Volim te. Dvije tako jednostavne riječi. Glagol i zamjenica. No, što je tako posebno u tim riječima? Zašto se osjećamo tako posebno kad ih čujemo? Zašto ih je ponekad tako teško izgovoriti? Što je ono što nas motivira da to kažemo svojoj posebnoj osobi? To su pitanja koja me hvataju danas i ovih dana.
Volim te. Eto, uopće ih nije teško napisati. Treba mi manje od 5 sekundi da ih ovako natipkam. Ali nakon što to izgovorim njemu, osjećam se napeto, preplašeno, ranjivo.. Bila sam povrijeđena od strane osobe koju sam voljela, strah me je to ponovno proživjeti. Moje "Volim te" znači "Dajem ti sebe, dajem ti svoje srce, dajem ti svoje sve, ali molim te, nemoj me povrijediti.." Imali smo razdoblje kad mi je on svaki dan govorio da me voli, stalno, uvijek, i u to vrijeme su me te riječi plašile. Nisam znala što osjećam prema njemu, nisam znala kako reagirati na njegove izjave. No on nikad nije očekivao te riječi zauzvat. Govorio ih je jer se tako osjećao i htjeo je meni dati do znanja svoje stanje svijesti. Vidite, kod njega je to tako posebno. Njegova ljubav je uvijek bila i jeste nesebična. Što god mi dobro učini, radi iz ljubavi prema meni. Hoda sa strane ceste gdje su auti samo da se meni nešto ne dogodi. Vozi sporije i opreznije kad sam ja u autu jer zna da se bojim kad netko prebrzo vozi.. Ide preko pola grada donijeti mi 10 kuna da si mogu kupiti ručak u menzi, i to ide sa posla. Voli me. Znam to. Osjećam to. Vidi se iz helikoptera.
No, ako to znam, zašto toliko jako želim čuti njegovo "Volim te"?
Ja sam definirala svoje osjećaje prema njemu. Shvatila sam da i ja njega užasno puno volim i da je to to. Sad je mene bio red da ga napadnem sa ljubavnim izjavama. Nakon nekog vremena njegove ljubavne izjave su se drastično smanjile. Kao i mnoge druge cure sam se prepala da nešto nije u redu. No, sve je i dalje ostalo super. Lijepo nam je, pridaje mi pažnju, zove me svojim nadimcima za mene, ljubi me i grli, i vidim ono u očima što mi potvrđuje da me on još uvijek jako voli i da će me voljeti još jako, jako, jako dugo. No, jednostavno me je to kopkalo. Kad ja njemu kažem da ga volim, on mi kaže "I ja tebe" bez ikakvog beda. No, njegove izjave meni su se poprilično smanjilo. Zašto je to meni takav problem? Zašto svi žudimo za te dvije riječi kad smo u vezi?
Može biti da je to znak nesigurnosti. Zapravo, gotovo pa je sigurno da je tako. Možda je to nezrelost? Sve što znam je da te dvije riječi meni čine svu razliku na ovom svijetu. Zbog toga se osjećam divno, ispunjeno, sretno. Zato svaki put kad kažem "Volim te", strepim za ono "I ja tebe"? Zašto moja ljubav ne može biti tako nesebična kao njegova? Zašto ja moram tražiti nešto zauzvrat? Možda trebam još malo odrasti. Onda sam razgovarala s njim.Rekao mi je svoje razloge i, koliko god mi se to ne svidjelo, ne mogu poreći da imaju smisla.
Koliko često treba reći svojoj srodnoj duši "Volim te"? Svakih sat vremena? Jednom dnevno? Jednom u tjedan dana? Treba ih se reći onda kad imaš potrebu za to reći. Slažem se sa mnogima tu. Samo, problem nastaje ako je nekome ta potreba puno rijeđa nego tebi. Možda netko želi reći "Volim te" svakih pola sata, a netko to govori jednom tjedno. Također, da li se te dvije riječi mogu ikad izlizati? Mislim da da. "Možeš li mi dohvatiti mlijeko? E da, volim te. Idem u dućan. Volim te!" Vidite što hoću pokazati? Te riječi postanu s vremenom normalne kao dobar dan. Kako ih onda pravo cijeniti kad stignu?
No, da li je problem u tome što ne čujemo "Volim te" dovoljno često zaista tako velik? Ne. Koliko god lijepe bile, koliko god se bolje osjećali nakon što ih dobijemo, ipak su to samo riječi. Riječi bez djela ostaju ništa. Te dvije riječi znače tako puno, tako su lijepe i veliki su dar. Zato s njima ne treba prečesto baratati. Kad jednom probaš kup iz Kraša, to je nešto najbolje što si ikad probao. No, ako taj kup jedeš svaki dan, više ti nije toliko ukusan. Tako da reći nekome da ga voliš je divno, čuti to od druge osobe još divnije. No, mislim da je potrebno da osoba bude dovoljno jaka i samopouzdana da ona zna da je osoba voli i bez da joj se to kaže. Treba moći vidjeti djela koja to pokazuju. Ponekad takva djela nisu kup iz kraša, nego čokolada od 100kuna iz Švicarske.
Dvije male riječi. Dvije ogromne riječi. Znače sve na svijetu, a opet ništa.
Post je objavljen 29.05.2012. u 15:58 sati.