Meh

Nisam pisala neko vrijeme, morala sam u međuvremenu opet pasti ispit i poći malo do Zagreba nakon tri mjeseca nebivanja tamo. Plus otišao mi je punjač od laptopa pa nemam računalo osim ako sjednem malo na bratovo dok on ne radi (inače je programer).

Imala sam puno tematskih ideja za postove, ali sad mi se ne da o tome pisati. I dalje sam u uzlaznoj putanji što se same mene tiče, smršavila sam još dvije kilice i na dobrom sam putu da budem prava mačka :D No moram reći da sam trenutno u trenutku jako slabe volje as in "will". Vidim da je ova stvar sa faksom kao brak. Želiš ostati s nekim, voliš to, ali opet, s druge strane toliko toga dolazi što te baca u nesigurnost da se pitaš ima li smisla.. A onda par dana nakon toga odlučiš da ćeš se izboriti, srediti stvari, riješiti to i da će sve biti okej. Barem tako ja doživljavam brak. Život s nekim koga voliš i ima dobrih i loših trenutaka i što god bilo, kakve god slabe trenutke imaš, uvijek ćeš dati sve od sebe da to spasiš i ostaneš sa osobom koju voliš. Ovo je jednostrana verzija. Naravno da je brak dvostran inače. Ali faks nije osoba nego institucija i nema što raditi sa svoje strane nego postojati i zagorčavati meni život.

I opet sam pala ispit. Mislila sam da nikad nisam bolje napisala a dobila sam najmanje bodova u povijesti svog polaganja. Nakon toliko puta, nakon toliko padova, počneš se pitati. Jesam ja možda retardirana? Što to s menom nije u redu? Više bi i konj položio ispit! A dolaze i pitanja tipa : Ima li smisla više nastaviti? Možda to nije za mene? Čak sam imala jednu fazu u kojoj sam ozbiljno razmišljala o promjeni faksa, da upišem socijalni rad u Zagrebu. No, to je još novih 5 godina faksa (ako ne padnem koju) i sigurna selidba u Zagreb (što bi zapravo jako htjela jer mi je dragi gore ali nemam para ni uvjeta za to). Tako da bla. Stalno se pokušavam sjetiti zašto sam ja na ovom faksu, podsjećam samu sebe da ja volim ovaj faks, volim ono sa čime ću se baviti, volim sve to, i mogu ja to, samo je stvar u ovom jednom ispitu, i nisam ja kriva, dala sam sve od sebe, samo oni cjepidlače. I tako se vrtim u krug u ovom love-hate stanju u koje sam zapala. I eto me, kraj je devetog mjeseca, ja 12 mjeseci nisam položila nijedan ispit, i, ako skupim novce za školarinu, opet upisujem sve iste predmete koje sam dosad upitala. Na mrtvoj sam točki. I gledam kolege vršnjake koji su na trećoj, četvrtoj, petoj godini.. I samo govorim "Ne pitaj" kad me pitaju kako ide faks. Koliko mi je drago zbog njih, toliko sam ljubomorna na njih i ljuta na sebe. Što nije s menom u redu? Zašto to ne mogu više položiti? Ta znam knjigu napamet! Kako su oni uspili?

Nimalo mi ne pomaže činjenica da su svi digli ruke od mene. Kad sam krenula, bila sam dobra učenica i svi su vjerovali u mene, slali mi novce kad mi je trebalo, navijali, i prvu sam godinu dala u roku. Danas, apsolutno nitko u obitelji ne vjeruje u mene. Kad sam pala ispit, baka je samo rekla "I mislila sam" i danas mi cijelo jutro govori kako sam lijena i kako mogu toliko puta pasti ispit. Cijela familija već godinama govori da upišem nešto drugo jer mi ovo očito ne ide. Borim se protiv struje. Više mi nitko ne želi financijski pomoći, jer me smatraju propalim projektom, crnom rupom, neće od mene tu ništa ispasti.

Onda sam se razmišljala o tome hoću li pauzirati godinu ili nastaviti. Puno je tu faktora s jedne i druge strane. S jedne strane ako ostanem redovna, dobivam alimentaciju i stipendiju koji zajedno odgovaraju jednoj minimalnoj plaći zaposlenice u dućanu, zdravstveno i putne olakšice za zagreb i split. S druge strane, ne znam kako ću se osjećati ako prođe još 12 mjeseci bez da sam dala ispit. Mislim da ću biti toliko down da ne znam. I ne znam imam li ja force za učenje i polaganje pored svega što se događa oko mene. Baka bolesna, tata kreten, situacija ajme majko. Stalni pushing, visenje nad glavom, činjenica da je moja baka odlučila staviti sve na mene ne uzimajući u obzir koliko ja drugih stvari ima..

Kužim ako je netko kućanica onda ima vremena za sve. Može oprati suđe, štednjak, usisati, oprati podove, prašinu, brinuti se za djecu, otići u trgovinu, skuhati ručak i dođe večer pa može odmoriti. Ali kako je sa ženama koje rade? One dođu s posla, onda naprave ono što mogu a i tu su (ako je dobar brak) i muževi koji će im pomoći u obavezama. Moja baka je cijeli život bila kućanica i njen život je rad. Sad ona od mene očekuje da budem ista takva. I uopće ne priznaje odgovornost nikome drugome osim meni. Moj brat se inače uvijek nudi pomoći, uvijek napravi, ali ona neće njega, ona hoće mene. Muško se ne bi trebao s time zamarati. Ako mene nema doma, nema joj tko pomoći s inzulinom. Moj brat se nudi i doma je, ali nema šanse, ona hoće mene. Super je to što ima veliko povjerenje u mene ali s druge strane previše stavlja na mene i to uopće ne shvaća niti želi shvatiti. I uopće ne želi shvatiti niti uzeti u obzir da ja moram imati bar 5-6 sati dnevno za učenje, da moram i do knjižnice i vani s prijateljicama i prošetati. Ona ništa od toga nikad nije radila pa joj je to strano. I onda mi je sa svime time jako teško učiti i zato sam se pitala (i iskreno još uvijek se pitam) da li nastaviti faks ili pauzirati godinu dana i odmoriti se bar od toga kad od ostalih stvari ne mogu. Svi mi kažu da mi je faks "ticket way out". Je li zaista? Koliko ljudi sa tim komadom papira i dalje radi po kafićima i trgovinama? S druge strane želim taj komad papira, želim se odvojiti od obitelji i osamostaliti, srediti sebe i svoje zdravlje i život.. I kad se sve to sklopit zajedno, normalno da sam u fazi loše snage volje. Ali bude bolje. Mora biti. Eto, toliko od mene.

19.09.2012. u 17:24 · Ostavi komentar (3) · Isprintaj · #