Stvarno nisam. Pitajte bilokojeg mojeg prijatelja, svi me vole upravo zato jer sam vesela i brbljava, uvijek druželjubiva i optimistična. Volim dugotrajne kave s puno cigareta i druženja (kao i svaka Dalmošica xD), volim svirati gitaru oko vatre kad idem vani, volim popiti pokoju pivicu, volim se smijati i šaliti sa prijateljima. Volim igrati D&D i Magic the Gathering i ostale geeky spike iako sam žensko. Volim skakati po kući i pjevati najdraže pjesme. Volim se šaliti i zezati sa svojim dečkom, rugajući se kako je glupi i debeli a ja još deblja i gluplja i kako smo oboje nas dvoje par zbog toga. Uvijek tražim pozitivne stvari kod drugih ljudi i u drugim stvarima, uvijek vidim izlaz iz svake situacije, uvijek se nadam boljem sutra. Stvarno nikad nisam bila depresivna osoba. Stvarno nikad.
Ali lupilo me je. Idem se naći sa prijateljima i ne guštam u tome. Ne pjevam više. Ne skačem po kući. Ne zezam se više s momkom. Pušim cigarete, ali samo radi toga da se smirim i opustim. Pijem najviše jednu kavu dnevno jer sam shvatila da previše kave me uznemiruje, a već sam ionako pod toliko, toliko, toliko stresa. Ne sjećam se kad sam se zadnji put nasmijala, al baš ono od srca. Popijem koju pivu, ali samo da me opusti i smiri. Nisam sretna. Nisam ni tužna toliko. Nisam ništa. Razgovaram sa prijateljima i tužna sam što im nemam reći ma i jednu pozitivnu stvar kod mene. "Kako si" mi je postalo pitanje kojeg se najviše bojim, jer ne želim da ispadne da se stalno jadam.
Lupilo me je. Svaki dan me lupa. Svaki dan sam okružena pritiskom na sebe. Uvredama i ponižavanjem. Svaki dan se dižem u novu borbu za preživjeti dan. Svaki dan se ustajem sa nadom da će danas biti bolje, da se neće ništa loše dogoditi, da ću imati miran dan, ustanem se u 7 ujutro jer želim učiti, pozdravim baku veselo sa dobro jutro, svaki dan pokušavam biti optimistična i gledati stvari na bolji način. Stvarni nisam nikad bila pesimista. Ali kako ostati normalan? Svaki dan me pritišću, govore mi da nikad neću postići ono što želim, da ću sigurno prekinuti vezu sa momkom, jer, koji bi momak htio biti sa mnom? Stalno mi se govoi da nisam još ni počela živjeti, a već sam failure u životu. Svaki dan me se podsjeća da sam ja pod njihovim krovom jer su mi ONI to dopustili, da bi bez njih bila na ulici. Svaki dan me se podsjeća na svaki zalogaj hrane koji pojedem a da ga nisam platila. Svaki dan me se pita kad ću. Kad ću završiti faks, kad ću se zaposliti, kad ću se odseliti, kad ću, kad ću, kad ću. Stvarno ne pretjerujem. Ovo nije emo-vidite-me-kako-sam-jadna attention whoring. Ovo jednostavno pišem jer sam umorna. Tako, tako, tako jako umorna. Umorna sam od svakodnevne borbe. Umorna sam od slušanja toga. Umorna sam od nadanja da će biti dobro ujutro, a ne bude. A s druge strane, ne želim biti pesimista koji će reći, ah, ionako će sve biti loše.
11 mjeseci slušam svaki dan te iste priče. Kako sam besposličar, lijena, drolja (da, tim riječima), propalitet, jer imam 23 godine i nisam još završila faks (inače sam treća godina), jer ne radim i studiram u isto vrijeme, jer se još nisam udala nakon niti godinu dana veze(JOŠ?!), jer imam trećeg momka i "toliko sam ih promijenila već". Što god napravim, nikad nije dovoljno dobro. NIKAD. Položim ispit, prigovara mi se što ne radim i ne pridonosim u kućanstvo. Umjesto da učim, pomažem baki po kući, prigovara mi se što ne učim. Kad počnem učiti, tata mi upadne u sobu i izvrijeđa me na pasja kola i tako me mentalno izmori ta svađa s njim, i onda ne mogu više misliti, a kamoli učiti.
Ne brinite, ne šutim ja. Ja nisam od onih koji će trpjeti ružnu riječ. Ali i od tog sam postala umorna. Postalo je lakše reći "je, imaš pravo, tako je" nego ići se raspravljati sa zidom. I onda me pitaju zašto sam lošeg samopouzdanja. Zašto ne vjerujem u sebe. Zašto sam tako nesigurna. Nisam uvijek bila takva, znate.
Živim u tako trulom ambijentu. U ambijentu u kojem će se stvari bacati po kući ako je za ručak kriva hrana. I umorna sam. Oni uopće ne znaju što oni rade s time. Uopće ne znaju da imam tjeskobne napadaje i, kažu mi, potencijalnu blagu depresiju, da idem kod doktorice zbog njih. Uopće ne znaju da mi taj pritisak samo pogoršava sve što ja radim. Da sam zbog toga svaki dan nervozna, da se svako jutro budim sa strepnjom oko toga što će biti taj dan. Da me guše s time, tjeraju na rub, da to više ne mogu, ne mogu, ne mogu podnijeti. Želim vrištati, želim im reći da prestanu sa prigovorima i pitanjima, da me samo puste na miru da si sredim život kako najbolje znam i umijem, da me puste da učim da napokon mogu završiti faks pa ću se zaposliti i živjeti kako treba. Želim im reći da me puste sa mojim dečkom da vrijeme pokaže svoje pa ćemo se vjenčati i biti zajedno, ili nećemo. A znam da moje riječi njima neće imati nikakav utjecaj. Da će mi odgovoriti sa time kako i oni imaju svoje probleme i da ih ne zamaram sa svojima. Nije da ne kažem. Nije da ne govorim da prestanu. Ali kao da pričam sa drvetom.
A ne mogu otići. Ako ću učiti, ne mogu raditi. Ako ću raditi, ne stignem učiti. Također, tu su neki drugi razlozi koje je teško objasniti, ali uglavnom, situacija je trenutno takva da ne mogu otići. Jedino što mi onda preostaje je izbacivati svoju frustraciju pismeno i uživati u onim malim blagodatima koje takvo izbacivanje daje.
Ali, stvarno, nisam depresivna osoba.
Post je objavljen 30.05.2012. u 10:32 sati.