je samo tekao.

Pošli smo do famoznih zadarskih morskih orgulja. Sjeli smo na stepenice i odlučili početi sa našim razgovorom koji je čekao osobni susret. Prvo je on počeo sa svojom pričom. Pričao mi je o svome životu, bolnim stvarima koje je proživio i kako se osjećao kroz svo to vrijeme i sve što me je zanimalo a što nismo htjeli reći preko interneta ili telefona. Slušajući ga, obgrlila sam ga i razmišljala o tome hoću li na kraju biti s njime ili ne. Smiješno. To nije bila neka impulzivna stvar. Nisam sama sebi rekla "Moram biti s njime pošto poto, inaće ću umrijeti". Nije to bila takva stvar. Ovo je bilo racionalno razmišljanje pomiješano s emocijama i ozbiljno donošenje odluke. Dok je on pričao, slušajući ga, prisjećala sam se svih razgovora i svega što sam osjećala za to vrijeme. Prisjećala sam se kako sam se sretno osjećala. Kako me usrećuje, nasmijava, kako je divna osoba. Nakon što je završio svoju priču (koja je trajala preko sat vremena!) znala sam da želim biti s njime. Gledala sam tu škembu, tu ćelu, taj dermatitis koji povremeno izlazi na kožu, njegove godine, i shvatila da me nije briga za to. Pred menom stoji čovjek koji me usrećuje, koji me voli, koji me oduševljava, jedna predivna duša i nešto neponovljivo. Rekla sam, idem probati. Uzela sam prsten koji sam imala na ruci od bivšeg dečka (neka vrsta zadnje istance čekanja njega da se vrati nakon prekida), bacila ga u more i poljubila njega. Nije bio neki veliki poljubac (iskreno, bio je dosta loš jer je on neiskustan, ima je 3 godine od kad se zadnji put poljubio s nekim), ali je bio ugodan. Nema veze, ispraksirali smo se s vremenom :)  Ugovor je bio zaključen. Sad smo krenuli skupa.

Godinu dana poslije, razmišljam o svemu tome, kao što sam mnogo puta razmišljala. Drago mi je da sam napravila tu odluku. Drago mi je jer sam otvorila vrata u jedan predivni novi svijet koji se zove Anđelko. Bilo je puno strahova, tjeskobe i dilema, i ne mogu reći da ih dan danas i dalje povremeno nema, ali prošli smo prvu godinu. Upoznala sam nešto predivno, nešto tako lijepo, i dobila sam najljepši dar koji sam mogla zamisliti. Zavolila sam i moju škembu i moju ćelavu glavu i moj dermatitis. Kompletno sam zanemarila stvar sa godinama. Zavolila sam svoju budalu, moje predivno, moje prekrasno. I dalje me usrećuje, i dalje me nasmijava, i dalje ga obožavam grliti i dodirivati i ljubiti i maziti i paziti. Volim našu vezu i naš odnos koji imamo. Volim način na koji se razumijemo i kako funkcioniramo i kako se nigdje ne žurimo nego uživamo u onome što imamo. Imamo zdravu i zrelu vezu punu razumijevanja i sa puno slobode. Sviđa mi se kako naša ljubav raste, kako oboje rastemo na svoj način bez da gubimo nas. Sviđaju mi se male stvari na koje pokazujemo našu ljubav. Sve je moguće, ništa nije vječno, ali ja se najiskrenije nadam se da ćemo doživjeti još mnogo, mnogo godišnjica.

Sretna godišnjica, najdraži. Volim te :*

          

24.07.2012. u 08:45 · Ostavi komentar (1) · Isprintaj · #