Ne volimo li je svi? If it bleads, it leads. Svi ljudi kao da imamo tu neutaživu glad za krvi i dramom. Zašto se onda i protiv svoje volje zabuljimo u sapunicu, pitajući se čije je zapravo to dijete ili tko je zapravo spavao s kime, tko je u koga zaljubljen? Stojeći u malim hrpicama, šapućemo o onoj ženi koju je istukao muž nekidan. Govorimo "Tu treba nešto napraviti" ali i dalje nastavljamo pričati o toj jadnoj ženi i njenoj djeci i o tome kako joj je muž ovakav ili onakav.Uvijek se zanimamo čim čujemo da je bila prometna nesreća ili da je netko umro. "Tragedija", govorimo i sućutno klimamo glavom, uistinu žaleći obitelji poginulih, ali oči nam sjaje i kao da govore "Tell me more!" Na Indexu i drugim portalima samo naslovi "umro ovaj" ili "prometna nesreća ovamo", "monstrum ovaj". Uuuu, čim čujemo riječ monstrum, kao mahniti pohvatamo sve što možemo o tome. Zato mediji dobro znaju kako da nas privuku. Točno znaju koje naslove staviti, koje činjenice reći da nas privuku za taj televizor ili ekran kompjutera. Kao da imamo neku čudnu opaku radoznalost o tuđoj nesreći, ili da sami sebe uvjerimo da nama nije tako loše, ili ne znam što drugo. Volimo čitati o tuđoj patnji, igrati se suosjećajnog heroja koji će im svojom utješnom i pametnom rječju reći baš ono što toj osobi treba da se osjeća bolje, tako da on/a može biti zadovoljan/na sa sobom. Sigurna sam da tu ima i iskrene empatije i suosjećanja i stvarna želja da se drugome pomogne u njegovom problemu. Nemalo puta sam se ja puno bolje osjećala kad bi napisala nešto i dobila nekoliko utješnih i lijepih ohrabrujućih komentara od vas, mojih malobrojnih čitatelja. Ali nekako se ne mogu oteti dojmu da tu ima i neke sirovo ljudske gladi za dramom, da se ljudi osjećaju posebno čudno zadovoljeno ulaskom u tuđu intimu, u tuđu patnju i tuđi život. Možda nije istina, ali tako mi se doima - napišem neki emo-ish depresivni post, 10 komentara. Napišem (po meni puno bitniji) post o mom viđenju ljudi i njohovog života, želeći podijeliti neke ljepote da se drugi ljudi bolje osjećaju i prodube svoje spoznaje o nečemu, ništa. Tako da me to tjera da se pitam zašto mene zapravo ljudi čitaju. Ne znam, možda ne sipam neke velike mudrosti. Tko će znati. No, želite drame? Evo vam malo drame.
Moj biološki stvoritelj je trenutno u zatvoru već treći dan. Također, ovo nije prvi put da se to dogodilo. U zadnja dva dana policija je na mojim vratima bila već drugi put. Prvi put su ga odveli i vratili, drugi put su opet došli po njega. Zašto? Pa, dovoljno je reći da je uzeo veliki kuhinjski nož i "pokušao" se ubiti tako da sam mu ja morala taj nož oduzeti iz ruke. Nije se previše opirao, inače. Radio je predstavu u kojoj pokušava dobiti pozornost. A zašto je to napravio? Moja 82 godišnja baka dijabetičarka mu nije htjela dati novce za cigarete i vino. Inače je liječeni alkoholičar. Morala sam stajati na vratima i ne dati mu da izađem vani, a bila sam tako blizu šake u glavu zbog toga. To mi je rekao, ako me udari, da neću više biti sposobna braniti se. Hvala Bogu, još me nikad nije udario, jer Hana ima ruke i noge koje se ne boji upotrijebiti u svrhu obrane. Također je prijetio nasiljem svima nama, vrijeđao nas sve redom, govoreći da ga mi izazivamo. To je samo jedan od tih dana.
Inače si je umislio da sam ja manipulacijom iskoristila bakin položaj što je bolesna da bi zavladala kućom i kontrolirala našim životima. Odkad sam ja došla na vlast, sve je pošlo u pičku materinu. Svima se živima ulizujem, govorim im "Dobar dan" na ulici (kojeg li ulizivanja!), i čim zinem lažem. Baka je na našoj strani jer smo joj ja i brat isprali mozak. Moja baka ga nikad nije volila i nikad ga neće voljeti i najgora je majka na svijetu. Ona, koja se u 6 sati diže da bi mu otišla kupiti marendu prije posla. Ona koja pere na ruke njegove gaćice i radi mu krevet kad ode na posao. Ona, koja samo misli na to kad će i što on jesti. Ona, koja je, nakon što ga je policija odvela zbog toga što ju neprestano psihički zlostavlja i govori joj da je odvratna, vikala za njim da pojede nešto jer ne može u pritvor praznog stomaka.
