Tjeskobni ste? Doživjeli ste traumatično iskustvo u životu? Patite od depresije? Silovani ste? Imate fobije? Ne morate ići psihijatru i potrošiti vrijeme i novce na bespotrebno putovanje po prošlosti i lijekove! Možete se izliječiti ODMAH! Ako poslušate naš savjet za SAMO 9,99 USD, to može biti LAKO i BRZO! Odmah! Kliknite OVDJE! Vaš spas i mentalno zdravlje vas ČEKAJU! Samo kliknite OVDJE! (Sitnim sitnim slovima) Primamo sve vrste kreditnih i debitnih kartica.
Bilo bi smiješno da to stvarno nisam vidjela na jednom sajtu, doduše na engleskom jeziku, ovo je prijevod. To me je ponukalo da razmišljam o tome koliko su zapravo ljudi nestrpljivi da stvari odmah dobiju na pladnju i da sve svoje probleme odmah riješe. Sama imam taj problem, sama brzam i sama sam nervozna ako neki problem nisam riješila odmah. Prekinula sa dečkom, prošla dva mjeseca, rekla sam sebi - prošla sam ja kroz to. Gotovo je, prebolila sam ja to. Evo, već mi se sviđa jedan predivan čovjek, idem biti s njim. To je pokazatelj da sam završila sa tom pričom. E da sam samo znala koliko će mi ta situacija još potrajati. Prošlo je 8 mjeseci nakon što sam opet vidjela bivšeg i ZAPRAVO počela svoj put prema prebolijevanju. Vidjeti njega mi je pomoglo shvatii da jesam dobar dio posla obavila, ali da postoje još neke stvari koje su tu - ljutnja, resentment (majke mi ne mogu se sititi riječi na hrvatskom!), čak i malo nedostajanje za prošlosti za koju znam da nikad nisam imala i nikad neću imati.. Evo, godinu i nešto poslije nakon prekida, sad stvarno mislim da sam prešla preko onog osnovnog dijela prekida - opraštanje, pomirenje, prihvaćanje, shvaćanje nekih stvari.. Kako to već biva. No, lagala bih kad bi rekla da sam skroz naskroz gotova s time. On kao on mi više nije toliko dio mog života. Sretnemo se tu i tamo u našem kafiću, sjednemo si i popijemo cugu, pitamo kako je ovaj i kako je onaj, jel se sjećamo ovog ili onog, što ima novog kod nas, ostali smo u jednom pristojnom prijateljskom odnosu. Sve što ima veze sa time je gotovo. Ali ostala je ona povrijeđenost, ona šteta koja je učinjena prekidom, i komadići su slijepljeni ali i dalje jako, jako, jako krhki..
Imali smo vezu za koju sam mislila da je lijepa. Kad se sad osvrnem, naša veza se svela na gledanje animea uvečer zajedno a po danu svak svoje na laptopu. Ali kako smo bili jako jako uživljeni jedno u drugo i jako jako jako zaluđeni (bar ja), mislili smo da je to to. Nakon dvije godine (u našim mladim očima) vrlo vrlo ozbiljne veze, u našim i svačijim očima mi smo bili već vjenčani. Tako da, kad sam shvatila da ga gubim, ja sam izgubila cijeli svijet. Kad je konačno došao i obavio to, bila sam kompletno van sebe. Kao da sam izgubila sve. Mislim, to je bio čovjek s kojim sam htjela i trebala ostati zauvijek.. Bila sam totalno izgubljena. Tjednima sam plakala po noći, nisam spavala, jela, kako to već biva. No ne trebam objašnjavati. Mislim da se svatko sjeća onog trenutka i osjećaja kad mu/joj je prvi put slomljeno srce u potpunosti. Bila sam glupa kad sam mislila da ću se tako brzo od toga oporavati.
