Nikad nisam bila depresivna osoba.

Stvarno nisam. Pitajte bilokojeg mojeg prijatelja, svi me vole upravo zato jer sam vesela i brbljava, uvijek druželjubiva i optimistična. Volim dugotrajne kave s puno cigareta i druženja (kao i svaka Dalmošica xD), volim svirati gitaru oko vatre kad idem vani, volim popiti pokoju pivicu, volim se smijati i šaliti sa prijateljima. Volim igrati D&D i Magic the Gathering i ostale geeky spike iako sam žensko. Volim skakati po kući i pjevati najdraže pjesme. Volim se šaliti i zezati sa svojim dečkom, rugajući se kako je glupi i debeli a ja još deblja i gluplja i kako smo oboje nas dvoje par zbog toga. Uvijek tražim pozitivne stvari kod drugih ljudi i u drugim stvarima, uvijek vidim izlaz iz svake situacije, uvijek se nadam boljem sutra. Stvarno nikad nisam bila depresivna osoba. Stvarno nikad.

Ali lupilo me je. Idem se naći sa prijateljima i ne guštam u tome. Ne pjevam više. Ne skačem po kući. Ne zezam se više s momkom. Pušim cigarete, ali samo radi toga da se smirim i opustim. Pijem najviše jednu kavu dnevno jer sam shvatila da previše kave me uznemiruje, a već sam ionako pod toliko, toliko, toliko stresa. Ne sjećam se kad sam se zadnji put nasmijala, al baš ono od srca. Popijem koju pivu, ali samo da me opusti i smiri. Nisam sretna. Nisam ni tužna toliko. Nisam ništa. Razgovaram sa prijateljima i tužna sam što im nemam reći ma i jednu pozitivnu stvar kod mene. "Kako si" mi je postalo pitanje kojeg se najviše bojim, jer ne želim da ispadne da se stalno jadam.

Lupilo me je. Svaki dan me lupa. Svaki dan sam okružena pritiskom na sebe. Uvredama i ponižavanjem. Svaki dan se dižem u novu borbu za preživjeti dan. Svaki dan se ustajem sa nadom da će danas biti bolje, da se neće ništa loše dogoditi, da ću imati miran dan, ustanem se u 7 ujutro jer želim učiti, pozdravim baku veselo sa dobro jutro, svaki dan pokušavam biti optimistična i gledati stvari na bolji način. Stvarni nisam nikad bila pesimista. Ali kako ostati normalan? Svaki dan me pritišću, govore mi da nikad neću postići ono što želim, da ću sigurno prekinuti vezu sa momkom, jer, koji bi momak htio biti sa mnom? Stalno mi se govoi da nisam još ni počela živjeti, a već sam failure u životu. Svaki dan me se podsjeća da sam ja pod njihovim krovom jer su mi ONI to dopustili, da bi bez njih bila na ulici. Svaki dan me se podsjeća na svaki zalogaj hrane koji pojedem a da ga nisam platila. Svaki dan me se pita kad ću. Kad ću završiti faks, kad ću se zaposliti, kad ću se odseliti, kad ću, kad ću, kad ću. Stvarno ne pretjerujem. Ovo nije emo-vidite-me-kako-sam-jadna attention whoring. Ovo jednostavno pišem jer sam umorna. Tako, tako, tako jako umorna. Umorna sam od svakodnevne borbe. Umorna sam od slušanja toga. Umorna sam od nadanja da će biti dobro ujutro, a ne bude. A s druge strane, ne želim biti pesimista koji će reći, ah, ionako će sve biti loše.

11 mjeseci slušam svaki dan te iste priče. Kako sam besposličar, lijena, drolja (da, tim riječima), propalitet, jer imam 23 godine i nisam još završila faks (inače sam treća godina), jer ne radim i studiram u isto vrijeme, jer se još nisam udala nakon niti godinu dana veze(JOŠ?!), jer imam trećeg momka i "toliko sam ih promijenila već". Što god napravim, nikad nije dovoljno dobro. NIKAD. Položim ispit, prigovara mi se što ne radim i ne pridonosim u kućanstvo. Umjesto da učim, pomažem baki po kući, prigovara mi se što ne učim. Kad počnem učiti, tata mi upadne u sobu i izvrijeđa me na pasja kola i tako me mentalno izmori ta svađa s njim, i onda ne mogu više misliti, a kamoli učiti.

