Znate ono kad imate neki osjećaj za koji znate da je pogrešan, znate zašto je pogrešan, znate da nije u redu tako razmišljati ali opet tako razmišljate? E pa ovo je jedna od tih situacija, i moram to reći van, moram to izbaciti, jer me to proždire kao crv, guši me, moram to priznati, makar je pogrešno, pa što bude bit će, možda se budem bolje osjećala a možda ne, ali bar sam to priznala.
Priznajem da sam ljuta. Priznajem da sam bjesna na bivšeg. Pomirila sam se s nekim stvarima, probala sam prijateljskim putem, kao fol sam oprostila sve, spremna preći preko svega što je bilo, neka, sve okej, ajmo na kavu. Ma koga ja zavaravam. Nisam ljuta što smo prekinuli. Da nismo, ne bi upoznala svog anđela. Nisam ljuta što je propalo. Ionako nije bilo nešto posebno, sad to vidim.
Ljuta sam jer sam svoju prvu ljubav, tu nevinost, što sam cijelu sebe potratila na njega, što sam mu dala sve svoje, što sam mu se kompletno predala, što mi je sve uzeo i zdrobio u jednu malu bočicu praha, što sam mislila da je on taj što sam gorjela za njim i što me je iznevjerio, odbacio kad je bilo najgore u mom životu. I nakon godinu i nešto dana i dalje me boli, ne to što me je ostavio, ne to što ga nema, jer me za to nije više briga, nego jer me je pretvorio u emocionalnog kripla, u nekog tko se boji voljeti opet, u nekog tko se boji bliskosti, boji se obveze. Povrijedio me je tako jako i duboko i ja ne znam kako to popraviti. On, moj anđeo, on je taj koji zaslužuje sve moje, on je taj kojem želim dati sve, on je taj kojeg volim više nego ikoga, ali opet me nešto koči, opet ne mogu dati sebe kompletno, ne mogu se skroz prepustiti, opet je tu taj poklopac, taj strah, taj prokleti oprez, uvijek sam na 99 posto, uvijek sam kao plašljiva mačka koja je tu a opet nije se koleba jer ako ovaj put ne uspije neću više nikad moći ikome vjerovati. I zato samo čekam da prestane, samo gledam hoće li se nešto dogoditi, jer ništa nije uspilo, zašto bi ovo.. I to je ono što me ljuti, što me čini bjesnom, ta nemoć da nešto napravim, ta želja da se prepustim a opet nemogućnost da to i učinim.. Nije stvar u mome anđelu. Da je bilotko drugi naišao imala bi isti problem, istu stvar, stvar je u tome da sam sjebana i da ne znam kako da to popravim.
Ljuta sam jer sam mislila da me voli kao što sam ja voljela njega, a zapravo je samo zaljubljen u taj osjećaj zajubljenosti i odlazi čim ga taj osjećaj prođe, što je pokazao 10 cura nakon mene.
Zašto taj osjećaj nije ispravan? Zašto se osjećam krivo zbog toga svega? Jer zapravo ne mogu njega kriviti. Ja sam ta koja mu se dala, ja sam ta koja je napravila tu odluku, ja sam ta koja se obvezala, nitko me na to nije silio niti me je tražio. Istovremeno se ljutim na svoju glupost. Ljutim se na sebe što sam se dala krivome. No, znam da je on dobar dečko i dobar čovjek i da nikad ne bi nekog svjesno i namjerno povrijedio. Znam da je učinio ono što je najbolje za nas oboje i zato mu hvala. Nije očekivao niti znao da će napraviti toliku ranu, toliki ožiljak na meni. Žao mi je što se tako osjećam, što mu to zamjeram, jer se stvarno nadam da možemo nekad biti prijatelji, ili barem razgovarati..
Kako da se izlječim? Kako da prijeđem preko te boli koja me i danas proganja i kako da se potpuno otvorim? Ne želim cijeli svoj život biti na 99 posto samo radi jednog čovjeka koji je bio jedna prava, ali opet tako dječja i neostvariva ljubav. Kažu da vrijeme liječi sve rane.. Zar godinu i nešto dana nije dovoljno vremena? Zna li mi itko reći?
_________________________________________________________________________________________
On a sidenote, htjela sam reći da sam, osim ove ogromne frustracije, relativno dobro. Danas sam prvi put pošla kod psihologa u udrugu Duga. Ako netko ne zna, to je udruga posvećena žrtvama obiteljskog nasilja, psihičkog ili fizičkog. Predivna je žena. U sat vremena sam s njom naučila, spoznala i dobila toliko pomoći koliko nisam uspjela u tri mjeseca sa psihijatrima. Idem na bolje, generalno. Osjećam se bolje. Tjeskoba je gotovo pa nestala. Nastojim se usredotočiti na sebe i svoje zdravlje i svoj život, a ovaj košmar oko sebe minimalizirati. I odlučila sam da želim da moj put u životu bude pomoći ljudima poput mene, zlostavljanim ljudima, ljudima sa kretenskim očevima ili majkama, kretenskim dečkima ili muževima, onima kojima je teško i žele naprijed kao i ja. Želim dati sve svoje snage u borbu protiv gore spomenutih kretena, i nakon što sebe, dovedem u red, namjeravam volontirati u udruzi kako god mogu, a kad završim faks potražiti ako je ikako moguće posao u takvoj struci. To me ispunjava i usrećuje.
Post je objavljen 29.08.2012. u 15:19 sati.