Kao što rekoh, imala sam mjesecima neke strahove oko svog trenutnog dragoga, sumnje, dileme, nesigurnosti. Ni na moment mi nije palo na pamet da to ima veze sa bivšim, dok mi nije jedan prijatelj na kavi rekao da pogledam u tom smijeru. I shvatila sam napokon. Mislila sam da sam bila gotova s tim, da je to pradavna prošlost, ali sam shvatila da je taj bol prekida i to razočaranje u ljubavi ( a kakva je da je, to je bila moja prva "prava" ljubav) ostavilo na meni posljedice trajnije nego sam mislila. Shvatila sam da je ta situacija na mene stavila strah od ljubavi, strah od bliskosti, strah od ponovnog povređivanja. Moram dodati da mi je i psihijatrica kod koje sam bila rekla istu stvar i to je bila jedna od prvih stvari koje mi je rekla nakon što sam ispričala svoju priču. Stoga se zadnjih mjeseci stalno borim protiv tog straha. Ustrajem i radim na tome, pokušavam primati ljubav, pokušavam je dati. Znam da je tu, samo što se sakrila od straha. Znam da je moj mali toga vrijedan, da se zbog njega isplati boriti, da je on jedina mogućnost da stvarno budem sretna. No, to nije sad tema, ma koliko se ja sad tu raspisala o tome. Uistinu, najlakše je pričati o sebi i sad vidim da mi stvarno treba sjesti s nekim ili na papiru i samo govoriti i govoriti dok ne kažem amabaš sve što mislim i osjećam jer se moram prekidati u rantu o prošlosti sad :D
Stvari kao što su strahovi, depresije, bilokakvi duboki i ozbiljni problemi.. Ne mogu se riješiti odmah. Niti za tjedan dana. Ni za mjesec. Bome ni za godinu. Ne postoji taj način da osoba toliki količinu problema riješi odmah. Ne postoji. Taj isti frend kojeg sam spomenula je rekao da je moj najveći problem u tome što brzam. Ako sam u dobroj fazi koja traje dva tjedna, automatski mislim da sam dobro i da sam sve riješila i onda ako me opet uhvati loš trenutak, prepadnem se. Želim da to prođe odmah sada odmah. Ali ne ide to tako. Nikad ne ide. Slomljena kost ne može srasti za tjedan dana. Gips se nosi puno duže od toga (ne znam koliko dugo, nikad ga nisam nosila).
Mogla bi se također osvrnuti i na druge stvari oko kojih ljudi previše brzaju. Brak nakon 6 mjeseci veze. Dijete odmah nakon braka. Najgori i najopasniji su slučajevi te "smršavi odmah 20 kilograma" dijete koje reklamiraju posvuda. Čula sam da u Americi postoje dojoi (trening dvorane za karate i slične stvari) u kojima ti garantiraju crni pojas za samo dvije godine, mada će ti bilokoji pravi master u tome reći da oni treniraju cijeli svoj život a nisu kompletno obuhvatili cijelu vještinu. To je došlo do toliko daleko da sam vidjela ljude kako se živciraju ako čekaju na kasi duže od 3-4 minute na Badnjak ili Veliku Subotu (pred Uskrs). Također, jedna tužna situacija koja me je stvarno razočarala. Jednom sam čekala u FINA-i da platim neke račune i bila je ogromna gužvetina. Jedna stara stara bakica koja se jedva kretala je također stala u red. Čuvarica ju je odmah propustila preko reda i provela je do prvog slobodnog šaltera jer je bakica jedva stajala od umora (mora da joj je bilo preko 90). Kako su svi ljudi u redu reagirali? ljutili su se. Oni su prigovarali i mrmljali kako netko može ići preko reda kad oni čekaju već pola sata na red. Nije ih briga što ta žena jedva stoji i što sam se ja bojala da će kolabirati dok dođe do kuće. Njima je bio problem što je ona prošla preko reda jer bi tako oni trebali duže čekati.
Čemu se žurite ljudi? Život je kratak, znam. Ali strpljenje je vrlina. Neke stvari se jednostavno NE MOGU desiti odmah. Ne možete pravo voljeti neku osobu nakon 3 mjeseca veze, ma koliko to htjeli. Možete jedino biti zaljubljeni. Pravoj ljubavi treba puno, PUNO duže vremena od toga da se razvije. Ako se bojite da ne znate da li nekog volite nakon toliko vremena, ne bojte se. Doći će to. Meni je došlo. I sretna sam što se moja ljubav razvila polako i s vremenom. Na taj način sam puno bolje uspjela objektivno upoznati svoju ljubljenu osobu i to mi je dopustilo da ga kvalitetno volim. I ovim putem zahvaljujem mom predivnom prijatelju koji ovo ne čita i koji mi je to rekao i pomogao mi. Ako imate probleme, također riješite to polako i postupno. Jednostavno ne postoji EKSPRESNI način za rješavanje problema. Ljudska psiha i ljudski duh su previše komplicirani da to bude odmah gotovo.
A što se tiče onih manjih stvari, uštediti ćete puno živciranja ako se malo strpite. Čekate predugo u redu? Sjetite se koliko se ta žena na blagajni trudi da što brže obavi stvar da možete što prije doći na red. Želite smršaviti? E pa najzdraviji način je smršaviti 1 kg u tjedan dana. Sve više od toga i upropaštavate si zdravlje. Želite nešto trenirati? E pa izvolite i vježbajte. Neće se to samo naučiti i nećete postati master u roku odmah.
Pametna je ona koja kaže "Vrijeme liječi sve rane". Drago mi je što sam naučila tu lekciju.
Post je objavljen 26.06.2012. u 11:35 sati.