Ne brinite, ne šutim ja. Ja nisam od onih koji će trpjeti ružnu riječ. Ali i od tog sam postala umorna. Postalo je lakše reći "je, imaš pravo, tako je" nego ići se raspravljati sa zidom. I onda me pitaju zašto sam lošeg samopouzdanja. Zašto ne vjerujem u sebe. Zašto sam tako nesigurna. Nisam uvijek bila takva, znate.

Živim u tako trulom ambijentu. U ambijentu u kojem će se stvari bacati po kući ako je za ručak kriva hrana. I umorna sam. Oni uopće ne znaju što oni rade s time. Uopće ne znaju da imam tjeskobne napadaje i, kažu mi, potencijalnu blagu depresiju, da idem kod doktorice zbog njih. Uopće ne znaju da mi taj pritisak samo pogoršava sve što ja radim. Da sam zbog toga svaki dan nervozna, da se svako jutro budim sa strepnjom oko toga što će biti taj dan. Da me guše s time, tjeraju na rub, da to više ne mogu, ne mogu, ne mogu podnijeti. Želim vrištati, želim im reći da prestanu sa prigovorima i pitanjima, da me samo puste na miru da si sredim život kako najbolje znam i umijem, da me puste da učim da napokon mogu završiti faks pa ću se zaposliti i živjeti kako treba. Želim im reći da me puste sa mojim dečkom da vrijeme pokaže svoje pa ćemo se vjenčati i biti zajedno, ili nećemo. A znam da moje riječi njima neće imati nikakav utjecaj. Da će mi odgovoriti sa time kako i oni imaju svoje probleme i da ih ne zamaram sa svojima. Nije da ne kažem. Nije da ne govorim da prestanu. Ali kao da pričam sa drvetom.

A ne mogu otići. Ako ću učiti, ne mogu raditi. Ako ću raditi, ne stignem učiti. Također, tu su neki drugi razlozi koje je teško objasniti, ali uglavnom, situacija je trenutno takva da ne mogu otići. Jedino što mi onda preostaje je izbacivati svoju frustraciju pismeno i uživati u onim malim blagodatima koje takvo izbacivanje daje.

Ali, stvarno, nisam depresivna osoba.

30.05.2012. u 10:32 · Ostavi komentar (4) · Isprintaj · #

I love you

Volim te. Dvije tako jednostavne riječi. Glagol i zamjenica. No, što je tako posebno u tim riječima? Zašto se osjećamo tako posebno kad ih čujemo? Zašto ih je ponekad tako teško izgovoriti? Što je ono što nas motivira da to kažemo svojoj posebnoj osobi? To su pitanja koja me hvataju danas i ovih dana.

Volim te. Eto, uopće ih nije teško napisati. Treba mi manje od 5 sekundi da ih ovako natipkam. Ali nakon što to izgovorim njemu, osjećam se napeto, preplašeno, ranjivo.. Bila sam povrijeđena od strane osobe koju sam voljela, strah me je to ponovno proživjeti. Moje "Volim te" znači "Dajem ti sebe, dajem ti svoje srce, dajem ti svoje sve, ali molim te, nemoj me povrijediti.." Imali smo razdoblje kad mi je on svaki dan govorio da me voli, stalno, uvijek, i u to vrijeme su me te riječi plašile. Nisam znala što osjećam prema njemu, nisam znala kako reagirati na njegove izjave. No on nikad nije očekivao te riječi zauzvat. Govorio ih je jer se tako osjećao i htjeo je meni dati do znanja svoje stanje svijesti. Vidite, kod njega je to tako posebno. Njegova ljubav je uvijek bila i jeste nesebična. Što god mi dobro učini, radi iz ljubavi prema meni. Hoda sa strane ceste gdje su auti samo da se meni nešto ne dogodi. Vozi sporije i opreznije kad sam ja u autu jer zna da se bojim kad netko prebrzo vozi.. Ide preko pola grada donijeti mi 10 kuna da si mogu kupiti ručak u menzi, i to ide sa posla. Voli me. Znam to. Osjećam to. Vidi se iz helikoptera.