Dakle, moj otac od 53 godine ide moju baku pitavati novce za cigarete i vino. Vrišti i dere se na nju, nazivajući je svakakvim imenima. Ako mu ona i ne da, sam će joj kopati po stvarima tražeći njene novce i uzeti koliko god se njemu svidi. Ta igra se ponavlja svaki dan. On dolazi na vrata i traži novce, ona kaže da nema, on je zove škrtom, nakon čega odlazi sa novčanicom od 200 kn u ruci. Nije da mu baka daje toliko novaca da ga pusti na miru - stvar je u tome što on neće otići dok ne dobije dovoljno novaca. 20 kn? Još. 50kn? Još. 100kn? Još? 200kn? E, to već može. Baka i on su oboje već naučili da može dobiti sve što želi, samo ako dovoljno jako i dovoljno dugo viče.Sutra dolazi opet. Na što troši sve te novce pitate se? Pa, pije tablete koje prima na recept. Antidepresive, antipsihotike, ljekove za smirenje, lijekove za glavu. Za dobro jutro prožvače kutiju Plivadona (nešto kao Neofen). Svako jutro. Cijelu kutiju. No problem je u tome što njemu doktor propisuje tablete za mjesec dana, koje on popije u 3 dana, tako da ostatak mora sam kupovati, pošto mu doktor nije ovlašten napisati više recepata u određenom vremenskom razdoblju. To se radi o pet ili šest različitih lijekova o kojima je on ovisan.
On inače radi u općini i ima dobru plaću, samo što ta plaća od u roku od desetak dana, kupujući cigarete i tablete i marendu. Nakon toga dolazi joker - mama, koja ima malu penziju od jedva 1000kn, s kojima ONA plaća sve režije i spizu svako jutro. Jedini način da preživi je da joj moje tete svako malo šalju novce. I ona nema, jednostavno NEMA, ali to njega ne zanima. On hoće novac i dobit će ga, makar ona dala zadnju kunu. I nakon što dobije novac, izviče se na nju. Dok traži novac, viče na nju. Ma da ona krivu riječ kaže,izviče se na nju.
Svaki dan on je traži novce, svaki dan ona plače i ne da mu, svaki dan on je naziva škrtom i svakavom, svaki dan se on dere na nju i svaki put mu ona popusti. To je njen problem, previše je popustljiva. Previše je popustljiva jer ga se boji. I jer je odrasla u onom "muško je glava kuće" mentalitetu. Stoji po cijele dane u kući, boji se izaći na dulje od sat vremena jer zna da će moj ćaća poluditi i početi opet vikati na nju ako ode duže od toga. Ima kćer u drugom dijelu grada, ima još jednu na obližnjem otoku. Ni jednu ni drugu nije već jako dugo posjetila. Ne može, jer kako će Marin bez hrane? Tko će mu skuhati ručak? On će poluditi. Ona ga se BOJI. Na samu pomisao godišnjeg odmora svi drhtimo, ona od straha, a ja i brat od frustriranosti. Mi ga se ne bojimo.
A opet ne može bez njega. Da ga nema, svisnula bi od tuge. Evo, danas je malo bolje ali već dva dana plače za svojim sinom. Kad se to sve dogodilo, kad su ga prvi puta priveli, govorila je da ode u pm i da je govnar i loš sin i sve.. Do sutra je već sve zaboravila. Ne može ona bez svog sina. "On ponekad zna biti grub, ali dobar je on. Bolestan je. On je moje dijete." Njegovu eskapadu je već u svojoj glavi pretvorila u blaži ispad. Kad joj ja i brat i tetka govorimo da ovo više ne može tako, da mi njega moramo isključiti iz našeg života, zatvara oči i hvata se za glavu, jednostavno ne može podnijeti istinu. Ona je najbolja majka na svijetu, ali iz nekih razloga i najgora. Vjerojatno to neću shvatiti dok ne budem imala svoje dijete, ali ja znam da je ova ljubav koju ona ima prema njemu nezdrava i bolesna. Sve i da on udre nekoga ispred njenih očiju, ona će to namjerno zaboraviti i potisnuti, kao što je to već mnogo, mnogo puta napravila.
A ja i brat? Mi smo tu u unakrsnoj vatri. Uvijek smo bili u sredini. Kad smo bili manji, naši mama i tata su se borili i mrzili preko nas, a sad sudjelujemo u drami koja se događa oko njega. Ja se igram bakinog viteza zaštitnika. Jednostavno ne dopuštam da onaj kreten viče i dere se i tjera jednoj slaboj starici strah u kosti. Često zbog toga i nadrapam, ali ne odustajem. Ja sam još mlada i znam se braniti. Ona ne zna, nije naučila. Netko mora. Brat se samo nastoji izvući zdravog razuma. Mi samo nastojimo ovo sve preživiti i snaći se. Ona je stara i već na rubu života, on je davno pošao k vragu. Mi imamo neku šansu da ispadnemo dobri i normalni.
Moj brat i ja smo se potrudili danas da obiđemo sve nadležne ljude da ga pošaljemo na prisilno liječenje u neku zatvorenu bolnicu na što duže vrijeme. Istina jeste da je on bolestan i paranoičan. Samo što je sad kompletno van kontrole, opasan za sebe i druge. No, eto, samo vam prikazujem što se događalo zadnjih par dana. Da malo okusite drame.
Je li vam sada jasno zašto moram ići kod psihijatra?
Post je objavljen 30.07.2012. u 14:46 sati.