Bili smo nerazdvojni. Braco i seka, praktički. Svi su mislili da hodamo ili da sam ja potajno zacopana u njega, ali oni nisu kužili. Ja sam ga oponašala u skoro svemu, nosila sam istu kapu kao i on, pušila sam cigarete kao i on, ponašala se isto kao i on. Bila sam njegova sjena gdje god je išao. Išli smo stalno vani zajedno, na kave zajedno, picavali smo satove zajedno. Dala sam mu svoju narukvicu prijateljstva a na moj 18. rođendan je on meni poklonio prsten koji je u njegovoj obitelji jako dugo i koji sam ja godinama nosila oko vrata kao spomen našeg prijateljstva, dugo dugo nakon što smo se udaljili i prestali komunicirati. Zajedno smo se jednom napili na moj rođendan u sred bijelog dana, ja sam ponijela dvi boce vina u svojoj torbi što mi je ostalo od rođendana, pobijegli smo zadnja dva sata škole i sjeli u obližnji park i cugali i pričali.
Užasno je pametan i zračio nekom posebnom snagom i inteligencijom. Osobe kao on su neponovljive. Zbog toga je bio među popularnijima u školi. Preko njega sam naučila vjerovati dečkima i stekla mnogo muških prijatleja i poznanika. On me je otvorio i od povučene cure sam opet postala ona vesela i druželjubiva koju sam poznavala. Znala sam ga bolje od ikoga i on mene. Satima smo razgovarali na telefon nedjeljom kad nam je bilo besplatno. Ja sam se njemu divila, gledala u njemu uzor, htjela sam biti kao on. Voljela sam ga na jedan način koji je bio neopisivo snažan i intenzivan, a opet apsolutno platonski. Mislim da nikad nisam i nikad neću voljeti nikoga na način na koji sam njega voljela. Kako u to vrijeme nisam nikako imala dečka, mislim da sam u njemu vidjela dečka kojeg sam oduvjek htjela imati, ali opet ga nisam gledala romantično. Ne znam kako da to objasnim. Radili smo sve što i dečko i cura rade, samo bez onih intimnih stvari. I dalje ga volim. I dalje ga sanjam. Sanjam kako smo još uvijek bliski, kako se nalazimo na kave, kako jedno drugome dijelimo tajne kao što smo nekad stalno radili.
_____________________
Poznavale smo se još od petog razreda osnovne škole. Išle smo skupa na njemački i vjeronauk u crkvi. Bila je odlikašica ali jako sramežljiva. Visoka i nezgrapna za svoje godine, nije bila među popularnijima u školi. NIsam ni ja. Počele smo razgovarati, družiti i uskoro smo postale jako bliske prijateljice. Tu je bila za mene, družila se samnom mada je znala da će biti obilježena zbog toga. Bila je tu za mene, prijateljica kad me nitko nije htio. Često smo šetale po kvartu, išle jedna kod druge kod kuće. Upisale smo se skupa u srednju školu i zamolile pedagoginju da nas stavi u isti razred. Svih 4 godine razreda smo sjedile ili jedna do druge, ili jedna iza druge. Stalno smo išle vani zajedno. Kako je bila odlikašica a ja lijena i ogromni kampanjac, često mi je dopuštala da prepisujem njenu lektiru ili domaći iz matematike, a i šaptala bi mi odgovore iz kemije ili povijesti na ispitima. Proveli smo mnoge i mnoge sate zajedno ili vani ili ispred škole ili u crkvi. Sramežljvi cvijet je u srednjoj školi propupao. Napokon se oslobodila i otvorila se ljudima. Čak sam bila malo ljubomorna na nju. Ja sam izopćena ali nju su počeli voljeti. Nije fer. Nas dvoje smo bile izopćene zajedno. Baš sam neka prijateljica, nema što.
_______________________
Bila mi je najbolja prijateljica na zemaljskoj kugli. Obožavala sam je. Sjedile smo na satu često zajedno kad ne bi sjedila sa prijateljicom opisanom gore, smijale se i profesori su nas stalno morali opominjati zbog naših pričica na satu, mada je ona inače uzorna i pametna učenica uvijek bila. Također mi je često pomagala na ispitima i dopuštala da prepisujem od nje. Ja sam jedina u cijelom razredu koja je znala čitati njen doktorski rukopis. Bila je jako mršava i uvijek patila zbog toga ali inače jako lijepa cura i uvijek je imala stila. Obožavala je Pearl Jam i Pepperse, zajedno smo slušali tu muziku na moj discman na fizici i pjevušili pjesme. Toliko sam sati provela u šetnjama i pričama s njom. Pričale smo satima o dečkima i koji nam je zgodan a koji ružan. Nakon što sam je praktički kompletno zapostavila družeći se sa njime, i dalje je pokušavala biti moja prijateljica, ali i ona je imala ponosa i nije htjela za menom trčati zauvijek. To je posve razumljivo.
Ti ljudi su bili moja najveća bogatstva, ljudi koji su bili pravi prijatelji, koji su me poznavali i trpili u najgorem a voljeli u najboljem. Godine su prošle, ta prijateljstva nestala nedostatkom truda. Dopustila sam im da propadnu nepovratno. Vrijeme ide dalje, ljudi nastavljaju živjeti svojim životom, upoznaju nove ljude.. Ali ovi ljudi će mi zauvijek biti nešto što nikad neću prežaliti što sam izgubila.
Post je objavljen 19.08.2012. u 11:28 sati.