No, ako to znam, zašto toliko jako želim čuti njegovo "Volim te"?

Ja sam definirala svoje osjećaje prema njemu. Shvatila sam da i ja njega užasno puno volim i da je to to. Sad je mene bio red da ga napadnem sa ljubavnim izjavama. Nakon nekog vremena njegove ljubavne izjave su se drastično smanjile. Kao i mnoge druge cure sam se prepala da nešto nije u redu. No, sve je i dalje ostalo super. Lijepo nam je, pridaje mi pažnju, zove me svojim nadimcima za mene, ljubi me i grli, i vidim ono u očima što mi potvrđuje da me on još uvijek jako voli i da će me voljeti još jako, jako, jako dugo. No, jednostavno me je to kopkalo. Kad ja njemu kažem da ga volim, on mi kaže "I ja tebe" bez ikakvog beda. No, njegove izjave meni su se poprilično smanjilo. Zašto je to meni takav problem? Zašto svi žudimo za te dvije riječi kad smo u vezi?
Može biti da je to znak nesigurnosti. Zapravo, gotovo pa je sigurno da je tako. Možda je to nezrelost? Sve što znam je da te dvije riječi meni čine svu razliku na ovom svijetu. Zbog toga se osjećam divno, ispunjeno, sretno. Zato svaki put kad kažem "Volim te", strepim za ono "I ja tebe"? Zašto moja ljubav ne može biti tako nesebična kao njegova? Zašto ja moram tražiti nešto zauzvrat? Možda trebam još malo odrasti. Onda sam razgovarala s njim.Rekao mi je svoje razloge i, koliko god mi se to ne svidjelo, ne mogu poreći da imaju smisla.

Koliko često treba reći svojoj srodnoj duši "Volim te"? Svakih sat vremena? Jednom dnevno? Jednom u tjedan dana? Treba ih se reći onda kad imaš potrebu za to reći. Slažem se sa mnogima tu. Samo, problem nastaje ako je nekome ta potreba puno rijeđa nego tebi. Možda netko želi reći "Volim te" svakih pola sata, a netko to govori jednom tjedno. Također, da li se te dvije riječi mogu ikad izlizati? Mislim da da. "Možeš li mi dohvatiti mlijeko? E da, volim te. Idem u dućan. Volim te!" Vidite što hoću pokazati? Te riječi postanu s vremenom normalne kao dobar dan. Kako ih onda pravo cijeniti kad stignu?

No, da li je problem u tome što ne čujemo "Volim te" dovoljno često zaista tako velik? Ne. Koliko god lijepe bile, koliko god se bolje osjećali nakon što ih dobijemo, ipak su to samo riječi. Riječi bez djela ostaju ništa. Te dvije riječi znače tako puno, tako su lijepe i veliki su dar. Zato s njima ne treba prečesto baratati. Kad jednom probaš kup iz Kraša, to je nešto najbolje što si ikad probao. No, ako taj kup jedeš svaki dan, više ti nije toliko ukusan. Tako da reći nekome da ga voliš je divno, čuti to od druge osobe još divnije. No, mislim da je potrebno da osoba bude dovoljno jaka i samopouzdana da ona zna da je osoba voli i bez da joj se to kaže. Treba moći vidjeti djela koja to pokazuju. Ponekad takva djela nisu kup iz kraša, nego čokolada od 100kuna iz Švicarske.

Dvije male riječi. Dvije ogromne riječi. Znače sve na svijetu, a opet ništa.

29.05.2012. u 15:58 · Ostavi komentar (2) · Isprintaj · #